Stihovi za moju dusu

JA I JA

O kad bih mogla samo jednom ja
nekuda iza bregova
pobeći od sebe.
Sasvim sama i vedra
projurila bih kroz šume,
razgrnula livadi nedra.
U život bih se zagnjurila,
svakom bih ruku pružala.
Sa strašću bih se požurila:
da vidim u životu kako je,
duša nečija ako je
za radost stvorena.

Jer od rođenja sa mnom,
ma kud se makla,
idem ja večno sumorna.

A meni se uvek dopadalo:
kad su tice kroz noć letele,
kad je lišće tiho opadalo;
kad su senke u sen sletale,
kad me ljudi nisu voleli,
kad su stvari duši smetale.
Oduvek je jedna ja slutila
kobi, suze i bolove,
i radosti moje sve pomutila.

Oduvek me slatko zlostavljala:
ni u šumi, ni u ljubavi, ni u radu
ni časka me nije ostavljala.
Znam, umreću i ostariću;
a nju uvek mladu,
uvek žednu bolova
na zemlji ostaviću.



Desanka Maksimović
 
Ulice tvojih pogleda
Nemaju kraja
Laste iz tvojih zenica
Na jug se sele
sa jasika u grudima tvojim
Lišće ne opada
Na nebu tvojih reči
sunce ne zalazi

Sijalicu dobru pališ
U tuzi mojoj smeđoj
Livadu mi prostireš
Na grudima svojim
Golubove okupljaš
U radosti mojoj bele
Cigaretu mojih briga
U srcu svome gasiš
U grozdu tamjanike
Na moje usne čekaš

Vasko Popa
 
Čime te mogu obavezati?

Nudim ti uske ulice, očajne sutone, mesečinu pomamnih predgrađa.

Nudim ti gorčinu čoveka koji je dugo posmatrao samotni mesec.

Nudim ti sve ono sadržajno što se u mojim knjigama možda nalazi,
svaku srčanost ili sočnost mog života.

Nudim ti vernost čoveka koji nikada nije bio veran.

Nudim ti onu jezgru vlastitosti što sam je, na neki način,
sačuvao – središnje srce koje se ne bavi rečima, nema
posla sa snovima i nedirnuto je vremenom, veseljem ili nevoljama.

Nudim ti uspomenu na žutu ružu, viđenu u suton mnogo godina pre tvog rođenja.

Nudim ti objašnjenja o tebi, teorije o tebi, izvorne i iznenađujuće vesti o tebi.

Mogu ti dati svoju samoću, svoju tamu, glad svog srca;
pokušavam te podmititi neizvesnošću, opasnošću, razočaranjem.


J.L.Borges
 
Daljina..
Neki cudan prizvuk,
cudan miris vremena...
Isprepleten u mojim mislima.

Odjek u meni..
Tek me ponekad okrzne....
Onako u prolazu, kao slucajno...
Predajem misli i rasipam ih
neka sipe poput peska..
neka se ugnezde..
negde....duboko..
u hodnike moje duse
 
BOG MI JE SVJEDOK

Koračala si za
mojim stopama u
snijegu
tražeći smrznutim rukama
toplotu
u mojim prstima.
Vjetar je zameo
tragove
neistine i laži.
Bog mi je svjedok.

Sve je ovo, gospodo,
lažna priča,
rekla si
bez trunka griže
savjesti.
Bol odzvanja
očajem.
Bog mi je svjedok.

Sumoran trg.
Krupne pahuljice
u tvojim očima.
Poneki usnuli
prolaznik.
Stih umrlog
pjesnika
ispisan na spomeniku
poginulog komarca
dok eho moje
istine
razdire ponoć.
Bog mi je svjedok.

Grad bez sladoleda,
taksista bez
taksimetra,
vino bez mirisa
kupinovog vina.
Gdje si zalutala
ljubavi?
A ja,
ja sam ostao
tu negdje, isti.
Bog mi je svjedok.

Volio sam te u
ponoć
dok si spavala
snjeguljičinim snom,
gledao i milovao
do jutra.
Bog mi je svjedok.

Izmicali su pejzaži
djetinjstva,
prve mladosti
opaćene
zatrovanim meduzama.
I jednom,
i ponovo
oni su govori,
treća je sreća
povjerovao sam.
Bog mi je svjedok.

Htjela si da ti budem
ljubavnik,
prokleti nogoljubac
za trenutke
razonode.
Pristao sam i na to.
Bog mi je svjedok.

Gurnula si me
nogom,
kao pseto lutalicu
što gladno skapava
ispred tuđeg
praga.
Bog mi je svjedok.

A ja,
ja sam te
volio
djetinje, iskreno.
Voleo sam te
najsrećnije, nježno.
Danas,
danas te volim
najnesrećnije, tužno.
Bog mi je svjedok.

Romualdo Mirales
 
Само

Сакриј ме
у мирису летње олује
бљеску муње и
слутњи жудње.

Чувај ме у сновима
нанизаним у ноћима
крхким од самоће.

Сакриј ме
у сећању на украдене
пољупце од кише
у очекивању свитања.

Сакриј ме
у прекршеним обећањима
у уздаху што се отима
самотним сатима.

Сакриј ме
у причу што има сретан крај,
сакриј ме у загрљај

- Само љубав ми не сакривај!


Марина Угрин
 
ALI TO NIJE SVE

Ali to nije sve
Ti si nakanio da mene nema i pod svaku cijenu
Ideš prema meni. I u jurišu
Smejući se i plačući
Pred sobom
Sve čistiš
i ništiš
Ti si nakanio da me pod svaku cenu uništiš
Ali nikako da nađeš
Istinski put
Do mene
Jer
Ti poznaješ uklesane i utrte pute
I niti ijedan drugi
(A mali su zapravo i jalovi
Bez obzira koliko su
Za tebe
Oholog i jakog
I preteški
I
Dugi)
Ti poznaješ samo one puteve
Što prolaze
Od srca
I
Oka
Ali to nije sve
Ima puteva što su se ispružili pred nama
Bez javnog traga kolovoza
Bez voznog reda
Bez vremena
I roka
Ti misliš da je tvoja putanja do ubogog mene
Veoma sigurna i časna
Ona
Što dolazi
S lijeva
Ili
Zdesna
Zavaravaš se stalno da do mene treba ići
Smjerovima sličnim
Sa severa
Ili
Juga
Ali to nije sve
Kuga
Oči uvijek
Pametno mi traži
Ispod ustalasale na vetru raži
Iz korena zemlje gdje se zgusla tmina
A iz bezmernih visina
Odozgora
Pritiskivati
Grudi
Najjače
Može
Mora
Ali to nije sve
Ti ne znaš zakon raskrsnice
Između svetlila
I
Tmice
Ali to nije sve
Jer najmanje znaš da u svom biću
Najteža rvanja su
I ratovi pravi
U samome
Biću
Ti ne znaš dakle da zlo si moje najmanje
Izmađu mnogih
Mojih
Velikih
Zala
Ti ne znaš s kim
Imaš posla
Ti ne znaš ništa o mojoj mapi putova
Ti ne znaš da put od tebe do mene
Nije isto što i put
Od mene
Do tebe
Ti ne znaš ništa o mome bogatstvu
Skrivenom za tvoje moćne oči
(Ti ne znaš da meni je
Mnogo više
Nego što misliš
Sudbina
Namrijela
I
Dala)
Ti si nakanio da me pod svaku cijenu uništiš
Ali nikako da nađes istinski put
Do mene
Shvatam te:
Čovjek si u jednom prostoru i vremenu
Što živi tek sada i ovdje
I ne zna za bezgranični
Prostor vremena
U kojem se nalazim
Prisutan
Od dalekog juče
Do dalekog sutra
Misleći
O tebi
Ali to nije sve.


Mak Dizdar
 
Izgubljena crvena čizmica


Pramajka moja Sultana Urošević
U drvenom koritu plovila je nebom
I lovila kišonosne oblake
Pomoću vučje i drugih masti
Činila je još mnoga
Manja i veća čuda
Posle smrti
Nastavila je da se meša
U poslove živih
Iskopali je
Da je nauče redu
I bolje zakopaju
Ležala je rumenih obraza
U hrastovom sanduku
Samo je na jednoj nozi imala
Crvenu čizmicu
Sa svežim tragovima blata

Onu drugu izgubljenu čizmicu
Tražiću do kraja života

Vasko Popa
 
С чега се мудрачеве очи муте и светачке очи бледе?
Жено, не можемо да те јасно видимо као прачовек женку
на сунцу, него си постала страшна визија и отров крви наше, па
бежимо пред тобом, и док мислимо да си далеко, ти бдијеш у
нашим мислима, и док хоћемо у раду да те заборавимо - гле!
- на свим нашим делима танке вијугаве линије, трагови твојих
невидљивих прста.
Шта значи таласава линија вашег тела? И ти нема, бела,
распевана лепота коју немирно ловимо као деца лептира, а она
нам, наизменице, или задаје бол или се претвара у горчину?
Жене, у очима вашим сја уломак једног лепшег неба које је
сјало над срећнијим створовима но што смо ми и за неке
страховите катаклизме прсло у парчад.
(Иво Андрић)
 
Веруј љубави и онда када задаје бол. Не затварај своје срце.
Ах, не, пријатељу, мрачне су твоје речи, не могу их разумети.
О, драгана, срце је само ту да се дарује једном сузом, једном песмом.
Ах, не, пријатељу, твоје речи су мрачне, не могу их разумети.
Радост је осетљива као кап росе: док се смеје, већ умире.
Али је јад јак и жилав. Пусти љубав пуну јада нека бди у очима твојим.
Ах, не, пријатељу, твоје су речи мрачне, не могу их разумети.
Лотос цвета гледајуће сунце и губи све што има. Не би могао
понети пупољке у вечитој зимској магли.
Ах, не, пријатељу, твоје су речи мрачне, не могу их разумети.
(Тагоре, Градинар)
 
PEPELA


Jedni su noći drugi zvezde

Svaka noć zapali svoju zvezdu
I igra crnu igru oko nje
Sve dok joj zvezda ne izgori

Noći se zatim među sobom podele
Jedne budu zvezde
Druge ostanu noći

Opet svaka noć zapali svoju zvezdu
I igra crnu igru oko nje
Sve dok joj zvezda ne izgori

Noć poslednja bude i zvezda i noć
sama sebe zapali
Sama oko sebe crnu igru odigra

*

Naš dan je zelena jabuka
Na dvoje presečena.

Gledam te.
Ti me ne vidiš.
Između nas je slepo sunce.

Na stepenicama
Zagrljaj naš rastrgnut.

Zoveš me
Ja te ne čujem.
Između nas je gluhi vazduh.

Po izlozima usne moje traže
Tvoj osmeh.

Na raskrsnici
Poljubac naš pregažen.

Ruku sam ti dao
Ti je ne osećaš.
Praznina te je zagrlila.

Po trgovima
Suza tvoja traži
Moje oči.

Uveče se dan moj mrtav
S mrtvim danom tvojim sastane.

Samo u snu istim predelima hodamo.

V.Popa
 
Мој анђеле, све моје, моје Ја...Моје је срце пуно од многих
речи које имам да ти кажем...Ах! Куд год кренем ти си са мном...
Плачем кад помислим да ћеш вероватно тек кроз недељу дана
примити прве вести о мени. - Ја те волим, као што и ти мене
љубиш, само много јаче...Ах, Боже! Да тешког живота! Без тебе
... Тако близу и тако далеко... - ...Моје мисли лете теби, моја
бесмртна љубљена, час веселе, час тужне, питајући судбину
да ли ће нас услишити. Живећу само са тобом или нећу живети...
Никада нећу дати своје срце другој. Никад! - Никад! - Боже!
Зашто се растајемо кад се љубимо и кад је мој живот сад пун туге.
Због твоје љубави сам у исто време најсрећнији и најнесрећнији човек.
Буди мирна...буди мирна - љуби ме! Данас, јуче, како сам те плахо
желео и плакао за тобом! - ти -ти - животе мој - све моје!
- збогом! ах! воли ме и даље, - не презри никад срце твога
љубљеног Л. - Вечно твој, вечно моја, - вечно своји.
(Бетовен Терези Фон Брунсвик)
 


* * *

Имаш лепе очи,
имаш велике очи, Срно...

Видим себе у њима. Близу сам.

Имаш дуге ноге, имаш брзе ноге,
зашто бежиш, Срно...?

И ја плашим се твог страха.

Имаш плахо срце у грудима,
зато му не знаш ширине...

Зато му не знаш снагу...

Срно... Буди храбра.

Поклони ми своју меку душу,
и буди спокојна.

Ја задржаћу зубе вука.

Б.В.
 
Poslednja izmena:
Знаћеш да те не волим и да те волим,
јер живети је могуће на два начина,
реч је само крило тишине,
а ватра чува половину студени.
Волим те да бих те почео волети,
да бих поново почео бескрај,
да те не бих престао волети никада:
зато те још увек не волим.
Волим те и не волим, као да имам
у својим рукама кључеве среће
и несигурну судбину несретника.
Моја љубав има два живота да би те волела,
зато те волим када те не волим
и зато те волим када те волим.

Пабло Неруда
 
U suton, kada prve zvijezde i prve gradske lampe sinu, kad ljubavnik o dragoj sanja, a pijanica o svom vinu
Ja tiho hodam pored kuća u kojima se svjetla pale; sva zla, i nevolje, i sumnje najednom budu posve male.
I smijesim se u meki suton, od zapaljenih zvijezda svečan, i osjetim dubinu svega, i da je život vječan – vječan.

Dobriša Cesarić
images
 
Nema većeg nesretnika od onoga ko voli
i ako mu se ljubav čini slatkom.

Vidiš li da neprestano plače?
Iz straha od rastanka,od daljine?

Plače, ako su daleko, iz čežnje za njima;
plače, ako su blizu, iz straha od rastanka.

Oči mu se vlaže kod rastanka;
oči mu se vlaže kod sastanka.

Bolest i lijek.


Ibn Kajim el-Dževzije
 
Ти си ми…

Ти си ми јутро: свићеш у мени,
са новом зором свакога дана.
Кад зора сване, њен ми је додир
нежан ко додир твојих усана.

А кад у подне упече звезда
и ватру проспе на земне врхунце,
тај жар у мом се срцу распламса,
и једно схватим: ти моје си сунце.

И већ се поноћ полако ближи,
тама се увлачи у моје поре...
Ја склапам очи и свитање слутим
још једне нове, прекрасне зоре.

A ти тад сањиво отвараш очи,
и ниси свестан да свим својим бићем
чезнем да и ја једнога дана
у теби спавам, будим се, свићем.

И моје срце - калеидоскоп
изнова ствара сву ту лепоту…
Ти јутро си, подне, вече и поноћ,
једина извесност у мом животу.

И цео свет, та шарена лажа,
само је одсјај лепоте твоје.
Ти си ми јутро, подне и вече,
Љубави моја, и све моје.
 
Ukrašću tvoju senku, obući je na sebe i
pokazivati svima. Bićeš moj način odevanja
svega nežnog i tajnog. Pa i onda, kad
dotraješ, iskrzanu, izbledelu, neću te sa sebe
skidati. Na meni ćeš se raspasti.
Jer ti si jedini način da pokrijem golotinju
ove detinje duše. I da se više ne stidim pred
biljem i pred pticama.
Na poderanim mestima zajedno ćemo plakati.

Zašivaću te vetrom. Posle ću, znam, pobrkati
moju kožu s tvojom. Ne znam da li me
shvataš: to nije prožimanje.
To je umivanje tobom.

Ljubav je čišcenje nekim. Ljubav je nečiji
miris, sav izatkan po nama.
Tetoviranje maštom.

Evo, silazi sumrak, i svet postaje hladniji.
Ti si moj način toplog. Obući ću te na sebe
da se, ovako pokipeo, ne prehladim od
studeni svog straha i samoće.


Mika Antić
 
Ne dozivam, ne žalim, ne plačem...
Sve će proći ko behara kad.
Žutim zlatom venjenja označen,
Nikad više neću biti mlad.

Nećeš više treptati ko ptica,
Srce ludo, oprljeno mrazom.
Ni zemlja me, brezinoga cica,
Bosog neće namamiti stazom.

Dani skitnje, sve je manje mena,
Sve mi manje plamen usta rudi.
O svežino moja izgubljena,
Oči bujne, preplavljene grudi.

Želje štedim ko tvrdica zlato.
Moj živote, beše li tek san?
Ko na rujnom da prohujah hatu,
U proleće kada sviće dan.

Lišća bakar tiho kaplje s klena.
Sve je trošno. Plot u prah nam gre.
Nek je navek stvar blagoslovena,
Koja dodje da cveta i mre.


Jesenjin
 

Zasto tvoj mali smeh
ne moze da se seje
po oranjima crnim;
da klija i zrije,
da zrni
poput psenice?

Tada bih na slapovima mojih vena
sagradio vodenice
i postao mlinar vecito prasnjav
od tvoga smeha?


Vito Nikolić



 
Možda spava

Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja,
Pesmu jednu u snu što sam svu noć slušao:
Da je čujem uzalud sam danas kušao,
Kao da je pesma bila sreća moja sva.
Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja.
U snu svome nisam znao za budđenja moć,
I da zemlji treba sunca, jutra i zore;
Da u danu gube zvezde bele odore;
Bledi mesec da se kreće u umrlu noć.
U snu svome nisam znao za buđenja moć.
Ja sad jedva mogu znati da imadoh san,
I u njemu oči neke, nebo nečije,
Neko lice, ne znam kakvo, mozda dečije,
Staru pesmu, stare zvezde, neki stari dan.
Ja sad jedva mogu znati da imadoh san.
Ne sećam se ničeg više, ni očiju tih:
Kao da je san mi ceo bio od pene,
Il' te oči da su moja duša van mene,
Ni arije, ni sveg drugog, što ja noćas snih;
Ne secam se ničeg više, ni očiju tih.
Ali slutim, a slutiti još jedino znam.
Ja sad slutim za te oči, da su baš one,
Što me čudno po životu vode i gone:
U snu dođu, da me vide, šta li radim sam.
Ali slutim, a slutiti još jedino znam.
Da me vide dođu oči, i ja vidim tad
I te oči, i tu ljubav, i taj put sreće;
Njene oči, njeno lice, njeno proleće
U snu vidim, ali ne znam, što ne vidim sad.
Da me vide, dođu oči, i ja vidim tad.
Njenu glavu s krunom kose i u kosi cvet,
I njen pogled što me gleda kao iz cveća,
Što me gleda, što mi kaže, da me oseća,
Što mi brižno pruža odmor i nežnosti svet,
Njenu glavu s krunom kose i u kosi cvet.
Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas;
Ne znam mesto na kom živi ili počiva;
Ne znam zašto nju i san mi java pokriva;
Možda spava, i grob tužno neguje joj stas.
Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas.
Možda spava sa očima izvan svakog zla,
Izvan stvari, iluzija, izvan života,
I s njom spava, nevidjena, njena lepota;
Možda živi i doći će posle ovog sna.
Možda spava sa očima izvan svakog zla.


Vladislav Petković - Dis
 

Back
Top