mari47
Stara legenda
- Poruka
- 94.264
MOJIM PRIJATELJIMA
Nije mi ni na kraj pametu
da pišem pjesmu,
samo potreba
da nabrojim neke
od razbacanih prijatelja;
ovog časa u nekoliko raspoloženja.
Neki položeni duboko u kišu,
kao bivši vojnici- Na primjer, Jura koji ponavlja:
"Ovom ulicom šetao je Blok",
hotel Anglter naslonjen je na hotel Astoriju.
Pijani Anatolij
prekasno dolazi na koncert, prljav od snijega,
u večernjem Petrogradu, na vjetru,
koji puca u košulju.
Tanja, daj mi ljubavi
bezimene, lažne i dječje.
Tvoja pretvaranja su istinita
kad učiš hrvatski zbog mene.
I na kraju - cjeluju - ozbiljno.
Pane doktore, vi ste kao miš u ovoj rupi
iz koje se izlijeva underground jazz
na drugu polovinu Praga.
I ponovo istruo snijeg,
poslije premijere u Violi,
a Vlasta otmjena u svom siromaštvu,
sa očima koje sam ponio
iz otužnog self.servicea
zauvijek u Dalmaciju.
Jevrejske obitelji, armenske, pariške.
Jure, bivši ronilac, kojeg kao i mene,
ne zbunjuje Amerika.
Tvoj lijepo sačuvan naglasak i smisao za vino,
"Majko, igla i bićvica
u ruci joj lipo stoji -
reć bi da je gospojica"
Ne ostavljajte me u neugodnoj šutnji
s ljudima u liftu što se ne poznaju.
Pod nebom koje se ruši
i pada na sve strane oko mene,
kao tvoja topla posteljina.
Moj tihi prijatelju iz Zagreba
koji si kao i ova klima,
pejzaž Jurjevske, meni uvijek tajanstven,
na kojem su dlanovi
upaljenog kestenovog lista.
Samoća - ona najobičnija,
ona predvečernja, ona noćna,
rujanska, travanjska i četrdeset
napada ovu adresu.
Udara u zono na ulazu.
Već počinju bolesti i žedj.
Voljeti je kao umirati,
umirati kao putovati.
I još jedan prijatelj,
kao mudrac i ratnik;
posljednji pored mene.
Šuti i zatvara sva vrata,
trpa vreće u prozore
i čeka da nas more odnese.
I naše tajne takodjer.
Arsen DEDIĆ
Nije mi ni na kraj pametu
da pišem pjesmu,
samo potreba
da nabrojim neke
od razbacanih prijatelja;
ovog časa u nekoliko raspoloženja.
Neki položeni duboko u kišu,
kao bivši vojnici- Na primjer, Jura koji ponavlja:
"Ovom ulicom šetao je Blok",
hotel Anglter naslonjen je na hotel Astoriju.
Pijani Anatolij
prekasno dolazi na koncert, prljav od snijega,
u večernjem Petrogradu, na vjetru,
koji puca u košulju.
Tanja, daj mi ljubavi
bezimene, lažne i dječje.
Tvoja pretvaranja su istinita
kad učiš hrvatski zbog mene.
I na kraju - cjeluju - ozbiljno.
Pane doktore, vi ste kao miš u ovoj rupi
iz koje se izlijeva underground jazz
na drugu polovinu Praga.
I ponovo istruo snijeg,
poslije premijere u Violi,
a Vlasta otmjena u svom siromaštvu,
sa očima koje sam ponio
iz otužnog self.servicea
zauvijek u Dalmaciju.
Jevrejske obitelji, armenske, pariške.
Jure, bivši ronilac, kojeg kao i mene,
ne zbunjuje Amerika.
Tvoj lijepo sačuvan naglasak i smisao za vino,
"Majko, igla i bićvica
u ruci joj lipo stoji -
reć bi da je gospojica"
Ne ostavljajte me u neugodnoj šutnji
s ljudima u liftu što se ne poznaju.
Pod nebom koje se ruši
i pada na sve strane oko mene,
kao tvoja topla posteljina.
Moj tihi prijatelju iz Zagreba
koji si kao i ova klima,
pejzaž Jurjevske, meni uvijek tajanstven,
na kojem su dlanovi
upaljenog kestenovog lista.
Samoća - ona najobičnija,
ona predvečernja, ona noćna,
rujanska, travanjska i četrdeset
napada ovu adresu.
Udara u zono na ulazu.
Već počinju bolesti i žedj.
Voljeti je kao umirati,
umirati kao putovati.
I još jedan prijatelj,
kao mudrac i ratnik;
posljednji pored mene.
Šuti i zatvara sva vrata,
trpa vreće u prozore
i čeka da nas more odnese.
I naše tajne takodjer.
Arsen DEDIĆ
Poslednja izmena: