Stihovi za moju dusu

Nasmejano srce

Tvoj život je tvoj život.
Ne daj da utone
u bolesnu vlagu pokornosti.
Budi na oprezu
uvek postoje izlazi.

…Negde ima svetla.
Možda nema mnogo svetla,
ali bolje i to nego mrak.
Budi na oprezu.

Bogovi će ti ponuditi šanse.
Spoznaj ih, ostvari ih.
Ne možeš da pobediš smrt,
ali možeš pobediti smrt u životu,
ponekad.

I što česće to činiš
biće više svetla.
Tvoj život je tvoj život.
Znaj to dok ga imaš.
Ti si čudo.
Bogovi čekaju da uživaju
u tebi.

Čarls Bukovski
 
byron.png
 
Iskrena pesma

O sklopi usne, ne govori, ćuti,
Ostavi dušu, nek’ spokojno sneva
Dok kraj nas lišće na drveću žuti,
I laste lete put toplih krajeva.

O sklopi usne, ne miči se, ćuti!
Ostavi misli, nek’ se bujno roje,
I reč nek’ tvoja ničim ne pomuti
Bezmerno silne osećaje moje.

Ćuti, i pusti da sad žile moje
3abrekću novim zanosnim životom,
Da zaboravim da smo tu nas dvoje,
Pred veličanstvom prirode!

A po tom, kad prođe sve, i malaksalo telo
Ponovo padne u običnu čamu,
I život nov, i nadahnuće celo,
Nečujno, tiho, potone u tamu

Ja ću ti, draga, opet reći tada
Otužnu pesmu o ljubavi, kako
Čeznem i stradam i ljubim te, mada
U tom trenutku ne osećam tako…

A ti ćeš, bedna ženo, kao vazda,
Slušati rado ove reči lažne:
I zahvalićeš Bogu što te sazda,
I oči će ti biti suzom vlažne.

I gledajući, vrh zaspalih njiva,
Kako se spušta nema polutama.
Ti nećeš znati šta u meni biva,
Da ja u tebi volim sebe sama,

I moju ljubav naspram tebe, kad me
Obuzme celog silom koju ima,
I svaki živac rastrese i nadme,
I osećaji navale k’o plima!

Za taj trenutak života i milja,
Kad zatreperi cela moja snaga,
Neka te srce moje blagosilja!
Al’ ne volim te, ne volim te, draga!

I zato ću ti uvek reći: Ćuti!
Ostavi dušu, nek’ spokojno sniva
Dok kraj nas lišće na drveću žuti,
I tama pada vrh zaspalih njiva.

Milan Rakić
 
U sobi – Mark Strand

Bio sam u sobi.
Bio sam u sobi i znao sam gde sam.
Bilo je to poznato mesto, bilo je rano,
i svetlost kroz prozor bila je siva i slaba.
Znao sam da nisam sam.
Postojao je drugi u sobi.
Bio je to neko koga sam znao ili neko
koga sam znao nekada, neko ko je sada
nepoznat, neko koga nisam mogao da imenujem,
ali čije prisustvo nisam mogao da poreknem.

Znao sam da sam u sobi.
Znao sam da postoji drugi,
i da me posmatra — iz senke, iz zida,
iznad mog pogleda, ili iznutra.
Usta su mu bila moja usta,
ali ne i reči.
Misao je bila njegova,
ali oblik mog jezika.

Sedeo sam na ivici kreveta,
gledao u pod, ali bio sam viđen.
Bio sam onaj koji gleda
i koji je gledan, onaj koji zna
i koji je poznat.
Bio sam onaj koji govori
i koji sluša.

Znao sam da se ništa ne događa.
Ništa spolja.
Ali unutra —
unutar mene, u sobi —
započelo je ono
što se ne može objasniti.

U sobi sam bio sam,
ali nisam bio jedan.
Bio sam deljen, umnožen,
bio sam ono što zna
da soba zna
da sam tu.

preveo Ivan Antić
 
Vrt ljubavi – Vilijam Blejk

Posetih Vrt Ljubavi.
I tu mi se vizija javila:
Kapela, sazidana na mestu
Gde nekad igrah se sred zelenila.
Kapija Kapele beše zakovana.
Nad dverima „Ne čini“ behu slova.
Okrenuh se Vrtu Ljubavi,
Gde je rađalo toliko divnih cvetova.
I videh da je Vrt prepun grobova,
I nadgrobnih spomenika umesto cveća.
A sveštenici crnih odora idu duž pročelja,
Pletući trnov venac mojih radosti&želja.

(1794)
Sa engleskog prepevao Milan Drašković
 
Dar – Česlav Miloš

Danas mi ništa nije bilo oduzeto,
ni neko ni mesto nije mi nestalo,
nisam morao ni prema kome biti loš,
nisam bio prisiljen da ništa kažem,
imao sam oči,
čuđenje,
jutro.

Po zvuku zvona u crkvi u podne
prepoznao sam grad.
Vetar je lagano duvao,
nečiji glas mi je govorio:
„Ne budi previše siguran u svoju veličinu“.

Vidio sam drveće, listove, reku.
Očigledno je više bilo ono što jeste,
nego ono što nije.

Zato sam se čitav dan
zahvaljivao
što ne moram da budem sam
sa sobom.

(prevod: Biserka Rajčić)
 
Čitav je život zakrivljeni hodnik – Eugenio Montale

Čitav je život zakrivljeni hodnik
kojim si prošao samo jednom
i nikad više, ne znajući
ni gde si došao ni gde si bio.

Tuđa lica, osmesi što ne znače,
po neki znak što ti se učini
kao da je za tebe ostavljen
a možda je zalutao u tvoj dan.

Neko te zove, neko te gura,
držiš u ruci ključ
koji ne otvara nijedna vrata.
Verovao si da si izašao iz lavirinta,
a zapravo si tek ušao dublje.

Govorio si da svet
nije stvoren za pesmu,
a pesma ti je jedina ostala.

Znaš da nećeš uspeti da ga objasniš
i to ti donosi mir.
Znaš da si živ
jer si prestao da pitaš.

(prevod: Radmila Antić)
 
Predeo mračne vode – Tomas Transtremer

I
Danju idemo oko uobičajenog sveta.
Sunce sija na spajalicama i ekserima,
pokrivače vetar raznosi s konopaca,
peščani putevi osećaju težinu stopala.
Stvari imaju svoj konture, mesta svoj red,
dogodilo se, događa se, ponoviće se.

Ali ponešto približava se i odlazi
što ne pripada ovome svetu,
što ne želi da ostane,
što se ne može zaustaviti.
To je kao pas koji trči kroz crkvu,
kao šapat u noći koji prestane
kad se uključimo.

II

Kada se umorimo od stvari,
onda se spuštamo niže
i ulazimo u predeo mračne vode.
Svet se smanjuje i sabija,
postaje jedno s onim što nije vidljivo.
Ono što se krilo u nejasnoći sada vlada.
To što se javlja u tami ne želi da ima lice.
Samo tiho klizi
u svoju nemoćnu moć.
U tom predelu,
niko nikome ne zavidi.
Niko ne traži da bude viđen.

III

U mračnoj vodi
nema puta.
Ali voda pamti gde smo hodali
i čuva obrise koraka.
Kao što papir zna
što je u njemu napisano
čak i kada je obrisano.
Mi nismo izgubljeni.

prevela Dragana Bojanić-Terzić
 
Ad infinitum

Mnogo puta te potražim u mirisu
svoje kože,
znaš, nju jedinu imam.
Kako si?
Često te spomenem starom psu
koji mi spava ispod nogu
i otvori oči tek
kada oseti da sam prestao da te spominjem.
Ej, spominjanje tebe traži vazduha.
Čuješ, za spominjanje tebe
sam izmislio reč -
zanavek.
Mnogo puta sam te tražio
u putu kojim su me kleli,
u šumi po kojoj su me terali.
Kako si?
Zašto se ne smeješ više?
Možda si videla kada su me pravili od voska.
Možda si videla kako su je stavljali pod sunce.
Možda si se plašila da se zauvek ne izgubim.
Ne, draga moja.
Samo sam kraj tebe mogao da se istopim.
Ja sam znao kako se zove taj lek.
Dao sam mu ime - zanavek.
Često te potražim u vestima
i pismima iz rata.
Često ti kažem da si me izdala.
Ne veruj mi.
Ja sam samo izdao proleće
i tvoje ranjivo oko.
Kako si?
Boli li te?
Koliko je duboko,
to što te nema?
Mnogo puta sam te potražio
u onome što je ostalo od mene.
Tu si se sakrila
i duvaš u moja pluća,
isteravaš poslednje nemire
iz grešnih nam zora.
Pitam te u sebi
Kako si?
Čija si?
Ti mi kažeš
Tvoja.
Tvoj sam lek.
Ja sam tvoj zanavek.


— Dylan Horman
 
Oktavio Paz‎ – Dva tela

Dva tela licem u lice,
ponekad su dva vala,
a noć je okean.

Dva tela, licem u lice,
ponekad su dva kamena,
a noć je pustinja.

Dva tela, licem u lice,
ponekad su korenje
u noći spleteno.

Dva tela, licem u lice,
ponekad su noževi,
a noć je munja.

Dva tela, licem u lice,
dve su zvezde koje padaju
u prazno nebo.

• Prevod Branislav Prelević
 
Aleksa Šantić
Ne veruj

Ne veruj u moje stihove i rime
Kad ti kažu, draga, da te silno volim,
U trenutku svakom da se za te molim
I da ti u stabla urezujem ime

Ne veruj! No kasno, kad se mesec javi
I prelije srmom vrh modrih krša,
Tamo gde u grmu prolće leprša
I gde slatko spava naš jorgovan plavi,

Dođi, čekaću te! U časima tijem,
Kad na grudi moje priljubiš se čvršće,
Osetiš li, draga, da mi telo dršće,
I da silno gorim ognjevima svijem,

Tada veruj meni, i ne pitaj više!
Jer istinska ljubav za reči ne zna;
Ona samo plamti, silna, neoprezna,
Niti mari, draga, da stihove piše!
 
Zaboravljene vodenice

Nanizane duž reke i potoka
ko prazna puževe školjke, ćute
zaboravljene vodenice
po urvinama mog zavičaja.
Žalosne vrbe nad njima
raspliću dugu kosu.

Korov spolja, paučina iznutra.
Puteljci i potoci davno
izjednačeni: ne zna se više kuda
je pevala voda, a kuda dvokolice.

Na topolama unaokolo, gde nekad
nisu smele ni da slete,
vrane sad mirno grade gnezda.

Dobrica Erić
 
PETAK

Još uvijek čuvam dinosaura.
Što je sa mnom došao u Njemačku.

U ruksaku, kao izbjeglica.
Stara igračka, kaučuk, zeleno, ružno.

Kratki udovi, špicaste ljuske na leđima.
Iskolačene oči, loši zubi.

Balkanski gušter.
Na drogama.

Jedini predmet iz djetinstva.
Koji je preživio rat.

Pronio zvijer na leđima, kroz noć.
Kada su pucali i bacali bombe.

Kada smo plakali i trčali.
U kolonama.

Moja kćerka ima pet godina.
I često se brčka u kadi s dinosaurom

Ponekad joj zaprlja vodu.
Rigajući crno trunje kaučuka, duboko iz utrobe.

Dijete se prepadne, kaže fuj, šta je ovo tata?
Ništa, ljubavi.

Nisam joj ispričao cijelu priču.
Mala je, premalena.

Jednog dana ću to morati učiniti.
Danas ne.

Niti sutra.
Sutra je vikend.

Sutra ćemo dugo spavati.
Sutra ćemo se cijeli dan igrati.

AMIR KAMBER
 
Lisje žuti veće po drveću,

Lisje žuti dole veće pada;
Zelenoga više ja nikada
Videt neću!

Glava klonu, lice potavnilo,
Bolovanje oko mi popilo,
Ruka lomna, telo izmoždeno,
A kleca mi slabačko koleno!

Dođe doba da idem u groba.
Zbogom žitku, moj prelepi sanče!
Zbogom zoro, zbogom beli danče!
Zbogom svete, nekadašnji raju,
Ja sad moram drugom ići kraju!

O, da te tako ja ne ljubljah žarko,
Još bih gledo tvoje sunce jarko,
Slušo groma, slušao oluju,
Čudio se tvojemu slavuju,
Tvojoj ruci i tvojem izvoru
Mog života vir je na uviru!

O, pesme moje, jadna siročadi,
Deco mila mojih leta mladi’!
Htedoh dugu da sa neba svučem,
Dugom šarnom da sve vas obučem,
Da nakitim sjajnim zvezdama,
Da obasjam sunčanim lučama…

Duga bila, pa se izgubila,
Zvezde sjale, pa su i presjale,
A sunašce ono ogrejalo,
I ono je sa neba mi palo!

Sve nestade što vam dati spravlja
U traljama otac vas ostavlja.

Branko Radičević
 

Uteha

Zbog zala proklinješ,
a ni za jedno se dobro zahvalio nisi!

Pitaš se od kog je nemilosnog boga
ili od koga đavola, ovo zlo,
a za dobro pitao nisi od koga je!

Stiskaš glavu šakama, kolenima,
pitaš se čime si ovaj pokor zaslužio,
a čime si dobro zaslužio pitao nisi!

Ustaj, otri te suze, ne cvili tu,
umij se, očešljaj se, uljudi se,
i gledaj da odsad
sa tom krvavom suzom u srcu živiš
ko što si dosad
s veselom vodom kroz livade, živeo!

Ljubomir Simović
 
Vladimir Nabokov – Sanjao sam te

Sanjao sam te tako često, davno tako,
mnogo godina pre našeg susreta
sâm – dok noć je ulazila u sobu lako
i sveća žmirkala pored kreveta.

Knjigu ljubavi, nad Nevom izmaglice,
o spokoju ruža i magli iznad mora,
listao sam u svemu sluteći tvoje lice,
u stihu zaneseno čistom kao zora.

Mladi dani moji, opojni zemaljski sni,
trenuci koji magično zvone u sjaju,
izgledaju jadno, kô muve što u opseni
po uljanom platnu i ćilibaru padaju.

Zvao sam te, čekao. Godinama lutao
stenovitim obroncima nad životom.
U gorkim časovima tvoj lik sam našao
u stihu pesnički zaneseno čistom.

A sad, na javi, pred mene si stala
i ja se sujeverno svega sećam jasno:
kako su te predvidela sva ogledala,
tačno u svemu duboko saglasno.
 
VLAS

Jednom nam je, kao opomenu za svagda,

Ruski pisac logorolog

Ispričao priču o zlu:



Robijaši sa Kolime

Koji su na brodove

Tovarili trupce sibirskih kedrova

(koji su bili namenjeni izvozu u svet),

Između balvana

Stavili bi pokatkad odsečenu ruku

Da pošalju o sebi poruku.



A oni koji su istovarali brodove

Nisu ništa, kao što znamo, preduzeli.

Stajali su zbunjeno

Kao prave neznalice i

Čudili se novoj vrsti drveća

Na kojem rastu ruke.



A moja žena

Nedavno kupila je prekrivače od pamuka

Za kauč i fotelju

U Orijent šopu.

Dok sedim udobno u stolici

Moji prsti neprestano

Izvlače iz tkanja braonkaste ljuspice

(pamukove čaurice poput bubamarinih krila),

Ali i neretko napipam crnu, tvrdu, kao struna za pecanje,



Sa glave dugačku žensku vlas.

Satima je izvlačim isprepletenu



Iz osnove ili potke.

A šta u suštini

Meni ta vlas znači?

Ništa,

Osim da je ta tkalja imala divnu, jaku crnu kosu.



A zašto na početku ove pesme-zapisa

Pominjem ruskog pisca,

Mučenika iz sovjetskih logora?

Ibrahim Hadžić
 
Ruke tvoje i moje

Ruke su dvije molitve što ištu svoje nebo
To su dvije prijetnje što traže svoga boga.
One su dva druga što često idu u raskorak
Ruke su dva duga pitanja koja
Nemaju kome da se
Povjere.
Ruke bez ruku su siromasi ubogi
Prebacimo ruke s dvije suprotne obale
Njihova sjena u ogledalu voda biće
Virovima radost,
Prebacimo dlanove, prebacimo prste, prebacimo jagodice.

Za most čvršći od stakla, od cementa, od čelika.

Neka preko njega prelaze
Bez ikakve carine
Dragocjenosti

Daha

Pogleda

Poljubaca

I onih krhkih riječi koje se
Mogu reći
Šapatom
Samo.


Mak Dizdar
 

Back
Top