Stihovi za moju dusu

" Zovem te..
da me voliš,
takvog kakav sam
jer mi je toplo s tobom
jer sam jednostavan
jer vidim što drugi ne vide
jer ponekad sumnjam
jer te pozudno čekam

Zovem te...
da te osetim kraj sebe
da se ljutiš na mene
da me osećaš na svojim usnama
da te ranjavam spominjanjem drugih

Zovem te...
jer sam tužan
jer petljam reci dok razgovaramo
jer mi fale pridevi
jer te volim ljubiti

Zovem te...
da tebi pišem pesme
da se smeškam u snu

Zovem te...
ne želim da odeš
ne želim da ližeš rane
ne želim te izgubiti
nikada, nikada... "
 
Kada se jednom budemo sreli
Ana Rodić


Kada se jednom budemo sreli,
Prepoznaćeš me po tome što se moji koraci
Neće čuti,
Jer mi ti nikad ne dozvoliš da hodam po
Zemlji.

Pretvaraš me u senku.
Vodiš me u svet slobode.
Opijaš me rečima.
Hraniš poljupcima.
Oplodiš me muzikom
I ja rađam snove.
Uzmeš me samo za sebe,
Onda nesebično pokloniš drugima.
Razvlačiš moje misli,
Pleteš mrežu u koju se zaplićem.
Učiš me da hodam po reci,
Pružaš ruke ka nebu,
Dozivaš kišu.

Ne plašim se smrti,ona će jednom sigurno
Doći.
Plašim se tebe, nikada nisam sigurna da ćeš
Mi se vratiti.
 
Кô горда царица и бајна, са снопом златнога класја,
На пољу јесен стоји. Са њене дражесне главе
Лиснатих врежа сплет чаробно спушта се доле,
До саме мирисне траве.

Пухором посут грозд у једној подигла руци,
И слатко смеши се на њ. Питоме и благе ћуди,
Припрема она сад спокојне вечери и дане,
И жетву богату нуди.

Како је мамљиво све! На старом огњишту мирно
Пуцкара црвенкаст плам. Кад магла покрије равни
И влагом испуни зрак, ту прошлост васкрсне древна,
И гатке времена давни'.

И позно у тавну ноћ разговор спокојно бруји,
Док дремеж не свлада све. И страсно шаптање тада
Кроз мирни прошушти дом – ал' и то губи се брзо,
И сан лагано пада.

Vojislav ilic
 
Zar nisi ti i onog trena,
O priviđenje moje drago,
Promako kroz noć kao sena,
Nad uzglavlje se moje sago
I sapnuo mi reči nade
Ljubavi pune i iskrene?
Ko si ti?Čuvar duše mlade
Il´kobni duh što kuša mene?
Utišaj sumnje što me guše,
Možda su sve to sanje moje,
Zablude jedne mlade duše,
A sasvim drugo suđeno je...
Nek bude tako!Sto da krijem?
Milosti tvojoj dajem sebe,
Pred tobom suze bola lijem
I molim zaštitu od tebe...
E. Onjegin - Puskin
💙
 
Ti sto imas, nitko nema
ti si san i ti si java
dok te gledam, cini mi se
boginja u tebi spava
Ne postoji, rijec i slika
da te kaze i opise
samo jedna noc sa tobom
od zivota vrijedi vise
Ref.
Dotakni mi rukom
lijevu stranu grudi
tamo gdje je srce
pokraj njega budi
Tamo gdje je srce
kad osjetis nesto
tu je moja ljubav
tu je tvoje mjesto

Drazen Zecic
 
Oktavio Paz‎ – Dva tela

Dva tela licem u lice,
ponekad su dva vala,
a noć je okean.

Dva tela, licem u lice,
ponekad su dva kamena,
a noć je pustinja.

Dva tela, licem u lice,
ponekad su korenje
u noći spleteno.

Dva tela, licem u lice,
ponekad su noževi,
a noć je munja.

Dva tela, licem u lice,
dve su zvezde koje padaju
u prazno nebo.
 
Čarls Bukovski – Otkud ja u imeniku

Muškarci zovu i pitaju me.
zar ste vi stvarno Čarls Bukovski,pisac?

Ponekad sam pisac, kažem,
najčešće ništa ne radim.

Cujte, pitaju, sviđa mi se to
što pišete – imate li nešto protiv
da dođem sa desetak piva?

Možete ih doneti, kažem,
pod uslovom da vi ne ulazite...

Kada me pozovu žene, ja kžem:
o, da, pišem, ja sam pisac,
osim što baš sada ne pišem.

Glupo se osećam što vas zovem,
kažu, i bila sam iznenađena
kada sam vas pronašla u imeniku.

Ima razloga za to, kažem,
nego, što ne svratite
na pivo?

Neće vam smetati?

I one stižu
zgodne žene
uzornog uma, tela i oka.

Cesto ne bude seksa
ali navikao sam na to
jer dobro je
jako je dobro samo ih gledati
a ponekad me čak
posluži i neočekivana sreća.

Za čoveka od pedeset pet koji nije spavao sa ženom
do svoje dvadeset treće
i ne baš često do svojih pedeset
mislim da bi trebalo da ostanem
u telefonskom imeniku
sve dok ne dobijem onoliko
koliko i svaki prosečan muškarac.

Naravno, moram i dalje
da pišem besmrtne pesme
ali inspiracija je tu.
 
A cela pesma ide ovako:

Tamo gde ognjišta dime
I gde gusle još se čuju
U brdima više mora
Tu je moja Crna Gora

Željom moje srce gori....

Zaželje se srce moje
Piti vode sa izvora
Gledat stado kako pase
Branit jagnjad od orlova

Željom moje srce gori...

Voleo bih da sam soko
Da poletim ja visoko
Da vidim plavo more
I sva brda Crne Gore

Željom moje srce gori
Da se vratim Crnoj Gori
Gde me stara majka čeka
Da joj dodjem iz daleka
 
Хтео бих

Да заспим сном дужим него еон цео
Да заспим у крилу једне жене
Коју дуго тражим и која мене чека негде

И не питај

Да ли има име или се крије иза надимака
Да ли говори лепе или ружне речи
Ни да ли јој је осмех звонак као хладно јутро

Не питај

Има ли младеж изнад горње усне
Да ли је млада или само витка
Ни да ли су јој дуге ноге а косе бујне

Не питај

Да ли сам волео баш такве жене
Да ли сам их грлио пијан или трезан
Ни да ли само љубих похоту у њима

Не питај

Да ли сам им дао икад ишта
Ни да ли су оне пружиле мени нешто
Не питај – не знам

Јер слутим

Само једну жену – жену без имена
Са очима што имају боју моје туге
И погледом заденутим
Једино у лутању мојих зеница

Слутим жену

Чије усне имају укус пољубаца
А које никад љубиле нису
Јер она не љуби уснама него душом

Слутим жену
Која никад није рекла реч Љубав
А о њој ћутањем наглас зборила

Слутим жену
Чије груди не миришу пожудом
Већ страшћу и чежњом чистом

Слутим само
Жену којој дрхтим утробом
А она у мојој оданости надмоћна и тиха
Као да на престолу седи

И хтео бих
Али још увек стојим сам
Заробљен раскршћима љубави и несанице
(Из збирке Раскршћа несанице, 2011

Andjelko Zablacanski
 
Miloš Crnjanski – Lament nad Beogradom

JAN MAJEN i moj Srem,
Paris, moji mrtvi drugovi, trešnje u Kini,
priviđaju mi se još, dok ovde ćutim, bdim, i mrem
i ležim, hladan, kao na pepelu klada.
Samo, to više i nismo mi, život, a ni zvezde,
nego neka čudovišta, polipi, delfini,
što se tumbaju preko nas, i plove, i jezde,
i urliču: „Prah, pepeo, smrt je to.“
A viču i rusko „ničevo“ –
i špansko „nada“.


Ti, međutim, rasteš, uz zornjaču jasnu,
sa Avalom plavom, u daljini, kao breg.
Ti treperiš, i kad ovde zvezde gasnu,
i topiš, ko Sunce, i led suza, i lanjski sneg.
U Tebi nema besmisla, ni smrti.
Ti sjajiš kao iskopan stari mač.
U Tebi sve vaskrsne, i zaigra, pa se vrti,
i ponavlja, kao dan i detinji plač.
A kad mi se glas, i oči, i dah, upokoje,
Ti ćeš me, znam, uzeti na krilo svoje.

ESPANJA i naš Hvar,
Dobrović mrtvi, šeik što se u Sahari beli,
priviđaju mi se još, kao utvare, vatre, var.
Moj Sibe poludeli, zinuo kao peš.
Samo, to više nismo mi, u mladosti i moći,
već neki papagaji, čimpanzi; neveseli,
što mi se smeju i vrište u mojoj samoći.
Jedan se „Leiche! Leiche! Leiche!“ – dere.
Drugi mi šapće: „Cadavere!"
Treći: „Leš, leš, leš.“


Ti, međutim, širiš, kao labud krila,
zaborav, na Dunav i Savu, dok spavaju.
Ti budiš veselost, što je nekad bila,
kikot, tu, i u mom kriku, vrisku, i vapaju.
U Tebi nema crva, ni sa groba.
Ti blistaš, kao kroz suze ljudski smeh.
U Tebi jedan orač peva, i u zimsko doba,
prelivši krv, kao vino, u novi meh.
A kad mi klone glava i budu stali sati,
Ti ćeš me, znam, poljubiti kao mati.

TI, PROŠLOST, i moj svet,
mladost, ljubavi, gondole, i, na nebu, Mljetci,
priviđate mi se još, kao san, talas, lepi cvet,
u društvu maski, koje je po mene došlo.
Samo, to nisam ja, ni Venecija što se plavi,
nego neke ruševine, aveti, i stećci,
što ostaju za nama na zemlji, i u travi.
Pa kažu: „Tu leži paša! – Prosjak! – Pas!“
A viču i francusko „tout passe".
I naše „prošlo".

Ti, međutim, stojiš nad širokom rekom,
nad ravnicom plodnom, tvrd, uzdignut kao štit.
Ti pevaš vedro, sa grmljavom dalekom,
i tkaš u stoleća, sa munjama, i svoju nit.
U Tebi nema moje ljudske tuge.
Ti imaš streljača pogled prav i nem.
Ti i plač pretvaraš, kao dažd, u šarene duge,
a hladiš, ko dalek bor, kad te udahnem.
A kad dođe čas, da mi se srce staro stiša,
Tvoj će bagem pasti na me kao kiša.

LIŽBUA i moj put,
u svet, kule u vazduhu i na morskoj peni,
priviđaju mi se još, dok mi žižak drhće ko prut
i prenosi mi zemlju, u sne, u sne, u sne.
Samo, to više nisu, ni žene, ni ljudi živi,
nego neke nemoćne, slabe, i setne, seni,
što mi kažu, da nisu zveri, da nisu krivi,
da im život baš ništa nije dao,
pa šapću „ñao, ñao, ñao“
i naše „ne, ne“.

Ti, međutim, dišeš, u noćnoj tišini,
do zvezda, što kazuju put Suncu u tvoj san.
Ti slušaš svog srca lupu, u dubini,
što udara, ko stenom, u mračni Kalemegdan.
Tebi su naši boli sitni mravi.
Ti biser suza naših bacaš u prah.
Ali se nad njima, posle, Tvoja zora zaplavi,
u koju se mlad i veseo zagledah.
A kad umorno srce moje ućuti, da spi,
uzglavlje meko ćeš mi, u snu, biti, Ti.

FINISTÈRE i njen stas,
brak, poljupci, bura što je tako silna bila,
priviđaju mi se još, po neki leptir, bulke, klas,
dok, iz prošlosti, slušam, njen korak, tako lak.
Samo, to više nije ona, ni njen glas nasmejan,
nego neki kormoran, divljih i crnih krila,
što viče: zrak svake sreće tone u Okean.
Pa mi mrmlja reči „tombe“ i „sombre“.
Pa krešti njino „ombre, ombre“. –
i naš „grob“ i „mrak“.

Ti, međutim, krećeš, ko naš labud večni,
iz smrti, i krvi, prema Suncu, na svoj put.
Dok meni dan tone u tvoj ponor rečni,
Ti se dižeš, iz jutra, sav zracima obasut.
Ja ću negde, sam, u Sahari, stati,
u onoj gde su karavani seni,
ali, ko što uz mrtvog Tuarega čuči mati,
Ti ćeš, do smrti, biti uteha meni.
A kad mi slome dušu, koplje i ruku i nogu,
Tebe, Tebe, znam da ne mogu, ne mogu.

ŽIVOT ljudski, i hrt,
sveo list, galeb, srna, i Mesec na pučini,
priviđaju mi se, na kraju, ko san, kao i smrt
jednog po jednog glumca našeg pozorišta.
Samo, sve to, i ja, nismo nikad ni bili više,
nego neka pena, trenutci, šapat u Kini,
što sapće, kao i srce, sve hladnije i tiše:
da ne ostaju, ni Ming, ni jang, ni jin,
ni Tao, trešnje, ni mandarin.
Niko i ništa.

Ti, međutim, sjaš, i sad, kroz san moj tavni,
kroz bezbroj suza naših, večan, u mrak, i prah.
Krv tvoja ko rosa pala je na ravni,
ko nekad, da hladi tolikih samrtnički dah.
Grlim još jednom, na Tvoj kamen strmi,
i Tebe, i Savu, i Tvoj Dunav trom.
Sunce se rađa u mom snu. Sini! Sevni! Zagrmi!
Ime Tvoje, kao iz vedrog neba grom.
A kad i meni odbije čas stari sahat Tvoj,
to ime će biti poslednji šapat moj.
 
Бранко В. Радичевић, Љубомора

Тада је певао дан у гранама топола.
Сетим се тебе и одмах ми грешна мисо.
Јутром река, а ти лудо гола.
Па мишљах: да је река мушко, ја бих од бола вриско.

И ја сам могао рибе клати.
Нисам веровао грму нити женској јови.
Ти си се могла и младом клену дати.
Из твог су чела ницали бели рогови.

Тада је певао дан у гранама топола.
Да би те видела, трска је порасла за два коленца.
Долазиле су звери оба пола.
Из твојих груди хтела су потећи два бела студенца.

И ја сам само могао да паднем на колена.
Био сам снажни јунац а ти млада мати.
И гледао сам два твоја ока замагљена
Због којих кључа крв и снага лудо пати.

Тада је певао дан у гранама топола.
Твоја сам бедра звао сапима, играчице.
Осећао сам: из мог чела расту два рога вола.
Како да стигнем ноге такве тркачице.

Био је то луди галоп од јутра до ноћи.
Поваљали смо траве и изранили жита.
И гледали смо се на светлу, својој бледоћи,
Ја здепаст, дебелог врата, ти бела, танковита.

И преста да пева дан у гранама топола.
Чудно: расле су шуме са корењем нагоре.
У вука очи пуне вучјег бола.
У води рибе воде тајне разговоре.

И била су два неба, једно је у реци.
И свака је грана имала топлину руке.
Пловили су неки чудни, црни месеци
С уснама да љубе, с рукама за курјаке.

И преста да пева дан у гранама топола.
Би вече. Ти си лежала на папрати.
А ја сам био младић, слаб, без она два рога вола.
И видех: ти би се могла и младом курјаку дати.

Да сам ти бичје речи рикнуо, ти би знала.
И никад ближе ножу не би моја рука.
Побегох, са мном су и дебла посртала.
Пратила су ме два грозна ока, твоја или твог вука.
 
Persi Biš Šeli – Njoj

Ja cjelova se tvojih bojim,
Ti mojih se ne boj;

Pod teškim duhom jedva stojim,
I što da mučim tvoj.

Tvoj glas me plaši, kretnje, lice,
Ti mojih se ne boj;

Nevinim srcem, djevojčice,
Ja slavim drhtaj tvoj.
 
Dušan Kostić – Septembar

U žutom autu dođe
jesen, donese grožđe.
I lišće mog jablana
pozlati jesen rana.

Prođoše dani vreli,
mirišu plodovi zreli.
Jesen je, jesen rana
od bakra sva istkana.

Sa grane lasta veli:
– Skoro ću da se selim.

U klupi đače piše:
– Brzo će magle, kiše.

– Pozna me jesen ljuti,
veli septemvar žuti

Jesen se, jesen rana,
prostrla preko grana.
U žutom autu stiže
i žuto lišće niže.
 
Vasko Popa – GVOZDENA JABUKA

Gde mi je mir
Neprobojni mir
Gvozdena jabuka
Teme mi je stablom probila
Gloćem ga
Vilice sam oglodao

Lišćem me okovala
Brstim ga
Usne sam obrstio

Granama me sputala
Lomim ih
Prste sam polomio

Gde mi je mir
Nesalomljivi mir

Gvozdena jabuka
Korene je duboko
U kamenjar moj meki pustila
Čupam ih
Utrobu sam iščupao

Plodovima me okrutnim tovi
Točim ih
Mozak sam rastočio

Gde mi je mir
Gvozdenoj jabuci da bude
Prva rđa i poslednja jesen

Gde mi je gde mi je mir
 
Branko Miljković – Ljubav poezije

Ja volim sreću koja nije srećna,
pesmu koja miri zavađene reči
slobodu koja ima svoje robove
i usnu koja se kupuje za poljubac.

Ja volim reč o koju se otimaju dve slike
i sliku nacrtanu na očnom kapku iznutra,
cvetove koji se prepiru sa vremenom
u ime budućih plodova i prolećne časti.

Ja volim sve što se kreće,
jer sve što se kreće,
kreće se po zakonima mirovanja i smrti.
Volim sve istine koje nisu obavezne.

Ja volim jučerašnje nežnosti,
da kažem svome telu dosta i da sanjam bilje,
prste, oči, sluh drugačije raspoređene
u šumi negoli u telu.
 
Vladimir Agatov – Tamna je noc

Tamna je noć, samo meci zvižde preko stepe,
Samo vetar fijuče u žice u zvezda trenu
U ovom mraku, znam, draga, tvoje oči strepe
I brišeš suzu nad kolevkom skrivenu.


O, kako volim tvojih blagih očiju dubinu,
Kako želim da ih dotaknem usnama kô spas,
Tamna noć nas deli ljubavi, pa mrzim daljinu
I ovaj mrak stepski što leži između nas.

Verujem u tebe, dušo najdraža moja
Ta vera od svih metaka u noći me branila.
S njom miran bejah pre smrtonosnog boja
Znam, ta ljubav u meni i s tobom je bila.

Smrt nije strašna, sreo sam je stepskih noći
I sada se, evo, naginje preko mene.
A znam nad kolevkom čekaš kad ću doći
I znam, od smrti me čuva ljubav moje žene.
 
,,Небом жилама невидним и нежним,
Бела крв богова струји.
На оживелој модрој и сребрној тами
Богова ликови снују као на прозрачноме небу небеса -
На оживелој тами
Сија небесни мрамор уметности, и сјај му
Божанска је маска на мрачноме лику Бескраја."

– Аница Савић Ребац
 
Промичу вечери у лету као птице:
Још се осврнули нисмо а за нама јесен!
Да ли постоји негде, далеко у свету,
Још даље од Полинезије,
Неки оток занесен,
Где се живи у магновењу док срце бије?

Да ли постоје годишња доба,
У којима је светлост стално млечна,
И кут добре земље где човека ништа не оставља,
Где су пријатељи верни до гроба
И где је љубав вечна?...

— Раде Драинац
 
Artur Rembo – Dobra jutarnja misao

U četiri jutrom, leti,
San ljubavni još se sanja.
Miris noćnog svetkovanja
Zorom kroz šumarak leti.

Na grdnom se Gradilištu,
Gde sunce Hesperida¹ teče,
S rukavima zasukanim
Komešaju Drvoseče.

Za Radnike – podanike
Jednog vavilonskog kralja –
Venero, pusti Ljubavnike
Čija je duša puna slavlja.

O Kraljice Pastira!
Daj Radniku rakiju životvornu,
Nek mu snaga bude mirna
Do kupanja u podnevnom moru.
 
Vasil Simonenko – Sve je prošlo

Sve je prošlo. Put brzo zapišta,
I blesnuše sijalice gore.
Ti otide prema pristaništu,
Pa izgore u plamenu zore.

Prskali su dani kao vrela,
Moj se život kotrljao dalje...
Ali otud gde si sagorela,
Svakog jutra sunce sjaj svoj šalje.
 

Back
Top