Stihovi koji liče na mene

Ti ih ne možeš vidjeti


Ti ih ne možeš vidjeti,
ja, da.
Jasne, okrugle, mlake.
Lagano
svome cilju odmiču.
Lagano, da ne bi otišle
što kasnije s tvoga tijela.
Odmiču u ništa;
samo su to, svoje kretanje.
I putanja, daleka,
koja začas nestaje.
Zvijezde?
Ti ih ne možeš poljubiti.
Ljubim ih ja mjesto tebe.
Znaju; imaju ukus
po soku svijeta.
Kakav crn i gust okus
zemlje, sunca, mora!
Zastaju načas
u poljupcu, neodlučne
izmedju tvog hladnog tijela
i mojih usana; a onda ih
zgrabim. I ne znam
da li su bile za mene.
Jer ne znam ništa.
Jesu li zvijezde, znamenja,
jesu li osude ili zore?
Ni gledanjem, ni poljupcima
ne saznadoh što su.
Ono što one hoće, ostaje
unutra, nepoznato.
Takodje i njihovo ime.
(Da ih nazovem suzama,
niko me ne bi shvatio.)

Pedro Salinas
 
Sve ovo vreme mozda sam joj bio
samo dobar drug
trcao za njom ko pas za strancem
vracao tudji dug
Propio noci i propio dane
ispio svoju bol
oprosti stari sto ti opet sada
ja pricam o njoj

Zato me ne pitaj kako zivim
zato me ne pitaj gde sam nocu
Jos jednu naspi mi staru lozu
I ne pitaj brate da li hocu

Ne znam ko je autor, ali kao da sam ja...
 
Skriveno

Na osnovu svega što sam činio i onoga što sam govorio
neka ne nastoje da pronađu ko sam bio.
Prepreka je stajala i promenila
moje postupke i moj način života.
Prepreka je stajala i zaustavljala me
mnogo puta da kažem ono što sam hteo.
Na osnovu mojih najneupadljivijih postupaka
i mojih koprenom najskrivenijih spisa
jedino će me na osnovu toga razumeti.
Ali možda ne zaslužuje da se iscrpljuje
tolika briga i toliki napor da me shvate.
Kasnije – u savršenijem društvu –
neko drugi stvoren poput mene
sigurno će se otkriti i slobodno raditi.

Konstantin Kavafi
 
Volio sam Vas


Volio sam Vas; i ljubav jos, mozda,
Nije ugasla sva u srcu mom;
No nek Vas ona sad ne brine vise,
Ja necu da Vas rastuzujem njom.

Volio sam Vas nijemo i bez nade,
S ljubomorom i strepnjom srca svog;
Volio sam Vas iskreno i njezno,
Volio Vas tako drugi, dao Bog.


Aleksandar Sergejevič Puškin
 
Samoća

Povlačim se u svoju samoću,
tamo gde su ljudi moga kova,
tamo gde se teško živi noću,
od tišine i opasnih snova.

Digao sam ruke od skandala,
od prošlosti i pogrešnih želja,
od lepote izvora svih zala,
od ljubavi i od prijatelja.

Povlačim se a ostavljam ljude
u njihovoj zabludi od zlata,
da me nađu kad i njima bude
zakucala samoća na vrata.

Duško Trifunović
 
Danas



Danas sam siroče i beskućnik,
danas su mi jesen i zima,
danas te nema tamo gde te inače ima,
danas mi je utorak,
danas mi je novembar,
danas nemam reči i nije mi ništa,
jer me ništa neće,
jer mi niko osim tebe ne treba,
jer me mrzi da nabrajam
šta mi je sve i šta mi sve nije.
Danas mi nije svanulo.

Goran Tadić
 
За сваку твоју борбу, за сваку ноћну мору, знам крив сам ја.
За доласке у зоре, за алкохол аморе, знам, крив сам ја.
А ти на мене не даш, као у бога ме гледаш, и патњу умеш скрити. Крива си ти.
И морам да те оставим и срце у камен, заледим, претворим. А боли када прођу схватићеш тад све, да је лакше, без мене.
На погрешном си броду, са рупама у поду, љубави.
И секира у меду а ја теби сваку седу, одлазим.
Колико те волим, али против себе, не могу да се борим. Ја морам нестати, да живиш ти.
Морам да те напутим, оставим, срце у камен и да претворим, и заледим.
Али схватићеш тад, да је лакше без мене.
 
Gradinar 52

Zašto li se je svijeća utrnula?
Zastro sam je ogrtačem da je od vjetra
zaštitim, eto zašto se je svijeća utrnula.

Zašto li je cvijet uvenuo?
Pritisnuh ga na prsi, pun žarke ljubavi, eto
zašto je cvijet uvenuo.

Zašto li je rijeka presahnula?
Zajazih je da se okoristim njome, eto zašto je
rijeka presahnula.

Zašto li je u harfe žica pukla?
Gledah nasilu iz nje izbiti zvuk koji ne
mogaše dati, eto zašto je u harfe žica
pukla.

Tagore
 
Šapat
(Evanescence)




Uhvati me kad budem pala,
Reci da si ovde i sve će biti gotovo sad-
govorim vazduhu,
nikog nema ovde i padam u sebe..
Ova istina me vozi ka ludilu.
Znam da mogu zaustaviti bol
ako i dalje želim to...
Ne okreći se.............
Ne pokušavaj se sakriti...
(iako oni vrište tvoje ime)
Ne zatvaraj svoje oči...
Ne gasi svetla...
(Nikad ne spavaj,nikada ne umri)

Zaleđena sam onim što vidim
ali nekako znam-
da će mnogo više tek doći
Nepokretna svojim strahom
i uskoro zaslepljena suzama-
Mogu zaustaviti bol ako i dalje želim to...

Pali anđeli ispod mojih nogu
šapuću glasove mojim ušima,
Smrt pred mojim očima
leži pored mene,plašim se-
ona me priziva....
Hoću li se predati?
Na kraju svom - hoću li početi?
Zaboravljajući sve za šta sam pala
ustajem da sretnem kraj...
 
65 - Rabindranat Tagore


Zoveš li me ti to ponovo?
Dođe veče. Umor se obavija oko mene kao ruke žedne ljubavi.
Zoveš li me ti to?
Sav svoj dan dao sam ti,svirepa vladarko,moraš li me lišiti i noći moje?
Negde se sve završava, a nama pripada samoća tame.
Zar je morao glas tvoj da je probije i mene da pogodi?
Zar veče ne svira svoju svirku sna pred tvojim vratima?
I krilate zvezde zar se nikada ne pružaju tiho na nebu iznad tvoje nemilosrdne kule?

Ne umire li cveće u tvom cvetnjaku nikada blago u prašini?
Moraš li me zvati, nemirnice?
Neka onda tužne oči ljubavi uzalud bde i plaču.
Neka žižak gori u samotnoj kući.
Neka splav vrati domovima umorne radnike.
Ja se otimam od svojih snova i hitam na tvoj poziv.
 
Nejasna priča posle dvadeset godina

Kao da su u glavi, a ne u tornjevima, zvonila zvona
U prepodnevnom gradiću, nedeljnom, uz Tisu
Ležao je kasni septembar na srcu kao tona.
Iz bašti - jesen se odazvala tajno tišinom u mirisu.

O te skrovite bašte koje se na istrošenom suncu suše
I vire iza letvastih ograda šarene kao zebra!
Gorele su u njemu korovske vatre što se puše
I plamsanje se iz njih, blagošću, selilo u rebra.

To beše: kao zamena leta
(Jer ono je odlazilo, skoro u čamcu, duž riđih šuma,
Tisom).
Stajao sam, ukopan tako, pred glavom suncokreta:
Šta se to zbilo s dečakom što segnu za Beatrisom?

Iz bašta je virio u svet zagledan u tajnu života:
U srce nedelje, puno zvona, odlazili su neki u
crnom da se krste.

Stajao je sada opet al s druge strane tog plota.
O bašte i ljubavi: sav pesak godina, do praha,
procuri gle kroz prste!

Tu padoh, kao po dragoj grobnoj ploči,
U siromaštvo, u krućenost skrajnutog sveta.
Gledali su me (da l' ludog ili lude?) neke plave
zastrašene oči

Oko glave se vrtele kao ringišpil poslednje krpe leta.

Stevan Raičković
 
Kupi mi vreme koje sam prodala
Na glupe stvari i nevažna lica
Sada mi ono nedostaje
I tražim minute u hiljadu sinica

Kupi mi vreme koje sa sanjala
I u snovima lenjo provodila
Tamo sam nekog tražila
I često od svakog tamo se sakrila

Kupi mi vreme koje mi nedostaje
Sada kada ga imam tako malo
Voz koji ode nema ga više
A moj život stoji i još malo kuca
U mestu će stati vremene sve tiše i tiše.

P. Budišin
 
Odsutnost

Od tebe moje tijelo kap po kap odlazi,
moje lice odlazi u gluhome ulju;
moje ruke u rastopljenoj živi,
moje noge u dva prašnjava vremena.

Sve odlazi od tebe, sve od nas odlazi.

Odlazi moj glas koji se pretvarao
u zvono, gluho za svakog, osim za nas.
Odlaze moji pokreti što su se upredali
pred tvojim očima kao tkalački čunak.
Odlazi moj pogled, koji je nemoćan
kada te gleda,brijest i smreka.

Odlazim od tebe sa samim tvojim dahom,
kao vlaga isparavam se iz svoga tijela.
Odlazim od tebe s budnošću i sa snom.
U tvom vjernom sjećanju već se brišem
i u tvojoj uspomeni već sam kao oni
što se ne rodiše u poljima i dubravama.

Da sam krv, kolala bih u dlanovima
tvog rada, u tvojim ustima od mošta.
Da sam tvoja utroba, izgorjela bih
u tvojim koracima, koje više ne čujem,
u tvojoj strasti, koja prolama noć
kao mahnitost osamljenog mora.

Sve od nas odlazi ,sve od nas odlazi.


Gabriela Mistral
 
Pretnja

To je ljubav.
Pokušaću da se sakrijem ili pobegnem.
Rastu zidovi njene tamnice,
kao u strašnom snu.
Lepa maska se promenila,
ali, kao i uvek,
jedinstvena je.
Čemu moji talismani:
bavljenje književnošću,
nepouzdana erudicija,
učenje reči koje je koristio
oštri sever da opeva svoja mora
i svoje mačeve, vedrina prijateljstva,
galerije Biblioteke,
obične stvari, navike,
mlada ljubav moje majke,
ratničke seni predaka,
bezvremena noć,
ukus sna?
Biti sa tobom
ili ne biti sa tobom je mera moga vremena.
Već se vrč razbija na izvoru,
već čovek ustaje na cvrkut ptice,
potamneli su oni koji gledaju sa prozora,
ali tama nije donela spokoj.
To je, već znam, ljubav:
nemir i olakšanje kad čujem tvoj glas,
čekanje i sećanje,
užas življenja u budućnosti.
To je ljubav sa svojim mitologijama,
sa svojim nepotrebnim malim vradžbinama.
Ima jedan ulični ugao
kojim se ne usuđujem da prođem.
Vojske me već opkoljavaju, horde.
(Ova soba je nestvarna; ona je nije videla.)
Ime jedne žene me odaje.
Boli me jedna žena svuda po telu.

Horhe Luis Borhes
 

Ana Akhmatova​

Grčih ruke ja pod tamnim velom ...
''Od čega si danas bleda, čega?''
- Zato što sam tugom neveselom
Do pijanstva napojila njega.
Pamtim. On je izašao tada
Iskrivivši usta najbolnije.
Ne taknuvši drvo s balustrada
Trčala sam za njim do kapije.
Zadihana viknuh: ''Šala sve je.
Ako odeš - ode život moj.''
Jezivo, a kao da se smeje,
Reče mi: ''Na promaji ne stoj''
 
Dodje mi ponekad - Dušan Bajski

Dodje mi ponekad
Da legnem kraj reke,
Da se istecem sa njom ili
Da ostanem na dnu, da mi isperu vode
Srce i dusu.
Dodje mi ponekad
Da brojim rastajuce zvezde
I da gledam plavetnilo neba kuda
Krstare namrgodjeni oblaci.
Dodje mi ponekad
Da legnem kraj reke,
Jer obuhvata me neka luckasta tuga
Onda kad stojim i pratim
zelene talase
Od obale do obale.
Dodje mi ponekad
Da se valjam po travi
Zajedno sa senkama pasa koji laju
Na duvarskom satu,
(Sat koji ne otkucava ponoc).
Dodje mi ponekad
Da pijuckam reku od izvora
do usca,
Jer hocu da sretnem
zlatnu ribicu
I da je zamolim da mi nacrta
Svoj lik, da je ne bih izgubio
U bezdanu svojih secanja.
 
Ne ocekuj da te iko razumije - Dusko Trifunovic

Ne ocekuj da te iko razumije
radi svoje ti si covjek od zanata
svu nesrecu oko tebe sto se vije
stvorile su sitne duse iz inata.

Imao si ludu srecu da si bolji
zar jos cekas da si svima po volji
Imao si ludu srecu da si bolji.
Volio si ko je znao da ti vrati
davao si imalo se kome dati
volio si ko je znao da ti vrati.

Ne ocekuj da te iko razumije
radi svoje ti si covjek od zanata
svu nesrecu oko tebe sto se vije
stvorile su sitne duse iz inata.

Vidio si zivot, ljubav sta je
plamen prodje a pepeo traje
Vidio si zivot, ljubav sta je
Imao si ludu srecu da si bolji
zar jos cekas da si svima po volji.

Grijao si na plamenu svoga dana
hladna srca cije sunce davno zadje
pod pepelom tvojim ima starog zara
za onoga ko bi znao da ga nadje.
 
Ти си
И оно што ниси
Чедна а жудна
У сновима
Разуздана
Као освит дана
У жељама
Зауздана
Болиш као рана
Нежна, тиха
Као речи из стиха
А опет, попут олује
Срце полети
А све одболује
Јер ти си
И оно што ниси
Обична и необична
Нечија
Ничија
А своја лична.


~ Анђелко Заблаћански
 
Noćna uživanja

Zastajemo i mi da udahnemo noć
U trenu kada vjetar najžešće briše:
ulice su od njega hladne a svi mirisi nestali;
Nosnice se dižu prema lelujavoj svjetlosti.

Svi mi imamo neku kuću koja u mraku čeka
Da se vratimo; neka žena nas čeka u mraku
Ništa ne zna o vjetru žena koja spava
I diše; toplina njenog tijela
To je toplina krvi koja šapuće u nama..

Umiva nas ovaj vjetar što stiže s kraja
Ulica zinulih u noći; lelujava svjetlost
I naše stisnute nosnice
Glože se gole. Svaki miris je jedno sjećanje
Izdaleka kroz mrak došao je ovaj vjetar
Što se obrušava na grad: preko brda i livada
Gdje je i trava topla od sunca
A zemlja pocrnjela od vlage. Naše sjećanje
Opor je miris, neznatna blagost
Rasporene zemlje koja zimi ispušta
Dah svojih bezdana. Svaki je miris
Izvjetrio u noći, a u gradu samo nas oplakuje vjetar.

Vratit ćemo se noćas ženi koja spava,
Prozeblim prstima tražit ćemo njeno tijelo,
A neka toplina iznenadit će nam krv, toplina zemlje
Pocrnjele od vlage: dah života.
I ona je topla na suncu i sada otkriva
U svojoj nagosti najugodniji život,
Koji danju nestaje, a ima ukus zemlje…

Čezare Paveze
 
EC0EA03A-D59C-4E40-BDD8-DFFB1F88A8D2.jpeg
 
Ne dišem više


Tako dugo sam gledala u ogledalo
Da sam počela da verujem da m
i je duša na drugoj strani.
Svi delići se raspadaju se, lome se.
Krhotine mene
suviše su sitni da bi se ponovo sastavili.
Previše mali da bi bili bitni,
ali dovoljno veliki da bi me isekli na puno komadića,
ako pokušam da je dodirnem.
I krvarim,...krvarim.
I dišem, i ne dišem više.

Udahnem i pokušam da izvučem dobro iz svojih sokova*
a ti opet odbijaš da piješ kao tvrdoglavo dete.
Laži me!
Ubedi me da sam oduvek bila bolesna
I sve ovo imaće smisla kada ozdravim
Ali ja znam razliku između sebe i svog odraza.
samo što ne mogu da prestanem da se pitam
koju od nas, zapravo, voliš.
I krvarim,...krvarim.
I dišem, i ne dišem…
Krvarim,..ja krvarim
Dišem,
i ne dišem više.

(Amy Lee)
 

Back
Top