Nemoj me krivo shvatit, volio bih da si u pravu, ali mislim da je nemoguće riješiti problem slobode i etičnosti medija u Srbiji. Mediji u Srbiji su zapravo u globali žuti tisak, trač novine i portali. Sav medijski prostor u Srbiji je zagađen i izvrgnut je sprdu, perverznim vijestima i porukama mržnje. I to nije od jučer. Medijski naslovi novina u Srbiji imali su poremećene i bolesne naslove i sadržaj još početkom 20. stoljeća. To je neslavna tradicija duga više od stoljeća. Teško da imate snage izboriti se s time. Slobodu medija i njihovu etičnost mora pratiti sazrijevanje svijesti građana o onome što je dobro, a što loše. Tu se radi o potrebi sustavne promjene mentaliteta, a mentalitet se mijenja jako sporo. To su generacijski procesi. Zato nema šanse da Srbija u idućih 20-30 godina može, sve da hoće i želi, a budimo realni ne želi i neće, popraviti situaciju sa stanjem medija i medijskih sloboda. U državi u kojoj zastupnica u parlamentu predlaže povećanje predsjedničkih ovlasti, takvo što je nemoguće napraviti.
Najveći problem nije nedostatak volje u EU za proširenjem, nego nedostatak volje srpskih političara i Srbije za pridruženjem EU. Razlozi su i više nego poznati. Kada bi Srbija ušla u članstvo EU, morala bi se odreći bilo kakvih političkih i teritorijalnih pretenzija na BiH i Crnu Goru, srpski politički vrh mora bi održavati dobre odnose sa susjednim državama, ne bi se više smjelo medijski huškati građane Srbije protiv Albanaca, Bošnjaka, Hrvata itd., političari bi se morali kazneno goniti zbog mita i korupcije, javni natječaji bi morali biti transparentni, legalni i tržišni, a svaki euro kojeg bi Srbija dobila od EU-a morao bi se pravdati i nijedan političar ne bi mogao staviti sebi ni cent u džep. Zato Srbija ne želi biti članica EU-a, jer bi ostala bez bezumne horde građana koji piju svaku pa i najgluplju riječ političara i glasaju kao zombiji. To političarima ne odgovara, jer žele zadržati Srbiju i građane Srbije svojim taocima.
