Starinarnica

Iz dubine moga srca se podize jedna ptica i poletje put neba.

Sve vise i vise je lelujala i bivala pri tom vidljivo veca.

Prvo je bila tako velika kao jedna lasta, potom kao jedna seva, kasnije dostize i velicinu jednog orla, a onda i proljetnog oblaka koji vremenom ispuni i cijeli prostor namrstenog neba.

Iz dubine moga srca se podize jedna ptica put neba i sto je vise letjela bivala je veca, ali nije napustala moje srce.

O, vjero moja, moje nesputano znanje, kako bih se volio uzdici do tvoje tegobne lelujavosti kako bih sa tobom otkrio ljudima velicinu njihove biti koja je ispisana na nebu.

Kako bih volio more u sebi pretvoriti u pupak i na taj nacin se izdici u tvoje beskonacne prostore!

Kako moze neko zatvoren u svojemu hramu vidjeti njegove pozlacene tornjeve i kupole?

Kako moze jezgro nekog voca obuhvatiti cijelinu same vocke?

O, vjero moja, svezan sam iza gomila od srebra i ebanovine i ne mogu s tobom letjeti.


Ali je srce moje to iz cega dolazis i iz kojeg se nebu dizes - moje srce je ono sto te u meni drzi. I time se moram zadovoljiti!

U dubini moje duse je pjesma koja nece u rijec da se odjene.

To je pjesma sto kao kamenje u mome srcu prebiva

i odbija da se mastilom toci na hartiju,

ona mi osjecanja obuhvata poput tananog omotaca

i nece da se jezikom skrnavi.

Kako da je izdahnem kada se plasim da je zrak ne zaprlja?

Kome da je ispjevam kada je navikla da zivi u mojoj dusi kao u svome domu

te se plasim da se slusanjem ne povrijedi?

Ako mi u oci pogledate, vidjet cete sjenku njene sjenke,

i ako mi vrhove prstiju dotaknete, osjetit cete njeno treperenje.

Svojim djelima je iskazujem kao sto jezero odrazava sjaj zvijezde,

moje suze je otkrivaju kao kapi rose, rasute na vrelini sunca,

otkrivaju tajne ruzinog cvijeta.

U meni je pjesma koju tisina objavljuje, a buka sputava;

koju snovi izgovaraju, a java progoni.

To je pjesma ljubavi, ljudi, i nema Izaka koji ce je ispjevati,

niti Davida koji ce odsvirati.

To je pjesma mirisnija od jasminovog cvijeta,

i nema sjeciva koje je moze raniti.

Bolje je cuvana od djevojackih tajni,

i nema strune koja je moze prisvojiti.

Ko moze sjediniti huku mora i pjesmu slavuja,

ko moze spojiti oluje sa djecjim uzdasima?

Koje ljudsko bice

moze bozansku pjesmu ispjevati?

Halil Đubran
 
Волео сам Вас


Волео сам Вас; моја љубав стара
Још увек , можда, спи у срцу моме.
Ал’ зашто она немир да Вам ствара?
Ја нисам рад жалостити Вас њоме.
Волео сам Вас немо, безнадежно,
Пун стрепње и пун љубоморне боли ,
Волео сам Вас искрено и нежно;
Нек Бог да, тако други да Вас воли.


Александар Сергејевич Пушкин
 
Voleo bih da imam pticu

Voleo bih da imam
pticu
Da joj je telo belo
A da se u glavi crni
Da ima krila koja
krije
Krioca
Noge tanane tek da
sleti
Na list
Dok ne požuti
Da se drži podalje
Od grana
Da ne požuti
Da se igra
granama koje tek
rastu
priča sa pupoljcima
Birdskim jezicima
Da joj na glavu
padne pahulja
Oblika zvezde
I ostane.
Da joj na paperje
Padne pahulja
I nestane.

Voleo bih da imam pticu.

Marko Jovanović
 
Serenata

Cuj,place Mesec mlad i zut.
Slusaj me ,draga,poslednji put.

Umrecu,pa kad se zazelis mene,
ne vici ime moje u smiraj dana.
Slusaj vetar sa lisca svelog,zutog.

Pevace ti:da sam ja ljubio jesen,
a ne tvoje strasti,ni clanke tvoje gole,
no stisak granja rumenog uvenulog.

A kad te zamnom srce zaboli:
zagrli i ljubi granu sto vene.
Ah,niko nema casti ni strasti,
ni plamena dosta da mene voli:

No samo jablanovi viti
I borovi pusti ponositi.
No samo jablanovi viti
I borovi pusti ponositi.

Miloš Crnjanski
 
Да ли сам још увек она мера по којој знаш ко те боли
и колико су пред тобом сви други били голи?


Slika


Понекад једноставно желиш да нестанеш ...
али, уствари - све што стварно желиш јесте да те неко пронађе...


Мика Антић
 


I feel you
In every stone
In every leaf of every tree
That you ever might have grown

I feel you
In every thing
In every river that might flow
In every seed you might have sown

I feel you
In every vein
In every beatin' of my heart
Each breath I take

I feel you, anyway
In every tear that I might shed
In every word I've never said

I feel you
In every vein
In every beatin' of my heart
In every breath I'll ever take
I feel you, anyway
 
Онда би почела да иде не знајући зашта и чисто да се вуче као болесна… док, а то одједном, изненада, сву је не обузме оно „њено“: снага јој у часу затрепери и сва се испуни миљем. Осети како почиње сва да се топи од неке сладости. Чак јој и уста слатка. Сваки час их облизује. Од бескрајне чежње за нечим осећа да би јаукала. И тада већ зна да је настало, ухватило је оно њено „двогубо“, када осећа: како није она сама, једна Софка, већ као да је од две Софке. Једна Софка је сама она, а друга Софка је изван ње, ту, око ње. И онда она друга почиње да је теши, тепа јој и милује, да би Софка, као неки кривац, једва чекала када ће доћи ноћ, када ће лећи, и онда, осећајући се сасвим сама, у постељи, моћи се сва предавати тој другој Софки. Тада осећа како је ова дубоко, дубоко љуби у уста; рукама јој глади косу, уноси јој се у недра, у скут, и знајући за Софкине најтајније, најслађе и најлуђе жеље, чежње, страсти, грли је тако силно, да Софка кроза сан осећа како јој месо, оно ситно по куковима и бедрима, чисто пуца.

Нечиста крв Бора Станковић



софка.jpg
 
Kad bi..




Kad bi jelen imo krila,
to bi brza ptica bila.

Kad bi lutka znala šiti,
mogla bi mi švalja biti.

Kad bi hlebac pado s neba,
svak bi imo kolko treba.

Kad bi mlekom tekla Sava,
sir bi bio za badava.

Kad bi uvek bio maj,
pećima bi bio kraj.

Kad bi Dunav bio vreo,
svak bi riblje čorbe jeo.

Kad bi… al što ne mož biti,
o tom nemoj govoriti!

Jovan Jovanović Zmaj
 
Kada sam bio garav



U ona davna i daleka vremena, kad sam bio dečak, imao sam u osnovnoj školi druga Mileta Petrovića, malog buljookog Ciganina, koga su zvali Mile Glupavi, ili kako se to na ciganskom kaže: Mile Dileja. Mnogi Cigani zovu se Nikolići, Petrovići ili Jovanovići, mnogi se i danas zovu Mile, ali onaj moj drug, onakav Mile Dileja, bio je ipak, i ostao, nešto drukčije od svih ostalih. Ubili su ga fašisti 1942. godine u drugom svetskom ratu. Sahranjen je negdje ka selu Jabuci, kod Pančeva, u veliku zajedničku grobnicu bezimenih žrtava. Dve humke u ravnici, na dnu negdašnjeg Panonskog mora, liče na dva ostrva koje zapljuskuje veliko nisko nebo južnog Banata. Ponekad tamo odem, zapalim sveću i plačem.

A meni se još i sad učini da Mileta ponekad sretnem. U gradskoj vrevi. U metežu autobuskih stanica ili aerodroma. Na obalama reka kraj kojih me nose brodovi. Na pustim poljanama u predvečerja, kad provirim kroz okno voza. Kroz vazduh, blag i pepeljast kao svila, ide čerga. A za njom, na pedeset koraka, providan kao staklo: Mile. Kad voze zađe za okuku, a on, kao da nadrasta krošnje, rasplinjuje se i pretvara u veliki beli oblak. I tako usamljen, dugo još lebdi na južnom nebu.
Iako najmanji u razredu, Mile je uvek sedeo u poslednjoj klupi kao da nekom smeta, kao da je nešto drugo nego ostala deca. Tukli su ga svi redom, bez razloga, prosto zato što je Ciganin. Kad god neko nešto ukrade, Mile je dobijao batine ni kriv ni dužan. A vladalo je verovanje da je urokljiv, zbog zrikavih očiju, i da se noću druži s đavolima. Jednog dana, kad je sve to prevršilo meru, premestio sam Mileta kod sebe u prvu klupu i potukao se zbog njega do krvi. Proglasio sam ga za svog druga. Pravio sam se da sam i ja razrok kad smo plašili drugu decu. Naučio me je ciganski, pa smo nas dvojica govorili nešto što niko ne razume, i bili važni i tajanstveni.

Bio sam dosta nežan dečak, plavokos i kukavica, ali odjednom se u meni probudio neki vrag i ja sam tukao sve redom, čak i one najjače. Danima sam dolazio kući raskrvavljen i pocepan. Šutirali su mi torbu po blatu. Napadala su me ponekad i petorica. Ali izdržao sam.

Mile me je obožavao. Počeo je da krade zbog mene gumice, boljice, užine, olovke… i donosio mi sa nekom čudnom psećom vernošću. Imao sam zbog toga mnogo neprilika, jer morao sam sve te stvari posle krišom da vraćam, da ga ne uvredim. A vraćati je ponekad mnogo teže nego krasti. Mile Dileja je bio najveći pesnik koga sam poznavao u detinjstvu. Izmišljao je za mene ciganske pesme na već poznate melodije, prerađivao one stare koje je slušao od mame i bake, i dugo smo, danima, pamtim to kao iz neke čudne magle, dugo smo govorili o neobičnim svetovima bilja i životinja, o zlom duhu Čohana što jede decu, o snovima i kletvama, o čergama i skitnjama, i gorko, i šeretski, i tužno, i bezobrazno. Jednog dana rekao mi je svoju tajnu: loš đak je zato što ne može da misli, a da ne peva. Kad bi mogao, rekao je, da otpeva sve svoje lekcije, i zemljopis, i poznavanje prirode, i tablicu množenja, ali da sve to izvrne kako se njemu čini da je lepše, bio bi najbolji đak u razredu.

Onda je došao rat. Došlo je strašno Čohano, koga se plaše i deca i odrasli Cigani. Probajte ako ne verujete: to je nešto u krvi. Čudno. Idite u neku cigansku kuću i, kad dete u kolevci plače, dete koje još ne zna ni da govori, plašite ga đavolom, vilenjacima, vešticama, plašite ga babarogom, čime god hoćete – vrištaće i dalje. Ali ako mu kažete, gledajući ga u oči: mir, ide Čohano – dete će okrenuti glavu, naježiti se i zaspati.


U kućama Garavog sokaka tih prvih ratnih noći stalno su gorele sveće. Kažu da se Čohano boji svetlosti, jer je duh mraka i smrti. «Čohano jede sveće», govorili su. «Palite zato jednu na drugu da se produži svetlost». Moj Mile je morao da nosi na ruci žutu traku. Tako su okupatori odredili. Žuta traka je značila da on nije čovek, nego Ciganin, i da svako može da ga ubije kad hoće.

Bio je nasmrt preplašen. Vodio sam ga kući iz škole, uzimao od njega traku i stavljao na svoj rukav. Dogodilo se da smo jednom, vraćajući se tako, sreli nemačkog vojnika. Jednog od ovih naših, domaćih, regrutovanih u diviziju «Princ Eugen». Bio je u šlemu, pod oružjem, a jedva šest ili sedam godina stariji od nas dvojice. Imao je dva plava oka, okruglo rumeno lice, u prvi mah činilo mi se čak dobroćudno. Uperio mi je pušku u grudi. U vilici mu se caklio zlatan zub. «Čega se to vas dvojica igrate?» «Ničega», rekao sam. «On se boji, a ja mu čuvam strah». «A šta je on tebi, kad mu čuvaš strah?» «Brat», rekao sam. I dalje se smeškao. Isukao je bajonet i stavio mi vrh u nozdrvu. Digao ga je tek toliko, koliko mogu da se uspnem na prste. «A koga se to bojiš?», upitao je Mileta. Mile je ćutao i gledao u zemlju. «Boji se da ga ne ubijete, gospodine vojniče», kazao sam dižući se i dalje na prste kao da ću poleteti. Osetio sam da mi nozdrva polako puca i krvari. «A ti se ne bojiš?» «Svako ko je mali mora da ima starijega brata koji će ga čuvati», rekao sam. «A gdje je tvoj stariji brat?» «Nemam ga, gospodine vojniče», kazao sam. «Zato se i ja bojim kad sam sam. Ali pred ovim dečakom ne smem».

Ne prestajući da se smeška, vojnik me je poveo ulicom. Išao sam tako na prstima, sa bajonetom u pokidanoj nozdrvi i ljudi su nam se sklanjali s puta. Vojnika je sve to veoma zabavljalo. Očekivao je, valjda, da ću zaplakati. A ja, od silnog straha i bola, ništa drugo nisam umeo da mislim, nego sam stalno ponavljao u sebi: nemoj se saplesti, ostaćeš bez nosa.


Mileta su jedne noći odveli s grupom Cigana i streljali. Ja sam ostao živ. I kad god vidim nekog Ciganina da mu treba pomoć, stanem uz njega da mu sačuvam strah. Jedno vrijeme odlazio sam u kafane gde sviraju najbolje ciganske družine. Oni to zovu: muzička kapela. Družim se s njima i plačem. Teram ih da mi sviraju Miletove pesme. Oni kažu da to ne postoji. Da reči tako ne idu. A ja znam da idu baš tako, i još ponešto izmišljam i sad već, polako, neki dobri orkestri kao što je Tugomirov ili Janike Balaža, Žarkova banda, Džanetova ili Miloša Nikolića iz Deronja, pevaju te pesme. «Iz poštovanja», kaže mi basista Steva iz Silbaša. «Žao nam kad plačete. Ako ne postoje pesme, izmislićemo ih za vas».

I ja, evo, već godinama lutam i izmišljam pesme Roma. Romi – to je isto što i Cigani, samo što na ciganskom Romalen znači i: ljudi. I uvek se piše velikim slovom.

A Mile Dileja?

Ja u boga ne verujem. Ni u strašno Čohano. Ali ako ga negde ima, onda ga molim da tamo, u onom svetu mraka, korenja i tišine, kupi mom Miletu Dileji plišan šešir. Uvek ga je tako mnogo želeo.

Miroslav Mika Antić :heart:



цигани.jpg
 
Nema više, dobri svete
One lepe še'set pete
Kad smo bili na svečari
Kod kumova naših starih

Klizio je voz k'o sanke
Al' smo stigli do Palanke
Severac je duv'o 'ladan
Pa ko ne bi bio gladan?

I čim smo stigli viknu kum svoju ženu
"Sido! Posta'ljaj, Bog te vid'o!"
Spremila nam kuma naša za užinu paprikaša
Pa kolače, kremenadle i par sarmi svakom
Mesto leba - mesa bela
Princes krofne, vangla cela
Suvih šljiva i koljiva
I rezance s makom

E, kad se samo setim
Al' se nekad dobro jelo, baš!

Do večere vreme kratko
Za kitnikes i za slatko
Da odbiješ, to ne vredi
Da se kuma ne uvredi

Naš kum Pera, dipl. agronom
Reč o ovom, reč o onom
Sve uz vino, porto-gizer
'Di gutljaji sami klize

Taman smo bili gladni kada se začu:
"Sido! Večeru, Bog te vid'o!"
Odjedared astal šaren
Sos paradajz, krompir baren

Fine šnicle, k'o promincle
Karabatak svakom
Na podvarku ćurka, zna se
Gdi je ćurka, tu je prase
Onda torte, razne sorte
I rezanci s makom

E, kad se samo setim
Al' se nekad dobro jelo, baš!

Vejao je sneg po šoru
Sedeli smo do pred zoru
Baba reče: "Deder kaput
Radni dan je, 'ajmo na put"
Al' kum Pera odma skoči
"Šta to vide moje oči?!
Sido, ne daj nikom kaput!
Prvo fruštuk, e, ondak na put"

Ne drema vredna kuma
Ne sluša prve petle
Brža je od raketle
Nosi vruće 'leba kriške
Fafarone, čvarke friške
Začas sprema šunke, rena
I pihtije svakom
Pitamo ih: "Ljudi, dokle?"
Kažu: "Čekaj, još šnenokle
Pa šufnudle i griz-štrudle
I rezanci s makom"

Hej, kad se samo setim
Al' se nekad dobro jelo... baš
La la la la la...

I ondak, sat i frtalj kol'ko je iš'o šinobus nismo ništa jeli
I kad smo stigli na stanicu, odma'
Kupimo burek, lep, frišak
Mastan, sve nam onako
Mast curila niz bradu

Pa ondak' opalimo preko toga
Jednu tepsiju šampita i gajbu piva
Mlakog, crnog

Al se nekad dobro jelo (baššššššš)
Đ.Balašević
:mrgreen:
 
Iskrena pesma



O sklopi usne, ne govori, ćuti,
Ostavi dušu, nek’ spokojno sneva
Dok kraj nas lišće na drveću žuti,
I laste lete put toplih krajeva.

O sklopi usne, ne miči se, ćuti!
Ostavi misli, nek’ se bujno roje,
I reč nek’ tvoja ničim ne pomuti
Bezmerno silne osećaje moje.

Ćuti, i pusti da sad žile moje
3abrekću novim zanosnim životom,
Da zaboravim da smo tu nas dvoje,
Pred veličanstvom prirode!

A po tom, kad prođe sve, i malaksalo telo
Ponovo padne u običnu čamu,
I život nov, i nadahnuće celo,
Nečujno, tiho, potone u tamu

Ja ću ti, draga, opet reći tada
Otužnu pesmu o ljubavi, kako
Čeznem i stradam i ljubim te, mada
U tom trenutku ne osećam tako…

A ti ćeš, bedna ženo, kao vazda,
Slušati rado ove reči lažne:
I zahvalićeš Bogu što te sazda,
I oči će ti biti suzom vlažne.

I gledajući, vrh zaspalih njiva,
Kako se spušta nema polutama.
Ti nećeš znati šta u meni biva,
Da ja u tebi volim sebe sama,

I moju ljubav naspram tebe, kad me
Obuzme celog silom koju ima,
I svaki živac rastrese i nadme,
I osećaji navale k’o plima!

Za taj trenutak života i milja,
Kad zatreperi cela moja snaga,
Neka te srce moje blagosilja!
Al’ ne volim te, ne volim te, draga!

I zato ću ti uvek reći: Ćuti!
Ostavi dušu, nek’ spokojno sniva
Dok kraj nas lišće na drveću žuti,
I tama pada vrh zaspalih njiva.

Milan Rakić
 
Kroj
M.Antić






Ukrašću tvoju senku, obući je na sebe i
pokazivati svima. Bićeš moj način odevanja
svega nežnog i tajnog. Pa i onda, kad
dotraješ, iskrzanu, izbledelu, neću te sa sebe
skidati. Na meni ćeš se raspasti.
Jer ti si jedini način da pokrijem golotinju
ove detinje duše. I da se više ne stidim pred
biljem i pred pticama.
Na poderanim mestima zajedno ćemo plakati.

Zašivaću te vetrom. Posle ću, znam, pobrkati
moju kožu s tvojom. Ne znam da li me
shvataš: to nije prožimanje.
To je umivanje tobom.

Ljubav je čišćenje nekim. Ljubav je nečiji
miris, sav izatkan po nama.
Tetoviranje maštom.

Evo, silazi sumrak, i svet postaje hladniji.
Ti si moj način toplog. Obući ću te na sebe
da se, ovako pokipeo, ne prehladim od
studeni svog straha i samoće.
 
Telo žene, beli brežuljci, bedra bela,
ti si spodobna svetu u svom činu nuđenja,
Moje telo divljeg ratara u tebi kopa
i izbacuje sina iz dubine zemlje.

Bejah osamljen kao tunel. Od mene bežahu ptice
i noć je u mene nadirala svojom moćnom najezdom.
Da bih se nadživio, kovao sam te kao oružje,
Kao strelu u svom luku, kao kamen u praćki.

Ali dolazi trenutak osvete i ja te ljubim.
Telo od kože, od mahovine, od mleka čvrsta i lakoma.
Ah, pehari grudi! Ah oči odsutnosti!
Ah, ruže prepona! Ah, glas tvoj spor i tužan

Telo žene moje, ostat će u tvojoj ljupkosti.
Žeđi moja, pomamo moja beskrajna, moj pute neodlučni!
Tamna korita u kojima žeđ večita traje,
i umor traje, i patnja beskonačna.

Neruda
giphy.gif
 
Sonnet 147: My love is as a fever, longing still
BY WILLIAM SHAKESPEARE

My love is as a fever, longing still

For that which longer nurseth the disease,

Feeding on that which doth preserve the ill,

Th’ uncertain sickly appetite to please.

My reason, the physician to my love,

Angry that his prescriptions are not kept,

Hath left me, and I desperate now approve

Desire is death, which physic did except.

Past cure I am, now reason is past care,

And frantic-mad with evermore unrest;

My thoughts and my discourse as madmen’s are,

At random from the truth vainly expressed:

For I have sworn thee fair, and thought thee bright,

Who art as black as hell, as dark as night.
 
278df3ba983f5d8e66821c7f23cc8ddb.jpg



Gdje da odnesem ovu svoju bol?
Bježim, ali ona ostaje tu kraj mene

Rastvori me, izlij me
Unutra su stvari koje vrište i viću
I bol me još uvijek mrzi
Zato me drži dok ne zaspi

Baš kao kletva, baš kao zalutala životinja
Jednom je nahraniš i ona zauvijek ostaje
Zauvijek ostaje

Rastvori me, izlij me
Unutra su stvari koje ne mare
I prljavština me i dalje mrlja
Zato me operi dok nisam čist

Obuzima te, zato me drži
Mlrlja te, zato me drži
Mrzi te, zato me drži
Posjeduje te, zato me drži
Dok ne zaspi

Reci mi zašto si izabrala mene*
Ne želim tvoj stisak
Ne želim tvoju pohlepu
Ne želim je

Rastvorit ću se, učiniti ću da nestaneš
Ne možeš više povrijediti nikoga
I strah me još uvijek trese
Zato me drži dok ne zaspi

Ne želim je

Rastvori me, izlij me
Unutra su stvari koje ne mare
I prljavština me i dalje mrlja
Zato me operi dok ne budem čist

Rastvorit ću se, učiniti ću da nestaneš
Ne možeš više povrijediti nikoga
I strah me još uvijek trese
Zato me drži dok ne zaspi

Dok ne zaspi
Metallica
 
Drumovi Će Poželjet Ludaka

Drumovi će poželjet' ludaka,
a ludaka više biti neće,
vjekovima za njima će plakat'
ojađeno nebo i drveće.

Na gradove udariće trava
i zavesti svoju strahovladu,
svi cvjetovi ostaće bez glava
da bi bili sa travom u skladu.

Neće biti toga ko će smjeti
da posumnja u sve ko do sada,
poput teške omorine ljeti
svijetom će vladati dosada.

I ljudi će poći u povratak,
opčinjeni minulim stoljećem...
Drumovi će poželjet' ludaka,
a ludaka više biti neće...

Vitomir Nikolić
 
I feel you
In every stone
In every leaf of every tree
That you ever might have grown

I feel you
In every thing
In every river that might flow
In every seed you might have sown

I feel you
In every vein
In every beatin' of my heart
Each breath I take

I feel you, anyway
In every tear that I might shed
In every word I've never said


girl-4603731_640.jpg




Osecam te....
u svakom kamenu,
u svakom listu svakog drveta
koje si ikada posadila....

Osecam te....
u svakoj stvari,
u svakoj reci koja tece,
u svakom semenu koje si posejala....


Osecam te u svakoj veni,
u svakom otkucaju srca mog,
u svakom udahu...

Osecam te, u svakom slucaju....
u svakoj suzi koju sam isplakao,
u svakoj reci koju nikad nisam izgovorio....


(I feel you)
Schiller
 
"Ovo je pesma jedne košulje..."

Ovo je pesma jedne košulje,
zaljubljene do okovratnika u jednu sasvim banalnu drvenu štipaljke, i glasi:
Držiš me na ovoj ljuljašci da se ne okliznem. Da mi suze ispare na suncu.
Zahvaljujući tebi moći ću malo da se našalim sa stokom i živinom u ovom dvorištu.
Nadimaću se. Raskopčaću svu dugmad na svom platnenom telu.
Celo prepodne biću zastava koja rukavima šamara vetar i miriše na sapunicu i nebo.
Drži me čvrsto, ali nemoj da mi zavidiš. Mene popodne peglaju.

Miroslav Mika Antić
Novi Sad, 1954.

 
Propušteno

Dok otičemo bodro
okukama
nešto uvek dira:
reč koju nismo rekli
iz gordosti
poseta koju nismo učinili
povlačeći se od nekorisnog
uzajamnost
koju nismo priznavali
jer nam se činilo
da smo i sami
vrlo jaki
a što sve
sad
lebdi treperavo
negde u mrtvajama
za nama
ali i nisko dole
u gorkim talozima
koje neprimetno
sa sobom nosimo.

Aleksandar Tišma
 
RB_DIG_001_03_ART_353_The_Butterfly_Principle_ST_1700x1040.jpg
Divno je ljubavi znati
Divno je, ljubavi, znati da
si ovde u noći,
nevidljiva u svom snu i
ozbiljno osamljena
dok rasplićem svoje brige
kao mreže zapletene.
Odsutno, tvoje srce plovi
snovima,
ali telo ti diše tako napušteno,
trazeći me uzalud,
dopunjujući moj san
kao biljka što se
udvostručuje u seni.
Uspavana, bit` ćeš draga
što će živeti sutra,
ali od onih granica
izgubljenih noći,
od ovog biti i ne biti u
kojem se nalazimo
nešto ostaje i vodi nas
svetlu života
kao da je pečat sene
obeležio
vatrom svoja tajnovita
stvorenja.

Pablo Neruda
 
Propušteno

Dok otičemo bodro
okukama
nešto uvek dira:
reč koju nismo rekli
iz gordosti
poseta koju nismo učinili
povlačeći se od nekorisnog
uzajamnost
koju nismo priznavali
jer nam se činilo
da smo i sami
vrlo jaki
a što sve
sad
lebdi treperavo
negde u mrtvajama
za nama
ali i nisko dole
u gorkim talozima
koje neprimetno
sa sobom nosimo.

Aleksandar Tišma
Много добра.
 

Back
Top