Stari manastir Devič

Prilažem fotografiju razorenog devičkog groblja, sa željom da na njega nikada više ne kroči dušmanska noga. Čujem da je obnovljeno.

Devičko groblje.jpg

 
I pored činjenice što obnovljeno, po prirodi stvari, nikada ne može da nadoknadi ono što je ranije bilo kao originalno, ipak obnovljeno groblje znači mnogo u odnosu na ruševine sa prethodne fotografije. Evo fotografija obnovljenog groblja.

svetinje5.jpg

 
Povodom devet godina od razaranja Manastira Devič, VEČERNJE NOVOSTI objavile su reportažu Milene MARKOVIĆ, koju u celini prenosim. I, zahvaljujem.

Sećanje igumanije Anastasije, starešine spaljenog manastiraDevič:
Dok živim neće prestati strašan bol progona i susreta sazgarištem svetinje. I danas je teško
I kada dođe čas odlaska iz ovozemaljskog života, ne možebiti rastanka sa bolom onog dana kada su nam manastir spalili - govoriigumanija Anastasija, starešina drevnog manastira Devič, u Drenici. - Ali, mini danas ovde nismo sigurne. Svakog jutra, pitam se: šta nosi ovaj dan? Štadonosi - sutradan?
Kfor se povukao pre, gotovo, godinu. Bezbednost manastira isestrinstva predata je u nadležnost Kosovske policije, kojoj je komanda uPrištini.
- Možemo li verovationome koji nas je palio - kaže tiho igumanija. - Govorim sebi: Gospod je iznadsvih. Molimo mu se da sačuva ovu svetinju.
Oko manastira ledena tišina. U Drenici odavno nema Srba.Preživeo je ovaj manastir - pogrom. Odoleo, da im, poput svetionika, pošaljepriziv. Da je tu luka. I ruka.
- Mi iz ovih zidova, sada, nikud ne mičemo. Nepoverenje je!Ako nas nije, onomad, posle 13 godina čuvanja, odbranila francuska vojska odpalikuća i rušilaca, mogu li - ovi? Zato, samo uz veliku boljku, napuštamomanastir. Manje, lečimo same, oslonjene na molitve, uz mošti JoanikijaDevičkog.
Devet je godina od pogroma Srba sa Kosova i Metohije. Devetoproleće sećanja na 17. mart 2004. godine, kada su albanske horde jurišale nasve što je srpsko. Živote i imovinu. Drevnu baštinu: manastire i crkve. Grobljai grobove. Spomenike kulture i sve korene viševekovnog trajanja srpskog narodana Kosmetu, južno od Ibra.
Na Devič su udarili u prepodnevnim satima, drugog danapogroma. Manastir Svetog Joanikija Devičkog, u kome su mirovale njegove mošti,a nad njim bdelo osam monahinja, opkolilo je više stotina Albanaca.
- Rešile smo: ostajemo. Ovo je naša kuća. Naš prag. Nismomislile na smrt. Mislile smo samo da je od naših života, život svetinje preči -govori mati Anastasija.
Onda se, ispred porte, spustio helikopter francuskog Kfora.Evakuacija. Reporteri "Novosti" tog 18. marta 2004. godine dočekali suigumaniju i sestrinstvo u bazi Francuza, u Kosovskoj Mitrovici. Francuskioficir nam je, u tri rečenice, preneo dramu: "Jedva smo ih ubedili dapođu. Bio je to poslednji trenutak za njihov spas. I, uspeli smo."
Noć se spustila na Kosmet. U večernjim satima, kod mosta naIbru, dočekali smo igumaniju Anastasiju.
"Nemam reči", govorola je slomljeno ta odlučnažena pre devet godina, uzdržavajući se da ne zaplače, dok se oko nje okupljaonarod. I nudio pomoć. Bio je ovo drugi napad Albanaca na manastir. Teži ibolniji od onog u leto 1999. godine, kada su svetinje u Metohiji ostale beznaroda i zaštite. Bolniji, jer ni igumanija Anastasija nije verovala da ćesvetinja odoleti.
Vesti o skrnavljenju srpskog trajanja na Kosmetu -smenjivale su, tog martovskog dana 2004, jedna drugu. Iz Prizrena je javljenoda su Dušanove svetinje - u pepelu. Iz Lipljana - da je narod proteran, anjihovi domovi spaljeni. Istovetne vesti i iz: Gnjilana, Podujeva, Istoka,Vitine, Peći, Orahovca... Iz Prištine je javljeno da je drevna crkva SvetogNikole spaljena. Iz Glogovca, Novog Brda, Uroševca, Đakovice... ne zna se kojaje od koje vesti potresnija.
KRIJEMO SUZE
NAŠ narod se ne vraća - govori tiho igumanija. - Razapet jeizmeđu doživljenog pogroma i neizvesnog povratka. Budućnosti potomstva na svom,vekovnom pragu. Ko može da im garantuje bilo šta u ovo vreme? Niko! Kad omanastirskoj slavi dođu ovde ljudi, razgovaramo dugo. Slušam ja njih. Slušajuoni mene. U neko doba, raziđemo se. A krijemo suze. I oni, i ja.
- Kad je stigla vest da nam je manastir spaljen, a vladikaAtanasije doneo i fotografije, bio je to osećaj kao da smo i mi žive u tojvatri gorele - vraća sećanje mati Anastasija. - Taj osećaj, međutim, nije nasklonuo. Dao nam je novu snagu. Da se vratimo, pa kako nam bude.
Nije znala mati Anastasija da su se napadači dva putavraćali da spale i ono što u jednom naletu nisu uspeli. Konake, radionicu zaizradu krstića, pčelinjak... Sve čime su se bavile monahinje i od čega su,delimično, živele. Spaljivali su sve, samo da se one ne vrate.
- Mi smo, ipak, odlučile da se vratimo - govori mati.
I to je bila drama: okapavale su pred kapijom Kfora uMitrovici. Komandom Unmika... Ma, gde god su stigle, samo da im se omogućipovratak.
- Uveravali su nas da je to nemoguće. Kazali su: Nemateuslova za to. Odgovorila sam: Kakvi uslovi! Mi želimo da se vratimo, to jejedini naš uslov. Onda su Francuzi obećali: Za mesec dana ćemo vam postavitikontejnere u manastirskoj porti, za smeštaj. Ko da čeka taj mesec. Mi nespavamo. Noći prolaze. Kakav je to san, kad nisi kod svoje kuće.
I, vratili su ih, nekoliko dana posle progona. Njih, osammonahinja, do Deviča je pratilo osam puta više vojnika!
Dočekao ih je oskrnavljeni manastir. Razvaljen ćivot SvetogJoanikija. U grobu, gde su bile njegove mošti, paljena vatra. Ikone uparamparčadi. Smrvljene relikvije. Svuda, naokolo, nagoreli zidovi manastira.Spaljen konak.
- Nema tih reči koje bi mogle da opišu bol našeg susreta sasvetinjom u ranama. Šta smo mogle? Prvo smo same raščišćavale ruševine, od nasosam, šest je prevalilo sedmu deceniju života. Ubrzo, monasi iz Dečana,Đurđevih stupova i Pećke patrijaršije, doneli su svećnjak i kandilo. Sveće itamjan.
Trajala je molitva na ruševinama drevnog srpskog manastiraiz 15. veka. Zvonili su glasovi monahinja za pevnicom, koje nema, a činilo seda udara o zvono, dok je spadao garež sa zidova i probijala škrta svetlost krozrazvaljene manastirske prozore. Francuski vojnici koji su dopratili monahinje-povratnike,spustili su oružje. Sudarali su se nemi pogledi vojnika. I potekle suze.Zaustavljale su se na bluzama, na mestu gde vojnicima, za vojničke časti,odličje prikače.
- Nastavili smo život u svojoj kući. U molitvi. Pritekao jei naš narod u pomoć. Obnovili smo manastir i konake. Obnovili, zajedno, dušesvoje. Ali će bol iz marta, pre devet godina, ostati zauvek - neprebol.

Anastasija 2013.jpg
 
Poslednja izmena:
Ovih dana cela nacija je zaokupljena sudbinom Kosova. U takvoj situaciji, posebno sam zaokupljen tim pitanjima i spontano iz sećanja naviru mnoga sećanja iz života u toj kolevci srpskog postojanja. Naravno, najviše me nervira pokvarenjačko ponašanje Zapada. Tači je tu pion koji radi kako mu se kaže. Pokušavam da što bolje shvatim Srbe koji još uvek tamo žive, njihovo nemirenje da da im nametnu albansku državu. Ali kako se svakodnevno govori o Tačiju, (da ne govorim o njegovom srpskom poreklu, i o tome da su ti nekadašnji Srbi gori od izvornih Arnauta), pade mu u oči fotografija kako stoji pored spomenika čuvenog zlikovca iz dva svetska rata, Šabana Poluže. Potreban je veliki prostor da bi se opisala njegova nedela. O tome sam više puta govorio i pisao, kao i o tome kako mu je kuća od našeg sela bila udaljena nekoliko kilometara. Više hiljada ljudi je stradalo od bandi koje je on predvodio. Pre rata sam imao priliku da ga kao dete vidim i upamtim. Dakle, Tači odaje poštu najvećem zlikovcu Kosova.

Šaban Poluža.jpg
 
O tom velikm zločincu, iako se o tome pisalo, trebalo bi to ponavljati po sto puta. Radi onih čije su nevine duše otišle na onaj svet. Radi naših idiota koji tvrde da bi Kosovo trebalo priznati. Radi Tačija čiji su pretci prešli u tu poganu družinu i kome bi mi trebalo da verujemo. Ako je neko zlikovac, to treba nazvati pravim imenom i prezimenom. I govor predsednika neki naši Srbi smatraju da je nepotrebno oštar, valjda i netačan. Ne čudim se tim stranim organizacijama, već našim političkim partijama. Bruka.
 
Ovih dana, dok se vode presudni razgovori o opstanku Srba na Kosovu, setim se i Manastira, koji će ostati van Zajednice srpskih opština. U tom razmišljanju pada mi na pamet priča, koju sam čuo kao dete, kako je nekoliko srpskih porodica, koje su se doselile u te krajeve neposredno posle Balkanskih ratova. Prvi svetski rat morali su da provedu u manastirskom naselju. Njihovu priču o životu u manastirskom naselju i danas pamtim. Međutim, odavno čuvam sliku kako u to vreme Arnauti ispred Manastira Devič ubijaju sveštenika, ali nikako da se rešim da je priložim, zbog težine samog zločinačkog čina. A oni se tom fotografijom ponose. Pa, sad, kakav je to narod, nije potrebno mnogo govoriti.


1912 Devič ub. kaluđ..jpg
 
Danas, kada se vodi odlučujuća bitka za sever Kosova, moje misli su tamo malo dalje, oko Manastira gde više nema ni jedne srpske kuće. Da li će se odbijanje sporazuma završiti progonom Srba iz tog kraja, trebalo bi o tome da razmisle svi koji su protiv sporazuma. Ja decenijama razmišljam, da li smo išta mogli uraditi, tako da ostane bar neka kuća u našem mestu. Zato, pamet u glavu, prerdsednici opština u tom kraju.
 
Povodom Uskrsa, prenosim intervju sa mati Anastasijom, koji je uvek aktuelan.

Новости, март 2013

Сећање игуманије Анастасије, старешине спаљеног манастира Девич: Док живим неће престати страшан бол прогона и сусрета са згариштем светиње. И данас је тешко.

И када дође час одласка из овоземаљског живота, не може бити растанка са болом оног дана када су нам манастир спалили – говори игуманија Анастасија, старешина древног манастира Девич, у Дреници. – Али, ми ни данас овде нисмо сигурне. Сваког јутра, питам се: шта носи овај дан? Шта доноси – сутрадан?
Кфор се повукао пре, готово, годину. Безбедност манастира и сестринства предата је у надлежност Косовске полиције, којој је команда у Приштини.

- Можемо ли веровати ономе који нас је палио – каже тихо игуманија. – Говорим себи: Господ је изнад свих. Молимо му се да сачува ову светињу.

Око манастира ледена тишина. У Дреници одавно нема Срба. Преживео је овај манастир – погром. Одолео, да им, попут светионика, пошаље призив. Да је ту лука. И рука.

- Ми из ових зидова, сада, никуд не мичемо. Неповерење је! Ако нас није, ономад, после 13 година чувања, одбранила француска војска од паликућа и рушилаца, могу ли – ови? Зато, само уз велику бољку, напуштамо манастир. Мање, лечимо саме, ослоњене на молитве, уз мошти Јоаникија Девичког.

Девет је година од погрома Срба са Косова и Метохије. Девето пролеће сећања на 17. март 2004. године, када су албанске хорде јуришале на све што је српско. Животе и имовину. Древну баштину: манастире и цркве. Гробља и гробове. Споменике културе и све корене вишевековног трајања српског народа на Космету, јужно од Ибра.

На Девич су ударили у преподневним сатима, другог дана погрома. Манастир Светог Јоаникија Девичког, у коме су мировале његове мошти, а над њим бдело осам монахиња, опколило је више стотина Албанаца.

- Решиле смо: остајемо. Ово је наша кућа. Наш праг. Нисмо мислиле на смрт. Мислиле смо само да је од наших живота, живот светиње пречи – говори мати Анастасија.

Онда се, испред порте, спустио хеликоптер француског Кфора. Евакуација. Репортери “Новости” тог 18. марта 2004. године дочекали су игуманију и сестринство у бази Француза, у Косовској Митровици. Француски официр нам је, у три реченице, пренео драму: “Једва смо их убедили да пођу. Био је то последњи тренутак за њихов спас. И, успели смо.”

Ноћ се спустила на Космет. У вечерњим сатима, код моста на Ибру, дочекали смо игуманију Анастасију.

“Немам речи”, говорола је сломљено та одлучна жена пре девет година, уздржавајући се да не заплаче, док се око ње окупљао народ. И нудио помоћ. Био је ово други напад Албанаца на манастир. Тежи и болнији од оног у лето 1999. године, када су светиње у Метохији остале без народа и заштите. Болнији, јер ни игуманија Анастасија није веровала да ће светиња одолети.

Вести о скрнављењу српског трајања на Космету – смењивале су, тог мартовског дана 2004, једна другу. Из Призрена је јављено да су Душанове светиње – у пепелу. Из Липљана – да је народ протеран, а њихови домови спаљени. Истоветне вести и из: Гњилана, Подујева, Истока, Витине, Пећи, Ораховца… Из Приштине је јављено да је древна црква Светог Николе спаљена. Из Глоговца, Новог Брда, Урошевца, Ђаковице… не зна се која је од које вести потреснија.

- Кад је стигла вест да нам је манастир спаљен, а владика Атанасије донео и фотографије, био је то осећај као да смо и ми живе у тој ватри гореле – враћа сећање мати Анастасија. – Тај осећај, међутим, није нас клонуо. Дао нам је нову снагу. Да се вратимо, па како нам буде.

Није знала мати Анастасија да су се нападачи два пута враћали да спале и оно што у једном налету нису успели. Конаке, радионицу за израду крстића, пчелињак… Све чиме су се бавиле монахиње и од чега су, делимично, живеле. Спаљивали су све, само да се оне не врате.

- Ми смо, ипак, одлучиле да се вратимо – говори мати.

И то је била драма: окапавале су пред капијом Кфора у Митровици. Командом Унмика… Ма, где год су стигле, само да им се омогући повратак.

- Уверавали су нас да је то немогуће. Казали су: Немате услова за то. Одговорила сам: Какви услови! Ми желимо да се вратимо, то је једини наш услов. Онда су Французи обећали: За месец дана ћемо вам поставити контејнере у манастирској порти, за смештај. Ко да чека тај месец. Ми не спавамо. Ноћи пролазе. Какав је то сан, кад ниси код своје куће.

И, вратили су их, неколико дана после прогона. Њих, осам монахиња, до Девича је пратило осам пута више војника!

Дочекао их је оскрнављени манастир. Разваљен ћивот Светог Јоаникија. У гробу, где су биле његове мошти, паљена ватра. Иконе у парампарчади. Смрвљене реликвије. Свуда, наоколо, нагорели зидови манастира. Спаљен конак.

- Нема тих речи које би могле да опишу бол нашег сусрета са светињом у ранама. Шта смо могле? Прво смо саме рашчишћавале рушевине, од нас осам, шест је превалило седму деценију живота. Убрзо, монаси из Дечана, Ђурђевих ступова и Пећке патријаршије, донели су свећњак и кандило. Свеће и тамјан.

Трајала је молитва на рушевинама древног српског манастира из 15. века. Звонили су гласови монахиња за певницом, које нема, а чинило се да удара о звоно, док је спадао гареж са зидова и пробијала шкрта светлост кроз разваљене манастирске прозоре. Француски војници који су допратили монахиње-повратнике, спустили су оружје. Сударали су се неми погледи војника. И потекле сузе. Заустављале су се на блузама, на месту где војницима, за војничке части, одличје прикаче.

- Наставили смо живот у својој кући. У молитви. Притекао је и наш народ у помоћ. Обновили смо манастир и конаке. Обновили, заједно, душе своје. Али ће бол из марта, пре девет година, остати заувек – непребол.
 
Za mene lično nije bitno kada je objavljen taj intervfju, koliko je važno da iz njega, iz prve ruke, čujem kako sveštenstvo podnosi svoju svetu i istorijsku misiju. Nisam u stanju da preko štampe pratim aktuelna zbivanja oko Manastira, pa mi dobro dođe svaka informacija o njemu. HVALA!
 
Najnoviji intervju novinarke Novosti sa igumanijom Anastasijom. Pogledajte!?

Mati Anastasija: Brat brata ne sme da izda
Dragana ZEČEVIĆ | 03. maj 2013. 20:01 | Komentara: 13

Ispovest igumanije manastira Devič, o sudbonosnim danima za srpski narod. Smatramo da ne možemo sami da savladamo iskušenja i dozvoljavamo da nas „svako“ vodi

SVET je zahvatio jedan talas, a trebalo je da ga mi pustimo da prođe. Nije trebalo da budemo žrtve tog talasa, upustili smo se u te vode nepotrebno. To je talas novog svetskog poretka koji se predstavlja u lažnoj demokratiji... Jer, ta lažna demokratija se može opisati primerom kada je zabranjeno zabranjivati zločincu da čini zločin, ali se zato neko ko je istinski protivnik zločina proziva da je protiv demokratije i da je neprijatelj čovečanstva. Crkva je uvek propovedala najveću demokratiju i davala najveća prava svakom pojedincu, ali je sada, kao i srpski narod na Kosmetu, ona na udaru onih koji pripovedaju lažnu demokratiju.

ZATVOR
- Mogućnosti uvek ima. I da smo u zatvoru, Bogu se možemo obraćati i možemo se moliti... Ali mi smo i ljudi telesni, koji mislimo i saosećamo sa svojim narodnom.

U ovu svetinju, unutar dreničke šume, ja sam došla iz okoline Valjeva 1968. godine... A ni tada na Kosmetu nije bilo lako. I kad je u okruženju bilo više Srba i kada smo imali koliku-toliku slobodu, napadani smo, kamenovani, imovina nam je otimana. Eto, godinu po mom dolasku u svetinju, tadašnja igumanija Paraskeva isprebijana je na ekonomiji koju su nam dva puta palili 1982. i 1984. Svu letinu koju bismo sakupili za stoku, Albanci su nam palili u jesen, a jednom su pokušali da zapale i manastir - priseća se igumanija Deviča, manastira spaljenog u martovskom pogromu 2004.

KAMERE
- Srba u okolnoj Srbici nema. Kažu, u prečniku od pedeset kilometara. Naš život je sveden na prostor unutar manastirskih zidova, kaže ona. Manastir obezbeđuje kosovska policija, koja je pre tri godine preuzela nadležnost od Kfora, ali poverenja nema.

RUSIJA
UVERENA sam da su Srbima Rusi jedini i pravi prijatelji koji nas mogu odbraniti od lažne demokratije. Slušam ljude koji mi kažu, a kada nam je Rusija pomogla, a ja ih pitam kada nam je odmogla, kada nas je ugrozila, kada nam je loše učinila? Pomogla nam je koliko je mogla i koliko smo mi hteli da nam pomogne, ali nas nikada nije oštetila.

U njihovom prisustvu se osećamo čak i manje bezbednim, zato što se u devedeset odsto radi o ljudima koji su učestvovali u terorističkoj organizaciji UČK, koja je sebe nazvala nekakvom Oslobodilačkom vojskom Kosova. Oni su tu sve vreme. Njihove kamere su uprte u nas, ali nijedna nije uperena tamo od kuda može doći opasnost. I pored njihovog prisustva dešavaju se krađe, seku nam drva u okolnoj šumi, koriste našu ekonomiju. U više navrata lopovi su upadali u manastirski konak. Policija sve to zna i ne reaguje. Kako da im verujemo... Njima naše prihvatanje treba u smislu legitimiteta, ali ne i u smislu da bi nas zaštili. Takva je, nažalost, situacija i sa predstavnicima međunarodne zajednice na Kosmetu. Iako znaju sve, a među njima ima i časnih ljudi spremnih da pomognu, ne mogu postupiti drugačije od naređenja.

SRBIJA
- Jedna manjina naroda u Srbiji je potpuno svesna istine, jedan deo je onih koje ništa ne zanima osim golog interesa i jedan deo želi rešenje, ali ne čine ništa da se ono postigne... Međutim, glavnu reč vode oni koji se rukovode interesom. Možda i veći broj ljudi u centralnoj Srbiji smatra da im je Kosovo kamen oko vrata, da bi bolje materijalno živeli i da poput onih koji su pogubili Hrista govore - treba dati Kosovo i pogubiti ovdašnje Srbe kako bismo se mi priključili Evropi. Ali mislim da ni to neće dobiti. Jer kad čovek izda brata da bi spasao svoj život, oni kojima ga je izdao posle ubiju i njega.

Kao jedne od onih koji su večito na meti, jer nam je kuća na raskrsnici, to bi nas kao važan činilac trebalo činiti uzvišenim, ali mi smatramo da ne možemo sami da savladamo iskušenja već dozvoljavamo da nas „svako“ vodi.

EVROPA
U svetu je mnogo naroda koji pate, samo nažalost, mi često imamo nameru da se hvatamo za brod koji tone. Jer, Evropska unija je institucija koja prestaje ili će vrlo brzo prestati da postoji. To je svima jasno jer i oni koji su u njoj žele da izađu. Mislim da EU treba Beogradu da bi trenutno živeo bolje, a taj Beograd zaboravlja da živi od ostalih delova Srbije. Zato bih odnos prema EU opisala jednom pričom vladike Nikolaja, kada se pauk spusti niz končić da isplete mrežu, a potom šeta i proverava sve končiće koji čine mrežu gde koji vodi. Obilazeći mrežu, dolazi do končića sa koga je krenuo. U trenutku proceni da mu taj končić ne treba, kida ga, ali mu se zato raspada čitava mreža.

SPORAZUM
- Rekla bih, mada je i to je toliko mala reč, da smo uradili najgoru stvar u istoriji. Ubeđena sam da je sporazum nastao da bi smo ušli u EU, ali sporazum je nešto što nam istorija neće oprostiti.

Nikakve garancije nismo dobili, ništa se nabolje nije promenilo, ali kako to i da očekujemo da će se dogoditi, kada nije do sada. Jer, poznato je da je uvek veći interes nekoga da promeni nešto pre nego što dobije traženi potpis, ili bolje rečeno najveća obećanja su pre nego što se nešto dobije, ali ako su ona mala i ranije, kakva će biti kasnije? Srbi žive u getu, a pravoslavni manastiri se svojataju.

MONAHINjE
NA nas je pucano 1998, a 1999. smo nekoliko dana bile u totalnoj blokadi okružene stotinama razularenih Albanaca. Ni tada nismo napustile svetinju, sve dok je 2004. albanski teroristi nisu zapalili, a nas su helikopterom izvukli strani vojnici. Hvala Bogu, pa je manastir većim delom obnovljen i što je prošle godine oko svetinje sagrađen kameni zid, koji nam je pored nekoliko pasa čuvara jedina zaštita. Naš manastir je do Drugog svetskog rata u posedu imao više od polovine imovine SPC na Kosmetu. A u ovoj svetinji se čuvaju mošti Svetog Joanikija Devičkog, poznatog po isceliteljskim moćima.

KRIMINALCI
- Poznato da neko ko je nasilnik i ko otima ne bira sredstva. Ali, nažalost, mi smo pred Bogom zaslužili taj pad. Ostavili smo veru, Boga, išli smo za raznim ideolozima, a Albanci su nam došli kao kazna. Kao mač Božji. Hteli to mi da priznamo ili ne... Ali mnogo je lakše braniti se. Jer, svako će biti ubijen svojim oružjem, i ko se maši noža, od noža će poginuti.

Mi uopšte ne treba da zavidimo na njihovom navodnom uspehu, jer nemamo razloga. Oni grade i izgrađuju se, a nigde fabrike, proizvodnje. Nigde nečega što je podloga tome. To samo znači potvrdu da se sve to gradi od kriminala. Pa, kako može opstati takva tvorevina? Sigurna sam da neće, ali to nama ne znači ništa. Nama ništa ne može značiti njihova propast, u koju sam ja duboko ubeđena, ako propadnemo i mi.

Mi ne možemo svoje spasenje videti u njihovoj propasti, ako smo nedorasli, ako ne znamo šta je naš cilj. Ipak, nikada ne bih bila na mestu Albanaca čak i kada bi vladali čitavim svetom. Jer, ko bi poželeo da bude kriminalac da bi bio bogat i da bude zločinac da bi dobio stopu zemlje.

RASPEĆE
- Ima li nama spasa? To je pitanje delikatno i u normalnijim prilikama, ali mislim da je odgovor potvrdan, sve dok postoje oni koji ne žale ni život kako bi sačuvali svoj prag, svoju svetinju. Sada su Srbi sa Kosmeta kao Hrist na raspeću i mnogo je onih koji govore: Razapnite ih, razapnite ih... Međutim, poznato je šta se dogodilo onima koji su tražili raspeće Hirsta. Zato moramo verovati u spasenje i voditi život po veri iznad interesa.

Nacionalna svest se mora izdići iznad trenutnog interesa, jer Sveto pismo kaže da ne živi čovek samo o hlebu, a naš je problem - što živimo samo o hlebu.

Sećam se priče koju nam je svojevremeno ispričao patrijarh Pavle iz 1911. godine, kada su Srbi na Kosmetu došli da se požale tadašnjem episkopu, jer su im Arnauti odveli jednu devojku, a zbog čega su bili spremni na zbeg. A vladika im kaže, sačekajte ljudi, pa hajde da izdržimo još malo. A oni su ga pitali koliko da čekaju. Ipak, nije trebalo čekati ni godinu dana jer je 1912. bilo oslobođenje. Eto oni su u tom trenutku mislili da je kraj svega, a spasenje je bilo blizu.

BRAT
- Mi se moramo, pre svega, vratiti moralu koji je nisko pao, a ne smemo dozvoliti da izdaje brat brata. Zato bih poručila srpskom narodu da se osvesti, da mu ne bude na umu samo današnji dan. Da znaju očevi da će ih preklinjati unuci, da znaju oni koji govore da to rade radi svoje dece da će ih ta deca proklinjati kada shvate šta su uradili. Ali što je najbitnije - da se vratimo veri i da shvatimo da je ta nit sa koje je pauk ispleo mrežu za srpski narod - Kosovo.
DevičkeMonah..JPG

 

Back
Top