Становиште Православне Цркве о човековом стању после смрти?

Шта се догађа после смрти?

  • Душа наставља да живи (рај/пакао), док је тело у земљи

  • Душа спава заједно са телом

  • Човек васкрсава у духовном телу - улази у Есхатон

  • Нешто четврто (описати)


Rezultati ankete su vidlјivi nakon glasanja.
Jeste li razmišljali u ovim kategorijama?
Untitled.jpg
 
o.Sava Janjić, iguman manastira Dečani je napisao jedan poduži, jedno lepo i nadahnuto bogoslovsko razmišljanje u diskusiji na ovu temu.
On je stava da postoji "privremeno stanja" između smrti i konačnog suda i evo šta kaže:

Zanimljivi delovi iz zaključka (ranije u tekstu pominje i pitanje vaskrsenja u duhovnom telu nakon smrti)


Привремени период између физичке смрти и васкрсења засигурно постоји о чему хришћанско предање јасно говори, али можда би могли да га сагледавамо радије као време између Христовог васкрсења и свеопштег васкрсења из мртвих, а не из перспективе самих умрлих, дакле из христолошке, а не антрополошке, тачније психолошке перспективе. У том привременом периоду царује Христос и над мртвима и живима благодаћу Духа Светога. Христова владавина почиње Његовом крсном смрћу и Васкрсењем и биће употпуњена када потпуно уништи нашу смрт и васкрсне мртве и коначно Царство преда Оцу Небеском. „А кад му све покори, онда ће се и сам Син покорити Ономе који му све покори, да буде Бог све у свему“ (1 Кор 15.28). Другим речима, свако ко усне у заједници са Христом, умире са Оним који нам као прворођени из мртвих припрема пут за вечно Царство, које тек треба да дође у својој пуноћи. Апостол Павле у Кол 3, 3-4 каже „Јер умријесте и ваш је живот сакривен са Христом у Богу (ἡ ζωὴ ὑμῶν κέκρυπται σὺν τῷ Χριστῷ ἐν τῷ θεῷ), а када се јави Христос, живот наш, онда ћете се и ви с Њиме јавити у слави“ Ово је један од кључних цитата који указује да умирући у Христу остајемо живи, јер је наш живот сакривен (сачуван) са Христом у Богу. Уснули настављају да живе, не као индивидуалне (платонистичке) душе без телеса, већ као личности „скривене са Христом у Богу“. Дакле, уснули још нису у новом свету, али живе у Христу са надом и очекивањем новог света. Христос је умро на крсту да би владао не само у вечности, у есхатолошком Царству након Парусије већ: „Христос и умрије и васкрсе и оживи да овлада и мртвима и живима“ (Рим. 14.9). Он је дакле „прворођени из мртвих πρωτότοκος ἐκ τῶν νεκρῶν“ (Кол 1.8). Мртви су заправо живи у Христу, али тек након свеопштег васкрсења заживеће пуноћом новога живота. Ово обитавање у Христу јесте заправо стање у коме постоје упокојени до Парусије, они су физички мртви, али нису одвојени од Бога и не спавају и доживљавају на свој начин (нама несхватљив) предукус свог будућег удела, али још нису васкрсли. Светитељи се јављају из заједнице у Христу, а не као аутономна натприродна бића и зато клањајући се светитељима, њиховим иконама и моштима, клањамо се пре свега Богу који је „диван у светим својим“ и који делује кроз њих у свези љубави коју у њему имамо са светитељима. Што више живимо Христом, више смо ближи и светитељима и њихове молитве непосредније делују и на нас и они нас, као наша браћа, непосредније „познају“ у Христу. У том контексту поштовање светитеља, које протестанти тако жестоко одбацују, није увођење нових посредника у наше спасење, већ израз нашег живог учешћа у заједници светих, Цркви коју чине и живи и уснули и анђели, што се тако лепо доживљујеу Литургији.

Већ смо доста говорили о томе како се време у коме ми живимо, време у коме обитавају умрли и вечност разликују. Време је заправо директно произилази из перспективе из кога га доживљавамо и посматрамо. Они који су се упокојили у Христу тј. обитавају у њему чекајући васкрсење и даље су у границама времена, јер време још није преображено и читава повест спасења је још у току (а време је везано за кретање). У Првој Петровој 4.6. говори се о томе како је је "и мртвима проповиједано јеванђеље“ јер је Христос сишао у ад да „проповиједа духовима у тамници." 1 Пет 3.19 Овде се, наравно, мисли на ад као обиталиште мртвих, а не пакао, који још не постоји у пуноћи, као што још не постоји ни вечно блаженство раја (Веома је важна разлика између ада и геене). Проповедање Еванђеља онима који су умрли очигледно подразумева постојање свести и слободе и њихово препознавање и прихватање Христа као Сина Божијег. Старозаветни праведници се ретроактивно, по свом очекивању и нади уводе у заједницу у Христу, иако су временски живели давно пре доласка Месије. Пре Христа они су пребивали у аду, као у неком сну, али доласком Христа који је завладао и живима и мртвима, сви који су се упокојили са надом у спасење који је Месија требало да донесе, ушли су у реалност Христовог присуства, а Христос је овде изнад времена.

Иако је јако опасно улазити у тумачења Књиге Откровења, могло би се можда рећи да „прво васкрсење“ о коме се говори у Отк. 20, 4-6 и царевање са Христом док се не наврши хиљаду година може управо да представља символично тај период од Васкрсења Христовог до Свеопштег Васкрсења, тј. својеврсно духовно васкрсење, у коме Христос царује над живима и мртвима који су се са вером и надом упокојили (уп. Отк 20.4… Душе посјечених за свједочанство Исусово и за ријеч Божију, који се не поклонише звијери и лику њезином, и не примише жига на челима својим и на руци својој; и оживјеше и цароваше са Христом хиљаду година“. Ту се можда мисли на старозаветне праведнике који су Христовим васкрсењем „оживљени“ из сна шеола након очекивања обећаног Спаситеља, али такођпе и на новозаветне мученике, светитеље, праведнике. Остали су једноставно мртви или можда тачније већ доживљавају привремену реалност вечне духовне смрти до свеопштег Васкрсења. Нисам нашао неку експлицитну потврду за ово тумачење, па је ово све крајње условно речено. Суштина је у томе да је Царство Христово већ почело као Земља Живих „Η χώρα των ζώντων“ и да у његовој реалности већ живе и живи и умрли, и старозаветни и новозаветни праведници, али да пуноћа Царства тек долази након Парусије. Сетимо се предивне фреске Васкрсења из храма у Хори, у Цариграду. Васкрсење Христово је приказано као догађај не само Његовог Васкрсења и победе над смрћу, већ он подиже и Адама и Еву и старозаветне пророке. На овој фресци и другим рађеним на ту тему не видимо васкрсење свих и крај овог света и века, већ Васкрсење Христово као нови почетак који се наставља и траје и доћи ће до врхунца када сва твар буде сједињена у Христу након свеопштег Васкрсења.
 
Ovde bih još jedanput želeo da ponovim i da naglasim da Bog nije stvorio svet radi ovoga razdvajanja, umiranja, rastakanja i truljenja. I upravo zbog toga hrišćansko Evangelije objavljuje da će se kao “poslednji neprijatelj ukinuti – smrt”. Vaskrsenje je vas postavljenje sveta u njegovoj prvobitnoj krasoti i celovitosti. Vaskrsenje je potpuno oduhotvorenje veštastva i potpuno vaploćenje duha u Božijoj tvorevini. Svet je bio darovan čoveku kao njegov život i zbog toga, po našem hrišćanskom pravoslavnom učenju, Bog neće uništiti svet već će ga preobraziti u Novo Nebo i novu zemlju (Otkr. 21, 1), u čovekovo duhovno telo, u hram Božijega prisustvovanja i Božije slave u tvari.

Jako cenim gospodina Šmemana a u paketu sa njim obično ide nezaobilazno i patrijarh Jovan Zizijulas. Verujem da vam je poznat i ovaj drugi. Ovde bih samo želeo da upitam da li smatrate da Aleksandar Šmeman ima malo drugačije stavove od opšteprihvaćenih i u čemu su oni drugačiji.

Drugo što me zanima kako gledate na ovaj tekst od gospodina Šmemana koji ste citirali i ovaj deo koji sam ja izvukao i istaknuo obojen..o čemu ovde Šmeman zapravo govori?

Pozdrav.
 
Bog ti pomogao.
Vidi, naravno da treba da se u razmišljanju i saznanju vodimo onim što su pisali veliki učitelji Crkve.
Mada, tu ne treba imati iluziju da su i učitelji Crkve uvek pisali jednoglasno i jednoobrazno o svim pitanjima vere.
U stvarima bogoslovlja o Sv.Trojici i Hristu i još nekim kamenima temeljcima naše vere, učitelji Crkve su prilično dosledni i usaglašeni.
I što je osveštano kroz Vaseljenske sabore.
ALi, postoje oblasti u kojima nema takvog konsenzusa.
U vezi pitanja ove teme jedini konsenzus izražen je kroz Simvol vere: "Koji je vaskrsao treći dan, po Pismu" i "čekam vaskrsenje mrtvih i život budućeg veka"....

Ovo je lepo zapazanje. Da, u dogmatskim stvarima nema nikakvih odstupanja i razlicitosti u misljenjima medju velikim ocima Crkve. A i kako bi ih bilo? Medjutim za ova manje vazna pitanja postoje razlicitosti u shvatanju. Iz istog onog linka pogledaj odgovore 610 i 611 ( da ih ne prenosim) . Ava Varsanufije Veliki je do tancine objasnio zasto i kako se to dogodilo.

Ako mogu da te pitam, kako shvataš deo koji si citirao?

Mislim da si vec dao odgovor prenoseci reci o. Save Janjica. Lepo receno. Ono sto licno mislim je da nam Bog, znajuci nasu ljubopitljivu prirodu i znajuci nase nestabilne misli, nije hteo dati detaljni opis tih stvari jer bi se vrlo lako zaglavili u nasim mastanjima o tome i zaboravili sustinske stvari kao pokajanje, milosrdje, ljubav... Zato i Ap. Pavle kaze: 1.Kor. 13.9 Јер делимично знамо, а делимично пророкујемо....
 
Dobro, to je sad nebitno za temu...


Elem, postavio bih par stvari od jednog od najboljih pravoslavnih teologa 20.veka, ALeksandra Šmemana

Vaskrsenje Hristovo jeste sâmo srce hrišćanske vere i hrišćanske Blagovesti. Pa ipak, ma kako to čudno zvučalo, u svakodnevnom životu Hrišćanstva i Hrišćana u našem vremenu gotovo da nema mesta za ovu i ovakvu veru. Ta vera kao da je pomračena i savremeni Hrišćani, a da toga nisu ni svesni, tu veru ne od- bacuju, već je, na izvestan način, zaobilaze, i tom verom ne žive kao što su njome živeli prvi Hrišćani. Oni odlaze u hram Božiji i tamo, naravno, tokom hrišćanskog bogosluženja, čuju svagda neućut- ne radosne tvrdnje: “smrću smrt uništi”, “pobeda proguta smrt”, “život živuje” i “nijednoga mrtvoga u grobu”. Ali, ako ih upitate šta stvarno misle o smrti, često – nažalost, isuviše često! – čućete, i to u najboljem slučaju, nejasne tvrdnje o “besmrtnosti duše” i njenom životu u “zagrobnom svetu”, što je zapravo verovanje koje je postojalo, čak, i pre Hrišćanstva. U najgorem slučaju, srešćete se naprosto sa zbunjenošću i neznanjem: “Znate, nikada nisam stvarno razmišljao o smrti”...

Međutim, apsolutno je neophodno razmišljati o smrti, jer čitavo Hrišćanstvo “stoji ili pada” upravo sa verovanjem ili ne- verovanjem, ne naprosto u “besmrtnost duše”, već upravo u Vaskrsenje Hristovo i u naše “sveopšte vaskrsenje” na kraju vremena. Ako Hristos nije vaskrsao, onda je Evangelije najstrašnija od svih prevara. Ali, ako Hristos jeste vaskrsao, onda sve naše pre- hrišćanske predstave i verovanja u “besmrtnost duše” ne samo da se korenito menjaju, već naprosto otpadaju. I tada se čitavo pitanje smrti pojavljuje u potpuno novom svetlu. Sama suština stvari je u tome da Vaskrsenje, pre svega, pretpostavlja stav prema smrti i poimanje smrti koje se najdublje razlikuje od svih uobičajenih re- ligijskih predstava. I to poimanje je, u izvesnom smislu, suprotno svim tim religijskim predstavama.

Mora se otvoreno reći da klasično verovanje u besmrtnost duše isključuje veru u vaskrsenje, zato što vaskrsenje (i to je sami koren stvari!) u sebe uključuje ne samo dušu, već i telo. Svako ko pročita Evangelije u pogledu ovoga nema nikakve sumnje. Kada su videli Vaskrsloga Hrista, Apostoli su, kako stoji u Evangeliju, pomislili da vide duha ili utvaru. Prvi zadatak Vaskrsloga Hrista bio je da im omogući da iskuse stvarnost NJegovoga Tela. On je uzeo hranu i jeo pred njima. On je zapovedio sumnjajućem Tomi da dotakne NJegovo Telo, da bi se ovaj uverio u Vaskrsenje sopstvenim prstima. A kada su Apostoli poverovali, upravo je objavljivanje Vaskrsenja, stvarnosti Vaskrsenja, “telesnosti” Vaskrsenja postalo glavni sadržaj, sila i radost njihove propovedi, a glavna Sveta Taj- na Crkve je postalo Pričešće Hlebom i Vinom kao Telom i Krvlju Vaskrsloga Hrista. I, kako veli Sv. ap. Pavle, ovim činom objav- ljujući Smrt Gospodnju, ispovedamo NJegovo Vaskrsenje (up. 1. Kor. 11, 26).



Astronamija je bitan razlog zasto je opala vera u telesni vasakrs,

Isus je vaskrsao u fizickom telu i uzdigao se. Ziv je i sada je na nekom fizickom mestu.

Da bi se razresio sukob sa astronamijom, mora se ici putem pobijanja, pa imamo Zemlju staru 6000 godina ili Zemlju kao ravna ploca. U takvom svetu moze da postoji skriveno mesto u kome Isus zivi.
Ili se ide linijom spiritualizacije vaskrsenja.

Ali to su dva odvojena problema, opis telesnog vaskrsenja i zasto vernici manje veruju u taj opis.
 
Dobro, to je sad nebitno za temu...


Elem, postavio bih par stvari od jednog od najboljih pravoslavnih teologa 20.veka, ALeksandra Šmemana

Vaskrsenje Hristovo jeste sâmo srce hrišćanske vere i hrišćanske Blagovesti. Pa ipak, ma kako to čudno zvučalo, u svakodnevnom životu Hrišćanstva i Hrišćana u našem vremenu gotovo da nema mesta za ovu i ovakvu veru. Ta vera kao da je pomračena i savremeni Hrišćani, a da toga nisu ni svesni, tu veru ne od- bacuju, već je, na izvestan način, zaobilaze, i tom verom ne žive kao što su njome živeli prvi Hrišćani. Oni odlaze u hram Božiji i tamo, naravno, tokom hrišćanskog bogosluženja, čuju svagda neućut- ne radosne tvrdnje: “smrću smrt uništi”, “pobeda proguta smrt”, “život živuje” i “nijednoga mrtvoga u grobu”. Ali, ako ih upitate šta stvarno misle o smrti, često – nažalost, isuviše često! – čućete, i to u najboljem slučaju, nejasne tvrdnje o “besmrtnosti duše” i njenom životu u “zagrobnom svetu”, što je zapravo verovanje koje je postojalo, čak, i pre Hrišćanstva. U najgorem slučaju, srešćete se naprosto sa zbunjenošću i neznanjem: “Znate, nikada nisam stvarno razmišljao o smrti”...

Međutim, apsolutno je neophodno razmišljati o smrti, jer čitavo Hrišćanstvo “stoji ili pada” upravo sa verovanjem ili ne- verovanjem, ne naprosto u “besmrtnost duše”, već upravo u Vaskrsenje Hristovo i u naše “sveopšte vaskrsenje” na kraju vremena. Ako Hristos nije vaskrsao, onda je Evangelije najstrašnija od svih prevara. Ali, ako Hristos jeste vaskrsao, onda sve naše pre- hrišćanske predstave i verovanja u “besmrtnost duše” ne samo da se korenito menjaju, već naprosto otpadaju. I tada se čitavo pitanje smrti pojavljuje u potpuno novom svetlu. Sama suština stvari je u tome da Vaskrsenje, pre svega, pretpostavlja stav prema smrti i poimanje smrti koje se najdublje razlikuje od svih uobičajenih re- ligijskih predstava. I to poimanje je, u izvesnom smislu, suprotno svim tim religijskim predstavama.

Mora se otvoreno reći da klasično verovanje u besmrtnost duše isključuje veru u vaskrsenje, zato što vaskrsenje (i to je sami koren stvari!) u sebe uključuje ne samo dušu, već i telo. Svako ko pročita Evangelije u pogledu ovoga nema nikakve sumnje. Kada su videli Vaskrsloga Hrista, Apostoli su, kako stoji u Evangeliju, pomislili da vide duha ili utvaru. Prvi zadatak Vaskrsloga Hrista bio je da im omogući da iskuse stvarnost NJegovoga Tela. On je uzeo hranu i jeo pred njima. On je zapovedio sumnjajućem Tomi da dotakne NJegovo Telo, da bi se ovaj uverio u Vaskrsenje sopstvenim prstima. A kada su Apostoli poverovali, upravo je objavljivanje Vaskrsenja, stvarnosti Vaskrsenja, “telesnosti” Vaskrsenja postalo glavni sadržaj, sila i radost njihove propovedi, a glavna Sveta Taj- na Crkve je postalo Pričešće Hlebom i Vinom kao Telom i Krvlju Vaskrsloga Hrista. I, kako veli Sv. ap. Pavle, ovim činom objav- ljujući Smrt Gospodnju, ispovedamo NJegovo Vaskrsenje (up. 1. Kor. 11, 26).



e sa ovim se u potpunosti slazem..besmrtnost duse apsolutno iskljucuje veru u vaskrsenje..duh ozivljuje telo u vaskrsenju i tad ce se dusa ona ista da naidje..
 
ПРВА ПОСЛАНИЦА СВЕТОГ АПОСТОЛА ПАВЛА КОРИНЋАНИМА

35. Али рећи ће неко: Како ће устати мртви? И у каквом ће тијелу доћи?

36. Безумниче, оно што ти сијеш неће оживјети ако не умре.

37. И што сијеш, не сијеш тијело које ће настати, него голо зрно, било пшенично или неко друго.

38. А Бог му даје тијело како хоће, и свакоме сјемену своје тијело.

39. Није свако тијело исто тијело, него је друго тијело човјечије, а друго тијело животињско, а друго рибље, а друго птичије.

40. И постоје тјелеса небеска и тјелеса земаљска; али је друга слава небеских а друга земаљских.

41. Друга је слава сунца, а друга слава мјесеца, и друга слава звијезда, јер се звијезда од звијезде разликује у слави.

42. Тако и васкрсење мртвих: сије се у распадљивости, устаје у нераспадљивости;

43. Сије се у бешчашћу, устаје у слави; сије се у немоћи, устаје у сили;

44. Сије се тијело душевно, устаје тијело духовно. Постоји тијело душевно и постоји тијело духовно.

Pavle ne govori o telesnom vaskrsu.
 
ПРВА ПОСЛАНИЦА СВЕТОГ АПОСТОЛА ПАВЛА КОРИНЋАНИМА



Pavle ne govori o telesnom vaskrsu.

Pavle kaže:" Seje se telo telesno a ustaje telo duhovno", . Korinćanima 15,44. Ustaje dakle "telo"z:).

Mislim da i gospodin Šmeman upravo ukazuje da je najveća nada jednog hrišćanina vaskrs tela. Jel to je ono što Šmeman kaže restauracija celog čoveka. Ali na stranu što to Šmeman kaže..on je potpuno upravu. To je učenje apostola i crkve od osnivanja.
 
Pavle kaže:" Seje se telo telesno a ustaje telo duhovno", . Korinćanima 15,44. Ustaje dakle "telo"z:).

Mislim da i gospodin Šmeman upravo ukazuje da je najveća nada jednog hrišćanina vaskrs tela. Jel to je ono što Šmeman kaže restauracija celog čoveka. Ali na stranu što to Šmeman kaže..on je potpuno upravu. To je učenje apostola i crkve od osnivanja.
isusovo telo posle vaskrsenja je to nebesko duhovno telo ..i vazneo se na kraju u nebo..mogo bi sa zemaljskim ali malo sutra..
 
Pavle kaže:" Seje se telo telesno a ustaje telo duhovno", . Korinćanima 15,44. Ustaje dakle "telo"z:).

Mislim da i gospodin Šmeman upravo ukazuje da je najveća nada jednog hrišćanina vaskrs tela. Jel to je ono što Šmeman kaže restauracija celog čoveka. Ali na stranu što to Šmeman kaže..on je potpuno upravu. To je učenje apostola i crkve od osnivanja.

Telo duhovno - pnumen, a ne fizicko.

Smeman govori o vaskrsenju fizickog tela.

Prvi zadatak Vaskrsloga Hrista bio je da im omogući da iskuse stvarnost NJegovoga Tela. On je uzeo hranu i jeo pred njima. On je zapovedio sumnjajućem Tomi da dotakne NJegovo Telo, da bi se ovaj uverio u Vaskrsenje sopstvenim prstima.
 
isusovo telo posle vaskrsenja je to nebesko duhovno telo ..i vazneo se na kraju u nebo..mogo bi sa zemaljskim ali malo sutra..

To "nebesko" je ono "neraspadljivo". Svakako ne bi mogao sa ovim raspadljivim jer to telo ne bi moglo trpeti nebesku realnost. Eto to je novo telo. Nego je važno imati na umu da se radi dakle o telu. Samo neraspadljivom:"Jer ovo raspadljivo treba da se obuče u neraspadljivost, i ovo smrtno da se obuče u besmrtno", 1. Korinćanima 15,53.

- - - - - - - - - -

Telo duhovno - pnumen, a ne fizicko.

Smeman govori o vaskrsenju fizickog tela.

Šmeman govori o vaskrsu tela tako je..ali ne ovakvog kao sada već neraspadljivog kao što i govori sveti apostol Pavle. To "duhovno" telo je zapravo savršeno telo bez greha i raspadljivosti. Možda malo buni izraz "telo duhovno" ali znamo da izraz "duhovno" u Pismu ima moralni kontekst a ne fizički. Tako kada se kaže Bog je Duh u Jovan 4,24 ne misli se da je Bog samo Duh(o tome već raspravljam sa kolegom Istraživačem) već Isus ukazuje na moralni aspekrt Božijeg savršenstva koji ne trpi površnost i lažnu religioznost. Pavle takođe govori o "rodu" duhovnom..koji je mir, trpljenje itd..dakle telo duhovno ili telo produhovljeno ukazuje na savršeno telo nesklono grehu već pravdi i savršenstu a sa tim dobija i neraspdaljivost.

Pozdrav.
 
Poslednja izmena:
Sva naučna istraživanja na tu temu
podržavaju stav Pravoslvne crkve.
Telo je trojstvo:
Duh, duša i telo.
Telo
Telo se skup kostiju, mesa i krvi
Duša
Duša je telo od bioplazme.
Vrlo lako se snima Kirlijanovom metodom.
Interesantno je, da se, na tim fotografijama,
vide i delovi (npr, prst, ruka) koji su amputirani.
Ova bioplazma se raspada brzo posle smrti.
Pošto je uvek bilo vidovitih ljudi, oni su videli kao izmaglicu.
"Izleteo beli golub iz njega"
Duh.
Najteže za objašnjenje.


Pošto je i ta biopalzma vrsta materije
i pošto znamo da materija ne može da nestane,
već samo da promeni oblik, razmislite.

U mnogim religijama duh samo menja domaćina, tj. telo.
I, uopšte novi oblik ne miora da bude ljudski.

PS:
Ko proživi 7 života bez greha postaje bestelesan (Budizam)
 
Poslednja izmena:
To "nebesko" je ono "neraspadljivo". Svakako ne bi mogao sa ovim raspadljivim jer to telo ne bi moglo trpeti nebesku realnost. Eto to je novo telo. Nego je važno imati na umu da se radi dakle o telu. Samo neraspadljivom:"Jer ovo raspadljivo treba da se obuče u neraspadljivost, i ovo smrtno da se obuče u besmrtno", 1. Korinćanima 15,53.

- - - - - - - - - -



Šmeman govori o vaskrsu tela tako je..ali ne ovakvog kao sada već neraspadljivog kao što i govori sveti apostol Pavle. To "duhovno" telo je zapravo savršeno telo bez greha i raspadljivosti. Možda malo buni izraz "telo duhovno" ali znamo da izraz "duhovno" u Pismu ima moralni kontekst a ne fizički. Tako kada se kaže Bog je Duh u Jovan 4,24 ne misli se da je Bog samo Duh(o tome već raspravljam sa kolegom Istraživačem) već Isus ukazuje na moralni aspekrt Božijeg savršenstva koji ne trpi površnost i lažnu religioznost. Pavle takođe govori o "rodu" duhovnom..koji je mir, trpljenje itd..dakle telo duhovno ili telo produhovljeno ukazuje na savršeno telo nesklono grehu već pravdi i savršenstu a sa tim dobija i neraspdaljivost.

Pozdrav.

... kako hoces, ali Pavle razdvaja fizicko - raspadljivo od duhovnog.

Smeman govori o telu koje jede fizicku hranu.
 
Poslednja izmena od moderatora:
...kako hoces, ali Pavle razdvaja fizicko - raspadljivo od duhovnog.

Smeman govori o telu koje jede fizicku hranu.

.....Pavle govori o vaskrsu tela samo treba razumeti pojmove "duhovno". Da bi to razumeo moraš razumeti u kojim kontekstima se taj izraz koristi. Evo ti jednog teksta koji govori o pravilnom kontekstu:"A rod je duhovni ljubav, radost, mir, trpljenje, dobrota, milost, vera, krotost, uzdržanje. A koji su Hristovi raspeše telo sa strastima i željama", Galatima 5,22.23.24

Dakle oni rođeni duhom ne znači da su postali "duhovi"(u kontekstu koji si ti izneo) nego šta znači? Znači da su se okrenuli moralnom aspektu življenja. A to je suština i života u Carstvu Božijem..tamo nikakva moralna degradacija neće postojati kao što sada postoji. Tako će telo biti "duhovno" tj. živeti po ovim načelima i neraspdljivo naravno..besmrtno.
 
Poslednja izmena od moderatora:
Smeman govori o telu koje jede fizicku hranu.

Naravno da će buduća neraspadljiva tela uživati u plodovima hrane. Jovan kaže:"Nasred ulica njegovih i s obe strane reke drvo života, koje rađa dvanaest rodova dajući svakoga meseca svoj rod; i lišće od drveta beše za isceljenje narodima", Otkrivenje 22,2.

Šmeman apsolutno iznosi srž hrišćanske vere. On samo želi da istakne ovaj aspekt za koji smatra opravdano da je zapostavljen. On želi a razmišljamo o ovoj divnoj nadi.
 
Nema muljana..Pavle govori o vaskrsu tela samo treba razumeti pojmove "duhovno". Da bi to razumeo moraš razumeti u kojim kontekstima se taj izraz koristi. Evo ti jednog teksta koji govori o pravilnom kontekstu:"A rod je duhovni ljubav, radost, mir, trpljenje, dobrota, milost, vera, krotost, uzdržanje. A koji su Hristovi raspeše telo sa strastima i željama", Galatima 5,22.23.24

Dakle oni rođeni duhom ne znači da su postali "duhovi"(u kontekstu koji si ti izneo) nego šta znači? Znači da su se okrenuli moralnom aspektu življenja. A to je suština i života u Carstvu Božijem..tamo nikakva moralna degradacija neće postojati kao što sada postoji. Tako će telo biti "duhovno" tj. živeti po ovim načelima i neraspdljivo naravno..besmrtno.

a sta ce uopste duhovima ako postoje telo...zasta mu sluziz:lol:
 
Naravno da će buduća neraspadljiva tela uživati u plodovima hrane. Jovan kaže:"Nasred ulica njegovih i s obe strane reke drvo života, koje rađa dvanaest rodova dajući svakoga meseca svoj rod; i lišće od drveta beše za isceljenje narodima", Otkrivenje 22,2.

Šmeman apsolutno iznosi srž hrišćanske vere. On samo želi da istakne ovaj aspekt za koji smatra opravdano da je zapostavljen. On želi a razmišljamo o ovoj divnoj nadi.
Smeman da, ali Pavle iznosi jereticko misljenje.

- - - - - - - - - -

Nema muljana..Pavle govori o vaskrsu tela samo treba razumeti pojmove "duhovno". Da bi to razumeo moraš razumeti u kojim kontekstima se taj izraz koristi. Evo ti jednog teksta koji govori o pravilnom kontekstu:"A rod je duhovni ljubav, radost, mir, trpljenje, dobrota, milost, vera, krotost, uzdržanje. A koji su Hristovi raspeše telo sa strastima i željama", Galatima 5,22.23.24

Dakle oni rođeni duhom ne znači da su postali "duhovi"(u kontekstu koji si ti izneo) nego šta znači? Znači da su se okrenuli moralnom aspektu življenja. A to je suština i života u Carstvu Božijem..tamo nikakva moralna degradacija neće postojati kao što sada postoji. Tako će telo biti "duhovno" tj. živeti po ovim načelima i neraspdljivo naravno..besmrtno.
40. И постоје тјелеса небеска и тјелеса земаљска; али је друга слава небеских а друга земаљских.

Muljas
 
Poslednja izmena:
Jako cenim gospodina Šmemana a u paketu sa njim obično ide nezaobilazno i patrijarh Jovan Zizijulas. Verujem da vam je poznat i ovaj drugi. Ovde bih samo želeo da upitam da li smatrate da Aleksandar Šmeman ima malo drugačije stavove od opšteprihvaćenih i u čemu su oni drugačiji.

Drugo što me zanima kako gledate na ovaj tekst od gospodina Šmemana koji ste citirali i ovaj deo koji sam ja izvukao i istaknuo obojen..o čemu ovde Šmeman zapravo govori?

Pozdrav.

Zdravo.
Naravno da mi je poznat i mitropolit pergamski, čitao sam njegove neke njegove radove na temu eklisiologije i dogmatike, kao i nezaobilaznu "Od maske do ličnosti".
ALi, moram priznati da mi je Šmeman najviše legao, pitkošću, logičnošću, smislenošću i radošću produbljavanja Pravoslavne vere.
Potpuno preobražujući pisac, bogoslov koji otkriva lepotu Liturgije kao Evharistije, tj. blagodarenja Bogu i njeno centralno mestu odnosu čoveka i Boga.
A to sasvim odgovara i stavu Crkve, njenom unutrašnjem zakonu lex orandi lex credendi est iskazanom kroz same molitve kanona Evharistije i kontinuitet vere iskazane u Anaforama od apostolskih vremena do danas.

Elem, u vezi Vašeg pitanja koje se odnosi na citirani deo, kako ga ja razumem: Šmeman ovde ističe čoveka kao nerazdvojnu celinu duše i tela, za koga je Bog, Promislom Svojim prilikom Stvaranja, namenio život večni kroz uzrastanje u zajednici sa Sobom.
A drugi deo odnosi se ponovno uspostavljanje, konačno i vidljivo obnavljanje čoveka u njegovoj prvobitnoj slavi, kao bića koga je Bog u početku i prizvao da tvorevinu privede nepropadljivosti, zadatak koji Adam zbog Pada nije ispunio, a što je kasnije učinio Hristos kao Bogočovek i naš Spasitelj.

Nadam se da ponuđeni odgovor ima neki smisao
 
Kad pominjemo duhovno/fizičko telo, dodao bih još nešto, ovaj put iz tekst "Vaskrsenje tela - središte hrišćanskog učenja o smrti"

Vaskrsenje tela – šta je to? Gde je telo, ono koje se raspalo u zemlji i vratilo u to tajanstveno kruženje prirode? Šta, zar će te kosti vaskrsnuti? Šta će nam uopšte telo u tom tajanstvenom za nas, onostranom duhovnom životu? Zar nas filosofi i mističari svih vremena nisu naučili da je pozitivni smisao smrti upravo u tome što nas ona oslobađa od te, kako su oni govorili, “tamnice tela”, od te stalne zavisnosti od matarijalnoga, fizičkoga i tele- snoga, čineći našu dušu potpuno lakom, lepršavom, slobodnom i duhovnom?

No, možda će nam se sva ova pitanja pojaviti u novom svetlu ako se malo dublje zamislimo nad samim pojmom tela. Ne apstraktno, ne spekulativno–filosofski, već, da tako kažemo, opitno, ako se, drugim rečima, zamislimo nad pitanjem učešća i mesta tela u našem životu, u mome životu. S jedne strane, naravno, potpuno je očigledno da je telo svakoga od nas ono što je promenivo i nepostojano. Naučnici–biolozi su izračunali da se sve ćelije koje čine naše telo, bez izuzetka, menjaju svakih sedam godina, te da, na taj način, u fiziološkom smislu, mi svakih sedam godina imamo novo telo. Prema tome, ono telo koje se na kraju moga života polaže u grob, nije ništa više “moje” telo od svih onih mojih [sedam] “prethodnih” tela. U krajnjem ishodu, telo svakoga čoveka nije ništa drugo do njegovo vaploćenje u svetu: telo je, s jedne strane, oblik moje zavisnosti od sveta, a sa druge, oblik moga života, moga delanja u svetu.

Telo je, u suštini, moj odnos prema svetu, prema drugome: moje telo je telo kao opštenje i kao uzajamnost. Sve, potpuno sve u telu, u čovekovom organizmu sazdano je radi te uzajamnosti, radi tog opštenja, radi toga “izlaženja iz sebe”. Nije slučajno, naravno, što ljubav kao najviši oblik opštenja upravo u telu nahodi svoje vaploćenje. Telo je ono što vidi, što sluša, što oseća i, na taj način, što me izvodi iz samoće moga “Ja”. Ali, onda se, možda, mora reći i obrnuto: nije telo tamnica duše, već je telo – sloboda duše, jer telo je duša kao ljubav, duša kao opštenje, duša kao život, duša kao kretanje. I zato duša, gubeći telo, odvajajući se od tela, u suštini, gubi život, umire, čak, i ako to umiranje duše nije potpuno iščeznuće, već uspenje ili san. No, zaista, svaki san, a ne samo san smrti, jeste izvesno umiranje organizma, jer u snu spava i ne dejstvuje upravo telo i tada [za čoveka] nema života, osim onog prizračnog i nestvarnog, nema ničega, osim sna.

Ako je tako, onda Hrišćanstvo – kada govori o oživljenju tela – ne govori o oživljenju kostiju i mišića kao takvih, jer su i kosti, i mišići, i sva materija, i sve tkivo našega sveta sas tavljeni tek od nekoliko osnovnih elemenata i, u krajnjem ishodu, od atoma, a u atomima nema ničeg specifično ličnoga, ničega večno moga.

Hrišćanstvo govori o obnovljenju života kao opštenja, ono govori o onom telu duhovnom koje smo mi sami tokom čitavog svog života sazdali sebi ljubavlju, brigom za drugoga, opštenjem, izlaženjem iz sebe. Hrišćanstvo ne govori o večnosti materije, već o njenom konačnom oduhovljenju, o svetu koji će potpuno postati telo čovekovo, a to znači – život i ljubav čovekova; o svetu koji će potpuno postati priopštenje Životu. Kult grobalja i spomenikâ nije hrišćanski kult, jer se u hrišćanskoj Blagovesti ne radi o rastvaranju u prirodi dela materije koja je nekada bila telo, već o vaskrsenju života u svoj njegovoj punoti i celovitosti, koji su ostvareni ljubavlju.

U tome je smisao Vaskrsa, u tome je konačna sila i radost Hrišćanstva: Pobeda proguta smrt (1. Kor. 15, 54).
 

Back
Top