Da vam ispričam moja poslednja dva prva dejta.
Katastrofa br 1:
Lepo vreme, popodne, pijemo kaficu pored jezera, milina, i manje- više ovako ide konverzacija:
- Malo sam depresivan jer je juče mom ocu bila sahrana.
- Žao mi je, ovaj…
- Ma da, nego nemam dobar odnos sa braćom i sestrom.
- Pa to nije dobro, a sa majkom?
- I ona je umrla pre par godina
- Izvini, nisam znala, žao mi je…
- U stvari najgore mi je što me sad i devojka ostavila, izgleda.
- Molim? Ti imaš devojku?
- Ma nemam, sad ću da ti ispričam. Mi se mesecima nismo videli zbog korone…
I tako sam ja slušala njegove ljubavne probleme sa bivšom/ sadašnjom devojkom jer nisam htela da ispadnem idiot, ipak je čoveku umro otac itd. Posle toga mi je poslao poruku u kojoj se zahvalio kao bilo mu je super i da se vidimo opet, ja sam mu odgovorila da imam puno posla i blokirala ga suptilno.
Prvi dejt sa jednim drugim likom, a poslednji na kome sam bila, to beše pre mesec dana:
Veče, prohladno ali prijatno, mi u restoranu, sve je super samo što je on malo kao neki narcis. Par puta mi je rekao da je najlepši čovek na svetu. Mislim on jeste atraktivan ali sa 36 godina da tako govori je no comment.
I nastavimo mi posle restorana preko jednog drvenog mosta i on stane pa me zagrli. Ali ne zagrli normalno nego nekako čudno i broji od deset unazad. Onda se odmakne i nasmejan mi kaže: Sad ćeš da vidiš zašto sam ja najlepši čovek na svetu. I otkopča pantalone, ne nosi donji veš, ponos mu stoji uspravno!
Ja sam šokirana i okrenem se i počnem da bežim. On trči za mnom! Sustigao me je kad smo stigli do ulice. (Zakopčao je pantalone u međuvremenu, pre ili za vreme trčanja.) Tu je bilo malo ljudi pa je bio normalan dok se nismo rastali. Njemu je ta situacija bila smešna, kakav kreten!
Eto šta me iritira na dejtu