Pročitala sam
Ljubavnice Elfride Jelinek. Stilski, Elfride je pre svega tendenciozno kofunzna. U pojedinim poglavljima mi se činilo da nije pročitala ono što je napisala, nego je samo dala izdavaču. Sve vreme me je podsećala na mešavinu Saramaga (zbog odnosa prema interpunkciji, samo što ona ide nekoliko koraka dalje) i Bernharda (zbog ispresecanih misli i nekakve čudne ritmičnosti). Ima specifičnu ironiju, hejterstvom može da stane pred Selina bez mrvice srama, i tako...sva je ko nekakav kockasti i tvrd zalogaj nečega što je sirovo. Dominantna emocija je, rekla bih, mazohizam. To me i navelo da saznam šta je Nobelov komitet zavelo te godine:
The Nobel Prize in Literature 2004 was awarded to Elfriede Jelinek "for her musical flow of voices and counter-voices in novels and plays that with extraordinary linguistic zeal reveal the absurdity of society's clichés and their subjugating power".
Tema ovog romana je, manje - više, brak kao socijalna kategorija ili nužda. Neiskusnoj, i pre ovoga mi nije delovao naročito privlačno, a tek sad...ma užas jedan.

U svakom slučaju, knjiga mi se dopala, te je i preporučujem.
I posle uzmem famozne
Školice, krenem redom, dođem do 50. strane i sad ne znam šta ću. Nekako mi se ne bavi tom knjigom u ovom momentu (preeeviše me podseća na
Uliksa, ali u vrlo negativnom kontekstu, onda mi je malo k'o Darel - ušećerene ljubičice - i najzad, pokušaj reanimacije Prusta). Međutim, možda mi samo nije dan ili nije trebalo da počnem kako se čitaju normalne knjige.
Srećom, mythbusterstvo mi ne da mira, pa ću dovršiti ja to...nekad.
I, da, prevod jeste korektan, ali ima i nedopustivih grešaka - npr. tamo neki tip čita Kirkegarda?! (što ostade bez fus note)
Ima li neko od onih koji su pročitali neki pametniji predlog?