- Poruka
- 13.833
Pero Simić: Tito- fenomen stoljeća
Prošao sam knjigu novinara Pere Simića o Titu, izdanu pred 10ak godina.
Doznao sam nekoliko novih stvari, malo nešto korigirao, no slika je odprilike kao prije.
Kontradiktorni podatci od samoga početka, tj. je li on bio jedan od 10 ili 15 djece. Dosta konfuzno i nerazjašnjeno. Čini se ipak 10. Što je sve bilo s braćom i sestrama ostaje neispitano.
Od ovih 10 (ili 15?), dvoje je umrlo odmah, a ostali su poživjeli. Vjerojatno se ženska djeca poudala, neki i umrli, a kontakt s ostalim je ostao površinski. Bratu Martinu je 1945., kad je postao gazda, pisao da dođe u Yu (ovaj je bio u Šopronju u Mađarskoj i bio seljak). Martin došao, no nije mu se baš svidjelo, pa je otišao nakon nekoliko dana s porukom bratu- brini se ti za svoju državu, a ja ću za svoj vrt (Martin ispada mudrac kao Voltaireov Candide).
Inače, Kumrovec je imao natalitet veći od najzabitijih dijelova Osmanskoga carstva, Zagorcima u mraku bilo dosadno pa pravili djecu.
Partija itd.- sve je to psihopatologija. Profesionalni komunisti su bili mješavina vjerskih sektaša i zapravo bitangi kojima se nije dalo raditi normalne poslove, nego su stalno bili u nekim konspiracijama i muvanjima. Dobro su i živjeli, Rusi su plaćali. 1920. je KPJ imala 65.000 članova, a 1940. ne zna se, ali vjerojatno jedva 2.000. Toliko o uspjesima Staljina.
Broz se bio uspeo jedino preko Kominterne, no nešto sam korigirao neka stajališta. Npr., svi su oni cinkali jedan drugoga, Broz tu nije bio nešto posebno maligno. Najveći grijeh mu je bilo ocrnjivanje 9 glavnih partijaša u Moskvi 1938., no od tih 9, 7 je već bilo ubijeno, a 2 u zatvoru (kasnije ubijeni). Ove još žive suzdržano je ocrnio, dok mrtve na pasja kola.
Očito se borio da očuva glavu, no ne vidim da je bio kriv za njihovo stradanje, jer to je bilo opće ludilo. Bio je u Španjolskoj, vjerojatno kao Kominternin kadar, no glavni mu je neuspjeh bio drugdje: organizirao je da oko 1000 Jugovića dođu kao dragovoljci u Španjolsku, no to je Yu policija skontala, te ih sve uhitila. Zbog toga je izbjegavao bilo kakve španjolske teme...
Nakon povratka u Yu, u Bohinju je s novim vodstvom (Kardelj, Leskošek, Đilas, Lola Ribar i još 2-3) popljuvao ove koje je Staljin utukao, i slavio Staljina kao boga.
Nejasno je kad je imenovan za sekretara KPJ, no čini se tek 1940. Stalno je moljakao Moskvu i Kominternu (u kojoj su bili jaki Bugari Dimitrov i Karaivanov, no sve pod Staljinom). Dobijao je dosta novca od Kominterne, te dijamantski prsten kojeg je izgubio na Sutjesci- dobio je 1944. od Staljina drugi briljantin, s kojim je i pokopan.
Glede vojevanja-truba. Na srijemskom frontu je 3. armija Koste Nađa imala 47% izbačenih iz stroja; Srbiju je 1944. "oslobodila" Crvena armija s preko 450.000 ljudi, dok su partizani došli na gotovo. Tu je politički dobro manevrirao jer Srbiju nije imao snage osvojiti; za Bleiburg i ostalo je nedvojbeno kriv.
Yu je nakon raskida sa SSSR-om dobijala od SAD toliko pomoći u hrani i oružju da je to u nekoliko godina nadmašilo 3 puta sve ratne štete Yu. To su nevjerojatne količine oružja, masti, žita, zobi, šećera.... Glede politike, ne vidim da je nešto puno griješio u okviru sistema. Nije bio Yu unitarist, htio je razvoj zemlje, a stalno je nešto petljao po naputcima Kardelja da se socijalizam nekako održi i bude slobodniji.
Bio je hedonist s ambicijama, tašt i lukav. Šakom i kapom je davao razne poklone ne samo nesvrstanim političarima, nego i zapadnima, i svi su oni pušili ta obžderavanja i oblokavanja. Tu mu je strategija bila uspješna- igrao je na ljudsku podkupljivost. Imao je ekskluzivna vina i "šarmirao" goste kad bi im ponudio specijalna vina berbe te godine kad su rođeni (ili neki sličan datum). Znao je i sve vrste viskija i ostalo, no bio je umjeren u iću i piću (čudno-nije jeo piletinu).
Novo mi je da je ponekad i čitao, Balzaca, Dostojevskog i Tolstoja. Slušao je najviše Schumanna i još neke, a u filmu je gledao američke filmove s klasičnim likovima Roberta Taylora i Johna Waynea.
Dizao se u pola 6 ljeti, a u 7 zimi, a išao je leći oko ponoći. Iako je bio ženskar u mlađoj i srednjoj dobi, žene je smatrao inferiornima. 1975. je imao infarkt, a inače ga je dosta gnjavio lumbago.
Sve u svemu, uspio je dosta, iako je sve od samoupravljanja, nesvrstanih i Jugoslavije propalo, no ideje od 1965. nadalje, o jačanju republika, TO i sl. su bile mudar potez koji je pripremao mirniji razlaz, i u slučaju Hrvatske bi bio uspješniji da nije razoružana TO. Srbima ili bolje Srbijancima nije baš vjerovao, iako nije imao protiv njih ništa kao takvih, no instinktivno je bio na oprezu..
U cjelini, iako generalno ostaje što sam i mislio, ispada manje negativan u cinkanju i nizu drugih poteza, dok je zabavno bilo čitati o svim žderanjima i lokanjima vajnih svjetskih političara. I Jugoslavija je bila opstala jedino zahvaljujući američkoj pomoći koja je dala preko 100 milijardi dolara u više godina; sve su priče o nekoj Yu snazi smiješne, budući da je ta zemlja bila neodrživa ekonomski, te gospodarski nesamostalna. Do kraja 50ih, Jugoslavija je živjela na američkoj grbači; zatim od turizma i gastarbeitera, a od sredine 70ih je počelo jasno propadanje gospodarstva.
On je htio da na njegovom feudu budu svi zadovoljni, no to je bilo nepomirljivo, napose za Albance koji su najviše profitirali od njegove vladavine, no ostali su nepomirljivi stranci (islam, plemensko uređenje, vrlo različita kultura).
Prošao sam knjigu novinara Pere Simića o Titu, izdanu pred 10ak godina.
Doznao sam nekoliko novih stvari, malo nešto korigirao, no slika je odprilike kao prije.
Kontradiktorni podatci od samoga početka, tj. je li on bio jedan od 10 ili 15 djece. Dosta konfuzno i nerazjašnjeno. Čini se ipak 10. Što je sve bilo s braćom i sestrama ostaje neispitano.
Od ovih 10 (ili 15?), dvoje je umrlo odmah, a ostali su poživjeli. Vjerojatno se ženska djeca poudala, neki i umrli, a kontakt s ostalim je ostao površinski. Bratu Martinu je 1945., kad je postao gazda, pisao da dođe u Yu (ovaj je bio u Šopronju u Mađarskoj i bio seljak). Martin došao, no nije mu se baš svidjelo, pa je otišao nakon nekoliko dana s porukom bratu- brini se ti za svoju državu, a ja ću za svoj vrt (Martin ispada mudrac kao Voltaireov Candide).
Inače, Kumrovec je imao natalitet veći od najzabitijih dijelova Osmanskoga carstva, Zagorcima u mraku bilo dosadno pa pravili djecu.
Partija itd.- sve je to psihopatologija. Profesionalni komunisti su bili mješavina vjerskih sektaša i zapravo bitangi kojima se nije dalo raditi normalne poslove, nego su stalno bili u nekim konspiracijama i muvanjima. Dobro su i živjeli, Rusi su plaćali. 1920. je KPJ imala 65.000 članova, a 1940. ne zna se, ali vjerojatno jedva 2.000. Toliko o uspjesima Staljina.
Broz se bio uspeo jedino preko Kominterne, no nešto sam korigirao neka stajališta. Npr., svi su oni cinkali jedan drugoga, Broz tu nije bio nešto posebno maligno. Najveći grijeh mu je bilo ocrnjivanje 9 glavnih partijaša u Moskvi 1938., no od tih 9, 7 je već bilo ubijeno, a 2 u zatvoru (kasnije ubijeni). Ove još žive suzdržano je ocrnio, dok mrtve na pasja kola.
Očito se borio da očuva glavu, no ne vidim da je bio kriv za njihovo stradanje, jer to je bilo opće ludilo. Bio je u Španjolskoj, vjerojatno kao Kominternin kadar, no glavni mu je neuspjeh bio drugdje: organizirao je da oko 1000 Jugovića dođu kao dragovoljci u Španjolsku, no to je Yu policija skontala, te ih sve uhitila. Zbog toga je izbjegavao bilo kakve španjolske teme...
Nakon povratka u Yu, u Bohinju je s novim vodstvom (Kardelj, Leskošek, Đilas, Lola Ribar i još 2-3) popljuvao ove koje je Staljin utukao, i slavio Staljina kao boga.
Nejasno je kad je imenovan za sekretara KPJ, no čini se tek 1940. Stalno je moljakao Moskvu i Kominternu (u kojoj su bili jaki Bugari Dimitrov i Karaivanov, no sve pod Staljinom). Dobijao je dosta novca od Kominterne, te dijamantski prsten kojeg je izgubio na Sutjesci- dobio je 1944. od Staljina drugi briljantin, s kojim je i pokopan.
Glede vojevanja-truba. Na srijemskom frontu je 3. armija Koste Nađa imala 47% izbačenih iz stroja; Srbiju je 1944. "oslobodila" Crvena armija s preko 450.000 ljudi, dok su partizani došli na gotovo. Tu je politički dobro manevrirao jer Srbiju nije imao snage osvojiti; za Bleiburg i ostalo je nedvojbeno kriv.
Yu je nakon raskida sa SSSR-om dobijala od SAD toliko pomoći u hrani i oružju da je to u nekoliko godina nadmašilo 3 puta sve ratne štete Yu. To su nevjerojatne količine oružja, masti, žita, zobi, šećera.... Glede politike, ne vidim da je nešto puno griješio u okviru sistema. Nije bio Yu unitarist, htio je razvoj zemlje, a stalno je nešto petljao po naputcima Kardelja da se socijalizam nekako održi i bude slobodniji.
Bio je hedonist s ambicijama, tašt i lukav. Šakom i kapom je davao razne poklone ne samo nesvrstanim političarima, nego i zapadnima, i svi su oni pušili ta obžderavanja i oblokavanja. Tu mu je strategija bila uspješna- igrao je na ljudsku podkupljivost. Imao je ekskluzivna vina i "šarmirao" goste kad bi im ponudio specijalna vina berbe te godine kad su rođeni (ili neki sličan datum). Znao je i sve vrste viskija i ostalo, no bio je umjeren u iću i piću (čudno-nije jeo piletinu).
Novo mi je da je ponekad i čitao, Balzaca, Dostojevskog i Tolstoja. Slušao je najviše Schumanna i još neke, a u filmu je gledao američke filmove s klasičnim likovima Roberta Taylora i Johna Waynea.
Dizao se u pola 6 ljeti, a u 7 zimi, a išao je leći oko ponoći. Iako je bio ženskar u mlađoj i srednjoj dobi, žene je smatrao inferiornima. 1975. je imao infarkt, a inače ga je dosta gnjavio lumbago.
Sve u svemu, uspio je dosta, iako je sve od samoupravljanja, nesvrstanih i Jugoslavije propalo, no ideje od 1965. nadalje, o jačanju republika, TO i sl. su bile mudar potez koji je pripremao mirniji razlaz, i u slučaju Hrvatske bi bio uspješniji da nije razoružana TO. Srbima ili bolje Srbijancima nije baš vjerovao, iako nije imao protiv njih ništa kao takvih, no instinktivno je bio na oprezu..
U cjelini, iako generalno ostaje što sam i mislio, ispada manje negativan u cinkanju i nizu drugih poteza, dok je zabavno bilo čitati o svim žderanjima i lokanjima vajnih svjetskih političara. I Jugoslavija je bila opstala jedino zahvaljujući američkoj pomoći koja je dala preko 100 milijardi dolara u više godina; sve su priče o nekoj Yu snazi smiješne, budući da je ta zemlja bila neodrživa ekonomski, te gospodarski nesamostalna. Do kraja 50ih, Jugoslavija je živjela na američkoj grbači; zatim od turizma i gastarbeitera, a od sredine 70ih je počelo jasno propadanje gospodarstva.
On je htio da na njegovom feudu budu svi zadovoljni, no to je bilo nepomirljivo, napose za Albance koji su najviše profitirali od njegove vladavine, no ostali su nepomirljivi stranci (islam, plemensko uređenje, vrlo različita kultura).
) a drugi put za vreme rata, početkom devedeset i druge. Zupan ima dosta jake, sugestivne slike, ali nije ostavio neki dojam na mene. 
