Književnost Šta trenutno čitate - utisci i preporuke II

Pero Simić: Tito- fenomen stoljeća


20180326182420526581.jpg.768x0px.jpg


Prošao sam knjigu novinara Pere Simića o Titu, izdanu pred 10ak godina.

Doznao sam nekoliko novih stvari, malo nešto korigirao, no slika je odprilike kao prije.

Kontradiktorni podatci od samoga početka, tj. je li on bio jedan od 10 ili 15 djece. Dosta konfuzno i nerazjašnjeno. Čini se ipak 10. Što je sve bilo s braćom i sestrama ostaje neispitano.
Od ovih 10 (ili 15?), dvoje je umrlo odmah, a ostali su poživjeli. Vjerojatno se ženska djeca poudala, neki i umrli, a kontakt s ostalim je ostao površinski. Bratu Martinu je 1945., kad je postao gazda, pisao da dođe u Yu (ovaj je bio u Šopronju u Mađarskoj i bio seljak). Martin došao, no nije mu se baš svidjelo, pa je otišao nakon nekoliko dana s porukom bratu- brini se ti za svoju državu, a ja ću za svoj vrt (Martin ispada mudrac kao Voltaireov Candide).

Inače, Kumrovec je imao natalitet veći od najzabitijih dijelova Osmanskoga carstva, Zagorcima u mraku bilo dosadno pa pravili djecu.

Partija itd.- sve je to psihopatologija. Profesionalni komunisti su bili mješavina vjerskih sektaša i zapravo bitangi kojima se nije dalo raditi normalne poslove, nego su stalno bili u nekim konspiracijama i muvanjima. Dobro su i živjeli, Rusi su plaćali. 1920. je KPJ imala 65.000 članova, a 1940. ne zna se, ali vjerojatno jedva 2.000. Toliko o uspjesima Staljina.

Broz se bio uspeo jedino preko Kominterne, no nešto sam korigirao neka stajališta. Npr., svi su oni cinkali jedan drugoga, Broz tu nije bio nešto posebno maligno. Najveći grijeh mu je bilo ocrnjivanje 9 glavnih partijaša u Moskvi 1938., no od tih 9, 7 je već bilo ubijeno, a 2 u zatvoru (kasnije ubijeni). Ove još žive suzdržano je ocrnio, dok mrtve na pasja kola.
Očito se borio da očuva glavu, no ne vidim da je bio kriv za njihovo stradanje, jer to je bilo opće ludilo. Bio je u Španjolskoj, vjerojatno kao Kominternin kadar, no glavni mu je neuspjeh bio drugdje: organizirao je da oko 1000 Jugovića dođu kao dragovoljci u Španjolsku, no to je Yu policija skontala, te ih sve uhitila. Zbog toga je izbjegavao bilo kakve španjolske teme...

Nakon povratka u Yu, u Bohinju je s novim vodstvom (Kardelj, Leskošek, Đilas, Lola Ribar i još 2-3) popljuvao ove koje je Staljin utukao, i slavio Staljina kao boga.

Nejasno je kad je imenovan za sekretara KPJ, no čini se tek 1940. Stalno je moljakao Moskvu i Kominternu (u kojoj su bili jaki Bugari Dimitrov i Karaivanov, no sve pod Staljinom). Dobijao je dosta novca od Kominterne, te dijamantski prsten kojeg je izgubio na Sutjesci- dobio je 1944. od Staljina drugi briljantin, s kojim je i pokopan.

Glede vojevanja-truba. Na srijemskom frontu je 3. armija Koste Nađa imala 47% izbačenih iz stroja; Srbiju je 1944. "oslobodila" Crvena armija s preko 450.000 ljudi, dok su partizani došli na gotovo. Tu je politički dobro manevrirao jer Srbiju nije imao snage osvojiti; za Bleiburg i ostalo je nedvojbeno kriv.

Yu je nakon raskida sa SSSR-om dobijala od SAD toliko pomoći u hrani i oružju da je to u nekoliko godina nadmašilo 3 puta sve ratne štete Yu. To su nevjerojatne količine oružja, masti, žita, zobi, šećera.... Glede politike, ne vidim da je nešto puno griješio u okviru sistema. Nije bio Yu unitarist, htio je razvoj zemlje, a stalno je nešto petljao po naputcima Kardelja da se socijalizam nekako održi i bude slobodniji.

Bio je hedonist s ambicijama, tašt i lukav. Šakom i kapom je davao razne poklone ne samo nesvrstanim političarima, nego i zapadnima, i svi su oni pušili ta obžderavanja i oblokavanja. Tu mu je strategija bila uspješna- igrao je na ljudsku podkupljivost. Imao je ekskluzivna vina i "šarmirao" goste kad bi im ponudio specijalna vina berbe te godine kad su rođeni (ili neki sličan datum). Znao je i sve vrste viskija i ostalo, no bio je umjeren u iću i piću (čudno-nije jeo piletinu).

Novo mi je da je ponekad i čitao, Balzaca, Dostojevskog i Tolstoja. Slušao je najviše Schumanna i još neke, a u filmu je gledao američke filmove s klasičnim likovima Roberta Taylora i Johna Waynea.

Dizao se u pola 6 ljeti, a u 7 zimi, a išao je leći oko ponoći. Iako je bio ženskar u mlađoj i srednjoj dobi, žene je smatrao inferiornima. 1975. je imao infarkt, a inače ga je dosta gnjavio lumbago.

Sve u svemu, uspio je dosta, iako je sve od samoupravljanja, nesvrstanih i Jugoslavije propalo, no ideje od 1965. nadalje, o jačanju republika, TO i sl. su bile mudar potez koji je pripremao mirniji razlaz, i u slučaju Hrvatske bi bio uspješniji da nije razoružana TO. Srbima ili bolje Srbijancima nije baš vjerovao, iako nije imao protiv njih ništa kao takvih, no instinktivno je bio na oprezu..

U cjelini, iako generalno ostaje što sam i mislio, ispada manje negativan u cinkanju i nizu drugih poteza, dok je zabavno bilo čitati o svim žderanjima i lokanjima vajnih svjetskih političara. I Jugoslavija je bila opstala jedino zahvaljujući američkoj pomoći koja je dala preko 100 milijardi dolara u više godina; sve su priče o nekoj Yu snazi smiješne, budući da je ta zemlja bila neodrživa ekonomski, te gospodarski nesamostalna. Do kraja 50ih, Jugoslavija je živjela na američkoj grbači; zatim od turizma i gastarbeitera, a od sredine 70ih je počelo jasno propadanje gospodarstva.

On je htio da na njegovom feudu budu svi zadovoljni, no to je bilo nepomirljivo, napose za Albance koji su najviše profitirali od njegove vladavine, no ostali su nepomirljivi stranci (islam, plemensko uređenje, vrlo različita kultura).
 
Žil Delez - Hladno i okrutno: predstavljanje Zaher-Mazoha
Radi se o knjizi objavljenoj 1967 o piscu Leopoldu fon Zaher-Mazohu, po kojem je mazohizam dobio ime, a koji je danas
prilično zaboravljen. Mazoh je za života jedno vreme bio cenjen i slavljen pisac, za razliku od de Sada, kome Delez takođe
posvećuje pažnju u ovom delu. To pre svega dolazi zato što Mazoh nije koristio eksplicitni jezik, i njegova dela bi bez
problema prošla i najstrožu cenzuru, što kod de Sada nije slučaj, naprotiv.
Mazohovo delo je počelo da pada u zaborav od onog trenutka kada je Kraft-Ebing* u svojoj Psychopatia Sexualis (jedna od
prvih knjiga o seksualnoj patologiji) seksualnu perverziju koja se odnosi na podvrgavanje mučenju i poniženju radi seksualnog
užitka, nazvao po njemu - mazohizam.
Knjiga je takođe velikim delom posvećena i osporavanju Frojdovog viđenja sadizma i mazohizma.

*Zanimljivost o Kraft-Ebingu i njegovoj knjizi:
Kraft-Ebingova Pshychopathia sexualis, koju je pregledao Mol, jeste velika zbirka slučajeva najod­vratnijih perverzija, namenjena,
kako kaže podnaslov, lekarima i pravnicima. U njoj su povezani napadi i ubistva, zverstva, kasapljenja, nekrofilija, ali uvek sa
nužnom naučnom hladnokrvnošću, bez ikakve strasti ili vrednosnog suđenja. Ali na stranici 830 dolazi slučaj 396 i ton se menja:
„Opasan rezač pletenica onespokojio je Berlin..." I komentar: „Ti ljudi su toliko opasni da ih treba trajno zatvoriti u ludnicu dok se
eventualno ne izleče. Oni nikako ne zaslužuju bezgranično milosrđe.,., i kad pomislim na ogroman bol pričinjen porodici u kojoj je
mlada devojka na ovakav način lišena svoje lepe kose, nikako ne mogu da shvatim zašto takve ljude ne drže zauvek u ludnici...
Nadajmo se da će novi krivični zakon u tom pogledu doneti poboljšanje." Ovakav izliv srdžbe protiv, ipak, neznatne i benigne perverzije, prisiljava nas da poverujemo da je autor inspirisan moćnim ličnim motivacijama koje ga odvraćaju od njegovog uobičajenog naučnog metoda. Na nivou slučaja 396, dakle, treba zaključiti da su nervi psihijatra popustili. To treba da bude nauk za ceo svet.

Ta ekipa poznog viktorijanstva mi je uvijek bila čudna. Sacher-Masoch mi izgleda autentični erotoman i sve u svemu OK.
No, Sade, kad sam čitao ona dva njegova romana, izaziva izrazitu odvatnost sa svojim klanjima i rezanjima-na stranu što bi žrtva iskrvarila pa je to tehnički nemoguće da se netko mesari i živi satima- dok je S-M dobar materijal za pravu seksualnost, čovjek koji je načeo neke teme iz područja erotskih fanatazija koje su kasnije obrađene u Nancy Friday i lakšoj (ženskoj) erotici, a po kojima se razvila kasnija porno-industrija.

No Sade je ogavni bolesnik koji spada u serijske ubojice kao Jeffrey Dahmer, Ted Bundy ili John Wayne Gacy.
 
Ta ekipa poznog viktorijanstva mi je uvijek bila čudna. Sacher-Masoch mi izgleda autentični erotoman i sve u svemu OK.
No, Sade, kad sam čitao ona dva njegova romana, izaziva izrazitu odvatnost sa svojim klanjima i rezanjima-na stranu što bi žrtva iskrvarila pa je to tehnički nemoguće da se netko mesari i živi satima- dok je S-M dobar materijal za pravu seksualnost, čovjek koji je načeo neke teme iz područja erotskih fanatazija koje su kasnije obrađene u Nancy Friday i lakšoj (ženskoj) erotici, a po kojima se razvila kasnija porno-industrija.

No Sade je ogavni bolesnik koji spada u serijske ubojice kao Jeffrey Dahmer, Ted Bundy ili John Wayne Gacy.

Zaher-Mazoha nisam čitao, mada imam njegovo najpoznatije delo Venera u krznu. Što se tiče de Sada, njega jesam
čitao, bolje da nisam, jednostavno je previše odvratno.
Što se tiče ovoga da spada u serijske ubice, koliko ja znam on nikoga nije ubio, (možda grešim?) znam da je
organizovao razne orgije, da su neke žene bile otrovane, (davao im neke afrodizijake, šta li) ali da su preživele.
Ima knjiga Jovice Aćina o njemu, Apokalipsa Sad.
Danilo Kiš je napisao izuzetan esej, evo odlomka iz tog eseja:

Razbludnost je data u čistom stanju, kao sublimacija; Gola, ne kao golo telo, nego kao gola ideja, kao jasna teza: Boga nema, avaj!
Prosvećenom gnostiku ostaje samo mimezis prirode kao čin krajnjeg očajanja i pobune.
Markiz de Sad je time samo radikalizovao filozofiju prosvećenosti, njen materijalizam, njen vitalizam, njen oprezni ateizam.
On je ideji progresa suprotstavio svoj pesimistički koncept čoveka bačenog u svet: Čovek teži apsolutu, i stoga mu nema utehe.
Sadov je pesimizam jedan od najmračnijih, najtemeljnijih i najdestruktivnijih za koje filozofija zna.
Sadova su dela, uprkos Markizovoj bezmernoj erotskoj fantaziji, užasno monotona, jer su tu "ništa ne događa".
A glavni i jedini hendikep svakog erotskog štiva jeste njegova repetitivnost, njegova monomanijakalnost.
Njegova dela su samo briljantna ilustracija jedne jedine ideje, jedne jedine opsesije: Ljudske egzistencije kao
poraza "vrlina i porok će se naći u grobu zajedno, jedno uz drugo".

Danilo Kiš - O Markizu de Sadu (esej)
 
Zaher-Mazoha nisam čitao, mada imam njegovo najpoznatije delo Venera u krznu. Što se tiče de Sada, njega jesam
čitao, bolje da nisam, jednostavno je previše odvratno.
Što se tiče ovoga da spada u serijske ubice, koliko ja znam on nikoga nije ubio, (možda grešim?) znam da je
organizovao razne orgije, da su neke žene bile otrovane, (davao im neke afrodizijake, šta li) ali da su preživele.
Ima knjiga Jovice Aćina o njemu, Apokalipsa Sad.
Danilo Kiš je napisao izuzetan esej, evo odlomka iz tog eseja:

Razbludnost je data u čistom stanju, kao sublimacija; Gola, ne kao golo telo, nego kao gola ideja, kao jasna teza: Boga nema, avaj!
Prosvećenom gnostiku ostaje samo mimezis prirode kao čin krajnjeg očajanja i pobune.
Markiz de Sad je time samo radikalizovao filozofiju prosvećenosti, njen materijalizam, njen vitalizam, njen oprezni ateizam.
On je ideji progresa suprotstavio svoj pesimistički koncept čoveka bačenog u svet: Čovek teži apsolutu, i stoga mu nema utehe.
Sadov je pesimizam jedan od najmračnijih, najtemeljnijih i najdestruktivnijih za koje filozofija zna.
Sadova su dela, uprkos Markizovoj bezmernoj erotskoj fantaziji, užasno monotona, jer su tu "ništa ne događa".
A glavni i jedini hendikep svakog erotskog štiva jeste njegova repetitivnost, njegova monomanijakalnost.
Njegova dela su samo briljantna ilustracija jedne jedine ideje, jedne jedine opsesije: Ljudske egzistencije kao
poraza "vrlina i porok će se naći u grobu zajedno, jedno uz drugo".

Danilo Kiš - O Markizu de Sadu (esej)

Da i ne. Kiš je u pravu, a opet intelektualizira i projicira, te vidi nešto čega nema.

Prvo-Sade je bio lud. Istina je da je pokušavao s afrodizijacima, neka neuspješna polutrovanja, no neke je sluškinje pokušavao i rezuckati nožem, pa....

Drugo- knjige su dosadne, točno, no i gadljive. To nije erotsko štivo, kao Priča o O (pravi pornić), Clellandova "Fanny Hill" ili ona pisanija o tobožnjim uspomenama njemačke pjevačice. To su pravi pornići, i kod muškaraca se vidi da jesu po .. da ne pričam. Henry Miller isto nije pornić, nego je samo u detaljima, no humor u tom djelu razbija svaku erotizaciju na dulje stari- sve postaje apsurdno ili smiješno.

Sadea su dekadentni francuski intelektulaci proglasili nekim tobože filozofom i Simone de Beauvoir je iz njega izvukla pitajboga što. No, svaki iole artikuliraniji mentalni bolesnik može izvući svjetonazor iz svojih opsesija. Sadeov pogled na svijet nije ni libertinizam, ni oslobođenje kroz seks, ni...nego je on jednostavno luđak koji je bio opsjednut mučenjem drugih ljudi i u tom je nalazio spolni užitak.To mučenje je bilo takvih granica, ili preko granica, da se radi očito o psihijatrijskom slučaju.

Tu nema ni zadovoljstva, ni pravoga orgazma, ni ničega. On svršava, ako i to, dok kolje i reže. Luđak.
 
Potaklo me da navedem utjecajno štivo, no nisam siguran da je poznato nešto izvan Hrvatske (u ex-Yu). U SAD je imalo golem utjecaj.

Nancy Friday: Moj tajni vrt
friday-nancy-moj-tajni-vrt-slika-75744539.jpg


Nancy Friday: Zabranjeni cvjetovi
20170627075827061712.jpg.768x0px.jpg


Friday je bila američka feministica koja je skupljala materijale o ženskim erotskim fantazijama i izdala ih kao knjige. To je bio veliki hit, mislim prije izvješća Shere Hite o ženskoj seksualnosti. Friday je napisala i knjigu o muškim fantazijama- isto sam pročitao, no u većem dijelu nisam sebe našao, pa mi nije bilo nešto silno.

Knjige nisu nikakva znanost, nego su u biti ženska erotika, no imaju vrijednost kao pregledi. Nisam iz njih nešto doznao, a za dio bih čak i rekao da ih nisu pisale žene, no to je već druga tema. Autorica nije baš dobro složila materijal i rascjepkala je sve u niz podpoglavlja, no eto...

Glavne bi teme ženskoga erosa, kod pozornijega čitanja, bile:

* submisivnost, tj. želja da njima dominira muškarac. Silovanje, zapravo koreografirana priča, ne pravo nasilje, spada u to. Isto niz igrica itd.
* egzibicionizam. Dosta fantazija o javnoj ševi, o pokazivanju dijelove tijela u javnosti i s.
* zabranjeno voće. Kršenje tabua, npr. oko rase (rjeđe), a češće prostitucija (kao fantazija). Možda i grupnjak.
* razni fetiši (npr. bestijalnost ili sl.)
* drugi vidovi- lezbijke i druge "manjine"
* uzbudljivost novoga (strangers in the night)
* mazohizam- podvrsta 1., uz nešto koreografirane boli

Više manje, to je sve. U biti, većina bi ispala u tri-četiri teme: dominacija/mazohizam, egzibicionizam, novo-uzbudljivo i zabranjeno voće/tabui.

To su fantazije, a pitanje u kojoj mjeri bi ih trebalo ostvariti, ostaje na pojedincu, tj. toj osobi. Vjerojatno je da za normalne žene trebaju biti kao neki "osvježivači" bračnoga života, da ne dosade muževima ili partnerima.

Sve je to poznato iz velike literature, a i manje (pornići), dok bi moje stajalište bilo da žene u vezama, trajnima, trebaju dobro promisliti o tom što i kako sa svojim partnerima, a posebno o tom da se: a) ne prepuste svojim fantazijama, b) posebno ne nemoralnim muškim fantazijama koje su potencijalno opasnije kod raznih fetišista i često vode u raspad obitelji i braka
 

Prilozi

  • m_100109672.jpg
    m_100109672.jpg
    5,9 KB · Pregleda: 11
Poslednja izmena:
Da i ne. Kiš je u pravu, a opet intelektualizira i projicira, te vidi nešto čega nema.

Prvo-Sade je bio lud. Istina je da je pokušavao s afrodizijacima, neka neuspješna polutrovanja, no neke je sluškinje pokušavao i rezuckati nožem, pa....

Drugo- knjige su dosadne, točno, no i gadljive. To nije erotsko štivo, kao Priča o O (pravi pornić), Clellandova "Fanny Hill" ili ona pisanija o tobožnjim uspomenama njemačke pjevačice. To su pravi pornići, i kod muškaraca se vidi da jesu po .. da ne pričam. Henry Miller isto nije pornić, nego je samo u detaljima, no humor u tom djelu razbija svaku erotizaciju na dulje stari- sve postaje apsurdno ili smiješno.

Sadea su dekadentni francuski intelektulaci proglasili nekim tobože filozofom i Simone de Beauvoir je iz njega izvukla pitajboga što. No, svaki iole artikuliraniji mentalni bolesnik može izvući svjetonazor iz svojih opsesija. Sadeov pogled na svijet nije ni libertinizam, ni oslobođenje kroz seks, ni...nego je on jednostavno luđak koji je bio opsjednut mučenjem drugih ljudi i u tom je nalazio spolni užitak.To mučenje je bilo takvih granica, ili preko granica, da se radi očito o psihijatrijskom slučaju.

Tu nema ni zadovoljstva, ni pravoga orgazma, ni ničega. On svršava, ako i to, dok kolje i reže. Luđak.

Sad je skoro polovinu života proveo po zatvorima i ludnicama, nema sumnje da je bio poremećen.
Zaista su mnogi francuski intelektualci pisali o njemu: Bataj, Klosovski, Blanšo, Bart, Lakan, Derida,
Fuko...
Delez u ovoj knjizi o Mazohu, kaže da Sadova i Mazohova dela ne treba nazivati pornografijom, već
pornologijom. Pitanje je zašto su svi ti intelektualci bili oduševljeni Sadom, jer njegova dela osim što
su odvratna, takođe su i krajnje dosadna.
 
Sad je skoro polovinu života proveo po zatvorima i ludnicama, nema sumnje da je bio poremećen.
Zaista su mnogi francuski intelektualci pisali o njemu: Bataj, Klosovski, Blanšo, Bart, Lakan, Derida,
Fuko...
Delez u ovoj knjizi o Mazohu, kaže da Sadova i Mazohova dela ne treba nazivati pornografijom, već
pornologijom. Pitanje je zašto su svi ti intelektualci bili oduševljeni Sadom, jer njegova dela osim što
su odvratna, takođe su i krajnje dosadna.

Da nije bio aristokrat, samo bi ga skratili za glavu, bez pardona. Ovako je bio u ludarama i zatvorima...

Francuzi drve o njemu da bi šokirali, kao, eto mi smo senzacionalistički avangardni. A tu nema ništa.
 
Mate Kuvačić-Ižepa: S izvora mudrosti

412320.jpg


Tomislav Radić: Vox Populi

20818021728012521771939694324_scan0064.jpg


Ovo su dvije vrlo dobre knjige poslovica, sentencija i mudrosti. Te knjige nije loše imati kod kuće, budući da je nenormalno da ih se uistinu čita od korica do korica.

Vox Populi je, kao što naslov kaže, skup poslovica, tematski, raznih naroda.
Ižepina (on je malo neobičan pučki entuzijast i pisac) knjiga je bogatija i ima nekoliko dijelova, od tema, pa zasebno antike, pa još neke tematske cjeline, a većina je zapravo izreka poznatih ljudi ili klasičnih mudrosti. Oko 850 stranica, dijeli se na: Aforizmi, Antičke maksime i sentencije; Narodne poslovice; Grafiti; Humor. Mislim da su pojedinci, poznati, ipak duhovitiji i zanimljiviji od "naroda" koji je često ništa posebno, a posebno razni gorštaci i sl., uz prizemne životne opaske.

Evo nekoliko sentencija iz prve knjige, bez navođenja autora:

Muškarac i žena stvoreni su da žive sretno- ali ne zajedno.

Čovjek je spreman umrijeti za ideju- pogotovo ako mu nije sasvim jasna.

Novac vam ne može kupiti prijatelje, ali vam može omogućiti bolju klasu neprijatelja.

Usuditi se-to je cijena napretka.

Važno da te proglase mudrim. Poslije možeš činiti gluposti
jednu za drugom.

Veliki čovjek ne ulazi u malu bitku.

Užasno je biti ovisan o tuđoj milosti.

Većina muškaraca želi djevicu koja je *****.

Svi koji izgledaju glupi, to i jesu, k tomu polovica onih koji tako ne izgledaju.

Sve strasti se sa starošću gase, ali samoljublje nikada.

Stogo znanstveno gledano, svaki je inteligentan čovjek nenormalan.

Slobodan je i neovisan samo onaj koji misli.

Ništa na svijetu nije tako snažno kao ideja kojoj je vrijeme stiglo.

Budimo zahvalni budalama, da njih nije bilo, mi ostali ne bismo uspjeli.

Biti uvijek u pravu-dosadno je.
 
Кад споменусте де Сада читао сам само збирку прича Злочини из страсти и одушевио се његовом генијалношћу - што на нивоу заплета, што стилом који је бриљантан. Дефинитивно планирам да прочитам и његова остала дела, а волео бих и биографију па да видимо да ли је стварно био луд. Постоји једна теорија да је утамничен не због својих перверзија већ зато што је критиковао француску буржоазију.

Иначе, крећем читати Кингово Гробље кућних љубимаца. То му важи за најбоље дело, једва чекам...само да се не разочарам.
 
Кад споменусте де Сада читао сам само збирку прича Злочини из страсти и одушевио се његовом генијалношћу - што на нивоу заплета, што стилом који је бриљантан. Дефинитивно планирам да прочитам и његова остала дела, а волео бих и биографију па да видимо да ли је стварно био луд. Постоји једна теорија да је утамничен не због својих перверзија већ зато што је критиковао француску буржоазију.

Иначе, крећем читати Кингово Гробље кућних љубимаца. То му важи за најбоље дело, једва чекам...само да се не разочарам.

Što se tiče De Sada, njegovo pisanije imalo je uticaja i na naše pisce. Kod Vitomila Zupana ima dosta takvih momenata. U Igri sa đavolovim repom ima dosta soft sadizma, koprofilije, grupnog seksa. Ako se uzme da se o tome pisalo da bi se napadao tadašnji socijalistički režim onda mu dođe Vitomil kao neki malo umiveniji De Sad. Zupan je bio dosta popularan u Hrvatskoj, imao je čak i sabrana ili izabrana dela
 
Primalni krik - Artur Dzanov

242106_600_600px.jpg


Ukratko:
Primalna terapija - izlečenje neuroze.Ova knjiga ne odnosi se samo na psihoterapiju, već i na stanje čoveka uopšte. Ovde nalazimo načina za otkrivanje neuroze i normalnog stanja. Radi se o plaču i njegovoj ulozi kod svih nas. O tome šta su u stvari napetost i neuroza. O sposobnosti da volimo i dajemo, da preživimo, vodimo inteligentan život koji ne vodi samouništenju, niti povređivanju drugih. Koliko treba pameti pa da znamo kako uplakano dete podići i utešiti?
 
Кад споменусте де Сада читао сам само збирку прича Злочини из страсти и одушевио се његовом генијалношћу - што на нивоу заплета, што стилом који је бриљантан. Дефинитивно планирам да прочитам и његова остала дела, а волео бих и биографију па да видимо да ли је стварно био луд. Постоји једна теорија да је утамничен не због својих перверзија већ зато што је критиковао француску буржоазију.

Иначе, крећем читати Кингово Гробље кућних љубимаца. То му важи за најбоље дело, једва чекам...само да се не разочарам.
Ne bih ti preporučio da čitaš 120 dana sodome, smučiće ti se, barem meni jeste.

Što se tiče Kinga, mislim da se nećeš razočarati sa tim romanom, dobra je to knjiga.
Što se tiče De Sada, njegovo pisanije imalo je uticaja i na naše pisce. Kod Vitomila Zupana ima dosta takvih momenata. U Igri sa đavolovim repom ima dosta soft sadizma, koprofilije, grupnog seksa. Ako se uzme da se o tome pisalo da bi se napadao tadašnji socijalistički režim onda mu dođe Vitomil kao neki malo umiveniji De Sad. Zupan je bio dosta popularan u Hrvatskoj, imao je čak i sabrana ili izabrana dela

Zupan je dobar pisac, čitao sam do sada knjige Klement i Levitan, baš su mi se dopale.
 
Zupan je dobar pisac, čitao sam do sada knjige Klement i Levitan, baš su mi se dopale.

Ja sam ga čitao dosta davno, krajem osamdesetih, u srednjoj školi (taj primerak sam maznuo od ujaka:mrgreen:) a drugi put za vreme rata, početkom devedeset i druge. Zupan ima dosta jake, sugestivne slike, ali nije ostavio neki dojam na mene.

Inače, kad sam maznjavao Zupana maznuo sam i tri Starta:mrgreen: Eh taj pubertet i konzervativna sredina. Danas pornjave imaš na svakom čošku
 
Čitao sam od Sada "razgovori svestenika i samrtnika", jer je to bilo jedino sto sam mogao da nadjem u tom trenutku. Knjiga je zbir kratkih izlaganja njegovih bolesnih mastarija koje su stvarno gnusne i bez ikakve zadrske. Delovalo mi je prilično vulgarno i morbidno (bez nekog sentimenta perverzije), neinteligentno, nabacano, iživljavacki, bez ikakve radnje ili smisla..Takodje knjiga sadrzi ilustracije koje su podjednako nesnošljive.
 
Kad se samo setim kako sam kao klinac maznuo Smrt na kredit od Selina iz biblioteke, imam i danas taj primerak. :rumenko:

Za ovaj Start moram da priznam da nisam čuo.

Ijao, di da nisi čuo za Start:snovi:

što kaže tip, to su jedne od najvažnijih novina u Jugoslaviji sedamdesetih i posebno osamdesetih. One su bile jugoslovenski odgovor na Plejboj, na koricama i u sredini golišave slike a unutra raznovrsni sadržaji, političko-sociološko-umetničkog sadržaja, ali sa odličnim analitičarima i intervjuima, ni blizu današnjih tabloida. Odlična stvar. To je bila neka vrsta zavjetrine za politički nepodobne i socijalno avangardne, uz naravno seks koji je to pokrivao da ne bi bili proglašeni za subverzivnu štampu.

https://www.xxzmagazin.com/start-su-citali-svi-od-vozaca-kamiona-do-doktora-nauka

To je izdavalo odelenje novinske kuće Vjesnik, tzv VPA (Vjesnikova press agencija), zajedno sa Izborima (tu su bili sakupljeni tekstovi iz svetske štampe), Alanom Fordom itd. Mislim da je i kasniji Danas pokrenut u okviru VPA.

(to je tad predstavljalo i najdostupniju masturbatorsku literaturu ali nećemo sad o tom:mrgreen:)
 
Kad se samo setim kako sam kao klinac maznuo Smrt na kredit od Selina iz biblioteke, imam i danas taj primerak. :rumenko:

Za ovaj Start moram da priznam da nisam čuo.

:sad2:

- - - - - - - - - -

Ijao, di da nisi čuo za Start:snovi:

što kaže tip, to su jedne od najvažnijih novina u Jugoslaviji sedamdesetih i posebno osamdesetih. One su bile jugoslovenski odgovor na Plejboj, na koricama i u sredini golišave slike a unutra raznovrsni sadržaji, političko-sociološko-umetničkog sadržaja, ali sa odličnim analitičarima i intervjuima, ni blizu današnjih tabloida. Odlična stvar. To je bila neka vrsta zavjetrine za politički nepodobne i socijalno avangardne, uz naravno seks koji je to pokrivao da ne bi bili proglašeni za subverzivnu štampu.

https://www.xxzmagazin.com/start-su-citali-svi-od-vozaca-kamiona-do-doktora-nauka

To je izdavalo odelenje novinske kuće Vjesnik, tzv VPA (Vjesnikova press agencija), zajedno sa Izborima (tu su bili sakupljeni tekstovi iz svetske štampe), Alanom Fordom itd. Mislim da je i kasniji Danas pokrenut u okviru VPA.

(to je tad predstavljalo i najdostupniju masturbatorsku literaturu ali nećemo sad o tom:mrgreen:)

cik-front.jpg


cik-magazin-br-20-1970-slika-83796519.jpg


eva-i-adam-636x352.jpg
 
Šta da ti kažem Urvane, propust ogroman. :(

Prava pornjava je bio nešto raniji Čik, s manje slika, ali puno priče. Čista pornografija, uz neke bizarnosti. Inače, pričao mi poznanik koji je služio JNA s nekim tipom iz Bg, a koji je znao autora tih "ispovijedi". To je bio neki krezubi čiča, ili bar jedan od njih, koji su smišljali ta tobožnja erotska iskustva pabirčeći po stranom tisku.

Zna Partija što narod hoće :mrgreen:

U Startu je bilo i dosta golišavih Muslimanki, pa su hodže i ostali prizivali Allahov gnjev na te bludnice...
 
Кад споменусте де Сада читао сам само збирку прича Злочини из страсти и одушевио се његовом генијалношћу - што на нивоу заплета, што стилом који је бриљантан. Дефинитивно планирам да прочитам и његова остала дела, а волео бих и биографију па да видимо да ли је стварно био луд. Постоји једна теорија да је утамничен не због својих перверзија већ зато што је критиковао француску буржоазију.

Иначе, крећем читати Кингово Гробље кућних љубимаца. То му важи за најбоље дело, једва чекам...само да се не разочарам.

И ја сам се својевремено одушевљавао де Садовом литературом. Умоболан вјероватно јесте био али далеко од тога да је био јефтин писац. Описати његов оопус као бљувотине једног поремећеног касапина који уз то доживљава и сексуално задовољство, било би превише поједноставити де Сада. Треба прочитати "Маркизу де Ганж", "Изабелу Баварску", "Жустину"... То су романи у којим нема крви, нема побијања дојки плетећим иглама, нема зашивања женских полних органа иглама и концем, нема копрофилије али зато имају још страшнија психичка иживљавања над (а то је обавезно, изгледа његова фикс идеја) честитим и невиним, младим дјевојкама. Док читаш такве романе проживљавајући заједно са главном јунакињом та страшна психичка мучења, очекујеш да ће се на крају ипак десити неки обрт и да ће се прича ипак срећно завршити али не, код де Сада се ништа срећно не завршава.

Своје капитално и на жалост незавршено дјело (написана тек једна четвртина) "120 дана Содоме" је написао на робији, у Бастиљи. Рукописи су пронађени малтене сто година пошто су написани, када су разваљивали тај дио тврђаве, међу каменим блоковима су пронашли исписане рулоне. Утврђено је да је у претходном вијеку у тој ћелији "лежао" де Сад. Графолози су наводно и потврдили његов рукопис. Претпоставља се да је пуштен из затвора прије него што је завршио роман описавши само 30 од 120 дана. Рукопис због нечега није понио са собом а на слободи није наставио са писањем дотичног дјела. Али "Содома" је стварно хард-кор, прави маркиз де Сад, и није за танкоћутне.
 
Ne bih ti preporučio da čitaš 120 dana sodome, smučiće ti se, barem meni jeste.

хехе, не знаш ти шта ја све могу да поднесем ( да не кажем "да ми се допадне" јер ћу деловати као болесник :mrgreen:). Иначе, заиста бих ти препоручио Злочине из страсти, можда и најгенијалнија збирка прича које сам икад држао у рукама.
 
Prava pornjava je bio nešto raniji Čik, s manje slika, ali puno priče. Čista pornografija, uz neke bizarnosti. Inače, pričao mi poznanik koji je služio JNA s nekim tipom iz Bg, a koji je znao autora tih "ispovijedi". To je bio neki krezubi čiča, ili bar jedan od njih, koji su smišljali ta tobožnja erotska iskustva pabirčeći po stranom tisku.

Zna Partija što narod hoće :mrgreen:

U Startu je bilo i dosta golišavih Muslimanki, pa su hodže i ostali prizivali Allahov gnjev na te bludnice...
Partija uvek sve zna, i u svemu učestvuje. :mrgreen:
хехе, не знаш ти шта ја све могу да поднесем ( да не кажем "да ми се допадне" јер ћу деловати као болесник :mrgreen:). Иначе, заиста бих ти препоручио Злочине из страсти, можда и најгенијалнија збирка прича које сам икад држао у рукама.

Pa ti si izgleda gori od de Sada! :mrgreen:
Nisam tu zbirku čitao, prvo što sam pročitao je 120 dana sodome, što nikako nije najbolje rešenje kad se prvi put
upoznajemo sa Sadom, tako da sam nakon toga prilično izgubio interesovanje za njegova dela. Ali uzeću ovu zbirku
da vidim baš.
 
И ја сам се својевремено одушевљавао де Садовом литературом. Умоболан вјероватно јесте био али далеко од тога да је био јефтин писац. Описати његов оопус као бљувотине једног поремећеног касапина који уз то доживљава и сексуално задовољство, било би превише поједноставити де Сада. Треба прочитати "Маркизу де Ганж", "Изабелу Баварску", "Жустину"... То су романи у којим нема крви, нема побијања дојки плетећим иглама, нема зашивања женских полних органа иглама и концем, нема копрофилије али зато имају још страшнија психичка иживљавања над (а то је обавезно, изгледа његова фикс идеја) честитим и невиним, младим дјевојкама. Док читаш такве романе проживљавајући заједно са главном јунакињом та страшна психичка мучења, очекујеш да ће се на крају ипак десити неки обрт и да ће се прича ипак срећно завршити али не, код де Сада се ништа срећно не завршава.

Своје капитално и на жалост незавршено дјело (написана тек једна четвртина) "120 дана Содоме" је написао на робији, у Бастиљи. Рукописи су пронађени малтене сто година пошто су написани, када су разваљивали тај дио тврђаве, међу каменим блоковима су пронашли исписане рулоне. Утврђено је да је у претходном вијеку у тој ћелији "лежао" де Сад. Графолози су наводно и потврдили његов рукопис. Претпоставља се да је пуштен из затвора прије него што је завршио роман описавши само 30 од 120 дана. Рукопис због нечега није понио са собом а на слободи није наставио са писањем дотичног дјела. Али "Содома" је стварно хард-кор, прави маркиз де Сад, и није за танкоћутне.

Ne slažem se. No, da vidimo...

1. Juliette je čisti masakr i kolinje. Dosta da je to napisao.

2. Justine sam zaboravio, bilo mi je dosadno, no ispada mi usko.

3. to nije porno literatura, jer ne uzbuđuje ni fetišiste. On nema pravu erotsku imaginaciju. A u pogledu drugih, nejasno je što bi on htio. Ne vidim da je on otkrio nešto bitno o ljudskoj prirodi, višoj ili nižoj, osim svojih uskih opsesija. Ne vidim da on kaže nešto o "životu" izvan koreografiranoga nasilja koje je artificijelno i njegova privatna fiksacija. On je tu kao Kinezi sa svojim fetišima sputanih nogu:
https://en.wikipedia.org/wiki/Foot_binding To nije univerzalno u erosu, kao donje rublje, nego je neka blesava perverzija te kulture koja je propala s njom, s tom tradicijom.

4. Sade ništa nema reći o životu, slobodi, tabuima, politici, strahu, smrti, ljubavi, erosu, psihi, moralu.... On ima samo tu fiksaciju na oskvrnjenje "nevinosti" i oko toga se vrti do besvijesti. Meni on izgleda kao opsesivac jedne teme, i to uske.
 
Jane Roberts: Seth govori

seth-govori-jane-roberts-slika-94093754.jpg


Džejn Roberts: Setov materijal
Setova-knjiga-Setov-materijal-Dzejn-Roberts_slika_O_83582741.jpg


Prvo razjašnjenje. Nije stvar samo u jeziku, nego je srpska knjiga, izašla u SFRJ, nešto drugačija. Ima oko 80-90% kao "Seth govori", no nije ista.
Drugo je o čem se radi: američka spisateljica Jane Roberts je od 1960ih do smrti 1984 (mislim da je to godina) kao medij "kanalizirala" mnoštvo materijala kojeg je izvor bio, navodno, disinkarnirani entitet Seth. Radi se o modernim spiritističkim seansama koji uglavnom imaju za temu velika pitanja, a rjeđe tričarije, tj. tema je sve (život, smrt itd.).

Tih je knjiga bilo dosta, a prva je kompilacija najvažnija i najobuhvatnija.

Povijesna je važnost u tom što se radi o najjačoj i najmodernijoj knjizi koja je stvorila artikulirani New Age koji traje, eto, do danas. Oprah i ostali su samo blijedi odbljesc isvega toga. dat ću prikaz- koji će onima koje to ne zanima biti nerazumljiv- a dio je osvrt na osvrt jednog pametnoga američkoga filozofa.

Sethova glavna priča:

1.) Svijest stvara stvarnost, uključujući i fizički svijet. Vi ste odgovorni za svijet u kojem živite. Nema viktimizacije, odabrali ste scenarij kroz koji trenutno živite.

2.) Prema Sethu, na najdubljem nivou nema vremena. To je iluzija da smo se (duše koje se inkarniramo u materijalnom svijetu) složili živjeti. Pod 'nema vremena' Seth znači da se sve događa istovremeno. Tehnički, moglo bi se reći da je svaki trenutak beskrajan, ali treba odmah dodati da svaki trenutak donosi nove instance. Ili, drugačije rečeno, odsutnost vremena ne smije se tumačiti tako da znači da ne postoji akumulacija iskustva. Također, imajte na umu, budući da nema vremena - to jest, vi ili ja možemo izabrati, u našem 'sljedećem životu', reinkarnirati u renesansi!

3.) Kreativnost je ključni koncept (zapravo najvažniji koncept) za Setha. Istodobno se i sama Cjelina također mijenja. Sve se događa istovremeno (nema vremena), ali sadržaj ovog 'svega' se uvijek povećava. U formuli se može reći da Biti = Postajanje + Kreativnost. Zapravo, čini se da ova kreativnost zahtijeva da se dogode svi mogući događaji.

4.) Očito, kao i kod svih reinkarnacijskih teorija koje sam svjestan, Seth uči da smo svi besmrtni. Međutim, treba točno shvatiti što besmrtnost znači za Setha. Pojava Setha II je predivno osvijetljena u tom pogledu. Seth II (koji se pojavljuje u 'Setovom materijalu') je 'kasniji' (ili mogući) razvoj samog Setha. Ali tako je strana svijest Setha II za Sethovu svijest da će Seth II reći da nikada nije fizički utjelovljen! Ali, naravno, Seth slobodno govori o svojim prethodnim inkarnacijama. Stoga je možda prisiljen zaključiti da za Setha "besmrtnost" znači postati ono što apsolutno niste. Zamisli kako će vanzemaljski 'Set 10.002' biti Seth i Seth II! Ili, drugim riječima, bi li se Aleksandar Veliki prepoznao u mojoj čaši jer sadrži atom koji je nekad bio u njegovom tijelu?

5.) Iz gore navedenog (tj. Postajanja, kreativnosti) slijedi da postoje bezbrojne 'realnosti' koje su ontološki stvarne. Čovjek ima 'stvarnost' koju čovjek čini. Očito, treba izbjegavati strahovito ili glupo. Centralnost individualne svijesti (ili duše) je najvažnija u Sethu. Prema Sethu, Istina je zaista unutar, jer smo svi "bogovi". Ali budući da svi mi doživljavamo bogove, naše se 'istine' neprestano razvijaju.

6.) Sethovo viđenje onoga što s oklijevanjem naziva 'fizika' je, za mnoge čitatelje Setha, slično tumačenju 'mnogih svjetova' i neodređenosti kvantne fizike. U Sethovom multiverzumu postoje druge (vjerojatne) ja, alternativne prošlosti i budućnosti, mnoge fizičke svemire i (za Setha) mnoge duhovne stvarnosti.

Ova knjiga predstavlja najradikalniji vid 'new age' spekulacija. U njemu autor (Seth i / ili Jane Roberts) uvodi novi način gledanja na problem kozmogeneze. Svi smo mi Bogovi, ali to nije puki panteizam; svi smo mi kreativni bogovi! Tako i sada svi stvaramo našu stvarnost. Zapravo, bolje je reći stvarnosti. Seth uči da postoje 'alternativne' prošlosti i 'vjerojatne' budućnosti koje zapravo postoje, iako ih nitko od nas nikada nije ni nastanio. Posljedice su edukativni alat! Doista, budući da Seth također uči da postoje vjerojatna jastva (drugih nas samih) koji žive potpuno drugačije živote u drugim stvarnostima, pitamo se ima li zlo i njegova odgovornost uopće značenje ... Dakle, ako je to ontološka nužnost, može li se ostvariti svaka mogućnost što bi pojam 'zlo' mogao značiti? Čovjek se udaljava od Sethovih (ili Robertsovih) osjećaja da je moralnost zamijenjena ontologijom, a moralni imperativ -drugim ljudima kao što biste željeli da oni čine za vas - zamijenjen je ontološkim imperativom - samo učinite nešto. Puno postojanje zahtijeva naše stalno stvaranje! - Što znači da je, za Setha, jedino "Zlo" Ništa ne-bitka bez aktivnosti. Tako se može reći da je položaj Setha anti budizam

Seth je odličan kao novi sa svježim idejama (hologram, multiverzumi, pluralitet aktualnih svjetova, trasformacije i transpersonalne i transhumane identiteta, kreativnost..) On je slabiji od tradicionalnih gnoza ne samo jer nema nekih praktičnih tehnika (ima ih, no to je slabo), nego jer nema velikih tema koje one imaju, a uzdižu život- napose Ljubav, boga i čovjeka (ili bilo što slično). Kao da mu glavne odlike religija, i to na visokoj razini (eros, caritas, ishq, prema,..)- izmiču ili o njima ne zna.

Uz vrlo dobar naglasak na slobodi- on je vrlo nerealan oko pitanja istinske slobode entiteta u inkarnaciji, ili među inkarnacijama. Točno je da su Indijci pretjerali s determinizmom karme, isto fantastičnim u razradbama, no on ide u drugu krajnost kao da entiteti mogu sve kako im skoro padne na pamet. To je u neskladu ne samo s visokim doktrinama nego i sa svim iskustvom, a posebno tu njegovo glavno učenje pada u vodu preko bijedne sudbine Jane Roberts zadnjih godina njezina života i teškoga umiranja od degenerativnog artritisa
Sci fi sukus daje nešto novo i oslobađajuće, no istodobno i plitko-gdje je tu ljudski život sa svim ljudskim dilemama, ambicijama, razočaranjima, uspjesima..? Tu nema ništa ni od prave kreativnosti znanstvenika i umjetnika, a ni od prosječne egzistencije ljudi koji se bore za preživljavanje. Valjda najgori potomak takvoga plitkoga stava je "Tajna" koju je propagirala Oprah, a koja je apoteoza površnosti i američke tupavosti u optimizmu.

Seth ne zna za "tamnu stranu", što je posljedica rodonačelništva toga svjetonazora u američkom Transcendentalnom idealizmu Emersona i ostalih.
Njemu je tragedija strana, kao i niz stvari iz ljudskoga iskustva koje navodno razumije s više razine. Na seansama o tim temama (umiranje djeteta) dao je neka neuvjerljiva tumačenja.
Zbog sci fi ozračja, ali i više, tu nema nečeg nadahnjujućega, što imaju i veliki spisi kao Platon, Arda Viraf, Dante, Lao Zu, Konfucije, manji dijelovi Zena, Bardo Thodol, Corpus Hermeticum...pa ni noviji petljanci bar u detaljima, kao neke stvari iz Mormona ili Castaneda. Ne samo da ne daje misaoni sadržaj za ovaj život za većinu ljudi, nego mu ni savjeti nisu nešto (dobro je jedino da iz toga nije ispao luđački kult). Nabija ljudima komplekse nedostatnosti jer ako ne mogu da im u životu krene bolje jer valjda nisu stvarali svoju stvarnost kako treba, to dovodi do depresije i još gorega stanja. Kakva je onda korist od toga?

Zbog nedostatka Boga i vjere- on je manje efikasan od Nove misli iz 1880ih koja je, dok nije krenula u ekstreme kršćanske znanosti i antimedicinske patologije, djelovala oslobađajuće od opsesije grijehom i davala je makar iluzornu slobodu bez ekscesa. Puno priče o kreativnosti, no ne vidi se u čemu i zbog čega to. Robertsova je, iako bez formalne naobrazbe, bila vrlo načitana osoba. Ona je sama napisala i obavila 40-50 knjiga, od kojih 60% nema veze sa Sethom (poezija, priče,..)

Seth zapravo priča američku Novu misao i iscjeljivanje vjerom iz 1880ih bez nekih važnih detalja, a uz niz drugih novih. Rekao bih da je to njen daimon koji je narastao, izučio novo i spekulira- no to je američki daimon, praktički sa svim specifičnostima Nove misli, iako bez nekih bitnih dijelova. Očito je da Seth ima inspiracije, momenata nadahnuća.... no da sve ostaje magla. Nova misao je bar jednostavno dala neku vjeru, sitne uspješne vježbice, ...a najvažnije je što tamo postoji Bog koji te voli, kojeg si dio i s kojim možeš napredovati u veći život. Kod Setha je Bitak/All that is nešto impersonalno koje s tobom nema veze, a ni tvoj Bog (Entity, Whole Self), koji bi bio kao Poimandres u Corpus Hermeticum, Angelos Christos u Valentina, Savršena Priroda u Harranaca, Transpersonal Self u Assagiolija,.... realno za tebe ne mari nego nešto prtlja bez veze.

Nije čudo što je to završilo s antiklimaksom Oprine "Tajne".
 

Back
Top