Salvatore__
Primećen član
- Poruka
- 640
Zavrteo sam "Točak vremena" pa dokle stignem 
-
- Popularno:
- Džordž Bernard Šo, od neuspešnog pisca...
- Kulturo, eve me - poslednja nedelja...
- Porodice ubijenih u "Ribnikaru" pružile...
- Na kućnom lečenju novosadska...
- А где су Београђани у подршци госпођи...
- Da li muškarci drugačije doživljavaju...
- Ivan Plavšić najstrašnije kune i preti...
- Zohran Mamdani je novi gradonačelnik...
- Koga voli? Ili ne voli ni jednu?
- Даница Црногорчевић осудила пуштање...
Književnost Šta trenutno čitate - utisci i preporuke II
- Začetnik teme Borac za prava zivotinja
- Datum pokretanja
- Poruka
- 13.833
Neke sam prelistao skoro, neke ozbiljnije pročitao...
Kvint Horacije Flak Aul Perzije Flak Decim Junije Juvenal
Rimski satiričari : Horacije - Perzije - Juvenal
Na žalost,ovo ne mogu nikako preporučiti. Većina je satira posve nerazumljiva, milijardu bogova, a karikirane osobe ni ne poznajemo, pa ništa nije duhovito. Posve zastarjela forma književnosti.
Deadly Dozen/Smrtonosno tuce.
Twelve Forgotten Gunfighters of the Old West, Vol. 1
Lagano i čitko djelo poznatog povjesnika staroga zapada, Roberta Dearmenta, o 12 zaboravljenih revolveraša.
Dobar dio sada poznatih je to jer su krajem stoljeća o njima pisani petparački romani, ili su dulje poživjeli, ili su imali poznanike koji su dulje živjeli, do doba ranoga Hollywooda i tamo naklapali bajke. Npr. Wyatt Earp je legenda, dok je u odnosu na Dallasa Stoudenmirea samo neki lokalni tip, no koji je imao sreće da poživi do Hollywooda.
Ovi zaboravljeni (Stoudenmire nije taj, on je polu-poznat) imali su više obračuna i puškaranja od Earpa, Hollidaya, Billyja Kida...no za njih sada nitko ne zna.
Uglavnom su, uz jednu iznimku, to bili neobrazovani likovi koji su šetali amo-tamo po crti zakona, nekad bili maršali, a nekad razbojnici.
Nisu bili pljačkaši, nego- ako su se bavili kriminalom- krađa goveda. Srednji zapad i jug, puno stoke, a na sjevernijem dijelu
česti gradovi rudnih groznica, najčešće srebro.
Većinom oženjeni ljudi- nasuprot stereotipovima- no skoro svi nasilni alkoholičari, i to nemali dio vrlo nasilan kad popiju.
I stalno su tražili kavgu, što se većini na kraju obilo o glavu. Ne čudi onda kasnija navala na prohibiciju, jer ova je ekipa pila kao smukovi.
Taj američki Stari zapad, teško je reći koliko je tu bilo kriminala. Kad vidiš brojke- malo, te iako su često ubojice puštane pod sumnjivim okolnostima, vidi se da postoji pravna tradicija koju je nemoguće zamisliti u Rusiji, pa i u Europi.
Inače- žilavo. Ne bi vjerovao koliko je teško ubiti čovjeka. Jedino ako ga metak izravno ne pogodi u glavu- a i onda, ponekad, umire nekoliko sati. A to su metci mornaričkih koltova, to nije neka šala. Ljudi su znali preživjeti i 7 komada u tijelu. U prosjeku, ako nisi napucao protivnika skraćenom duplonkom u torzo, morao si u njega isprazniti ne jedan, nego ponekad i dva revolvera. Nekog "brzog potezanja" nije bilo, oni s udaljenosti od 5 metara isprazne cijeli revolver i ne pogode nijedanput.
Sve neke financijske muke. Također- svi kockari, kocka je za sve zakon. Dio se davao unajmiti kao čuvari vlakova i sl. Vidi se - obrazovanje puno znači, kad pišeš za novine, ti si faca. A stil u novinama je viktorijanski, neobičan za današnje pojmove.
Iako stilizirano, serija "Deadwood" daje nešto od okusa epohe ...
Malo odprije, no ...
PERENIJALNA FILOZOFIJA
Aldous Huxley
To je dobra, no ograničena knjiga. Zadivljujuće je koliko je H. skupio materijala za citate koji pokrivaju oko pola, možda i više, knjige.
No, tu dolazimo od mješavina koje su:
* to je antologija misticizma, a to perenijalna filozofija, per definitionem, nije. Leibniz, koji je skovao pojam, uopće nije bio mistik.
H. najviše citira buduističke i kršćanske mistike. Kad proletiš te citate- oni su dosadni. Teme su, tj. poglavlja,brojne- milosrđe, ljubav, iskušenje, vrijeme i vječnost, spasenje, kontemplacija, šutnja, patnja, vjera, samospoznaja,...
* knjiga ima niz interesantnih H. promišljanja, s nekim se slažem, s nekim ne, a dio je ili zastario ili nevažan. No, H. je pozicija jasna- ono što on izlaže je misticizam, i to ekstemnoga tipa, kojeg povezujemo sa Zenom, Vedantom i parcijalno shvaćenim kršć. Neoplatonizmom
* tu ima niz nepoznanica, pogrješaka i jednostranosti. Recimo, promašaji- H. veli da su najveći sveci, uza sve osobne idiosinkrazije, nekako "isti", pa otud hagiografije djeluju dosadno jer su kao priče o tipu, a ne osobi, Tu je H. začuđujuće površan. On je bio slijep na to da su najpoznatiji sveci zapravo vrlo različiti, da tu ima svega, od luđačkoga fanatizma do mudrosti, od patologija ove ili one vrste do pitajboga čeg. Ili, H. je to uzeo na shematski način i ne poznaje prave biografije svetaca.
On isto priča samo budističko-kršćansku priču (samilost, nenasilje,..). No to je samo dio njegovoih svetaca- da ne govorimo o ostalim
religijašima- gdje mu je Bernard koji objavljuje križarski rat ili onaj Japanac koji je osnovao Nichiren budizam kao vojni nacionalistički
japanski red ?
* H. nije u glavi pomirio neke stvari, nego ih je potisnuo. On je iz slavne engleske intelektualne obitelji poznate najviše po evolucijskoj biologiji.
Sad H. priča idealističku metafiziku i tu i tamo ubacuje nešto iz spoznaja psihologije, te nešto iz drugih znanosti. No gdje je moderna fizika, a još više- Darwin i evolucija ? Kud nestadoše ?
* također, iako se čini da opisuje taj fenomen, misticizam, H. tu i tamo sugerira da je to najveća stvar u životu. Kao što je Orwell kritizirao takvo stajalište, ono sugerira da su normalni ljudi promašeni sveci. Naravno- to je opskurantizam. H. tu nije toliko eksplicitan no vidiš da vuče na tu stranu. Njegovi su promašaju lako vidljivi, no zadržat ću se na dva-tri:
a) u okviru spiritualija, to je jednodimenzionalno. Ono što Corbin i Eliade imaju (gnoza), a što je raspisao na svoj način u psihosintezi Assagioli, on nema. To nije univerzalnija spiritualna psihologija. Npr. isti citat Napoleona ("Ja sam sudbina"), H. tretira kao egoističnu zaluđenost; kod Assagiolija to je autentični iskaz čovjeka koji je svjestan svoje Transpersonalne sudbine, u kineskim terminima- koji ima Mandat Neba.
b) sve to vodi u opskurantizam, i H. je kao slijep na to da su njegovi sveci beskorisni. Da preciziram- ne mislim da su to promašeni životi, no to je za ljude koji žive svoju specifičnu sudbinu. H. ide za tim da su ljudi koji su istinski preokrenuli svijet izumima, znanošću i umjetnošću kao promašili. Vita contemplativa, shvaćena na ekstremno nihlistički način, ispada kao uzor za sve. To je teški opskurantizam.
c) H. nema, kad i zabacuje znanost, odgovora i u okvirima na stara pitanja objektivnih idealizama. Plotin, Hegel i slični imaju odgovor- to su metafizike dinamičnoga Apsoluta. H., zajedno s nekim misticima, proklinje osobnost i individualnost. No, onda pitanje- čemu uopće stvoreni svijet ? Zašto pojedinost ? Velike metafizike imaju svoju kozmološku dramu, svoje zašto i zato (npr. otac većine njih Platon. Čak su i Upanišade tu dosta "zapadne"). H. je kao Zen, neki nihilizam koji se žali na osobnu egzistenciju i ne vidi zašto uopće postojanje, i najradije bi kidnuo u blaženstvo u kojem nema nikakve individualnosti. To je ispod razine teozofije 19. st., o velikim metafizikama da ne govorimo.
d) također- to je dosadno. Navedeni Eliade, Corbin, Campbell, pa i Jung, te neotradicionalisti kao Burckhardt i sl. su užitak za čitanje (njihova slabost je nepoznavanje moderne znanosti). No, H. je u mozgu eliminirao znanost i kulturu, a nije iznio neku idealističku metafiziku.
Npr. njemu je zlo neka zabluda, dok je Hegelu gorivo razvoja Boga. To su već drugačiji svjetonazori.
Mogao bih još, no to je: H. je drag, pozitivan i cijenim ga zbog začuđujuće pronicavosti za ono doba. No, to nije moderno, on je jednostavno odpisao znanost; to nije ni široko kao velike stare metafizike; nije ni kao moderne ozbiljne ezoterije i spiritualije (Eliade, Corbin, Assagioli); ne odgovara na pitanja, pa ih čak ni ne postavlja.
To je apologija mističnog nihilizma koji nije zadovoljavajući ni emocionalno, ni intelektualno, ni spiritualno.
Reinhard Lauer
Miroslav Krleža – hrvatski klasik
Knjiga Reinharda Lauera, njmačkog slavista (žena mu Hrvatica) o Krleži, koje je prevedena s
njemačkog. To je ovo: http://www.matica.hr/vijenac/518/krleza-iz-njemacke-gledan-22695/
Što da čovjek kaže ?
Knjiga je vrlo dobra i vjerojatno najbolji uvod za takvoga pisca na nekom jeziku, uključujući i hrvatski.Tu su i neke manje pogrješke
Nisam nešto silno novo doznao, osim nekih stvari koje su bile zgodne: autor drži da bi Krleža bio presretan samostalnošću Hrvatske, a da bi grintao zbog propasti socijalizma u svijetu- za ovo zadnje nisam siguran.
Vjerojatno bi grintao jer je uvijek svemu nalazio zamjerke...
Ima zabavan dio od Đilasa gdje ovaj opisuje kako je Krleža jeo u slast- pa nije postao burence od zraka- a u piću je bio umjeren, iako je volio pjenušac. Tu su i manje pogrješke- da je Krleža obezvrjeđivao Dantea (promašaj- idolizirao ga je i znao dijelove Commoedie napamet), a da je cijenio Gorkoga (samo djelomično točno).
Kod Krleže je glavno ograničenje kao u Conrada i Faulknera- nihilizam. On je to povezivao s nekom nadom u bolji život socijalizma, što je za takav temperament nesuvislo-za takve je život uvijek muka, u kakvim god okolnostima. Tu sam ja njega davno skužio- nedostatak životne radosti plus transcendencije.
Ono što je nesporno je da je nacionalni identitet ostao kod njega glavni, i Hrvatstvo mu je odredilo sudbinu. Taj njegov brak je bio sretan, i držao se Bele posebno zadnjih godina. Zadnjih 5-10 godina, to je kilavljenje lošeg zdravlja, kod njega najviše artroza. Kad je umirao, Padovan je rekao da je čudo- sve je odkazalo, a lavovsko srce je i dalje lupalo.
Kvint Horacije Flak Aul Perzije Flak Decim Junije Juvenal
Rimski satiričari : Horacije - Perzije - Juvenal
Na žalost,ovo ne mogu nikako preporučiti. Većina je satira posve nerazumljiva, milijardu bogova, a karikirane osobe ni ne poznajemo, pa ništa nije duhovito. Posve zastarjela forma književnosti.
Deadly Dozen/Smrtonosno tuce.
Twelve Forgotten Gunfighters of the Old West, Vol. 1
Lagano i čitko djelo poznatog povjesnika staroga zapada, Roberta Dearmenta, o 12 zaboravljenih revolveraša.
Dobar dio sada poznatih je to jer su krajem stoljeća o njima pisani petparački romani, ili su dulje poživjeli, ili su imali poznanike koji su dulje živjeli, do doba ranoga Hollywooda i tamo naklapali bajke. Npr. Wyatt Earp je legenda, dok je u odnosu na Dallasa Stoudenmirea samo neki lokalni tip, no koji je imao sreće da poživi do Hollywooda.
Ovi zaboravljeni (Stoudenmire nije taj, on je polu-poznat) imali su više obračuna i puškaranja od Earpa, Hollidaya, Billyja Kida...no za njih sada nitko ne zna.
Uglavnom su, uz jednu iznimku, to bili neobrazovani likovi koji su šetali amo-tamo po crti zakona, nekad bili maršali, a nekad razbojnici.
Nisu bili pljačkaši, nego- ako su se bavili kriminalom- krađa goveda. Srednji zapad i jug, puno stoke, a na sjevernijem dijelu
česti gradovi rudnih groznica, najčešće srebro.
Većinom oženjeni ljudi- nasuprot stereotipovima- no skoro svi nasilni alkoholičari, i to nemali dio vrlo nasilan kad popiju.
I stalno su tražili kavgu, što se većini na kraju obilo o glavu. Ne čudi onda kasnija navala na prohibiciju, jer ova je ekipa pila kao smukovi.
Taj američki Stari zapad, teško je reći koliko je tu bilo kriminala. Kad vidiš brojke- malo, te iako su često ubojice puštane pod sumnjivim okolnostima, vidi se da postoji pravna tradicija koju je nemoguće zamisliti u Rusiji, pa i u Europi.
Inače- žilavo. Ne bi vjerovao koliko je teško ubiti čovjeka. Jedino ako ga metak izravno ne pogodi u glavu- a i onda, ponekad, umire nekoliko sati. A to su metci mornaričkih koltova, to nije neka šala. Ljudi su znali preživjeti i 7 komada u tijelu. U prosjeku, ako nisi napucao protivnika skraćenom duplonkom u torzo, morao si u njega isprazniti ne jedan, nego ponekad i dva revolvera. Nekog "brzog potezanja" nije bilo, oni s udaljenosti od 5 metara isprazne cijeli revolver i ne pogode nijedanput.
Sve neke financijske muke. Također- svi kockari, kocka je za sve zakon. Dio se davao unajmiti kao čuvari vlakova i sl. Vidi se - obrazovanje puno znači, kad pišeš za novine, ti si faca. A stil u novinama je viktorijanski, neobičan za današnje pojmove.
Iako stilizirano, serija "Deadwood" daje nešto od okusa epohe ...
Malo odprije, no ...
PERENIJALNA FILOZOFIJA
Aldous Huxley
To je dobra, no ograničena knjiga. Zadivljujuće je koliko je H. skupio materijala za citate koji pokrivaju oko pola, možda i više, knjige.
No, tu dolazimo od mješavina koje su:
* to je antologija misticizma, a to perenijalna filozofija, per definitionem, nije. Leibniz, koji je skovao pojam, uopće nije bio mistik.
H. najviše citira buduističke i kršćanske mistike. Kad proletiš te citate- oni su dosadni. Teme su, tj. poglavlja,brojne- milosrđe, ljubav, iskušenje, vrijeme i vječnost, spasenje, kontemplacija, šutnja, patnja, vjera, samospoznaja,...
* knjiga ima niz interesantnih H. promišljanja, s nekim se slažem, s nekim ne, a dio je ili zastario ili nevažan. No, H. je pozicija jasna- ono što on izlaže je misticizam, i to ekstemnoga tipa, kojeg povezujemo sa Zenom, Vedantom i parcijalno shvaćenim kršć. Neoplatonizmom
* tu ima niz nepoznanica, pogrješaka i jednostranosti. Recimo, promašaji- H. veli da su najveći sveci, uza sve osobne idiosinkrazije, nekako "isti", pa otud hagiografije djeluju dosadno jer su kao priče o tipu, a ne osobi, Tu je H. začuđujuće površan. On je bio slijep na to da su najpoznatiji sveci zapravo vrlo različiti, da tu ima svega, od luđačkoga fanatizma do mudrosti, od patologija ove ili one vrste do pitajboga čeg. Ili, H. je to uzeo na shematski način i ne poznaje prave biografije svetaca.
On isto priča samo budističko-kršćansku priču (samilost, nenasilje,..). No to je samo dio njegovoih svetaca- da ne govorimo o ostalim
religijašima- gdje mu je Bernard koji objavljuje križarski rat ili onaj Japanac koji je osnovao Nichiren budizam kao vojni nacionalistički
japanski red ?
* H. nije u glavi pomirio neke stvari, nego ih je potisnuo. On je iz slavne engleske intelektualne obitelji poznate najviše po evolucijskoj biologiji.
Sad H. priča idealističku metafiziku i tu i tamo ubacuje nešto iz spoznaja psihologije, te nešto iz drugih znanosti. No gdje je moderna fizika, a još više- Darwin i evolucija ? Kud nestadoše ?
* također, iako se čini da opisuje taj fenomen, misticizam, H. tu i tamo sugerira da je to najveća stvar u životu. Kao što je Orwell kritizirao takvo stajalište, ono sugerira da su normalni ljudi promašeni sveci. Naravno- to je opskurantizam. H. tu nije toliko eksplicitan no vidiš da vuče na tu stranu. Njegovi su promašaju lako vidljivi, no zadržat ću se na dva-tri:
a) u okviru spiritualija, to je jednodimenzionalno. Ono što Corbin i Eliade imaju (gnoza), a što je raspisao na svoj način u psihosintezi Assagioli, on nema. To nije univerzalnija spiritualna psihologija. Npr. isti citat Napoleona ("Ja sam sudbina"), H. tretira kao egoističnu zaluđenost; kod Assagiolija to je autentični iskaz čovjeka koji je svjestan svoje Transpersonalne sudbine, u kineskim terminima- koji ima Mandat Neba.
b) sve to vodi u opskurantizam, i H. je kao slijep na to da su njegovi sveci beskorisni. Da preciziram- ne mislim da su to promašeni životi, no to je za ljude koji žive svoju specifičnu sudbinu. H. ide za tim da su ljudi koji su istinski preokrenuli svijet izumima, znanošću i umjetnošću kao promašili. Vita contemplativa, shvaćena na ekstremno nihlistički način, ispada kao uzor za sve. To je teški opskurantizam.
c) H. nema, kad i zabacuje znanost, odgovora i u okvirima na stara pitanja objektivnih idealizama. Plotin, Hegel i slični imaju odgovor- to su metafizike dinamičnoga Apsoluta. H., zajedno s nekim misticima, proklinje osobnost i individualnost. No, onda pitanje- čemu uopće stvoreni svijet ? Zašto pojedinost ? Velike metafizike imaju svoju kozmološku dramu, svoje zašto i zato (npr. otac većine njih Platon. Čak su i Upanišade tu dosta "zapadne"). H. je kao Zen, neki nihilizam koji se žali na osobnu egzistenciju i ne vidi zašto uopće postojanje, i najradije bi kidnuo u blaženstvo u kojem nema nikakve individualnosti. To je ispod razine teozofije 19. st., o velikim metafizikama da ne govorimo.
d) također- to je dosadno. Navedeni Eliade, Corbin, Campbell, pa i Jung, te neotradicionalisti kao Burckhardt i sl. su užitak za čitanje (njihova slabost je nepoznavanje moderne znanosti). No, H. je u mozgu eliminirao znanost i kulturu, a nije iznio neku idealističku metafiziku.
Npr. njemu je zlo neka zabluda, dok je Hegelu gorivo razvoja Boga. To su već drugačiji svjetonazori.
Mogao bih još, no to je: H. je drag, pozitivan i cijenim ga zbog začuđujuće pronicavosti za ono doba. No, to nije moderno, on je jednostavno odpisao znanost; to nije ni široko kao velike stare metafizike; nije ni kao moderne ozbiljne ezoterije i spiritualije (Eliade, Corbin, Assagioli); ne odgovara na pitanja, pa ih čak ni ne postavlja.
To je apologija mističnog nihilizma koji nije zadovoljavajući ni emocionalno, ni intelektualno, ni spiritualno.
Reinhard Lauer
Miroslav Krleža – hrvatski klasik
Knjiga Reinharda Lauera, njmačkog slavista (žena mu Hrvatica) o Krleži, koje je prevedena s
njemačkog. To je ovo: http://www.matica.hr/vijenac/518/krleza-iz-njemacke-gledan-22695/
Što da čovjek kaže ?
Knjiga je vrlo dobra i vjerojatno najbolji uvod za takvoga pisca na nekom jeziku, uključujući i hrvatski.Tu su i neke manje pogrješke
Nisam nešto silno novo doznao, osim nekih stvari koje su bile zgodne: autor drži da bi Krleža bio presretan samostalnošću Hrvatske, a da bi grintao zbog propasti socijalizma u svijetu- za ovo zadnje nisam siguran.
Vjerojatno bi grintao jer je uvijek svemu nalazio zamjerke...
Ima zabavan dio od Đilasa gdje ovaj opisuje kako je Krleža jeo u slast- pa nije postao burence od zraka- a u piću je bio umjeren, iako je volio pjenušac. Tu su i manje pogrješke- da je Krleža obezvrjeđivao Dantea (promašaj- idolizirao ga je i znao dijelove Commoedie napamet), a da je cijenio Gorkoga (samo djelomično točno).
Kod Krleže je glavno ograničenje kao u Conrada i Faulknera- nihilizam. On je to povezivao s nekom nadom u bolji život socijalizma, što je za takav temperament nesuvislo-za takve je život uvijek muka, u kakvim god okolnostima. Tu sam ja njega davno skužio- nedostatak životne radosti plus transcendencije.
Ono što je nesporno je da je nacionalni identitet ostao kod njega glavni, i Hrvatstvo mu je odredilo sudbinu. Taj njegov brak je bio sretan, i držao se Bele posebno zadnjih godina. Zadnjih 5-10 godina, to je kilavljenje lošeg zdravlja, kod njega najviše artroza. Kad je umirao, Padovan je rekao da je čudo- sve je odkazalo, a lavovsko srce je i dalje lupalo.
Poslednja izmena:
Truman
Elita
- Poruka
- 24.015
Црна кафа, романизована драма Агате Кристи
Ову књигу сам купио на трафици, а можда боље да нисам. Аутор ( извесни Озборн ) је написао веома лошу копију Агатиног рада, како на нивоу заплета тако на нивоу стила. Уместо што читам свакакве полупроизводе кад ми се читају њена дела можда боље да се окренем њеним најбољим радовима које сам читао као клинац.
Ову књигу сам купио на трафици, а можда боље да нисам. Аутор ( извесни Озборн ) је написао веома лошу копију Агатиног рада, како на нивоу заплета тако на нивоу стила. Уместо што читам свакакве полупроизводе кад ми се читају њена дела можда боље да се окренем њеним најбољим радовима које сам читао као клинац.
gost 213266
Domaćin
- Poruka
- 3.903
Citam Inferno, od Brauna. Kafka na obali mora mi se dopao bas, tako da cu verovatno nastaviti sa citanjem Murakamijevih romana.
Truman
Elita
- Poruka
- 24.015
Инферно је у суштини медиокритетски трилер, мада сама идеја ( коју ћеш спознати тек на крају ) је вредна помена...иако сумњам да ју је Браун сам измислио.
rolo martins
Zainteresovan član
- Poruka
- 279
Bil Gejts i neki njegovi drugari, inače multimilijarderi, promovišu nešto slično već neko vreme. Čak imaju i neke konkretne projekte po Africi i Aziji. Elitistička bagra, kao Soroš..
- Poruka
- 13.833
Donald Raysfeld
Anton Chekhov: A Life
Dosta teška stvar, to doba i taj život.
Čehov (1860-1904) je skoro 10+ godina bolovao od TBC dok nije umro. Njegov opus je nastajao u sjeni smrti, i čudno je što je uspio napisati 18 knjiga sabranih djela, dobar dio majstorski.
Taj čovjek je bio svetac.
Autor veli u pregovoru da se za Č. drži da je svetac, no eto, bit će više ljudski .... bez veze, Čehov je bio taj. Neke bijede kao gonoreja i seksualni promiskuitet jednostavno su tercijarne.
Cijeli je život rintao kao liječnik, i kad je bio najobožavaniji ruski pisac, besplatno je liječio siromahe, učinio da se kaznena kolonija na Sahalinu humanizira koliko-toliko svojim opisom toga užasa.
Ta Stanislavskijeva metoda, sve to u SAD...to je Čehov. Svi su oni oko njega plesali.
Teške su sudbine ljudi s njim povezanim- od oko 20, veći dio, osim sestre Maše koja je naslijedila bogatstvo preko zarade od napisanoga i koja je, kao i Čehovljeva udovica, s preko 90 nadživjela i Staljina, umrijevši koncem 1950ih- dobar dio smrti je težak i tragičan: njegov najbolji brat Aleksandr, kao i pokrovitelj Suvorin, umrli su, u mukama, od raka grla; prva zaručnica, Dunja Efros, ruska Židovka, više nije mogla podnijeti njegovu smrt i odselila je u Francusku. Tamo ju je Vichyjeva vlada, staricu u 82. godini, izručila Nijemcima koji su je 1943. ubili plinom.
Kad je Čehov umirao u Badenweileru, njegov liječnik, Nijemac, budući da se autor mučio za zrak, naručio je da se donese još kisika. Čehov je
dao znak da to nema smisla.
Njegov je liječnik onda, u skladu s njemačkom i ruskom medicinskom etikom, koja nalaže da kad kolega umire i kad je jasno da nema više nikakve nade- naručio šampanjac. Čehov je uzeo čašu, popio malo šampanjca, rekao: "Ich sterbe"- i umro.
O Č. bih mogao dosta pisati, no za sad ne bih, samo bih napomenuo kako je Rayfieldova biografija interesantna i zbog niza drugih razloga, koji nemaju veze s literaturom - bar meni. Vidi se kako je medicina 1890ih i 1900ih još uvijek neki srednji vijek. Npr. zubarstvo- boli te zub, a oni te nakljukaju hašišem i sl. Medicina je- stručnjaci se više-manje slažu- postala znanost tek negdje od 1920-1930, ovo prije je bilo malo umekšano barbarstvo.
Druga bi opaska bila o Č. i seksu- biograf nerijetko davi kako je Č. bio nešto nevjeran, promiskuitetan...no ja nisam stekao takav dojam. Rusi su općenito, što se seksa tiče, divlji, a sam krug u kom se kretao Č. je bio glumačko- "umjetnički", dakle kupleraj. Današnji Hollywood nitko ne kritizira zbog raspašoj ponašanja, a MHAT je bio samo talentiraniji Hollyood onoga doba.
Čehov je inače bio čudo od energije, putovao je od Singapura i Ceylona - tu je imao avanturu s nekom Indijkom- do juga Francuske (pluća), radio je ne samo kao doktor nego je i zidao, sijekao drva, prao rublje,... Kao osoba mi izgleda u velikoj mjeri određen zdravljem (kao i, recimo, Proust), te svjetonazorom, esencijalno materijalizmom tipa Darwina i 19. st.
Nedvoumno određen temperamentom i iskustvom, kod njega ne nalazim životnu radost. Naravno, ovo će izgledati kao staljinistička fraza. No, čitaoci Whitmana, Blakea, Dostojevskoga,... znat će o čemu govorim. Kod Č. su ljudi uhvaćeni u paralizu volje, razvijenu imaginaciju i životne trivijalnosti koje ih polako pojedu (inače- u Č. se dosta jede, mljacka, .. i u pričama i u dramama). Njegove junakinje i junaci stalno govore o sreći, no nejasno je što bi to bilo.
Č. je kao čovjek imao herojskoga u sebi, no njegovi su likovi prikazani kao marionete mutnih strasti i bazično slabi. To je iznimno dirljivo- Č. je emocionalno, meni, jači od Prousta, Faulknera, Joycea, Manna, ...)- no ne vidim čim bi njegova glavna djela mogla završiti osim potpunim porazom.
Glenn Alexander Magee
Hegel and the Hermetic Tradition
Prođoh i knjigu Glena Mageea "Hegel and the Hermetic Tradition"
Autor je dokazao, izvan svake sumnje, da su bili u pravu ljudi pred 150-200 godina koji su tvrdili da je Hegel vrač i opskurantski mag, a ne filozof. To je potonulo s lijevim i desnim hegelovcima koji su bili uglavnom ateisti i racionalisti, pa im je rodoslovlje u alkemiji, rašljarenju i vračanju bilo u najmanju ruku- neugodno.
Da ne pišem cijelu ćitabu, poznavatelji su i prije napisali da je "Fenomenologija Duha" magijski grimoire, a Hegel žrec.
Također, jasno je dokazano da se ne može govoriti samo o utjecajima, o ranom Hegelu i slično (Hegel, kao i većina značajnih mislilaca, nema skoro nikakav intelektualni razvoj- rani radovi definiraju cijeli sustav). On je odrastao u švabskoj pijetističkoj sredini u kojoj je bio jak utjecaj Boehmea i njemačke teozofije, sam se petljao u alkemiju, crtao magijske trokute i mnogokute, bio u masonima (njemački masoni su, za razliku od škotskih i engleskih, bili potpuno uronjeni u okultizam i razne vradžbine).
I prije sam znao za Hegelovu heterodoksiju i neoplatonizam, no ovdje je novo to što je pokazano da je on bio magus, a ne mistik, da se osvrće stalno na Corpus Hermeticum (1.-2. st. n.e.), a manje na Plotina (3. st. n.e.). Hermetička je zamisao, posve u neskladu s kršćanstvom i normativnim religijama, no i s metafizikom Plotina, da se Bog manifestira da bi se obogatio kroz kontemplaciju i aktivnost stvorenja, dakle ideja "drugorazrednog" ili dinamičkog Apsoluta (kod Plotina i ostalih Apsolut ništa ne "dobija" kroz stvorenja, dok kod hermetika i Hegela Bitak "raste" kroz samosvijest ljudi i postaje sam svjestan kroz stvorenja, tj. ljude- inače, bez ljudi, Bog ne samo da nije Bog, nego je, da skratimo, "nesvjestan").
Uz to ide i Hegelovo stalno referenciranje na Paracelsusa, Giordana Bruna, Boehmea, Saint Martina, Eckharta,...koji svaki dobija više prostora u spisima nego pravi filozofi kao Hume ili Kant.
Hegel drži, kao pravi magus, da je svrha ne znanje, nego moć- a u njegovu je sustavu njegov profil znanja isto što i moć. Nema tu sokratovske potrage za istinom, nego nečeg sličnog Proklu (5. st. n.e.) kod kojeg nalazimo i neoplatonizam, ali i teurgiju i razvijenu magiju.
Najbolji prikaz Hegela je u "Glavnim tokovima marksizma" od Leszeka Kolakowskog. Tu iznosi sve o dinamičkom Apsolutu (čeg ima i kod Erigene), te o
neoplatoničkim korijenima, što je preobraženo kroz njemačku tradiciju Eckhart- Nikola Kuzanski- Boehme.
No, tu nema hermetizma, Paracelsusa, Bruna, i Hegel ostaje panenteistički "filozof", što nije isto kad ga vidiš u masonskom miljeu, kao inicijanta, kao čitatelja i pisca posve okultnih likova zapadne ezoterije, a napose kao nesigurnoga prijatelja Franza von Baadera, koji je bio čudna mješavina zatucanog katolika i njemačkog ezoterijskoga mislioca, s težištem na Boehmeu. Nije bilo podataka o rašljarenju, simpatičkoj magiji i korespondencijama, alkemijskim tekstovima, crtanjima okultnih dijagrama (magija par excellence, od Albertusa Magnusa nadalje)
Tu treba napraviti dvije-tri opaske:
* Hegel se nešto malo petljao u magijsku praksu, no to nije bilo njegovo središte
* i sama njegova historiozofija ukazuje da je on osjećao da je, recimo tako, "prorok" philosophiae perennis, kao što pjesnici doslovno imaju muzu (Dante- Beatrice), tako je Hegel sigurno imao izmijenjena stanja svijesti i bez nekakvih "duhovnih vježbi", kroz koncentraciju i snažno umovanje- iako Magee spominje prave okultne vježbe treninga memorije- razglobljene ovdje: http://www.mvinfo.hr/knjiga/7297/umijece-pamcenja i slično, ne baš yoga, ali miriši na vježbe uma u skladu s okultnom ideologijom "postaješ ono što misliš" (što je naivno ako se doslovno gleda, no nije na mentalnoj razini)
On dakle nije- a neki su to htjeli - spekulativni mistik, a ni mistični filozof. On je izrastao iz hermetičke, zapadne inicijatorske i magijske tradicije (korespondencije, mržnja prema pravoj empirijskoj znanosti i prijezir prema Newtonu, Galileju,..; organički pogled na kozmos, slično Goetheu, s poetizacijom sila i protusila, te kao u Upanišadama ("Sve je Jedno"). Ergo, on nije samo jedan od likova perenijalne filozofije, nego ju je i nadrastao- no formiran je u njezinim glavnim idejama (npr. Hegelova izvorna misao, koje nema u tim teozofijama, je da se Bitak očituje kroz Povijest, i tu je već Marx blizu, samo bez Boga).
I tako je marksizam, u konačnici, ispao postaja u dugoj tradiciji magije i šarlatanstva ...
Anton Chekhov: A Life
Dosta teška stvar, to doba i taj život.
Čehov (1860-1904) je skoro 10+ godina bolovao od TBC dok nije umro. Njegov opus je nastajao u sjeni smrti, i čudno je što je uspio napisati 18 knjiga sabranih djela, dobar dio majstorski.
Taj čovjek je bio svetac.
Autor veli u pregovoru da se za Č. drži da je svetac, no eto, bit će više ljudski .... bez veze, Čehov je bio taj. Neke bijede kao gonoreja i seksualni promiskuitet jednostavno su tercijarne.
Cijeli je život rintao kao liječnik, i kad je bio najobožavaniji ruski pisac, besplatno je liječio siromahe, učinio da se kaznena kolonija na Sahalinu humanizira koliko-toliko svojim opisom toga užasa.
Ta Stanislavskijeva metoda, sve to u SAD...to je Čehov. Svi su oni oko njega plesali.
Teške su sudbine ljudi s njim povezanim- od oko 20, veći dio, osim sestre Maše koja je naslijedila bogatstvo preko zarade od napisanoga i koja je, kao i Čehovljeva udovica, s preko 90 nadživjela i Staljina, umrijevši koncem 1950ih- dobar dio smrti je težak i tragičan: njegov najbolji brat Aleksandr, kao i pokrovitelj Suvorin, umrli su, u mukama, od raka grla; prva zaručnica, Dunja Efros, ruska Židovka, više nije mogla podnijeti njegovu smrt i odselila je u Francusku. Tamo ju je Vichyjeva vlada, staricu u 82. godini, izručila Nijemcima koji su je 1943. ubili plinom.
Kad je Čehov umirao u Badenweileru, njegov liječnik, Nijemac, budući da se autor mučio za zrak, naručio je da se donese još kisika. Čehov je
dao znak da to nema smisla.
Njegov je liječnik onda, u skladu s njemačkom i ruskom medicinskom etikom, koja nalaže da kad kolega umire i kad je jasno da nema više nikakve nade- naručio šampanjac. Čehov je uzeo čašu, popio malo šampanjca, rekao: "Ich sterbe"- i umro.
O Č. bih mogao dosta pisati, no za sad ne bih, samo bih napomenuo kako je Rayfieldova biografija interesantna i zbog niza drugih razloga, koji nemaju veze s literaturom - bar meni. Vidi se kako je medicina 1890ih i 1900ih još uvijek neki srednji vijek. Npr. zubarstvo- boli te zub, a oni te nakljukaju hašišem i sl. Medicina je- stručnjaci se više-manje slažu- postala znanost tek negdje od 1920-1930, ovo prije je bilo malo umekšano barbarstvo.
Druga bi opaska bila o Č. i seksu- biograf nerijetko davi kako je Č. bio nešto nevjeran, promiskuitetan...no ja nisam stekao takav dojam. Rusi su općenito, što se seksa tiče, divlji, a sam krug u kom se kretao Č. je bio glumačko- "umjetnički", dakle kupleraj. Današnji Hollywood nitko ne kritizira zbog raspašoj ponašanja, a MHAT je bio samo talentiraniji Hollyood onoga doba.
Čehov je inače bio čudo od energije, putovao je od Singapura i Ceylona - tu je imao avanturu s nekom Indijkom- do juga Francuske (pluća), radio je ne samo kao doktor nego je i zidao, sijekao drva, prao rublje,... Kao osoba mi izgleda u velikoj mjeri određen zdravljem (kao i, recimo, Proust), te svjetonazorom, esencijalno materijalizmom tipa Darwina i 19. st.
Nedvoumno određen temperamentom i iskustvom, kod njega ne nalazim životnu radost. Naravno, ovo će izgledati kao staljinistička fraza. No, čitaoci Whitmana, Blakea, Dostojevskoga,... znat će o čemu govorim. Kod Č. su ljudi uhvaćeni u paralizu volje, razvijenu imaginaciju i životne trivijalnosti koje ih polako pojedu (inače- u Č. se dosta jede, mljacka, .. i u pričama i u dramama). Njegove junakinje i junaci stalno govore o sreći, no nejasno je što bi to bilo.
Č. je kao čovjek imao herojskoga u sebi, no njegovi su likovi prikazani kao marionete mutnih strasti i bazično slabi. To je iznimno dirljivo- Č. je emocionalno, meni, jači od Prousta, Faulknera, Joycea, Manna, ...)- no ne vidim čim bi njegova glavna djela mogla završiti osim potpunim porazom.
Glenn Alexander Magee
Hegel and the Hermetic Tradition
Prođoh i knjigu Glena Mageea "Hegel and the Hermetic Tradition"
Autor je dokazao, izvan svake sumnje, da su bili u pravu ljudi pred 150-200 godina koji su tvrdili da je Hegel vrač i opskurantski mag, a ne filozof. To je potonulo s lijevim i desnim hegelovcima koji su bili uglavnom ateisti i racionalisti, pa im je rodoslovlje u alkemiji, rašljarenju i vračanju bilo u najmanju ruku- neugodno.
Da ne pišem cijelu ćitabu, poznavatelji su i prije napisali da je "Fenomenologija Duha" magijski grimoire, a Hegel žrec.
Također, jasno je dokazano da se ne može govoriti samo o utjecajima, o ranom Hegelu i slično (Hegel, kao i većina značajnih mislilaca, nema skoro nikakav intelektualni razvoj- rani radovi definiraju cijeli sustav). On je odrastao u švabskoj pijetističkoj sredini u kojoj je bio jak utjecaj Boehmea i njemačke teozofije, sam se petljao u alkemiju, crtao magijske trokute i mnogokute, bio u masonima (njemački masoni su, za razliku od škotskih i engleskih, bili potpuno uronjeni u okultizam i razne vradžbine).
I prije sam znao za Hegelovu heterodoksiju i neoplatonizam, no ovdje je novo to što je pokazano da je on bio magus, a ne mistik, da se osvrće stalno na Corpus Hermeticum (1.-2. st. n.e.), a manje na Plotina (3. st. n.e.). Hermetička je zamisao, posve u neskladu s kršćanstvom i normativnim religijama, no i s metafizikom Plotina, da se Bog manifestira da bi se obogatio kroz kontemplaciju i aktivnost stvorenja, dakle ideja "drugorazrednog" ili dinamičkog Apsoluta (kod Plotina i ostalih Apsolut ništa ne "dobija" kroz stvorenja, dok kod hermetika i Hegela Bitak "raste" kroz samosvijest ljudi i postaje sam svjestan kroz stvorenja, tj. ljude- inače, bez ljudi, Bog ne samo da nije Bog, nego je, da skratimo, "nesvjestan").
Uz to ide i Hegelovo stalno referenciranje na Paracelsusa, Giordana Bruna, Boehmea, Saint Martina, Eckharta,...koji svaki dobija više prostora u spisima nego pravi filozofi kao Hume ili Kant.
Hegel drži, kao pravi magus, da je svrha ne znanje, nego moć- a u njegovu je sustavu njegov profil znanja isto što i moć. Nema tu sokratovske potrage za istinom, nego nečeg sličnog Proklu (5. st. n.e.) kod kojeg nalazimo i neoplatonizam, ali i teurgiju i razvijenu magiju.
Najbolji prikaz Hegela je u "Glavnim tokovima marksizma" od Leszeka Kolakowskog. Tu iznosi sve o dinamičkom Apsolutu (čeg ima i kod Erigene), te o
neoplatoničkim korijenima, što je preobraženo kroz njemačku tradiciju Eckhart- Nikola Kuzanski- Boehme.
No, tu nema hermetizma, Paracelsusa, Bruna, i Hegel ostaje panenteistički "filozof", što nije isto kad ga vidiš u masonskom miljeu, kao inicijanta, kao čitatelja i pisca posve okultnih likova zapadne ezoterije, a napose kao nesigurnoga prijatelja Franza von Baadera, koji je bio čudna mješavina zatucanog katolika i njemačkog ezoterijskoga mislioca, s težištem na Boehmeu. Nije bilo podataka o rašljarenju, simpatičkoj magiji i korespondencijama, alkemijskim tekstovima, crtanjima okultnih dijagrama (magija par excellence, od Albertusa Magnusa nadalje)
Tu treba napraviti dvije-tri opaske:
* Hegel se nešto malo petljao u magijsku praksu, no to nije bilo njegovo središte
* i sama njegova historiozofija ukazuje da je on osjećao da je, recimo tako, "prorok" philosophiae perennis, kao što pjesnici doslovno imaju muzu (Dante- Beatrice), tako je Hegel sigurno imao izmijenjena stanja svijesti i bez nekakvih "duhovnih vježbi", kroz koncentraciju i snažno umovanje- iako Magee spominje prave okultne vježbe treninga memorije- razglobljene ovdje: http://www.mvinfo.hr/knjiga/7297/umijece-pamcenja i slično, ne baš yoga, ali miriši na vježbe uma u skladu s okultnom ideologijom "postaješ ono što misliš" (što je naivno ako se doslovno gleda, no nije na mentalnoj razini)
On dakle nije- a neki su to htjeli - spekulativni mistik, a ni mistični filozof. On je izrastao iz hermetičke, zapadne inicijatorske i magijske tradicije (korespondencije, mržnja prema pravoj empirijskoj znanosti i prijezir prema Newtonu, Galileju,..; organički pogled na kozmos, slično Goetheu, s poetizacijom sila i protusila, te kao u Upanišadama ("Sve je Jedno"). Ergo, on nije samo jedan od likova perenijalne filozofije, nego ju je i nadrastao- no formiran je u njezinim glavnim idejama (npr. Hegelova izvorna misao, koje nema u tim teozofijama, je da se Bitak očituje kroz Povijest, i tu je već Marx blizu, samo bez Boga).
I tako je marksizam, u konačnici, ispao postaja u dugoj tradiciji magije i šarlatanstva ...
Prilozi
- Poruka
- 13.833
Franjo Tuđman
Osobni dnevnik
Pogledajte prilog 534457
Pročitah Tuđmanov osobni dnevnik. Razdoblje je od 73. do 79. Knjiga je izašla 2011. kao prvi dio, no ne vidim drugoga dijela.
Knjiga je vrlo dobra i sjajno osvjetljava olovne godine.
* Tuđman je- nisam znao- čitao politiku i povijest na engleskom, njemačkom i ruskom. Nije aktivno vladao, no čitao je cijele knjige.
* on je tip kulturnjaka- ide na izložbe, kazalište i opere
* ima dosta mračnih snova koji ga muče, a i tegoba sa zdravljem, najviše lumbago
* oko nacionalne svijesti je jasan- gleda kroz to i zna. Interesantno, nisam znao- družio se često sa Savkom, Tripalom i ostalima, dok sam ja mislio da nije imao veze s njima.
* dobro je ilustrirana antihrvatska atmosfera u inozemstvu i tisku kao i podilaženje Srbima zbog idealizirane Jugoslavije. Zapravo- već onda se vidi, 1975, kako i zapadne nacije i elite postaju nacionalni debili, što se sada najjasnije očituje oko migrantske invazije.
* priče kako je T. bio fasciniran Brozom obične su tlapnje. On ga gleda realno, bez simpatije ili mržnje, kao autokratskoga vladara koji balansira u nemogućoj zemlji.
* hrvatska "politička klasa" obični su debili. Savkin muž (a i ona) priznaju da do 1962-5 nisu imali pojma o hrvatskoj nacionalnoj svijesti i da su bili "jugoslavenski orijentirani". Aferim !
* vidi se ekonomsko cijeđenje Hrvatske, no sad je neka druga situacija. Srbi nas ne iskorištavaju, a bogami niti EU kao takva. Jednostavno, u novom
obliku demokratskoga kapitalizma ili si sposoban za život (Česi, Mađari, Slovaci,..) ili si, bar u nekim vidovima, truba i bezveznjak.
* kad se čita ovaj dnevnik, ne vidi se da će to biti veliki državnik koji će od razoružane zemlje pobijediti u ratu. To je dnevnik mučnih godina tjeskobnoga intelektualca koji ima noćne more.
* vidi se interes za Crkvu i Stepinca, dapače jasno opredjeljenje za zapadnu civilizaciju. No, T. nije bio religiozna osoba.
* T. je manijak nogometa i kartanja, često karta s Tripalom, a novinar Fredi Kramer je stalno s njim.
T. čita knjige, novine, emigrantske publikacije (kako je do njih dolazio ?), karta, okopava vrt i zbog toga dobija lumbago, prati i komentira politiku, ekonomiju, demografiju, kulturu ...
To su 70te kad gruva, i T. nigdje ne osuđuje hrv. terorističke akcije (UDBA ubija Hrvate, mi njih), no više strateški gleda, a onda je jasno u Jugoslaviji podijeljeno između "zapada" (Slovenija, Hrvatska i hrv. ekspozitura u BH) i istoka (Srbi i njihova ekspozitura u BH): zapad je za veze sa zapadnom Europom i SAD, dok je istok za veze sa SSSR-om i pravoslavljem (IB-ovci su zapravo staljinistički pravoslavci).
Nigdje ne piše o samostalnosti, no sva bilježenja svih pojava pokazuju da ide u tom smjeru, samo se čeka rasplet oko komunizma i SSSRa.
Ima dosta stvari koje su bile prešućivane: negdje 1975., dakle za Titova života, četvorica Albanaca, vojnika JNA su bila osuđena na smrt jer su u nekom garnizonu noževima izboli do smrti petoricu Srba vojnika koji su ih, zajedno sa srpskim starešnama, maltretirali.
Toliko o idili još u doba Tita ....
Kao politički stratezi, i ovi iz 1971., te ovi u emigraciji- potpuni diletanti.
Ova ljigava ekipa (Bilić, Šuvar, Vrhovec, Dragosavac, ..) bila je slugansko-dogmatska, no ja bih rekao da je ostala ona iz 1971., koja se više borila za hrv. interese, oni ne bi mogli izvojštiti potpunu samostalnost, nego bi više-manje stalno, iako s većom dozom hrvatstva, tražili neke jugoslavenske sinteze.
A to je Tuđman odbacio još 67.
Miroslav Krleža
Svjetiljke u tmini
Prošao sam, opet dvije Krležine knjige: "Svjetiljke u tmini", 1986. (književni eseji-o Wiesneru, Ilirskom pokretu, 150godišnjici Vuka Karadžića, Aleksi Šantiću, Gjalskom, Gavelli,..), te "Svjedočanstva vremena", 1988 (eseji i govori-nekrolog Andriću, polemike s Vinaverom, eseji o Veljku Petroviću, govori na kongresima Yu pisaca itd.).
Nekrolog Andriću je briljantan, no zapravo tendenciozan- od Srba ni s, sve samo hrvatski i južnoslavenski, Matoš sav i svuda. O Šantiću je isto sjajno, te o Wiesneru i mnogo toga sličnoga. To potvrđuje ono što sam znao, samo još i više- Krleža je bio umjetnik, i zavidno obaviješten o nizu stvari.
No, njegov analitički um nije preazvijen ni sustavan. Sjajni eseji o Kranjčeviću i Ljubi Wiesneru, uz neke slabosti, pokazuju izuzetno znanje i senzibilnost.
Govor na 130. obljetnicu Hrvatskoga preporoda je vrlo loš. Ne radi se toliko o nekoj ideologiji, nego iz njega govori mali frustrirani kajkavac koji- to je iznenađujuće- nije mentalno integrirao u svoj svijet hrvatsko štokavsko pisanje stoljećima.
Točno je da je on davao izjave, više privatno, u kojoj afirmira hrvatsko čakavsko i štokavsko pisanje i odbacuje teze rane slavistike kao protuhrvatske. Tu je on iskren. No on nije uspio to povezati u koherentan stav o povijesti hrvatskoga jezika, pa onda sam sebi skače u usta.
Konkretno, Brozović i Katičić su napose u 1960im i 1970im dali jasnu sliku razvoja hrvatskoga jezika, pa ako on sam nije to skontao, mogao je bar pročitati te svima dostupne studije, koje su nastajale u zadnjih 15 godina njegova života. I prije, Guberina i Krstić su jasno ocrtali hrvatski jezik 1940. On je to koristio kao podstolnik u LZ, no nije nešto bitno skužio.
Sam veli da je puno čitao, no to se ne vidi iz ovoga- on se mentalno skamenio negdje uoči 2. svj. rata, a vjerojatno i prije.
Glede moderne znanosti- naravno, on nema pojma. I oko filozofije, on je čitao, no slabo je shvatio.
Mislim da je on, kao niz masnih, debelih ljudi- ne svi, naravno- prirodni materijalist pa mu je sve apstraktno promišljanje o naravi zbilje strano. K. piše o "naivnom platonizmu" Boethija, koji je napisao krasnu "Utjehu filozofije" čekajući smaknuće u tamnici barbarskoga vladara Teodorika u 5. st.
Russell, koji nije vjernik ni platonist, piše s divljenjem o tom djelu. No on je filozof, i kao takav voli igru ideja, pa makar se s njima ne slagao. Ovaj masni to ne može.
Krleža vjerojatno nije mario, no ako mu je u rukama bio Heidegger, mislim da bi poludio. On citira Hercena da "propitivanje o naravi zbilje zaglupljuje". Točno- mentalno indiferentne ljude kao što su Hercen i Krleža.
Kad smo kod materijalizma, tu Krleža isto nije puno razumio. To je zdravoseljački materijalizam kao u 18. st. kod Francuza. On navodi Marxa, no ne razumije upravo ništa od ovoga, jedino metaforu da materijalno, nekako, određuje svjetonazor.
U historiozofiji, Krleža nema veze s Marxom. Za Krležu, sva je povijest neko tlačenje gdje zli grabežljivci eksploatiraju jadne slabe neuke ili senzitivce. To nema veze s Marxom jer on nigdje ne piše o sredstvima za proizvodnju, klasnoj povijesti, o tom da je, recimo, kapitalizam "napredniji" od feudalizma. Za Krležu, ne postoji napredak, njemu je sve stalno samo eksploatacija i gotovo. Nikakvoga razvoja ni pseudo-zakona.
To potvrđuje moje staro- on je velik kao eruditski umjetnik, no kao umnik- što je sebi laskao da jest- on je truba.
Osobni dnevnik
Pogledajte prilog 534457
Pročitah Tuđmanov osobni dnevnik. Razdoblje je od 73. do 79. Knjiga je izašla 2011. kao prvi dio, no ne vidim drugoga dijela.
Knjiga je vrlo dobra i sjajno osvjetljava olovne godine.
* Tuđman je- nisam znao- čitao politiku i povijest na engleskom, njemačkom i ruskom. Nije aktivno vladao, no čitao je cijele knjige.
* on je tip kulturnjaka- ide na izložbe, kazalište i opere
* ima dosta mračnih snova koji ga muče, a i tegoba sa zdravljem, najviše lumbago
* oko nacionalne svijesti je jasan- gleda kroz to i zna. Interesantno, nisam znao- družio se često sa Savkom, Tripalom i ostalima, dok sam ja mislio da nije imao veze s njima.
* dobro je ilustrirana antihrvatska atmosfera u inozemstvu i tisku kao i podilaženje Srbima zbog idealizirane Jugoslavije. Zapravo- već onda se vidi, 1975, kako i zapadne nacije i elite postaju nacionalni debili, što se sada najjasnije očituje oko migrantske invazije.
* priče kako je T. bio fasciniran Brozom obične su tlapnje. On ga gleda realno, bez simpatije ili mržnje, kao autokratskoga vladara koji balansira u nemogućoj zemlji.
* hrvatska "politička klasa" obični su debili. Savkin muž (a i ona) priznaju da do 1962-5 nisu imali pojma o hrvatskoj nacionalnoj svijesti i da su bili "jugoslavenski orijentirani". Aferim !
* vidi se ekonomsko cijeđenje Hrvatske, no sad je neka druga situacija. Srbi nas ne iskorištavaju, a bogami niti EU kao takva. Jednostavno, u novom
obliku demokratskoga kapitalizma ili si sposoban za život (Česi, Mađari, Slovaci,..) ili si, bar u nekim vidovima, truba i bezveznjak.
* kad se čita ovaj dnevnik, ne vidi se da će to biti veliki državnik koji će od razoružane zemlje pobijediti u ratu. To je dnevnik mučnih godina tjeskobnoga intelektualca koji ima noćne more.
* vidi se interes za Crkvu i Stepinca, dapače jasno opredjeljenje za zapadnu civilizaciju. No, T. nije bio religiozna osoba.
* T. je manijak nogometa i kartanja, često karta s Tripalom, a novinar Fredi Kramer je stalno s njim.
T. čita knjige, novine, emigrantske publikacije (kako je do njih dolazio ?), karta, okopava vrt i zbog toga dobija lumbago, prati i komentira politiku, ekonomiju, demografiju, kulturu ...
To su 70te kad gruva, i T. nigdje ne osuđuje hrv. terorističke akcije (UDBA ubija Hrvate, mi njih), no više strateški gleda, a onda je jasno u Jugoslaviji podijeljeno između "zapada" (Slovenija, Hrvatska i hrv. ekspozitura u BH) i istoka (Srbi i njihova ekspozitura u BH): zapad je za veze sa zapadnom Europom i SAD, dok je istok za veze sa SSSR-om i pravoslavljem (IB-ovci su zapravo staljinistički pravoslavci).
Nigdje ne piše o samostalnosti, no sva bilježenja svih pojava pokazuju da ide u tom smjeru, samo se čeka rasplet oko komunizma i SSSRa.
Ima dosta stvari koje su bile prešućivane: negdje 1975., dakle za Titova života, četvorica Albanaca, vojnika JNA su bila osuđena na smrt jer su u nekom garnizonu noževima izboli do smrti petoricu Srba vojnika koji su ih, zajedno sa srpskim starešnama, maltretirali.
Toliko o idili još u doba Tita ....
Kao politički stratezi, i ovi iz 1971., te ovi u emigraciji- potpuni diletanti.
Ova ljigava ekipa (Bilić, Šuvar, Vrhovec, Dragosavac, ..) bila je slugansko-dogmatska, no ja bih rekao da je ostala ona iz 1971., koja se više borila za hrv. interese, oni ne bi mogli izvojštiti potpunu samostalnost, nego bi više-manje stalno, iako s većom dozom hrvatstva, tražili neke jugoslavenske sinteze.
A to je Tuđman odbacio još 67.
Miroslav Krleža
Svjetiljke u tmini
Prošao sam, opet dvije Krležine knjige: "Svjetiljke u tmini", 1986. (književni eseji-o Wiesneru, Ilirskom pokretu, 150godišnjici Vuka Karadžića, Aleksi Šantiću, Gjalskom, Gavelli,..), te "Svjedočanstva vremena", 1988 (eseji i govori-nekrolog Andriću, polemike s Vinaverom, eseji o Veljku Petroviću, govori na kongresima Yu pisaca itd.).
Nekrolog Andriću je briljantan, no zapravo tendenciozan- od Srba ni s, sve samo hrvatski i južnoslavenski, Matoš sav i svuda. O Šantiću je isto sjajno, te o Wiesneru i mnogo toga sličnoga. To potvrđuje ono što sam znao, samo još i više- Krleža je bio umjetnik, i zavidno obaviješten o nizu stvari.
No, njegov analitički um nije preazvijen ni sustavan. Sjajni eseji o Kranjčeviću i Ljubi Wiesneru, uz neke slabosti, pokazuju izuzetno znanje i senzibilnost.
Govor na 130. obljetnicu Hrvatskoga preporoda je vrlo loš. Ne radi se toliko o nekoj ideologiji, nego iz njega govori mali frustrirani kajkavac koji- to je iznenađujuće- nije mentalno integrirao u svoj svijet hrvatsko štokavsko pisanje stoljećima.
Točno je da je on davao izjave, više privatno, u kojoj afirmira hrvatsko čakavsko i štokavsko pisanje i odbacuje teze rane slavistike kao protuhrvatske. Tu je on iskren. No on nije uspio to povezati u koherentan stav o povijesti hrvatskoga jezika, pa onda sam sebi skače u usta.
Konkretno, Brozović i Katičić su napose u 1960im i 1970im dali jasnu sliku razvoja hrvatskoga jezika, pa ako on sam nije to skontao, mogao je bar pročitati te svima dostupne studije, koje su nastajale u zadnjih 15 godina njegova života. I prije, Guberina i Krstić su jasno ocrtali hrvatski jezik 1940. On je to koristio kao podstolnik u LZ, no nije nešto bitno skužio.
Sam veli da je puno čitao, no to se ne vidi iz ovoga- on se mentalno skamenio negdje uoči 2. svj. rata, a vjerojatno i prije.
Glede moderne znanosti- naravno, on nema pojma. I oko filozofije, on je čitao, no slabo je shvatio.
Mislim da je on, kao niz masnih, debelih ljudi- ne svi, naravno- prirodni materijalist pa mu je sve apstraktno promišljanje o naravi zbilje strano. K. piše o "naivnom platonizmu" Boethija, koji je napisao krasnu "Utjehu filozofije" čekajući smaknuće u tamnici barbarskoga vladara Teodorika u 5. st.
Russell, koji nije vjernik ni platonist, piše s divljenjem o tom djelu. No on je filozof, i kao takav voli igru ideja, pa makar se s njima ne slagao. Ovaj masni to ne može.
Krleža vjerojatno nije mario, no ako mu je u rukama bio Heidegger, mislim da bi poludio. On citira Hercena da "propitivanje o naravi zbilje zaglupljuje". Točno- mentalno indiferentne ljude kao što su Hercen i Krleža.
Kad smo kod materijalizma, tu Krleža isto nije puno razumio. To je zdravoseljački materijalizam kao u 18. st. kod Francuza. On navodi Marxa, no ne razumije upravo ništa od ovoga, jedino metaforu da materijalno, nekako, određuje svjetonazor.
U historiozofiji, Krleža nema veze s Marxom. Za Krležu, sva je povijest neko tlačenje gdje zli grabežljivci eksploatiraju jadne slabe neuke ili senzitivce. To nema veze s Marxom jer on nigdje ne piše o sredstvima za proizvodnju, klasnoj povijesti, o tom da je, recimo, kapitalizam "napredniji" od feudalizma. Za Krležu, ne postoji napredak, njemu je sve stalno samo eksploatacija i gotovo. Nikakvoga razvoja ni pseudo-zakona.
To potvrđuje moje staro- on je velik kao eruditski umjetnik, no kao umnik- što je sebi laskao da jest- on je truba.
- Poruka
- 13.833
Dževad Karahasan: Sara i Serafina
Preoporučio bih ovaj kratki postmodernistički roman, virtuozan i dojmljiv (za razliku od većine sličnih burgijanja). Radnja je u opkoljenom Sarajevu, no to nije politički pamflet. Komu se čita...
Isto odprije..
Joseph Heller: Nešto se dogodilo
Po mom sudu, velik i uspješan roman (tu se razilazim s većinom kritike). Amerika 70ih, poslovni svijet, strepnje, obitelj, preljub, strah, otuđenje,.... Meni osobno draži od ostalih Hellerovih (Kvaka 22, Dobar kao zlato,....)
Titus Burckhardt: Alkemija
Koga zanima ta problematika, najbolja knjiga o alkemiji, uz Eliadeovu (za razliku od Jungove "Psihologija i alkemija" koja je kreativno projiciranje Jungovih teorija, no nije odgovarajući prikaz alkemije)
Preoporučio bih ovaj kratki postmodernistički roman, virtuozan i dojmljiv (za razliku od većine sličnih burgijanja). Radnja je u opkoljenom Sarajevu, no to nije politički pamflet. Komu se čita...
Isto odprije..
Joseph Heller: Nešto se dogodilo
Po mom sudu, velik i uspješan roman (tu se razilazim s većinom kritike). Amerika 70ih, poslovni svijet, strepnje, obitelj, preljub, strah, otuđenje,.... Meni osobno draži od ostalih Hellerovih (Kvaka 22, Dobar kao zlato,....)
Titus Burckhardt: Alkemija
Koga zanima ta problematika, najbolja knjiga o alkemiji, uz Eliadeovu (za razliku od Jungove "Psihologija i alkemija" koja je kreativno projiciranje Jungovih teorija, no nije odgovarajući prikaz alkemije)
Poslednja izmena:
- Poruka
- 13.833
Ima pisaca u koje iako sam ih davno pročitao, tu i tamo zavirim, ponukan raznim motivima, nanovo...
Jedan od njih je i Jovan Skerlić, glavni srpski literarni drmator uoči 1. svj. rata
Njegova su sabrana djela iz 1964., a od njih su najčitkijih nekoliko knjiga "Pisci i dela"
Jovan Skerlić je, uz Bogdana Popovića, Ljubomira nedića, Peru Todorovića i Aleksandra Belića sutvorac poznatog "beogradskog stila". To nije
stil kao takav, nego urbanizirani srpski jezik, s udjelom galicizama, rusizama i raznih užesrbijanizama, udaljen od vukovskoga, ne samo po ekavici, nego više po internacionalizaciji u kojoj se izgubio Vukov "narodni" jezik jer je postao nedostatan.
To je doba, okvirno, od 1890- 1914. Hrvati tada imaju filološke gnjavatore, dosta njih (Maretić, Rešetar, Broz, Rožić, ..),
no nemaju ozbiljnije kritičke pisce, esejiste i povjesnike književnosti (Šurmin i Drechsler nisu nešto utjecajni). Matoš je, istina, napisao više trajnoga nego Skerlić i Popović, no on je književnik-improvizator, a ne plaćeni profesionalac, "profesor".
Srbi smatraju da im je zlatno doba u književnosti 1880-1914. Unekoliko jest (Glišić, Nušić, Rakić, Dučić, Domanović, Popović, Skerlić,..).
I kod nas Hrvata je istaknuto (Gjalski, Matoš, Kranjčević, Nazor, Kosor, Begović, ..), no mi Hrvati, tada, nemamo te pisce-ideologe širega utjecaja.
Skerlić je jugoslovenski Srbo-Hrvat, no tu se vidi da su nacionalne ideologije nespojive. On je pisao pozitivno o Starčeviću, nešto je pratio i hrvatsku knjigu, on nije srpski šoven koji bi Hrvate podcjenjivao. No, i nehotice- on na Hrvate gleda kao na srpski privjesak, a hrvatsku kulturu, osim novije literature, i ne poznaje. Skerlića smo mi napadali kao zakukuljenoga velikosrbina, no to ne odgovara istini. To srpsko jugoslavenstvo je instinktivno takvo da bi, bez zle namjere, hrvatske tradicije doživljavale kao nešto strano, tuđe, provincijalno.
Vidi se da su hrvatski vukovci onda bili anakronizam- Skerlić ironično spominje, prepoznao sam odmah naslove, Broza, Andrića, Rožića, .. kao filološke gnjavatore, u obračunu s Jovanom Živanovićem (pomalo zaboravljeni srpski filolog koji je prvi izdao "Osmana" na ćirilici i koji
je na prijelazu stoljeća bio ponešto osamljeni srpski vukovac u jekavici i čistunstvu).
To je kao jedan jezik, a Broz, Iveković, Rožić, Živanović...to su sve gnjavatori koje su prevaziđeni.
Glede Jovana Skerlića, već rekoh da je zabavno štivo. Obradio je sve srpske pisce svoga doba, i niz starijih (Njegoš, Obradović, a o Svetozaru Markoviću je napisao cijelu knjigu). Usput- on sam je umro s nekih 37-8 godina. Ostavio je iza sebe pisanija za oko 14 knjiga.
Inače, Skerlić opisuje nekih 5 smrti poznatih i manje poznatih srpskih pisaca (Sremac, neki Mitrović, Nedić,..). Sve neke agonije, krkljanja, prikovanost za krevet.. Vrlo mučno štivo.
Neki vele da je umro od pretjeranoga rada. Jedan je srpski komentator primijetio- to je jedini Srbin u istoriji koji je umro od prevelikog rada.
Jedan od njih je i Jovan Skerlić, glavni srpski literarni drmator uoči 1. svj. rata
Njegova su sabrana djela iz 1964., a od njih su najčitkijih nekoliko knjiga "Pisci i dela"
Jovan Skerlić je, uz Bogdana Popovića, Ljubomira nedića, Peru Todorovića i Aleksandra Belića sutvorac poznatog "beogradskog stila". To nije
stil kao takav, nego urbanizirani srpski jezik, s udjelom galicizama, rusizama i raznih užesrbijanizama, udaljen od vukovskoga, ne samo po ekavici, nego više po internacionalizaciji u kojoj se izgubio Vukov "narodni" jezik jer je postao nedostatan.
To je doba, okvirno, od 1890- 1914. Hrvati tada imaju filološke gnjavatore, dosta njih (Maretić, Rešetar, Broz, Rožić, ..),
no nemaju ozbiljnije kritičke pisce, esejiste i povjesnike književnosti (Šurmin i Drechsler nisu nešto utjecajni). Matoš je, istina, napisao više trajnoga nego Skerlić i Popović, no on je književnik-improvizator, a ne plaćeni profesionalac, "profesor".
Srbi smatraju da im je zlatno doba u književnosti 1880-1914. Unekoliko jest (Glišić, Nušić, Rakić, Dučić, Domanović, Popović, Skerlić,..).
I kod nas Hrvata je istaknuto (Gjalski, Matoš, Kranjčević, Nazor, Kosor, Begović, ..), no mi Hrvati, tada, nemamo te pisce-ideologe širega utjecaja.
Skerlić je jugoslovenski Srbo-Hrvat, no tu se vidi da su nacionalne ideologije nespojive. On je pisao pozitivno o Starčeviću, nešto je pratio i hrvatsku knjigu, on nije srpski šoven koji bi Hrvate podcjenjivao. No, i nehotice- on na Hrvate gleda kao na srpski privjesak, a hrvatsku kulturu, osim novije literature, i ne poznaje. Skerlića smo mi napadali kao zakukuljenoga velikosrbina, no to ne odgovara istini. To srpsko jugoslavenstvo je instinktivno takvo da bi, bez zle namjere, hrvatske tradicije doživljavale kao nešto strano, tuđe, provincijalno.
Vidi se da su hrvatski vukovci onda bili anakronizam- Skerlić ironično spominje, prepoznao sam odmah naslove, Broza, Andrića, Rožića, .. kao filološke gnjavatore, u obračunu s Jovanom Živanovićem (pomalo zaboravljeni srpski filolog koji je prvi izdao "Osmana" na ćirilici i koji
je na prijelazu stoljeća bio ponešto osamljeni srpski vukovac u jekavici i čistunstvu).
To je kao jedan jezik, a Broz, Iveković, Rožić, Živanović...to su sve gnjavatori koje su prevaziđeni.
Glede Jovana Skerlića, već rekoh da je zabavno štivo. Obradio je sve srpske pisce svoga doba, i niz starijih (Njegoš, Obradović, a o Svetozaru Markoviću je napisao cijelu knjigu). Usput- on sam je umro s nekih 37-8 godina. Ostavio je iza sebe pisanija za oko 14 knjiga.
Inače, Skerlić opisuje nekih 5 smrti poznatih i manje poznatih srpskih pisaca (Sremac, neki Mitrović, Nedić,..). Sve neke agonije, krkljanja, prikovanost za krevet.. Vrlo mučno štivo.
Neki vele da je umro od pretjeranoga rada. Jedan je srpski komentator primijetio- to je jedini Srbin u istoriji koji je umro od prevelikog rada.
- Poruka
- 13.833
Kad sam već kod tih tema, pred nekoliko mjeseci sam prošao knjigu, prvu, Gojka Tešića o polemikama u srp. književnosti (međuraće), zapravo 1918-1943.
Tu ima svega, no uistinu sam se dobro zabavio kritikom staroga gospodina Sime Pandurovića....
Tu je i onaj slavni dio kritike uglednog srp. pjesnika Sime Pandurevića, koji zgranuto komentira ludovanja "mladih", od Krkleca nadalje. Ovo se odnosi pak na Krležino mahnitanje u u početku literarne eshaezije.
....................................
Kao sto se često čini, izgleda da i G. Krleža ne razlikuje strast i osećanje. Baš zato što je temperamenat i suviše jak, on nam u svojoj poeziji daje strasti, mesto osećanja. Ali strast nikada ne može biti na visini čistog osećanja.
...........................
Nije slučajno da se prva pesma ove haotične poezije zove Haos, koji počinje stihovima:
.....
G. Krleža, u ostalom u pesmi Revolta sasvim otvoreno kaže da želi razoriti svoj mozak. Ti neverovatni stihovi glase:
U meni zrije blagoslovena mis'o
revolte crne, revolte poslednje,
kad prevratom ću smelim oboriti Bastilju,
Bastilju sviju kriza: moj mozak! Moj mozak!
Kako izgleda, G. Krleža će uspeti u svojoj nameri.
Kakva može izgledati poezija oborenog i razorenog mozga, to se može odmah naslutiti, i za to nema mesta bojazni da nam potrebni primeri neće bili pri ruci.
Tu ima svega, no uistinu sam se dobro zabavio kritikom staroga gospodina Sime Pandurovića....
Tu je i onaj slavni dio kritike uglednog srp. pjesnika Sime Pandurevića, koji zgranuto komentira ludovanja "mladih", od Krkleca nadalje. Ovo se odnosi pak na Krležino mahnitanje u u početku literarne eshaezije.
....................................
Kao sto se često čini, izgleda da i G. Krleža ne razlikuje strast i osećanje. Baš zato što je temperamenat i suviše jak, on nam u svojoj poeziji daje strasti, mesto osećanja. Ali strast nikada ne može biti na visini čistog osećanja.
...........................
Nije slučajno da se prva pesma ove haotične poezije zove Haos, koji počinje stihovima:
.....
G. Krleža, u ostalom u pesmi Revolta sasvim otvoreno kaže da želi razoriti svoj mozak. Ti neverovatni stihovi glase:
U meni zrije blagoslovena mis'o
revolte crne, revolte poslednje,
kad prevratom ću smelim oboriti Bastilju,
Bastilju sviju kriza: moj mozak! Moj mozak!
Kako izgleda, G. Krleža će uspeti u svojoj nameri.
Kakva može izgledati poezija oborenog i razorenog mozga, to se može odmah naslutiti, i za to nema mesta bojazni da nam potrebni primeri neće bili pri ruci.
- Poruka
- 13.833
Sad sam, za zakašnjenjem, prošao knjigu novinara i publicista Hitchensa, prvostolnika bojovnoga ateizma 90-ih. Prikazat ću općenito dvije glavne knjige iz toga razdoblja (Dawkinsa sam pročitao i prije).
Richard Dawkins: Iluzija o Bogu
Christopher Hitchens: Bog nije velik
Glede knjiga popularnih ateista (Harris, Hitchens, Dawkins,...- opet) i rezultat bi bio:
* dobri su u kritici religija kao nečega zaostalog ukotvljenoga u neznanju, strahu i fanatizmu
* u kritici nekritičke lakovjernosti koja cvjeta u vjerskim (i ne samo vjerskim) krugovima- nekritičnost, sljedbeništvo, prihvaćanje raznih čuda i prijevara, moderni kvazi-spiritualizam, astrologija i slične baje
Dakle, oni zapravo napadaju dva krila- tradicionalistički zombizam i newagersku lakoćemo lakovjernost
Od poznatijih znanstvenika koji su se tako izjasnili, postoji nekoliko nijansi, a na rubovima bi bilo:
* nije vjerojatno da svi ti Zeusi, Jahvei..postoje jer je to previše upetljano u stare pogrješne kozmologije, neznanja i strahove. Pozornica je postala prevelikom za sitnu ljudsku dramu. No, poželjan bi bio stav indiferentnosti, kao u Protagore- o prirodi bogova se ne može ništa sigurno reći jer je ljudski život prekratak, a i samo je pitanje nejasno. Sve sugerira da su religije produkt ljudskoga duha- no to nije ono što bi trebalo opterećivati znanstvenike i bilo koje istraživače jer se s tim ništa ne može napraviti. (Feynman)
* očevidno je da su religije promašaj, nešto kao ospice čovječanstva i da zrele osobe, kao i odrasli ljudi, trebaju aktivno nastupati protiv tih muljatora (pape, hodže, prodavači magle) jer su to trovači čovječanstva i, ako ne korijen svega zla, ipak nešto što uzrokuje loš život i produžetak je infantilizma, dakle mješavina gluposti i zle volje, u raznim omjerima. Ostati na emocionalno-mentalnoj razini trogodišnjaka nije nikakav život (Dawkins, Carroll, Harris,..)
No, slabost je njihovih kritika u tom što:
* ne poznaju neprijatelja. Nitko nije čitao, npr. ozbiljne teologe, a ni nematerijalno orijentirane filozofe
* imaginativno su i emocionalno slabije razvijeni. Osim nekih iznimaka, to su ljudi bez strasti i koji nisu, uz manje izuzetke, prošli vrlo teške životne situacije. No, i bez toga- njihova je imaginacija i mentalna kultura ograničena.
* ne znaju ništa o umnicima koji nisu ni lakovjerni ni ortodoksni gnajavatori a kakavih je bilo i ima (Platon, Leibniz, Descartes, Hegel, Bergson, Heidegger, Wittgenstein, Husserl, ..)
* ne poznaju ni ozbiljnu misaonu ateističku tradiciju (Epikur, Hume, Stirner, Marx, Nietzsche, Camus,..)
* osim religije, nemaju, rekao bih- osim Hitchensa, ni sluha za umjetnost, pa im ostaje strano i neshvatljivo kako su Michelangelo, Dante, Bach, Goethe, Whitman.. crpili u krativnosti iz religijskih motiva i duha. To njima ostaje terra incognita. Jer, religija je samo strah, neznanje i zaluđenost.
* oni propovijedaju humanizam (imaju i humanistički manifest)- no ne vidi se zašto bi to tako bilo. Zašto dosljedan ateist ne bi bio nihilist, kao Nietzsche, i život doživljavao kao tragediju, a ne kao zabavu oslobođenu vjerskih okova starudije? Stalno sugeriraju da su moralni-OK- no ne vidi se zašto toliko na tom inzistiraju (dobro, znamo, zbog religijaških trica kako su ateisti zapravo zločesti. Ta nebuloza je lako opovrgljiva, no intelektualno- ne vidi se da iz ateizma i scijentizma slijedi bilo kakav moral, niti egoističan niti altruističan. Ne slijedi baš ništa).
Konačno, to je nešto dominantno američko, kao instant hrana. Za Europljane, taj tip scijentističkoga ateizma je nešto staro i pretreseno još u 19. st. To da ima neki utjecaj-a ima- znak je samo dominacija američke popularne kulture...
Što se Hitchensove knjige "Bog nije velik" (on je, uz Dawkinsa i Harrisa bio glavni zagovornik bojovnoga pop-ateizma zadnjih 20 i nešto godina), moglo bi se reći: rekao bih da je to najveći domet kojeg može postići novinar i obrazovani i senzibilni nekreativni književnik uz solidno, no neduboko znanje modernoga znanja (biologija), no uz duboko nepoznavanje ljudske naravi, povijesti, psihologije, religije, a napose uz nevelik kapacitet duše, da se metaforički izrazim. Pun je pogrješaka (po njemu, Dreyfus je bio pogubljen; Ašura, šijitski rituali samobičevanja potječu iz katolicizma; Spinoza je "zapravo" bio ateist).
Neke od boljih stvari su otrovne strjelice prema islamu, uz niz tračeva o hadisima i njihovom skupljanju, no ne znam koliko je to školnički pouzdano.
Autor je bio marksist dosta vremena, pa pokušava sva zla svaliti na Staljina. Lenjin i Trocki su valjda bili dobri, a Marx bezgrješan. Ako i fašizam i staljinizam proglašava za neku religiju (tu upada i Koreja)- to ruši njegovu definiciju religije (žrtve, okajanje, vječni raj i pakao,..). Npr. onda ni dobar dio šamanizma nisu religija jer nemaju dosta od ortodoksnih piljenja na kojima insistira.
Hitchens je skeptik iz dobrostojećega svijeta koji ne razumije onu Hegelovu da se ništa veliko ne može postići bez strasti. On ne razumije taj dio ljudske naravi, pa nigdje nije spomenuo velika djela umjetnosti, filozofije i znanosti koja su nadahnuta religijskim ili nadosobnim duhom, onim kojeg slavi duboka gnoza, a kojeg on ne razumije (nema veze radi li se o konvencionalnoj religiji- također drvi o ovima trima bliskoistočnima, a ne o Grcima, te Sokrata prikazuje kao skeptika, dok je ovaj bio simultano skeptik, mudrac, prorok i mistik). Divinizira Orwella, a Orwell je rekao da je glavni problem naših života jer više ne vjerujemo u besmrtnost duše, a da se s tim možemo uhvatiti u koštac tek nakon što riješimo osnovna pitanja materijalne egzistencije.
Autor je zanimljiv više kao primjer što može pametan, okretan i generalno dobronamjeran estradni intelektualac postići, uza sve jednostranosti, prikrivanja i prešućivanja- a da ne razumije, iskreno, duboke struje ljudskoga postojanja, od žudnje za vlasti, agresije, poriva za transcendenciju,.... Po Hitchensu bi, valjda, da nema religije, mi bili postali neagresivni, dobrice, prirodno plemeniti i općenito bolji građani. To je prosvjetiteljstvo plus Rousseau uz čudnoga, nekog neprepoznatljivoga Darwina- sve u svemu, kaos i gulaš u glavi.
Njegov "grijeh" je u tendencioznosti; no, glavno ograničenje nije grijeh, nego nejak kapacitet emocionalno-spiritualno-intelektualni, tako da sav njegov napor izgleda kao neko teško prenaprezanje. To je kao da Anki Mrak Taritaš daš zadatak da pobijedi na natječaju za Misicu....
Richard Dawkins: Iluzija o Bogu
Christopher Hitchens: Bog nije velik
Glede knjiga popularnih ateista (Harris, Hitchens, Dawkins,...- opet) i rezultat bi bio:
* dobri su u kritici religija kao nečega zaostalog ukotvljenoga u neznanju, strahu i fanatizmu
* u kritici nekritičke lakovjernosti koja cvjeta u vjerskim (i ne samo vjerskim) krugovima- nekritičnost, sljedbeništvo, prihvaćanje raznih čuda i prijevara, moderni kvazi-spiritualizam, astrologija i slične baje
Dakle, oni zapravo napadaju dva krila- tradicionalistički zombizam i newagersku lakoćemo lakovjernost
Od poznatijih znanstvenika koji su se tako izjasnili, postoji nekoliko nijansi, a na rubovima bi bilo:
* nije vjerojatno da svi ti Zeusi, Jahvei..postoje jer je to previše upetljano u stare pogrješne kozmologije, neznanja i strahove. Pozornica je postala prevelikom za sitnu ljudsku dramu. No, poželjan bi bio stav indiferentnosti, kao u Protagore- o prirodi bogova se ne može ništa sigurno reći jer je ljudski život prekratak, a i samo je pitanje nejasno. Sve sugerira da su religije produkt ljudskoga duha- no to nije ono što bi trebalo opterećivati znanstvenike i bilo koje istraživače jer se s tim ništa ne može napraviti. (Feynman)
* očevidno je da su religije promašaj, nešto kao ospice čovječanstva i da zrele osobe, kao i odrasli ljudi, trebaju aktivno nastupati protiv tih muljatora (pape, hodže, prodavači magle) jer su to trovači čovječanstva i, ako ne korijen svega zla, ipak nešto što uzrokuje loš život i produžetak je infantilizma, dakle mješavina gluposti i zle volje, u raznim omjerima. Ostati na emocionalno-mentalnoj razini trogodišnjaka nije nikakav život (Dawkins, Carroll, Harris,..)
No, slabost je njihovih kritika u tom što:
* ne poznaju neprijatelja. Nitko nije čitao, npr. ozbiljne teologe, a ni nematerijalno orijentirane filozofe
* imaginativno su i emocionalno slabije razvijeni. Osim nekih iznimaka, to su ljudi bez strasti i koji nisu, uz manje izuzetke, prošli vrlo teške životne situacije. No, i bez toga- njihova je imaginacija i mentalna kultura ograničena.
* ne znaju ništa o umnicima koji nisu ni lakovjerni ni ortodoksni gnajavatori a kakavih je bilo i ima (Platon, Leibniz, Descartes, Hegel, Bergson, Heidegger, Wittgenstein, Husserl, ..)
* ne poznaju ni ozbiljnu misaonu ateističku tradiciju (Epikur, Hume, Stirner, Marx, Nietzsche, Camus,..)
* osim religije, nemaju, rekao bih- osim Hitchensa, ni sluha za umjetnost, pa im ostaje strano i neshvatljivo kako su Michelangelo, Dante, Bach, Goethe, Whitman.. crpili u krativnosti iz religijskih motiva i duha. To njima ostaje terra incognita. Jer, religija je samo strah, neznanje i zaluđenost.
* oni propovijedaju humanizam (imaju i humanistički manifest)- no ne vidi se zašto bi to tako bilo. Zašto dosljedan ateist ne bi bio nihilist, kao Nietzsche, i život doživljavao kao tragediju, a ne kao zabavu oslobođenu vjerskih okova starudije? Stalno sugeriraju da su moralni-OK- no ne vidi se zašto toliko na tom inzistiraju (dobro, znamo, zbog religijaških trica kako su ateisti zapravo zločesti. Ta nebuloza je lako opovrgljiva, no intelektualno- ne vidi se da iz ateizma i scijentizma slijedi bilo kakav moral, niti egoističan niti altruističan. Ne slijedi baš ništa).
Konačno, to je nešto dominantno američko, kao instant hrana. Za Europljane, taj tip scijentističkoga ateizma je nešto staro i pretreseno još u 19. st. To da ima neki utjecaj-a ima- znak je samo dominacija američke popularne kulture...
Što se Hitchensove knjige "Bog nije velik" (on je, uz Dawkinsa i Harrisa bio glavni zagovornik bojovnoga pop-ateizma zadnjih 20 i nešto godina), moglo bi se reći: rekao bih da je to najveći domet kojeg može postići novinar i obrazovani i senzibilni nekreativni književnik uz solidno, no neduboko znanje modernoga znanja (biologija), no uz duboko nepoznavanje ljudske naravi, povijesti, psihologije, religije, a napose uz nevelik kapacitet duše, da se metaforički izrazim. Pun je pogrješaka (po njemu, Dreyfus je bio pogubljen; Ašura, šijitski rituali samobičevanja potječu iz katolicizma; Spinoza je "zapravo" bio ateist).
Neke od boljih stvari su otrovne strjelice prema islamu, uz niz tračeva o hadisima i njihovom skupljanju, no ne znam koliko je to školnički pouzdano.
Autor je bio marksist dosta vremena, pa pokušava sva zla svaliti na Staljina. Lenjin i Trocki su valjda bili dobri, a Marx bezgrješan. Ako i fašizam i staljinizam proglašava za neku religiju (tu upada i Koreja)- to ruši njegovu definiciju religije (žrtve, okajanje, vječni raj i pakao,..). Npr. onda ni dobar dio šamanizma nisu religija jer nemaju dosta od ortodoksnih piljenja na kojima insistira.
Hitchens je skeptik iz dobrostojećega svijeta koji ne razumije onu Hegelovu da se ništa veliko ne može postići bez strasti. On ne razumije taj dio ljudske naravi, pa nigdje nije spomenuo velika djela umjetnosti, filozofije i znanosti koja su nadahnuta religijskim ili nadosobnim duhom, onim kojeg slavi duboka gnoza, a kojeg on ne razumije (nema veze radi li se o konvencionalnoj religiji- također drvi o ovima trima bliskoistočnima, a ne o Grcima, te Sokrata prikazuje kao skeptika, dok je ovaj bio simultano skeptik, mudrac, prorok i mistik). Divinizira Orwella, a Orwell je rekao da je glavni problem naših života jer više ne vjerujemo u besmrtnost duše, a da se s tim možemo uhvatiti u koštac tek nakon što riješimo osnovna pitanja materijalne egzistencije.
Autor je zanimljiv više kao primjer što može pametan, okretan i generalno dobronamjeran estradni intelektualac postići, uza sve jednostranosti, prikrivanja i prešućivanja- a da ne razumije, iskreno, duboke struje ljudskoga postojanja, od žudnje za vlasti, agresije, poriva za transcendenciju,.... Po Hitchensu bi, valjda, da nema religije, mi bili postali neagresivni, dobrice, prirodno plemeniti i općenito bolji građani. To je prosvjetiteljstvo plus Rousseau uz čudnoga, nekog neprepoznatljivoga Darwina- sve u svemu, kaos i gulaš u glavi.
Njegov "grijeh" je u tendencioznosti; no, glavno ograničenje nije grijeh, nego nejak kapacitet emocionalno-spiritualno-intelektualni, tako da sav njegov napor izgleda kao neko teško prenaprezanje. To je kao da Anki Mrak Taritaš daš zadatak da pobijedi na natječaju za Misicu....
- Poruka
- 13.833
Carol Zaleski: Otherworld Journeys: Accounts of Near-Death Experience in Medieval and Modern Times
Prošao sam cijelu, uglavnom, knjigu Carol Zaleski "Otherworld Journeys" o iskustvima zamrlih. Bez epskih razglobljavanja, kratke zamjedbe...
Pola knjige je o tradicionalnim opisima zamrlih/tik do smrti iz antike i uglavnom kršćanstva (8-13. st.), a preko pola je o Moodyju i NDEašima. Knjiga je iz 80/90ih, pa je u tom dijelu nešto i zastarjela, budući da je u posljednjih 25 i više godina dosta učinjeno na medicinskoj tehnologiji, ispitivanju te pojave, a i bilježenju negativnih iskustava u 20. st. (kao, demoni i pakao i ostalo).
Čita li se nepristrano, mora se primijetiti da dio tih iskustava ima veliku količinu, rekao bih, transcendencije, veličajnosti, preobilja nadnaravnoga života, Boga i duhovnih dimenzija... što, kad se čita samo Moody i newagerski apologeti, biva unekoliko zatamnjeno jer se čitatelj i nehotice zadržava na tričarijama detektivskih priča o provjeri iskustva, nižem astralu...općenito, "dokazima" (koji su prizemni i dvojbene jakosti). Ta transcendencija i supra-kozmičnost je nešto impresivno, bilo u starije doba ili sada, i nadilazi zdravorazumska objašnjenja projekcija tih ljudi, prosječnika. To je kao da od traljavoga guslara očekuješ da bude briljantni orguljaš.
Dvije su stvari nepobitne: kultura i osobna podsvijest. Ljudi doživljavaju i ikonografiju, i - u moderno doba- profil iskustva sukladno svojoj osobnosti i psihi. Npr. fundamentalisti su Moodyja i ekipu proglasili Sotoninim slugama, a onda su i neki među njima doživjeli vid iskustva koji im je odgovarao- strogi sud, pakao zbog tričarija itd.
U srednjem vijeku dosta se motaju oko pakla, dok nebo samo škicnu. Modernima je ljudima uglavnom, u raznim dimenzijama, NDE super, a pakao se javlja tek kod zatucanih vjernika.
Moral nije univerzalan, jer srednjovjekovni kršćani dobijaju poriv za pokoru i zatucanost, moderni ateisti i liberalni vjernici neki Disneyland, a fundiji češće pakao (i raj).
Rijetko, biće od svjetla urazumljuje ekstremiste, pa im kaže da ne budu zatucani i da ne pile.
Generalno, ne na detektivsko prizemni način:
a) dio je tih iskustava autentično transcendentan i nije samo u tikvanji
b) no, obojen je i kulturom i podsviješću u toj mjeri da se opći zaključak- osim da postoji neshvatljivo nadmaterijalni kozmos- za ponašanje u eat-shit-sleep zemnom životu i ne može izvući
I naravno, dio je halucinacija narkomanskoga i psihopatskoga tipa, no to je manjina tih iskustava.
Prošao sam cijelu, uglavnom, knjigu Carol Zaleski "Otherworld Journeys" o iskustvima zamrlih. Bez epskih razglobljavanja, kratke zamjedbe...
Pola knjige je o tradicionalnim opisima zamrlih/tik do smrti iz antike i uglavnom kršćanstva (8-13. st.), a preko pola je o Moodyju i NDEašima. Knjiga je iz 80/90ih, pa je u tom dijelu nešto i zastarjela, budući da je u posljednjih 25 i više godina dosta učinjeno na medicinskoj tehnologiji, ispitivanju te pojave, a i bilježenju negativnih iskustava u 20. st. (kao, demoni i pakao i ostalo).
Čita li se nepristrano, mora se primijetiti da dio tih iskustava ima veliku količinu, rekao bih, transcendencije, veličajnosti, preobilja nadnaravnoga života, Boga i duhovnih dimenzija... što, kad se čita samo Moody i newagerski apologeti, biva unekoliko zatamnjeno jer se čitatelj i nehotice zadržava na tričarijama detektivskih priča o provjeri iskustva, nižem astralu...općenito, "dokazima" (koji su prizemni i dvojbene jakosti). Ta transcendencija i supra-kozmičnost je nešto impresivno, bilo u starije doba ili sada, i nadilazi zdravorazumska objašnjenja projekcija tih ljudi, prosječnika. To je kao da od traljavoga guslara očekuješ da bude briljantni orguljaš.
Dvije su stvari nepobitne: kultura i osobna podsvijest. Ljudi doživljavaju i ikonografiju, i - u moderno doba- profil iskustva sukladno svojoj osobnosti i psihi. Npr. fundamentalisti su Moodyja i ekipu proglasili Sotoninim slugama, a onda su i neki među njima doživjeli vid iskustva koji im je odgovarao- strogi sud, pakao zbog tričarija itd.
U srednjem vijeku dosta se motaju oko pakla, dok nebo samo škicnu. Modernima je ljudima uglavnom, u raznim dimenzijama, NDE super, a pakao se javlja tek kod zatucanih vjernika.
Moral nije univerzalan, jer srednjovjekovni kršćani dobijaju poriv za pokoru i zatucanost, moderni ateisti i liberalni vjernici neki Disneyland, a fundiji češće pakao (i raj).
Rijetko, biće od svjetla urazumljuje ekstremiste, pa im kaže da ne budu zatucani i da ne pile.
Generalno, ne na detektivsko prizemni način:
a) dio je tih iskustava autentično transcendentan i nije samo u tikvanji
b) no, obojen je i kulturom i podsviješću u toj mjeri da se opći zaključak- osim da postoji neshvatljivo nadmaterijalni kozmos- za ponašanje u eat-shit-sleep zemnom životu i ne može izvući
I naravno, dio je halucinacija narkomanskoga i psihopatskoga tipa, no to je manjina tih iskustava.
- Poruka
- 13.833
William Carter: Marcel Proust: A Life
Ovo je kanonska Proustova biografija, no ne bih pisao o detaljima Proustova života (o tom se lako nađe na mreži), nego više kao o poticaju za razmišljanje...
Proustov erotski život (intenzivan homo) mi izgleda kao materia poetica za takav senzibilitet i um. Iako njegova bolest (astma) i sex orijentacija (homo) nedvojbeno jesu od iznimne važnosti, oni ipak nisu presudni za glavni tijek njegova djela i svjetonazora. I Platon i Whitman su bili homosi, pa u njih nema takvoga pesimizma glede života koji je, uza sav humor, pratički otjelotvorenje buddhističke: "Sve je bolno, sve je prolazno".
Zašto tako i čemu?
Čini se da izoštren metafizički um i prerazvijena senzibilnost nužno vode pesimizmu zbog smrtnosti i Weltschmertza. Ta jadikovka nad prolaznošću je kod Goetheova Fausta svladana religijskom epifanijom na svršetku; u Platonovoj "Gozbi" se Sokrat kroz ljestvicu Ljubavi, preko strašnoga daimona Erosa, penje do izvora svega, Jednoga koje je Dobro i Ljubav; kod Whitmana su teofanije učinile da erotske muke, a i druge, od trpljenja tijela u propadanju od moždane kapi i bolesti i "neugodnih" iskustava koje opisuje (amputacije na živo, uz nešto alkohola) - i ne izazivaju pesimizam, jer sve je realno "dobro" budući da je manifestacija Bitka, Boga, Taoa...
No Proust nema Boga, bar kao orijentira (iako je osobno imao vjersku svijest- npr. mjesec pred smrt je napisao poznaniku, katoličkom pjesniku Francisu Jammesu da se moli sv. Josipu za njega; kad je umirao, njegova sluškinja Celeste mu je dala, na njegov zahtjev, Marijinu krunicu izravno iz Jeruzalema, moćnu relikviju). Dakle, nije posrijedi ideološki ateizam, nego složena psiha koja je, zbog uvida i bogatstva, nužno usmjerena na transcendenciju, a ne može ju naći na tradicionalniji način.
Engleski pisac Happold je podijelio misticizme, ugrubo, u tri vrste: teistički (neko petljanje s Bogom), misticizam Prirode ili panteizam (ima kod pjesnika, a i u verzijama taoizma, npr.), te "misticizam duše", a zapravo introverzija i autoanaliza. Proust očito spada u treću kategoriju.
U toj su kategoriji i svi uobičajeni kontemplativci kao Zen meditacije, dio joga i sl., no Proust nije bio dogmatski meditativac, a to bi mu bilo i dosadno. Stoga, nije ekstravagantna teza koja stavlja njegov podhvat blizu Bhagavad Gite i Krišnina savjeta da se odijeli od tamnih energija Tamasa i ostaloga preko introspekcije i dođe, postupno, do Jastva i Bitka. U slučaju Prousta, ta autoanaliza nije samo prežvakavanje i nanovo proživljavanje životnih muka (i nešto radosti), nego i herojski put prema nadilaženju ego-personalnosti, iako bez dogmatskih vjerskih ciljeva. To je mudrosni put samo-realizacije. Tu mu je dobro poslužila dekadentna kvazireligija Umjetnosti kao nečega vječnog, što je u nedostatku muze (nema muškoga Beatrice), ili religijske dinamike kao u, na razne načine, Platona i Dostojevskoga, ispao za njega kraljevski put prema spasenju- što god to značilo.
Po Freudu- ego je sjedište patnje. Za razvijenu svijest, ako nema privremenih emocionalno-mentalnih analgetika koji bi ju uspavali i utupili, izlaz je u transcendenciji. Do nje postoje različiti putovi, a koliko su "uspješni", ovisi o inteligenciji, temperamentu itd. Većini je ljudi, valjda, dostatna obična vjera i pouzdanje; mnogima to ne treba, jer im ide u životu relativno dobro, a i nemaju razvijenu imaginaciju, senzibilitet, te "viši um". No, ako imaju, a nisu neki tradicionalni ni zadovoljni uobičajenim uspavankama- onda im slijedi vlastito osmišljenje života. Kod Prousta je tako bilo.
Ovo je kanonska Proustova biografija, no ne bih pisao o detaljima Proustova života (o tom se lako nađe na mreži), nego više kao o poticaju za razmišljanje...
Proustov erotski život (intenzivan homo) mi izgleda kao materia poetica za takav senzibilitet i um. Iako njegova bolest (astma) i sex orijentacija (homo) nedvojbeno jesu od iznimne važnosti, oni ipak nisu presudni za glavni tijek njegova djela i svjetonazora. I Platon i Whitman su bili homosi, pa u njih nema takvoga pesimizma glede života koji je, uza sav humor, pratički otjelotvorenje buddhističke: "Sve je bolno, sve je prolazno".
Zašto tako i čemu?
Čini se da izoštren metafizički um i prerazvijena senzibilnost nužno vode pesimizmu zbog smrtnosti i Weltschmertza. Ta jadikovka nad prolaznošću je kod Goetheova Fausta svladana religijskom epifanijom na svršetku; u Platonovoj "Gozbi" se Sokrat kroz ljestvicu Ljubavi, preko strašnoga daimona Erosa, penje do izvora svega, Jednoga koje je Dobro i Ljubav; kod Whitmana su teofanije učinile da erotske muke, a i druge, od trpljenja tijela u propadanju od moždane kapi i bolesti i "neugodnih" iskustava koje opisuje (amputacije na živo, uz nešto alkohola) - i ne izazivaju pesimizam, jer sve je realno "dobro" budući da je manifestacija Bitka, Boga, Taoa...
No Proust nema Boga, bar kao orijentira (iako je osobno imao vjersku svijest- npr. mjesec pred smrt je napisao poznaniku, katoličkom pjesniku Francisu Jammesu da se moli sv. Josipu za njega; kad je umirao, njegova sluškinja Celeste mu je dala, na njegov zahtjev, Marijinu krunicu izravno iz Jeruzalema, moćnu relikviju). Dakle, nije posrijedi ideološki ateizam, nego složena psiha koja je, zbog uvida i bogatstva, nužno usmjerena na transcendenciju, a ne može ju naći na tradicionalniji način.
Engleski pisac Happold je podijelio misticizme, ugrubo, u tri vrste: teistički (neko petljanje s Bogom), misticizam Prirode ili panteizam (ima kod pjesnika, a i u verzijama taoizma, npr.), te "misticizam duše", a zapravo introverzija i autoanaliza. Proust očito spada u treću kategoriju.
U toj su kategoriji i svi uobičajeni kontemplativci kao Zen meditacije, dio joga i sl., no Proust nije bio dogmatski meditativac, a to bi mu bilo i dosadno. Stoga, nije ekstravagantna teza koja stavlja njegov podhvat blizu Bhagavad Gite i Krišnina savjeta da se odijeli od tamnih energija Tamasa i ostaloga preko introspekcije i dođe, postupno, do Jastva i Bitka. U slučaju Prousta, ta autoanaliza nije samo prežvakavanje i nanovo proživljavanje životnih muka (i nešto radosti), nego i herojski put prema nadilaženju ego-personalnosti, iako bez dogmatskih vjerskih ciljeva. To je mudrosni put samo-realizacije. Tu mu je dobro poslužila dekadentna kvazireligija Umjetnosti kao nečega vječnog, što je u nedostatku muze (nema muškoga Beatrice), ili religijske dinamike kao u, na razne načine, Platona i Dostojevskoga, ispao za njega kraljevski put prema spasenju- što god to značilo.
Po Freudu- ego je sjedište patnje. Za razvijenu svijest, ako nema privremenih emocionalno-mentalnih analgetika koji bi ju uspavali i utupili, izlaz je u transcendenciji. Do nje postoje različiti putovi, a koliko su "uspješni", ovisi o inteligenciji, temperamentu itd. Većini je ljudi, valjda, dostatna obična vjera i pouzdanje; mnogima to ne treba, jer im ide u životu relativno dobro, a i nemaju razvijenu imaginaciju, senzibilitet, te "viši um". No, ako imaju, a nisu neki tradicionalni ni zadovoljni uobičajenim uspavankama- onda im slijedi vlastito osmišljenje života. Kod Prousta je tako bilo.
goxy
Zaslužan član
- Poruka
- 105.785
Posle tvojih ''recnezija'' čovek nema potrebe da kupuje i čita te knjige...
- Poruka
- 13.833
Ovo je jedna od najpoznatijih "knjiga o knjigama".
Harold Bloom: Western Canon
Ta je knjiga izazvala dar-mar 90-ih jer je Bloom, prof. na Yaleu, ustao protiv tzv. Škole zavisti (School of Resentment), a koja se sastoji od multikulturalista, feminista, dekonstrukcionista i postmodernista. Sastavio je skupinu pisaca koji čine zapadni kanon, u najužem izboru. Po njemu, to su (nakon Grka):
William Shakespeare
Dante Alighieri
Geoffrey Chaucer
Miguel de Cervantes
Michel de Montaigne
Molière
John Milton
Samuel Johnson
Johann Wolfgang von Goethe
William Wordsworth
Jane Austen
Walt Whitman
Emily Dickinson
Charles Dickens
George Eliot
Leo Tolstoy
Henrik Ibsen
Sigmund Freud
Marcel Proust
James Joyce
Virginia Woolf
Franz Kafka
Jorge Luis Borges
Pablo Neruda
Fernando Pessoa
Samuel Beckett
Iza šire obrađenih, slijedi popis općenito upalih u širi okvir, koji mu je donio nevolja (a i ovaj najuži izbor jest).
Bloom se svađa multikulturalistima koji bi ubacivali trećerazredne afro- i latino-američke autore, i tu se posve slažem s njim. Glede izbora napomenuo bih dvije-tri stvari:
* Bloom svugdje egzaltira Shakespearea, i kad piše o autorima koji s njim nemaju veze. Neki njegovi uvidi o Sh. su čudni. Npr. on stalno tvrdi kako se njegove ličnosti mijenjaju jer se "preslušavaju" (overhear) na pozornici. No, to je tehnički trik za kazalište koji nema ulogu u romanu. Za Blooma je to fundamentalno, no ne vidim zašto. Općenito, njegova je idolatrija apsurdna.
* kanon je očito anglocentričan (Chaucer, Dickens, Dickinson, Austen, Eliot, Wordsworth,..). Bloom je izložio kriterije povijesne reprezentativnosti- koji nisu loši- no onda tu ne bi bilo mjesta nizu anglofonih. Npr. Wordsworth je važan za englesku poeziju, no za druge romantike jednostavno nije.
* upada u oči da nema općepriznatih autora koji zbog čudnih idiosinkrazija, a koje su protivne i njegovim samim kriterijima, nisu ušli. Napose to su Petrarca, Flaubert, Baudelaire, Dostojevski, a možda Nietzsche kao poetski filozof. Freud jest utjecajan, no koliko kao pisac sam, a koliko kao izravni utjecaj na pisce? Tehnički, Petrarca je najutjecajniji europski pjesnik u preko 400 godina, a Flaubert za sve prozaiste 20. st., dok je Baudelaire najutjecajniji pjesnik 19. st. Tolstoj i Dostojevski jesu veći, no ovi su utjecajniji.
* najuspjeliji su dijelovi o Montaigneu, Johnsonu, Goetheu, Ibsenu, Proustu, Danteu, pa i Whitmanu. Mislim da tako nove kao Beckett i Borges nije trebao stavljati. Freuda je krivo protumačio kao Shakespearea u prozi, a zanemario je utjecaj psihijatara Charcota, Janeta, Bleulera i dr. Kafku prikazuje kao spiritualnoga gnostika- što je vjerojatno dijelom istina- no samo parcijalna; Tolstoj je obrađen preko teme o heroizmu, što je preusko.
Uza sve rečeno, šteta što nije prevedeno (ne vidim razloga).
Harold Bloom: Western Canon
Ta je knjiga izazvala dar-mar 90-ih jer je Bloom, prof. na Yaleu, ustao protiv tzv. Škole zavisti (School of Resentment), a koja se sastoji od multikulturalista, feminista, dekonstrukcionista i postmodernista. Sastavio je skupinu pisaca koji čine zapadni kanon, u najužem izboru. Po njemu, to su (nakon Grka):
William Shakespeare
Dante Alighieri
Geoffrey Chaucer
Miguel de Cervantes
Michel de Montaigne
Molière
John Milton
Samuel Johnson
Johann Wolfgang von Goethe
William Wordsworth
Jane Austen
Walt Whitman
Emily Dickinson
Charles Dickens
George Eliot
Leo Tolstoy
Henrik Ibsen
Sigmund Freud
Marcel Proust
James Joyce
Virginia Woolf
Franz Kafka
Jorge Luis Borges
Pablo Neruda
Fernando Pessoa
Samuel Beckett
Iza šire obrađenih, slijedi popis općenito upalih u širi okvir, koji mu je donio nevolja (a i ovaj najuži izbor jest).
Bloom se svađa multikulturalistima koji bi ubacivali trećerazredne afro- i latino-američke autore, i tu se posve slažem s njim. Glede izbora napomenuo bih dvije-tri stvari:
* Bloom svugdje egzaltira Shakespearea, i kad piše o autorima koji s njim nemaju veze. Neki njegovi uvidi o Sh. su čudni. Npr. on stalno tvrdi kako se njegove ličnosti mijenjaju jer se "preslušavaju" (overhear) na pozornici. No, to je tehnički trik za kazalište koji nema ulogu u romanu. Za Blooma je to fundamentalno, no ne vidim zašto. Općenito, njegova je idolatrija apsurdna.
* kanon je očito anglocentričan (Chaucer, Dickens, Dickinson, Austen, Eliot, Wordsworth,..). Bloom je izložio kriterije povijesne reprezentativnosti- koji nisu loši- no onda tu ne bi bilo mjesta nizu anglofonih. Npr. Wordsworth je važan za englesku poeziju, no za druge romantike jednostavno nije.
* upada u oči da nema općepriznatih autora koji zbog čudnih idiosinkrazija, a koje su protivne i njegovim samim kriterijima, nisu ušli. Napose to su Petrarca, Flaubert, Baudelaire, Dostojevski, a možda Nietzsche kao poetski filozof. Freud jest utjecajan, no koliko kao pisac sam, a koliko kao izravni utjecaj na pisce? Tehnički, Petrarca je najutjecajniji europski pjesnik u preko 400 godina, a Flaubert za sve prozaiste 20. st., dok je Baudelaire najutjecajniji pjesnik 19. st. Tolstoj i Dostojevski jesu veći, no ovi su utjecajniji.
* najuspjeliji su dijelovi o Montaigneu, Johnsonu, Goetheu, Ibsenu, Proustu, Danteu, pa i Whitmanu. Mislim da tako nove kao Beckett i Borges nije trebao stavljati. Freuda je krivo protumačio kao Shakespearea u prozi, a zanemario je utjecaj psihijatara Charcota, Janeta, Bleulera i dr. Kafku prikazuje kao spiritualnoga gnostika- što je vjerojatno dijelom istina- no samo parcijalna; Tolstoj je obrađen preko teme o heroizmu, što je preusko.
Uza sve rečeno, šteta što nije prevedeno (ne vidim razloga).
Poslednja izmena:
- Poruka
- 13.833
Bora Ćosić: Tutori
Ovaj Ćosićev opsežni roman bih preporučio iz više razloga (zaboravite na politiku i nemojte me gnjaviti s njegovim političkim opredjeljenjima amo-tamo).
Prvo, to sam djelo pročitao još u doba SFRJ i nisam znao što bi s njim. Ono je virtuozno, briljantno, persiflaža, majstorija...no nisam razumio što on hoće. Dijelom je i satira, no i više (ali što?). Pisana je tipičnom za njega mješavinom srpskog i hrvatskog, ali i tu uz dosta karikiranja i burgijanja.
Drugo, nakon što sam ga nakon dosta vremena opet listao, dojam je isti- to je ili nešto skoro genijalno, ili potpuna besmislica. Ne može biti ništa između. Poznatiji srpski pisci iz toga razdoblja (stariji Ćosić, Kiš, Pekić,...) lakše se daju kategorizirati, koliko god se među sobom razlikuju. Što se pak Bore Ćosića kao pisca tiče- njega ne mogu uhvatiti ni za glavu, ni za rep.
Toliko.
Ovaj Ćosićev opsežni roman bih preporučio iz više razloga (zaboravite na politiku i nemojte me gnjaviti s njegovim političkim opredjeljenjima amo-tamo).
Prvo, to sam djelo pročitao još u doba SFRJ i nisam znao što bi s njim. Ono je virtuozno, briljantno, persiflaža, majstorija...no nisam razumio što on hoće. Dijelom je i satira, no i više (ali što?). Pisana je tipičnom za njega mješavinom srpskog i hrvatskog, ali i tu uz dosta karikiranja i burgijanja.
Drugo, nakon što sam ga nakon dosta vremena opet listao, dojam je isti- to je ili nešto skoro genijalno, ili potpuna besmislica. Ne može biti ništa između. Poznatiji srpski pisci iz toga razdoblja (stariji Ćosić, Kiš, Pekić,...) lakše se daju kategorizirati, koliko god se među sobom razlikuju. Što se pak Bore Ćosića kao pisca tiče- njega ne mogu uhvatiti ni za glavu, ni za rep.
Toliko.
- Poruka
- 13.833
Paul Johnson: Intellectuals
Ovo sam pročitao nekoliko puta, a tu i tamo, odmora radi, zavirim u neka poglavlja. Možete ju skinuti od Rusa na libgen, a prevedena je i na veće europske jezike (na ove južnoslavenske, mislim, nije).
Isaac Bashevis Singer je rekao da je svaka literatura trač. Ovo je, onda, literatura na n-tu potenciju, je se radi o kratkim biografijama uz ironične komentare i mnoštvu prljavoga rublja. Autor definira intelektualce kao ljude kojima su "važnije ideje od drugih ljudi". Ne bih nabrajao sve- to je nemoguće- stoga samo nekoliko opasaka.
Rousseau je potpuni luđak; Marx je prikazan dosta realno, no uz trač da je bio ocem sina kojeg je priznao Engels, a kojeg je kao napravio obiteljskoj sluškinji dok mu je žena ležala u drugom stanju. Po mom sudu- to je izmišljotina za koju nema ozbiljne činjenične podkrjepe. U dijelu o Marxu se nalazi i sjajna analiza Marxova "Kapitala", te Engelsovoga "Položaja radničke klase u Engleskoj", iznimno vrijedno i eruditski (ne sjećam se da sam vidio bolji sažetak "Kapitala").
Hemingway je solidno prikazan kao egzibicionist, a slično i Tolstoj koji bi stalno nešto popravljao (nisu davane analize njihovih djela). Shelley je važan za Engleze, no meni njegovo ludovanje nije bilo baš zanimljivo. S druge strane, Ibsen je apsurdistički komičan, borac za prava žena koji je fasciniran djevojkama koje pocupkuju na plesnom podiju, a i tašt na bizaran način (žudio je za nekim danskim odličjem kojeg je onda nosao parktički svugdje, i po birtijama.). Sartre je manijak energije, trošio je dnevno nevjerojatne količine kave, pića, raznih lijekova za tonus, aspirina, kodeina,...kavu je pio na galone. Ispada erotoman, onakav mali i ružan, no imao je svoj harem ženskih, njih 4-5 koje bi posjećivao (intelektualke), no teško da je tu bilo neke velike fizičke radnje. Simone de Beauvoir je teško shvatljiva, valjda klasični ženski mazohizam (ona je, mislim, i bolja spisateljica od njega). Sartre je bio i velikodušan, dijelio je novce svakom, pa je često bio bez para, a na kraju je potpuno propao u alkoholiziranju.
Edmund Wilson je iznimno interesantan, no većini ovdje vjerojatno nije poznat.
Valjda najgora ništarija od svih je bio Bertolt Brecht, osoba koja je iskorištavala brojne ljubavnice i za kog uopće ne znamo što je uistinu napisao, a što su djela pripadnica njegova harema. Johnson, s pravom, veli da je svatko od ostalih intelektualaca imao i ljudskih vrlina, dok je Brecht bio totalni gad.
Lilian Hellman- suluda radodajka koju je raskrinkala Mary McCarthy, koja je sama imala svašta amo-tamo, no Hellmanova je valjda jedino dobro u životu učinila što se skrbila, u nekoj mjeri, za dugo umirućega partnera Dashiella Hammetta, dok je ovaj doslovno krepavao od alkoholizma.
Završava s modernijima, napose iz anglosfere (Orwell, Victor Gollancz, Russell, Connolly, ...Norman Mailer, Chomsky,..)- osim Orwella, koji je poštenjak, većina su bitange i samopromotori, i dobro daju završnicu 20. st.
Knjiga je kritizirana kao olajavanje- što i jest- no nisam našao, osim 2-3 slučaja, da je Johnson nesvjesno lagao. Velim, ima i manjih sjajnih dijelova, osim ogovaranja, a svakako je interesantno štivo.
Ovo sam pročitao nekoliko puta, a tu i tamo, odmora radi, zavirim u neka poglavlja. Možete ju skinuti od Rusa na libgen, a prevedena je i na veće europske jezike (na ove južnoslavenske, mislim, nije).
Isaac Bashevis Singer je rekao da je svaka literatura trač. Ovo je, onda, literatura na n-tu potenciju, je se radi o kratkim biografijama uz ironične komentare i mnoštvu prljavoga rublja. Autor definira intelektualce kao ljude kojima su "važnije ideje od drugih ljudi". Ne bih nabrajao sve- to je nemoguće- stoga samo nekoliko opasaka.
Rousseau je potpuni luđak; Marx je prikazan dosta realno, no uz trač da je bio ocem sina kojeg je priznao Engels, a kojeg je kao napravio obiteljskoj sluškinji dok mu je žena ležala u drugom stanju. Po mom sudu- to je izmišljotina za koju nema ozbiljne činjenične podkrjepe. U dijelu o Marxu se nalazi i sjajna analiza Marxova "Kapitala", te Engelsovoga "Položaja radničke klase u Engleskoj", iznimno vrijedno i eruditski (ne sjećam se da sam vidio bolji sažetak "Kapitala").
Hemingway je solidno prikazan kao egzibicionist, a slično i Tolstoj koji bi stalno nešto popravljao (nisu davane analize njihovih djela). Shelley je važan za Engleze, no meni njegovo ludovanje nije bilo baš zanimljivo. S druge strane, Ibsen je apsurdistički komičan, borac za prava žena koji je fasciniran djevojkama koje pocupkuju na plesnom podiju, a i tašt na bizaran način (žudio je za nekim danskim odličjem kojeg je onda nosao parktički svugdje, i po birtijama.). Sartre je manijak energije, trošio je dnevno nevjerojatne količine kave, pića, raznih lijekova za tonus, aspirina, kodeina,...kavu je pio na galone. Ispada erotoman, onakav mali i ružan, no imao je svoj harem ženskih, njih 4-5 koje bi posjećivao (intelektualke), no teško da je tu bilo neke velike fizičke radnje. Simone de Beauvoir je teško shvatljiva, valjda klasični ženski mazohizam (ona je, mislim, i bolja spisateljica od njega). Sartre je bio i velikodušan, dijelio je novce svakom, pa je često bio bez para, a na kraju je potpuno propao u alkoholiziranju.
Edmund Wilson je iznimno interesantan, no većini ovdje vjerojatno nije poznat.
Valjda najgora ništarija od svih je bio Bertolt Brecht, osoba koja je iskorištavala brojne ljubavnice i za kog uopće ne znamo što je uistinu napisao, a što su djela pripadnica njegova harema. Johnson, s pravom, veli da je svatko od ostalih intelektualaca imao i ljudskih vrlina, dok je Brecht bio totalni gad.
Lilian Hellman- suluda radodajka koju je raskrinkala Mary McCarthy, koja je sama imala svašta amo-tamo, no Hellmanova je valjda jedino dobro u životu učinila što se skrbila, u nekoj mjeri, za dugo umirućega partnera Dashiella Hammetta, dok je ovaj doslovno krepavao od alkoholizma.
Završava s modernijima, napose iz anglosfere (Orwell, Victor Gollancz, Russell, Connolly, ...Norman Mailer, Chomsky,..)- osim Orwella, koji je poštenjak, većina su bitange i samopromotori, i dobro daju završnicu 20. st.
Knjiga je kritizirana kao olajavanje- što i jest- no nisam našao, osim 2-3 slučaja, da je Johnson nesvjesno lagao. Velim, ima i manjih sjajnih dijelova, osim ogovaranja, a svakako je interesantno štivo.
Poslednja izmena:
- Poruka
- 131.208
Poznat mi je zato što je bio vrlo negativan prema Lavkraftu, (H. P. Lovecraft) koji mi je jedan od omiljenih
horor pisaca, zahvaljujući Vilsonovoj kritici dugo je smatran za tamo nekog trećerazrednog pisca, i dugo nije
o njemu bilo ozbiljnijih akademskih radova.
Evo šta je napisao o njemu:
One of Lovecraft’s worst faults is his incessant effort to work up the expectations of the reader by sprinkling
his stories with such adjectives as “horrible,” “terrible,” “frightful,” “awesome,” “eerie,” “weird,” “forbidden,”
“unhallowed,” “unholy,” “blasphemous,” “hellish” and “infernal.” Surely one of the primary rules for writing an
effective tale of horror is never to use any of these words—especially if you are, at the end, to produce an
invisible whistling octopus.
Suštinski nije razumeo Lavkraftovu čestu upotrebu tih reči.
- Poruka
- 13.833
Hja.... on je u Johnsona (mislim na Wilsona) prikazan kao "man of letters" koji je privremeno skrenuo u ideološko ljevičarenje, putovao SSSR-om 1930ih (vjerovali ili ne, to je bilo moguće, a Wilson je proveo više mjeseci i po ruskoj provinciji, čak u bolnicama). No, vratio se u krug književnih kritika i spisatelja i maknuo od ideologije.
Svakako, onima koji nisu pročitali, preporučio bih na srp. prevedeni "Akselov zamak" ili o simbolizmu, knjigu iz 1930ih koja je još vrijedna. Njegove dvije trajnje knjige ostaju još, bar "The Patriotic Gore" (o građanskom ratu i literaturi), te "To the Finland Station" (o ljevičarskoj misli od 18. st. do Lenjina). Wilson, iako nisam baš čitao Lovecrafta, čini mi se da je jasno zašto za njega nije hajao- Wilson je prezirao i Tolkiena, pa iako se ovi dosta razlikuju, Wilson nije mario za fantazijski element u književnosti.
Njegovo ljevičarenje je bilo čudno- nije plaćao porez godinama, a kad ga je porezna služba počela ganjati, naljutio se i napisao cijelu studiju o porezu (ipak je platio, u ratama, dug. Nije se radilo o utaji nego o neobjašnjivoj tupavosti s Wilsonove strane). Ateist kalvinističkih korijena, Wilson je bio zainteresiran za religiju i nije bio glup, no nije imao religioznoga impulsa. Bio je čovjek željezne energije i volje, te sposobnosti (sam je naučio ruski, hebrejski, mađarski,..).
Seks je imao veliku i otužnu ulogu u njegovu životu. Ženio se 4 puta. Prvi brak li-la, u drugom se kajao zbog zanemarivanja žene (ona ga je optuživala da je nesposoban za ljubav, što nije istina; više mi izgleda da je bio zakočen u izražavanju). Ona je poginula nesretnim slučajem (pala je s visokih podpetica i razbila glavu). Treća, Mary McCarthy, majka njegova jedinog sina (i njezinoga), bila je važna spisateljica, složena osoba i gnjavatorska intelektualka. Brak je trajao nekoliko godina, a nakon rastave je naklapala da ju je tukao- laž, ona bi digla galamu kod svađa, on bi se povukao u radnu sobu, a ona bi lupala o zaključana vrata, te gurala papire u prorez ispod vrata i palila ih, valjda da ga istjera. Luđakinja.
U 4. braku je našao sreću i mir, što se odrazilo u stabilnoj produkciji. Tu je došlo i do bizarnosti- Wilson je držao konje, pa je hvalio suprugu što ih dobro održava. Čudno.
Njegovo prijateljstvo s Nabokovom je puklo oko više stvari. Wilson je, inače, najzaslužniji za obnovu postumne reputacije svoga staroga prijatelja F.S.Fitzgeralda. Wilsonovi su dnevnici, u više knjiga, izdani kojih 20 godina nakon njegove smrti i, koliko sam vidio, to je trajno vrijedno.
Sve u svemu, vrlo energična, životna, svestrana osoba.
момоа
Stara legenda
- Poruka
- 79.451
Tebra, koliko su brutalne ove tvoje analize, mozda cak i bolje nego sama dela.
- Poruka
- 131.208
Hvala za ove podatke, nisam znao mnogo o njemu. Vidim da je na srpski prevedena prepiska
između njega i Nabokova.
https://www.knjizara.com/Nabokov-Vilson-Pisma-1940-1971-Edmund-Vilson-Vladimir-Vladimirovic-Nabokov-109491
- - - - - - - - - -
Slažem se, vrlo su zanimljive.
između njega i Nabokova.
https://www.knjizara.com/Nabokov-Vilson-Pisma-1940-1971-Edmund-Vilson-Vladimir-Vladimirovic-Nabokov-109491
- - - - - - - - - -
Slažem se, vrlo su zanimljive.
- Poruka
- 13.833
Harold Bloom: Omens of the Millennium: The Gnosis of Angels, Dreams, and Resurrection
Ovdje valja napomenuti da ovo djelo spada u književost, no i u ezoteriju, a malo i autobiografiju. Nije školničko iako se temelji na školništvu. Striko Bloom je književni povjesnik. Koga ove stvari ne zanimaju, neka jednostavo zaobiđe.
Navest ću sadržaj na eng., a potom dati nekepoveznice na južnosl. jezicima za one kojima je teže čitati na eng. i eventualno francuskom, te vjerojatno njemačkom, kao i svoj osvrt na neke vidove. Dakle, idemo...
CONTENTS
Introduction 1 Prelude: Self-Reliance or Mere Gnosticism 13
I. ANGELS 35 Visions of Angels 37 Their Current Debasement 42 Metatron, Who Was Enoch 44 The Catholic Angelic Hierarchy 54 The Fallen Angels 62 Angels, Miracles, and America 70
II. DREAMS 83 The Answering Angel 85 The Nature of Dreams 93 Sigmund Freud’s Dream Book 105 Prophecy and Dreams 115
III.NOT DYING 125 The “Near-Death Experience” 127 Shamanism: Otherworldly Journeys 136 The Astral Body: The Zelem 145
Immortality and Resurrection 152 The Resurrection Body 162
IV. GNOSIS 173 The Hermetic Corpus: Divine Man 175 Christian Gnosticism: Valentinus and Resurrection 181 Sufism: Angel of Earth and Garment of Light 195 The Kabbalah: Metatron, the Lesser Yahweh 202 The Kabbalah: Luria’s Transmigration of Souls 207
V. MILLENNIUM 217 American Centuries 219 Gnosis of the World to Come 225
Coda: Not by Faith, Nor by the Angels: A Gnostic Sermon 231
Vrlo sažeto: Bloom (Zapadni kanon, Shakespeare, Genij, Kako čitati i zašto, Samo demon zna, Kritika i kabala, Američka religija, Isus i Jahve- imena božja,....) je jedan od najvažnijih živih (neće dugo, sav se smežurao) američkih i svjetskih kritičara i književnih teoretičara. Po vlastitom priznanju, židovski gnostik. Iako mislim da u 20.st. ima izvornijih i dubljih književnih teoretičara (Bruno Snell, Mihail Bahtin, Nothrop Frye, možda Erich Heller, Curtius, ...), Bloom je najeruditskiji i najčitkiji, a jedini je dosegao i neku vrstu pop-slave.
Ovo je knjiga o gnozi, o razlikovanju duha i duše, a ilustrirana mnogim stvarima iz knjižvnosti i osobnoga Bloomova života. Isključivo o zapadnoj gnozi (uključuje i muslimane, ali ne hinduse, budiste i razne druge Azijce). Da ne davim s grčkom, latinskom, hebrejskom i arapskom terminologijom, navest ću samo da je u ovom proširenom smislu, gnoza razlikovanje empirijske psihe, dakle našeg sveukupnoga mentalno-emocionalno-osjetilno-memorijskoga života, i duhovne "iskre" (metaforika), koja je autentični "ja" skriven i u svakodnevnom životu nedostupan našoj zdravoj normalnoj svijesti, no koji je autentičan entitet i temelj-korijen naših života. Naravno, za empirijski orijentirane psihologe i većinu normalnih ljudi ovo je besmislica. To je raskol između ego-personalnosti i "ja", koje nije samo osjećaj sebstva koje povezuje ego-personalnost u individualno postojanje. No, to je tek početak. Nastavit ću....
Ovdje valja napomenuti da ovo djelo spada u književost, no i u ezoteriju, a malo i autobiografiju. Nije školničko iako se temelji na školništvu. Striko Bloom je književni povjesnik. Koga ove stvari ne zanimaju, neka jednostavo zaobiđe.
Navest ću sadržaj na eng., a potom dati nekepoveznice na južnosl. jezicima za one kojima je teže čitati na eng. i eventualno francuskom, te vjerojatno njemačkom, kao i svoj osvrt na neke vidove. Dakle, idemo...
CONTENTS
Introduction 1 Prelude: Self-Reliance or Mere Gnosticism 13
I. ANGELS 35 Visions of Angels 37 Their Current Debasement 42 Metatron, Who Was Enoch 44 The Catholic Angelic Hierarchy 54 The Fallen Angels 62 Angels, Miracles, and America 70
II. DREAMS 83 The Answering Angel 85 The Nature of Dreams 93 Sigmund Freud’s Dream Book 105 Prophecy and Dreams 115
III.NOT DYING 125 The “Near-Death Experience” 127 Shamanism: Otherworldly Journeys 136 The Astral Body: The Zelem 145
Immortality and Resurrection 152 The Resurrection Body 162
IV. GNOSIS 173 The Hermetic Corpus: Divine Man 175 Christian Gnosticism: Valentinus and Resurrection 181 Sufism: Angel of Earth and Garment of Light 195 The Kabbalah: Metatron, the Lesser Yahweh 202 The Kabbalah: Luria’s Transmigration of Souls 207
V. MILLENNIUM 217 American Centuries 219 Gnosis of the World to Come 225
Coda: Not by Faith, Nor by the Angels: A Gnostic Sermon 231
Vrlo sažeto: Bloom (Zapadni kanon, Shakespeare, Genij, Kako čitati i zašto, Samo demon zna, Kritika i kabala, Američka religija, Isus i Jahve- imena božja,....) je jedan od najvažnijih živih (neće dugo, sav se smežurao) američkih i svjetskih kritičara i književnih teoretičara. Po vlastitom priznanju, židovski gnostik. Iako mislim da u 20.st. ima izvornijih i dubljih književnih teoretičara (Bruno Snell, Mihail Bahtin, Nothrop Frye, možda Erich Heller, Curtius, ...), Bloom je najeruditskiji i najčitkiji, a jedini je dosegao i neku vrstu pop-slave.
Ovo je knjiga o gnozi, o razlikovanju duha i duše, a ilustrirana mnogim stvarima iz knjižvnosti i osobnoga Bloomova života. Isključivo o zapadnoj gnozi (uključuje i muslimane, ali ne hinduse, budiste i razne druge Azijce). Da ne davim s grčkom, latinskom, hebrejskom i arapskom terminologijom, navest ću samo da je u ovom proširenom smislu, gnoza razlikovanje empirijske psihe, dakle našeg sveukupnoga mentalno-emocionalno-osjetilno-memorijskoga života, i duhovne "iskre" (metaforika), koja je autentični "ja" skriven i u svakodnevnom životu nedostupan našoj zdravoj normalnoj svijesti, no koji je autentičan entitet i temelj-korijen naših života. Naravno, za empirijski orijentirane psihologe i većinu normalnih ljudi ovo je besmislica. To je raskol između ego-personalnosti i "ja", koje nije samo osjećaj sebstva koje povezuje ego-personalnost u individualno postojanje. No, to je tek početak. Nastavit ću....
- Poruka
- 13.833
Knjiga započinje Bloomovom lamentacijom nad zategnutim američko-iranskim odnosima (90-te, a pojačalo se i sada), te velikom hvalom Zaratustri kao osnivaču zapadne dominantne religije koji je izumio, stvorio (ili njegovi bitni nasljednici) religijsku imagologiju zapadnih religija- raj, pakao, uskrsnuće, Spasitelja, apokaliptičku eksploziju, Satana, angelologiju (modernijega tipa), etički monoteizam uz dualnu priču (ne diteizam). Po Bloomu, normativni judaizam je maznuo dobar dio onoga onostranoga što ima od Perzijanaca, dok su Hebreji boravili u Babilonu, a što se rascvalo kasnije u kabali i sl., n ostaloje postranična struja. Islam, a napose kršćanstvo, su reformirani Zoroastrizam iz retorte intratestamentalnoga judaizma (Eseni i comp.), a ne neko prirodno nasljedovanje arhajskih hebrejskih ideja iz 10. st. pr.n.e.
Sad malo ezoterije.
Bloom je dao 4 glavne zapadne gnostičke struje i autoritete-školnike na koje se poziva (za gnosticizam Hansa Jonasa, za hermetizam Gartha Fowdena, za sufizam Henryja Corbina, za kabalu Gerschoma Scholema i Moshu Idela). Ja ih ne bih baš preporučio zbog kaotičnosti, no evo vam nekih linkova radi boljeg razumijevanja (neke stvari imate i ukoričene): Corbin- Svjetlosni čovjek u iranskom sufizmu: https://www.ivantic.info/Ostale_knjiige/Henry-Corbin-Svjetlosni-Covjek-u-Iranskom-Sufizmu.pdf ; Corpus Hermeticum- https://alexanthorn.okultopedija.com/knjige/download/knjiga_tajnog_ucenja.pdf (no dosta mutno, pa bih preporučio prikaz hrv. filozofkinje Erne Pajnić: https://hrcak.srce.hr/169), od kabale imate Scholema: https://edoc.site/queue/glavni-tokovi-jevrejskog-misticizma-g--5-pdf-free.html - no on je dosadan, pa je bolji pregled kabale na mreži s osnovama o drvetu života i psihologiji; za gnosticizam sjećam s eneke knjige-kompilacije na ćirilici (Gradac?), no ne znam koliko je vrijedna, a izgleda kaotično. No da se ne gubi u mutežu, preporučio bih prijegled Eliadea u 2. knjizi- 1. i 3. imate ovdje, a za 2. se snađite: https://edoc.site/queue/elijade-istorija-verovanja-i-religijskih-ideja--pdf-free.html , https://kupdf.net/download/mir-269-...ih-ideja-1-2-i-3_5b05d5fde2b6f57e374a8be4_pdf. No i to je preteško, a za jednostavni prikaz na eng.imate odlično na internetu sumu Valentinove gnoze iz 2. st: http://gnosis.org/library/valentinus/sitemap.html, a napose, ovo: http://gnosis.org/library/valentinus/Joined_Angel.htm, http://gnosis.org/library/valentinus/Psychology_Salvation.htm
Sve ovo zvuči kaotično,no probat ću bez zbrke navesti glavn teze.
a) ljudi se dijele na tijelo, psihu, te duh koji je božanska iskra (metafora), te koji je "duboki ja". Naš empirijski ja je refleskija istinskoga Ja, koji je nadosoban. Smrt je propast tijela i psihe, kad se iskustva osobne egzistencije utjelove u duhovno tijelo (puteno i duševna tijela propadaju), a uskrsnuće je, za razliku od ortodoksija spoj iskre i središtu spiritualnoga tijela koje je glorificirano i divinizirano kroz životna iskustva i probilo se u ektra-fizikalnu dimenziju postojanja. To je nešto kao "bit ćete kao bogovi". Temelj je dao Valentin u 2. st. n.e., a neke detalje su raspisali sufiji, napose šijitski šejh al-Ahasai (umro 1827. u Iranu), koji je razradio "fiziologiju uskrsnuća", zapravo malo dotjeranijega Valentina.
Sve to nije Istok, ali je slično tantrizmu i nekim vidovima taoizma, na što se Bloom ne osvrće. Zapad ima i drugačiju psihologiju, pa i dosta svjetonazora.
Glede povijesti, Bloom raspliće stare hebrejske gnoze, no tu nije uvjerljiv. Najbolji židovski dio je o knjigama Enohovim/Henokovim, prethodnicima kabale iz prvih stoljeća kršćanstva, koja opisuju vizionarna putovanja i transfiguraciju anđela Metatrona u "manjeg Jahvu" (hereza), što sve ima veze i s Orfizmom i grčkim prometeizmom, koje je usput opisao, referiravši na Doddsovu knjigu o Grcima i iracionalnom, te Eliadea i šamanizam. Oko Grka nije nešto puno pisao, i tu je slabiji jer je orfizam dao dosta obliku kršćanstva kakvoga znamo.
Kasnije (materijala ima dosta, Bloom je puno nakrcao..)
Sad malo ezoterije.
Bloom je dao 4 glavne zapadne gnostičke struje i autoritete-školnike na koje se poziva (za gnosticizam Hansa Jonasa, za hermetizam Gartha Fowdena, za sufizam Henryja Corbina, za kabalu Gerschoma Scholema i Moshu Idela). Ja ih ne bih baš preporučio zbog kaotičnosti, no evo vam nekih linkova radi boljeg razumijevanja (neke stvari imate i ukoričene): Corbin- Svjetlosni čovjek u iranskom sufizmu: https://www.ivantic.info/Ostale_knjiige/Henry-Corbin-Svjetlosni-Covjek-u-Iranskom-Sufizmu.pdf ; Corpus Hermeticum- https://alexanthorn.okultopedija.com/knjige/download/knjiga_tajnog_ucenja.pdf (no dosta mutno, pa bih preporučio prikaz hrv. filozofkinje Erne Pajnić: https://hrcak.srce.hr/169), od kabale imate Scholema: https://edoc.site/queue/glavni-tokovi-jevrejskog-misticizma-g--5-pdf-free.html - no on je dosadan, pa je bolji pregled kabale na mreži s osnovama o drvetu života i psihologiji; za gnosticizam sjećam s eneke knjige-kompilacije na ćirilici (Gradac?), no ne znam koliko je vrijedna, a izgleda kaotično. No da se ne gubi u mutežu, preporučio bih prijegled Eliadea u 2. knjizi- 1. i 3. imate ovdje, a za 2. se snađite: https://edoc.site/queue/elijade-istorija-verovanja-i-religijskih-ideja--pdf-free.html , https://kupdf.net/download/mir-269-...ih-ideja-1-2-i-3_5b05d5fde2b6f57e374a8be4_pdf. No i to je preteško, a za jednostavni prikaz na eng.imate odlično na internetu sumu Valentinove gnoze iz 2. st: http://gnosis.org/library/valentinus/sitemap.html, a napose, ovo: http://gnosis.org/library/valentinus/Joined_Angel.htm, http://gnosis.org/library/valentinus/Psychology_Salvation.htm
Sve ovo zvuči kaotično,no probat ću bez zbrke navesti glavn teze.
a) ljudi se dijele na tijelo, psihu, te duh koji je božanska iskra (metafora), te koji je "duboki ja". Naš empirijski ja je refleskija istinskoga Ja, koji je nadosoban. Smrt je propast tijela i psihe, kad se iskustva osobne egzistencije utjelove u duhovno tijelo (puteno i duševna tijela propadaju), a uskrsnuće je, za razliku od ortodoksija spoj iskre i središtu spiritualnoga tijela koje je glorificirano i divinizirano kroz životna iskustva i probilo se u ektra-fizikalnu dimenziju postojanja. To je nešto kao "bit ćete kao bogovi". Temelj je dao Valentin u 2. st. n.e., a neke detalje su raspisali sufiji, napose šijitski šejh al-Ahasai (umro 1827. u Iranu), koji je razradio "fiziologiju uskrsnuća", zapravo malo dotjeranijega Valentina.
Sve to nije Istok, ali je slično tantrizmu i nekim vidovima taoizma, na što se Bloom ne osvrće. Zapad ima i drugačiju psihologiju, pa i dosta svjetonazora.
Glede povijesti, Bloom raspliće stare hebrejske gnoze, no tu nije uvjerljiv. Najbolji židovski dio je o knjigama Enohovim/Henokovim, prethodnicima kabale iz prvih stoljeća kršćanstva, koja opisuju vizionarna putovanja i transfiguraciju anđela Metatrona u "manjeg Jahvu" (hereza), što sve ima veze i s Orfizmom i grčkim prometeizmom, koje je usput opisao, referiravši na Doddsovu knjigu o Grcima i iracionalnom, te Eliadea i šamanizam. Oko Grka nije nešto puno pisao, i tu je slabiji jer je orfizam dao dosta obliku kršćanstva kakvoga znamo.
Kasnije (materijala ima dosta, Bloom je puno nakrcao..)
Poslednja izmena:
- Poruka
- 13.833
Bloom se onda okomio na kultno djelo tanatologije,Moodyjeve knjige o iskustvima tik do smrti (Moodyjeve glavne prve dvije knjige imate ovdje u pdf-u, a prikaz posljednje, koja je dosta različita i govori o svjedočenju umiranju ljudi koji su nazočili smrti drugih ljudi, a sami nisu bili u komi, imate kao početni prikaz: https://www.ivantic.info/Ostale_knjiige/Raymond Moody - Zivot poslije zivota.pdf, https://www.ivantic.info/Ostale_knjiige/R.Moody_Svetlost_s_onu_stranu_zivota.pdf, https://www.izvorznanja.com/teaser//473.pdf). Bloom se, po mom sudu, nekorektno izruguje ne toliko Moodyju, nego više njegovima nasljedovateljima (Ring i sl., iako i Moodyju), no bez nekoga razjašnjenja. Nije rekao misli li da se radi o običnim halucinacijama ili tu nešto ima. Cijeli je Bloomov ton izrugivački- vjerojatno mu je išla na živce sva američka cirkusarija oko New Agea, Shirley Maclaine, reinkarnacija u kojima su svi bili Kleopatre i Napoleoni, a nitko čoban. On nije uzeo u obzir transpersonalnu psihologiju koja se onda ozbiljnije razvila (Roberto Assagioli, Gerda Walter, u neku ruku i Stanislav Grof), nego je postavio oprjeku prokušani religijski geniji davnina (Empedoklo, Zosima iz Panopolisa, Valentin, Plotin, Suhrawardi, Ibn Arabi, Eckhart, Luria, aleksandrijski hermetički intelektualci 1-2. st.n.e., Al Ahsai, ..), a s druge strane Shirley MacLaine i ostala hollywoodska babarija. To ipak nije fair pristup.
Freuda je ubacio jer ne može bez njega. Bloom je bio dugo pod jakim utjecajem Freuda, pa se toga otarasio, no stalno se vraća na njega valjda jer ga progoni mladost. Freudovo tumačenje snova je potpuno odbacio, a naveo je ondašnje (90-te godine) razultate neurofizioloških ispitivanja snova. Stoga taj dio ostaje kaotičan. Bloomu je Freud moderni šaman i karizmat (a bogami nije se usudio reći- i šarlatan), no proročki snovi, njihova možebitna vrijednost (ili ne), upali su u knjigu kao Poncije u Credo. Talmud veli da je 90% snova bez veze, Bloom se slaže, a onda zapomaže kako su Amerikanci lakovjerni i vjeruju svakakvim snovitim budalaštinama. Nije, jadnik, mogao ne spomenuti Shakespearea, pa je naveo san iz Richarda III. koji ostaje nerazjašnjen i nevažan (naveo ga samo da ubaci i svoju ikonu).
Freuda je ubacio jer ne može bez njega. Bloom je bio dugo pod jakim utjecajem Freuda, pa se toga otarasio, no stalno se vraća na njega valjda jer ga progoni mladost. Freudovo tumačenje snova je potpuno odbacio, a naveo je ondašnje (90-te godine) razultate neurofizioloških ispitivanja snova. Stoga taj dio ostaje kaotičan. Bloomu je Freud moderni šaman i karizmat (a bogami nije se usudio reći- i šarlatan), no proročki snovi, njihova možebitna vrijednost (ili ne), upali su u knjigu kao Poncije u Credo. Talmud veli da je 90% snova bez veze, Bloom se slaže, a onda zapomaže kako su Amerikanci lakovjerni i vjeruju svakakvim snovitim budalaštinama. Nije, jadnik, mogao ne spomenuti Shakespearea, pa je naveo san iz Richarda III. koji ostaje nerazjašnjen i nevažan (naveo ga samo da ubaci i svoju ikonu).
Poslednja izmena:
