Prvo, homoseksualizam nikog ne ugrožava, a to je prvi i osnovni kriterijum da li je nešto društveno prihvatljivo.
Uvek sam verovao da se ljudi takvi rađaju, tj. da nose predispoziciju za to. Kao što znam da postoje i neke teorije seksualnosti gde je seksualnost kao skala od apsolutnog heteroseksualizma do apsolutnog homoseksualizma i da smo svi smešteni negde po toj skali.
Ono što je bitno: ružno je da se o ljudima priča samo kroz njihovo seksualno opredeljenje. Čoveka posmatram isključivo kao čoveka, bez obzira s kim spava i koga voli, bitni su isključivo ljudski kvaliteti. Heteroseksualizam ne garantuje dobrog čoveka niti ,,normalnu'' osobu. Isto tako među homoseksualcima ima srazmerno dobrih ljudi. Mnogi veliki ljudi u istoriji bili su homoseksualci, sreća njihova da se nisu rodili na Balkanu dvehiljaditih. Ja mislim da bi svet bio mnogo uskraćeniji za jednog Sapfo, Da Vinčija, Mikelanđela, Oskara Vajlda, Virdžiniju Vulf, Volta Vitmana, Verlena, Remboa, Čajkovskog, Prusta, Ejzenštajna, Merkjurija...nego za sve ove lokalne ,,branitelje porodičnih vrednosti'' koji stavljaju nasilje i odbacivanje homoseksualne dece iz porodice kao neku društvenu vrednost.
Imam godina, prošao sam faze raznih predrsuda i prosvetljenja i danas mi kao porodičnom čoveku ništa od toga ne smeta i poštujem sve što je iskreno, pravično i s ljubavlju.... Čovek se meri prema svojoj vrlini i humanosti i tad postaje nebitno njegova seksualnost. A sama sposobnost da nekog voli, to je već dar koji imamo kao ljudi, pa čak i ako je to istopolna ljubav, ljubav je najviša vrednost i vrlina.