Onda je svanuo 20. oktobar .Dan svetao , sunčan.Ponedeljak, Srđevdan.Ja sam imao treći čas u Gimnaziji i spremao sam se da izađem docnije.Susedi su počeli da mi javljaju da je grad blokiran i da kupe muškarce od 14 do 60 godin.Pokazalo se da su kupili i mlađe od 14 i starije od 70 godina.
Svetislav nije želeo da se sakriva.Izašao je pred vojnike i krenuo u susret svojoj sudbini.Uhvatili su ga kod kafane ''Paligorić''.Izvodili su zanatlije iz radnji, goste i gazde iz kafana, đake iz Gimnazije.Sedmi i osmi razred.Članovi kaznene ekspedicije su ušli na časove i povukli sa sobom i đake i profesore.
Dotle je ženski svet jurio uplakan i izbezumljen.Tražila su deca očeve, druge su tražile braću, treće muževe.Sa prozora i iz kapija ispraćao nas je vrisak, jauk i plač.Teško je to bilo podnositi i spustilo se u dušu mučno predosećanje.
Pored mene je sve vreme puta bio šegrt Milivoje Radivojević, za koga ne verujem da je imao četrnaest godina.Bio je dete.Plav, pun lepote, tih, izmučen i nekako bled.I po malom rastu se videlo da je dete.On mi je stalno, uporno govorio :
-Sve će da nas streljaju!
Nije se vratio, streljan je.
Ko može da bude neuzbuđen kad prolazimo pored kuće gde na prozoru stoje deca sa majkom.Opazila su oca i mašu mu rukama.Plaču i vrište.On pun suza dovikuje ženi:
-Skloni tu decu.
Odvode ih u Topovske šupe.Najviše je radnika.Najmanje je bilo trgovaca jer je predsednik opštine bio trgovac i nekako ih je zaštitio.
Radi potreba grada i opštih poslovanisu dirali činovnike policije, pošte, bolnice, zatim mesare, pekare,lekare , apotekare i inženjere.
Posebno su užasni opisi stanja u kome su zatvoreni ljudi iščekivali šta će da se desi sa njima.Novi su pristizali , a sa njima i nove i nove teorije, nagađanjai crne slutnje.
Čuli su se prvi mašingeveri.Prve grupe su već ubijene.U istom trenutku neke ljude su prozivali i ti su, nečijom intervencijom, spašeni.Velika većina nije.Najgora noć.Poslednja .
Jutro 21. oktobra.Profesora i druge nevoljnika izvode na poslednji put.Njegova grupa je imala 106 zatvorenika.Trebalo im je 100.Svetislava nekako , sa još petoricom, izdvajaju i ostavljaju ih kao rezervu za neku grupu kojoj nedostane...
Tako iščekujući smrt ovi prekobrojni su gledali streljanja svojih prijatelja, rođaka, poznanika, sugrađana.
Sunce je bilo jako., brda iznad Kragujevca su bila puna svetlosti.Grad obasjan.A otuda ridanje i jauk koji se razlamao.Čuli smo to.
Nervi su se kidali. Setio sam se umrlog brata.O, da mi je da ostanem živ i da napišem delo o ovom pokolju.Negde blizu nas su streljali jednu grupuNeki su ostajali živi, jaukali.Lepo se i jasno čulo. Onda su vojnici zalazili i svakog pojedinačno ubijali revolverskim mecima.Gazili su po leševima, po krvi i dovršavali posao.Gledali smo i ježili se pri pomisli da i nas to čeka.
To se neće verovati, to ne može da se opiše.To je pakao.
Na kraju su proglašeni za rezervu koja se će streljati samo ako nema dovoljno.Bili su zaprepašćeni.
Dovodili su stalno nove grupe.Osećali smo da dolazak novih znači sigurnost.Ne može da se objasni, da se opravda ta jegoizam da ostanemo, da živimo.To je nešto unutrašnje svojstveno svakom čoveku, možda i zveri , da preživimo.
Gledao je kad su ubijeni đaci sa direktorom Učiteljske škole Molojem Pavlovićem.Bili su sa školskim kapama i knjigama.
Počela su sve češće i bekstva.Da bi to sprečili, Nemci su naredne grupe vezivali konopcem.U jednoj grupi je bio Dragutin Gajović '' Gajovac''kafedžija iz Ljubića.On je bio vrlo visok i snažan.Počeo je da otima jednom Nemcu mitraljez..Odmah su ga ubili iz više pištolja.Ostali su se razbežali i neki su uspeli da pobegnu.
Kada je i poslednja šupa ispražnjena, njima su rekli da su spašeni.
Ovladala je mrtva radost.Duša se za trenutak prenula i nije verovala.U istom dvorištu mi smo sedeli na travi u uglu prema Šumaricama.Sa druge strane prema šupama još uvek su sedeli članovi kaznene ekspedicije.Oni su gledali u nas , drugi su spustili glavu među ruke,treći su još brisali znoj koji je kipeo.
Svedok ovog zločina posebno navodi sramnu ulogu Ljotićevih dobrovoljaca koje je predvodio Marisav Petrović.Lično je mnoge ljude prebacio u grupe za streljanje.Svog zemljaka iz Badnjevca, Gruju Živkovića je tri puta slao u grupu za streljanje.Tri puta su čoveka drugi spašavali , da bi na kraju Marisav stajao pored njega i lično se uverio da je ubijen.
Pre rata mu je, na vašaru, nesrećni Gruja preoteo devojku.( prim. omega)
Univerzitetski profesor Maks Rokštro , koji je tečno govorio srpski, spasao je mnogo ljudi.Njega pisac i svedok navodi kao jedinog čoveka među Nemcima toga dana.On im se obratio na kraju i rekao da su ubijali kako su i pretili :
''Mi smo za ubijenih 10 naših vojnika i ranjenih 26 streljali 2300 Srba(!!!); upravo streljali smo omaškom malo više.Možete reći Vašim porodicama da smo kulturni jer Vas sve nismo streljali.Ostavili smo taoce koji će biti ubijeni ako bude još napada na nas:''