DOSADA je samo na prvi pogled bezazlena. Ona je jaca patnja nego ona poznatija...otelovljena u nezadovoljenoj volji.
Nedostatak kreativnosti i maste.
đavolje igralište...
Jedan veliki pisac, Alberto Moravija, napisao je roman o dosadi. U njemu on polazi od deprimirajuće konstatacije: čovek iz određenog kulturnog miljea postepeno gubi vezu sa stvarnošću od koje se na kraju sasvim otuđuje. Problem glavnog junaka je kako ponovo uspostaviti vezu sa stvarnošću, kako se osloboditi dosade kao negacije, jer dosada pretvara stvari u apsurd.
Nekada je vladalo mišljenje da je dosada hir ... bolest razmaženih i dokonih, određena vrsta "luksuza" koju sebi mogu priuštiti samo siti, lenji i materijalno bogati dok se baškare na svojim ligenštulima ... ili oni ekscentrični, koji su, navodno, i u dosadi pronalazili uživanje.
Mislim da je stanje hronične dosade (kada čovek "ne zna šta će sa sobom") znak ne samo unutrašnje praznine (život u ravnodušnosti, život pomirenja sa sudbinom), već i odraz nemoći da čovek ustane, baci se u akciju i nešto promeni. Jer, dosada nije svojstvena homo creativus-u ... ili, bolje rečeno, dosada je atipično mentalno stanje svakog ljudskog bića. Činjenica je da iz dosade ništa dobro ne proizilazi: što je mozak dremljiviji, to je bliži
turn off opciji.
Da li je dosada polusestra očajanja ... bolest, ili hir?
Može li se uživati u dosadi?