Šta hrvatski školarci uče iz istorije

@MOST6

1758745082190.jpeg
 
Hrvati su uvijek vjerovali da su superiorniji u odnosu na Srbe.
Razumemo mi to.

Tema rasizma etničkih konvertita je delikatna, ali i vrlo intrigantna, jer obuhvata prelazak pojedinaca ili grupa iz jednog etničkog/nacionalnog ili kulturno-religijskog identiteta u drugi, pri čemu se često javlja fenomen hiperidentifikacije – odnosno ekstremno naglašene lojalnosti prema novom kolektivitetu. To ponekad vodi do izraženih oblika netrpeljivosti, pa čak i rasizma prema onima koje su konvertiti ostavili "iza sebe". Evo kako se to može sagledati iz nekoliko uglova:




1. Psihoanalitički ugao​


  • Kompleks izdaje i krivice – Konvertit može osećati nesvesnu krivicu zbog napuštanja „prvobitnog“ identiteta, pa je potiskuje agresijom usmerenom prema bivšoj grupi. To se javlja kao projekcija: ono što ne prihvata u sebi, napada u drugome.
  • Mehanizam prekompenzacije – Da bi „dokazao“ pripadnost novom kolektivu, konvertit ide korak dalje od prosečnog člana: zauzima ekstremnije stavove, naglašava rasne, nacionalne ili religijske granice.
  • Ambivalentnost prema sopstvenom poreklu – Freud bi ovde govorio o „unutrašnjem strancu“: ono što se potiskuje (poreklo, koreni) vraća se u oblik mržnje i neprijateljstva.



2. Mentalitet i kolektivna psihologija​


  • „Čistiji od čistih“ sindrom – Konvertiti često nastoje da pokažu da su „autentičniji“ pripadnici nove grupe od onih rođenih u njoj. To je fenomen poznat u istoriji religijskih konverzija (npr. preobraćeni Jevreji u Španiji kao najrevnosniji inkvizitori).
  • Narušena sigurnost identiteta – Za razliku od „urođenih“ članova grupe, konvertiti nemaju duboku tradicijsku pozadinu, pa svoju identifikaciju grade na ideološkoj rigidnosti i isključivosti.
  • Kolektivni stereotipi – Etnopsihološki obrasci konvertita pokazuju sklonost ka radikalnim binarnim podelama: „mi“ (novi kolektiv) vs. „oni“ (stari kolektiv), pri čemu „oni“ postaju dehumanizovani ili rasno/etnički stigmatizovani.



3. Etnopsihološki kontekst​


  • Balans između dva sveta – U multietničkim društvima, konvertit je često „među-društveni posrednik“ koji, da bi izbegao sumnju, bira ekstremizam.
  • Fenomen „unutrašnjeg kolonizatora“ – Konvertit može postati najglasniji zagovornik diskriminacije ili asimilacije onih koji podsećaju na njegovo staro poreklo.
  • Psihološka racionalizacijaRasizam konvertita se često racionalizuje kroz diskurs „civilizacijske superiornosti“ nove grupe, što je zapravo pokušaj da se obezbedi trajna legitimacija sopstvenog izbora.



🔹 Zaključak:
Rasizam etničkih konvertita je pre svega psihološki mehanizam samopotvrđivanja. On proizlazi iz nesigurnosti identiteta i potrebe da se „preseče“ veza sa starim poreklom kroz otvorenu mržnju. U psihoanalitičkom smislu, radi se o projekciji i prekompenzaciji; u kontekstu mentaliteta – o naglašenoj rigidnosti i potrebi da se bude „najčistiji pripadnik“; dok etnopsihologija to tumači kao oblik unutrašnje kolonizacije i straha od „povratka“ starog identiteta.
 
Ne lupaj, pre hiljadu godina nije bilo posebnih južnoslovenskih jezika. Bugarski je postao problematičan za Slovence tek negde u 16. veku, pre toga su se razumeli bez problema.

Jedino tko ovdje lupa i trola si ti. Ako stvarno misliš da se pred tisuću godina nisu već svi jezično razlikovali, ehe. Istočno od Drine svi su govorili bugarski.
 
Razumemo mi to.

Tema rasizma etničkih konvertita je delikatna, ali i vrlo intrigantna, jer obuhvata prelazak pojedinaca ili grupa iz jednog etničkog/nacionalnog ili kulturno-religijskog identiteta u drugi, pri čemu se često javlja fenomen hiperidentifikacije – odnosno ekstremno naglašene lojalnosti prema novom kolektivitetu. To ponekad vodi do izraženih oblika netrpeljivosti, pa čak i rasizma prema onima koje su konvertiti ostavili "iza sebe". Evo kako se to može sagledati iz nekoliko uglova:




1. Psihoanalitički ugao​


  • Kompleks izdaje i krivice – Konvertit može osećati nesvesnu krivicu zbog napuštanja „prvobitnog“ identiteta, pa je potiskuje agresijom usmerenom prema bivšoj grupi. To se javlja kao projekcija: ono što ne prihvata u sebi, napada u drugome.
  • Mehanizam prekompenzacije – Da bi „dokazao“ pripadnost novom kolektivu, konvertit ide korak dalje od prosečnog člana: zauzima ekstremnije stavove, naglašava rasne, nacionalne ili religijske granice.
  • Ambivalentnost prema sopstvenom poreklu – Freud bi ovde govorio o „unutrašnjem strancu“: ono što se potiskuje (poreklo, koreni) vraća se u oblik mržnje i neprijateljstva.



2. Mentalitet i kolektivna psihologija​


  • „Čistiji od čistih“ sindrom – Konvertiti često nastoje da pokažu da su „autentičniji“ pripadnici nove grupe od onih rođenih u njoj. To je fenomen poznat u istoriji religijskih konverzija (npr. preobraćeni Jevreji u Španiji kao najrevnosniji inkvizitori).
  • Narušena sigurnost identiteta – Za razliku od „urođenih“ članova grupe, konvertiti nemaju duboku tradicijsku pozadinu, pa svoju identifikaciju grade na ideološkoj rigidnosti i isključivosti.
  • Kolektivni stereotipi – Etnopsihološki obrasci konvertita pokazuju sklonost ka radikalnim binarnim podelama: „mi“ (novi kolektiv) vs. „oni“ (stari kolektiv), pri čemu „oni“ postaju dehumanizovani ili rasno/etnički stigmatizovani.



3. Etnopsihološki kontekst​


  • Balans između dva sveta – U multietničkim društvima, konvertit je često „među-društveni posrednik“ koji, da bi izbegao sumnju, bira ekstremizam.
  • Fenomen „unutrašnjeg kolonizatora“ – Konvertit može postati najglasniji zagovornik diskriminacije ili asimilacije onih koji podsećaju na njegovo staro poreklo.
  • Psihološka racionalizacijaRasizam konvertita se često racionalizuje kroz diskurs „civilizacijske superiornosti“ nove grupe, što je zapravo pokušaj da se obezbedi trajna legitimacija sopstvenog izbora.



🔹 Zaključak:
Rasizam etničkih konvertita je pre svega psihološki mehanizam samopotvrđivanja. On proizlazi iz nesigurnosti identiteta i potrebe da se „preseče“ veza sa starim poreklom kroz otvorenu mržnju. U psihoanalitičkom smislu, radi se o projekciji i prekompenzaciji; u kontekstu mentaliteta – o naglašenoj rigidnosti i potrebi da se bude „najčistiji pripadnik“; dok etnopsihologija to tumači kao oblik unutrašnje kolonizacije i straha od „povratka“ starog identiteta
Ma da. To sigurno nije imalo veze što su Srbi bili 100% nepismeni, nisu imali uopće građanstva, nisu imali intelektualnu elitu, kulturu, o renesansi i baroku da ne govorimo i što nisu imali ni znanost, ni umjetnost, ni insitucije. Glavni vođe naroda bili su nepismeni stočari. :lol:
 
Ma da. To sigurno nije imalo veze što su Srbi bili 100% nepismeni, nisu imali uopće građanstva, nisu imali intelektualnu elitu, kulturu, o renesansi i baroku da ne govorimo i što nisu imali ni znanost, ni umjetnost, ni insitucije. Glavni vođe naroda bili su nepismeni stočari. :lol:
Na koje Srbe misliš - Teslu, Pupina, Borojevića, Preradovića, Zmaja, Orfelina, Njegoša, Milankovića?

Ja poznajem hrvatsku udžbeničku literaturu iz istorije i književnosti i bila je upravo koncipirana da razvija kompleks više vrednosti kod Hrvata u odnosu na Srbe. U pitanju je debela neinformisanost, dezinformisanost i uljuljkivanje u duboku patologiju nacionalnog konvertitstva.
 

Back
Top