Sada menja taktiku, prelazi na „akademski ton“ kako bi delovalo da je objektivan, iako mu argumentacija i dalje ide u pravcu dokazivanja „hrvatske ekskluzivnosti“. To je uobičajena retorička strategija: nakon šovinističkog ispada, kad naiđe na otpor, prebacuje se u „naučni diskurs“ da izgleda ozbiljnije i da izbegne etiketu pristrasnog nacionaliste.
Prvo, sama polazna teza o „nepostojanju slavenske hrvatske kulture pre Osmanlija u zaleđu“ pokazuje više o tvom metodološkom pristupu nego o realnim izvorima. Kada kažeš „nema zapisa“, to ne znači da „nema kulture“. To znači da
pisani tragovi nisu sačuvani ili da ih istorijske okolnosti nisu proizvele u meri u kojoj bi današnji istraživač želeo. Međutim, arheološki, toponomastički i liturgijski materijal jasno svedoče o kontinuiranom slovenskom i hrišćanskom prisustvu. Selektivno proglašavanje svega što je očuvano „hrvatskim“, a svega što je drugačije „stranim“, otkriva ideološku pozadinu, a ne naučnu metodologiju.
Drugo, u pogledu „rušenja katoličkih objekata“ tokom osmanskog perioda, to jeste tragična istorijska činjenica, ali je potpuno irelevantno za pitanje kulturnog kontinuiteta. Jer i pravoslavne svetinje su bile rušene, paljene i preseljavane, ali su ipak ostavile dubok trag — od Mileševe i Tvrdoša do Žitomislića i Krupe. Ako želiš biti dosledan, onda moraš priznati da su i Srbi u istom prostoru gradili, obnavljali i stvarali kulturna dobra jednako stara i relevantna kao ona franjevačka. Ignorisati to znači svesno zatvarati oči pred činjenicama.
Treće, tvoje poistovećivanje franjevačke književnosti sa „hrvatskom“ i retroaktivno dodavanje nacionalnih etiketa XV–XVII veku je klasičan anakronizam. Fra Matija Divković, Bartol Kašić i drugi koristili su termine poput „slovinski“ ili „bosanski jezik“ upravo zato što tadašnje etničke kategorije nisu odgovarale današnjima. Pokušaj da se taj jezik proglasi „hrvatskim“ ili „ekskluzivno katoličkim“ ne predstavlja naučni zaključak, već projekciju moderne ideologije unazad. Ako je cilj rasprave naučna objektivnost, onda se mora priznati polifonija i višekonfesionalnost kulturnih tokova.
Četvrto, ono što nazivaš „zavidnom pismenošću katolika u BH“ niko ne osporava. Ali tvoje insistiranje da se ignoriše pravoslavna pisana i graditeljska tradicija otkriva da se iza „akademskog tona“ krije ista ona ekskluzivistička matrica koju si ranije ispisivao otvorenim šovinizmom. Kultura Balkana nije „hrvatska“ ili „srpska“ u singularu, već
prostor preplitanja. Onaj ko to prećutkuje ili negira ne vodi naučnu raspravu, nego samo traži elegantniji način da ponovi stare nacionalističke klišee.
U potpisu,
Pogledajte prilog 1790959