Киш захтева невероватну образованост, свестраност читаоца.

Заиста мораш бити поткован знањем да би разумео доста тога.
A kakvu ste vrstu čitalaca očekivali?
"Ovu sam knjigu (
Grobnica za Borisa Davidoviča) pisao upravo - i u tom zahtevu nisam ni sam ni jedini - za takvog,idealnog,čitaoca koji bi morao znati toliko koliko i ja,ako ne i više,o određenim istorijskim događanjima,i koji se ne bi smeo začuditi sižeu nego veštini razrade tog sižea.Naravno,to je bila književnička naivnost,verovati da postoji takav čitalac,čitalac koji se više divi fakturi,tekstu,nego samoj povesti." (Po-etika,knjiga II)
i "No,ja se nerado pouzdajem u kvantitet.Više bih voleo (to,na žalost,ne zavisi od mene) deset pravih čitalaca od stotinu ili hiljadu onih koji nisu došli do knjige po izbornoj srodnosti nego da je to slučajno.To sada govorim uopšteno,sa namerom da skrenem paženju na jedan opasan fenomen da se valjanost jedne knjige,jedne književne poruke,procenjuje isključivo,ili u prvom redu,brojem čitalaca." (Isto)
Govoriti o stvaralačkom opusu Danila Kiša na onaj ustaljen način,onako kako to kritika često radi - naklapanjem oko književne teme ili fabule - to ne znači skoro ništa i to je prevođenje originalnog na jezik banalnosti.Sama fabula po sebi nije ništa,kao što ni fabula Ane Karenjine / status žene,ljubavni trougao / sama po sebi nije ništa.
Fabula je,kako kaže Šklovski,tek građa za sižejno oblikovanje,a siže Kišovih knjiga je stil;i obratno.
Pominjani "Peščanik" je antropološki roman prožet metafizičkim dilemama,nastao iz jednog pisma koje nosi datum 5.4.1942. godine,rekonstrukcija čitavog jednog sveta,mehanizam s beskonačnim brojem planova,s nepogrešivim varijacijama,betovenski razrađenim motivskim radom (u muzičkom smislu),ovaj roman je oživljavanje duha jednog vremena,kroz objektivizaciju stvarnosti (ma koliko god se ona činila kao fantazija,neobična i bizarna) jednim nepristrasnim,dokumentarnim tonom,osim naravno u slučajevima gde je progovarao onaj o kome knjiga govori: E.S...
( . . . )
Smisao književnosti je da postavlja pitanja,a ne da nudi odgovore,jer davanje odgovora stvara kanon,dogmatizam,angažovanu književnost - ne literaturu,već publicitiku.Umetnost se,veli Nabokov,čim stupi u dodir sa politikom,
neminovno spušta na nivo najobičnijeg ideološkog bofla.
Knjige više niko ne čita,pisci
pevaju u pustinji (kako kaže Sartr),a literatura je danas poslednje pribežište duha.
Zbog toga sam se,između ostalog,bunio na onoj temi o reformi školstva gde su pojedini zagovarali izopštenje umetnosti,kako iz obrazovanja,tako i iz života.
E pa,žao mi je.Današnjem čoveku,koji veruje slepo u sva čuda nauke,sve je postalo jasno,iako i dan-danas stojimo u potpunom mraku što se tiče bitnih pitanja čovekovih:
šta smo i odakle smo,i kako sa ovom svešću o svetu živimo u najdubljem mraku teorija i nagađanja,a da nam nauka tu ništa ne može pomoći,ni biologija,ni astronomija,genetika,ni evolucija čak;Svet ostaje jednako konfuzan.
(
(Ipak,u tome nije stvar,jer svo znanje ove zemlje neće mi dati ništa što bi me moglo uveriti da je taj svet moj.Vi mi ga opisujete i učite me da ga razvrstavam.Vi nabrajate njegove zakone,a ja se gladan spoznaje,slažem da su oni istiniti.Vi raspravljate njegov mehanizam,i moja se nada uvećava.Napokon,vi me učite da se taj čarobni svet i šaroliki svet svodi na atom,a da se sam atom svodi na elektron.Sve je to dobro,i ja čekam da nastavite.Objašnjavate mi taj svet slikom.Priznajem tada da ste stigli do poezije: ja nikada neću spoznati.Razumem,ako mogu s pomoću znanja shvatiti pojave i nabrojati ih,ne mogu isto tako obuhvatiti svet.Kada bih posve izbliza pratio njegov celokupni reljef,ja,ipak,ne bih o njemu više znao.A vi me stavljate pred izbor između jednog opisa koji je siguran,no koji me ničemu ne uči,i hipoteza koje teže da me pouče,no koje nisu uopšte sigurne.Tuđinac sebi samome i tom svetu,naoružan,a to je sva moja potpora,jednom mišlju koja sebe samu osporava od treba kad se afirmira - kakav je taj život gde jedino mogu imati mira odbacim li znanje i življenje,gde težnja za osvajanjem udara o zidove koji prkose jurišima?Hteti - to znači izazivati paradokse.Sve je uređeno tako da nastane onaj otrovni mir koji stvari bezbrižnost,san srca ili smrtonosna odricanja.) - Alber Kami.)
Dakle,današnji čovek,video je ta čuda: što se tiče astronomije,video je mesec izbliza,što se tiče eugenetike,vidi kako deca narastaju,"pa su nekoliko santimetara viša od svojih dedova",svedok je tzv.seksualne revolucije,sociologija mu je odgovorila jasno na sva pitanja,jasno da jasnije ne može biti - 2 + 2 = 4,progresivni pobeđuju,nazadni su pobeđeni,hibernacija je besmrtnost bogatih,sutra već pristupačna i nama,a atomska bomba je probušila obraz čovečanstva,bezbolno,bez krvi,za tili čas,i time potvrdila da su čuda nauke jedina čuda,a eto,srce se čovekovo presađuje s jednog čoveka na drugog,s mrtvog na živog,i uskoro će to srce,tako bar tvrde,biti zamenjeno svinjskim srcem i čovek će početi da rokće kao svinja.
Umetničko saznanje je,dakle,poslednje utočište ljudskog duha.
Kad budu svi roktali svojim svinjskim srcima,poslednji koji će još gledati svet ljudskim očima i osećati ljudskim srcem biće oni kojima ne bejaše strano iskustvo umetnosti.