Šta čitate?

Pretpostavljam da si onda vec citao Zivot i prikljucenija vojnika Ivana Conkina?
Crnjanski stvarno ne znam kako ikome moze da se svidja ,ali dobro ,svakom svoje :lol:
Eto, da zaboravih i sekspira ...
I ne bih se slozio za komedije ,tragedije i drame , obozavam da ih citam ,kako sam vec veliki obozavalac kinematogarfije uopste i manjoj meri i pozorista ,tako da prilikom citanja takvih dela aktivno razmisljam kako bih ih ja adaptirao za platno ^____^
Inace preskocio sam i Stankovica posto ni prema njemu ne osecam nikakvo zasluzeno postovanje.

Čitao sam taj prvi deo :) kako sam čuo, i treći postoji al' nisam naleteo u biblioteci, pa kad uspem. To je čak pisano nekoliko desetina godina nakon objavljivanja prve i druge :mrgreen:
Meni je Stanković ogavan, also. Mislim da je on bio potpuno neškolovan, nimalo umešan što se tiče pisanja i da su mu jedino priznanje odali zbog dobre psihologije junaka. Al ebeš to kada je gotovo mučno čitati bilo šta njegovo.
 
yep, bila gadna frka oko toga. Philosopher ode zbog toga, a krepto nas i dalje časti svojim prisustvom

nego kreptomane, ni ja tebe baš nešto nisam video da nam daruješ neke duboke analize književnih dela :per:

Filozof se tad nešto baš nadrko na mene, ne znam ni zašto zapravo. Mada je on bio takav tip da bi ishejtovo bilo koga na mom mestu, imao je problem s funkcijom generalno :lol:

Pa to jeste, pardon onda, nego mi upalo u oči što ste neke velike stvari vrlo lako odјebali bez nekog kvalitetnog objašnjenja pa sam osetio potrebu da prokomentarišem :)
 
Ja batalila Oliver Tvist, završila i Orkanske visove i Velika očekivanja i imala kolokvijum (teme "uticaj gospođice Havišam na Pipov život" i "odnos Hitklifa i Izabele", ako vas je zanimalo), i nastavljam u istom stilu, sad sam na pola Slike Dorijana Greja, pa onda Vodenica na Flosi i Tesa od d'Urbervila, i po tri pesme od Tenisona (<3) i Brauninga (</3), i O REVOAR viktorijanskoj književnosti, i bacam se na modernizam, a to bi bile Gospođa Dalovej, Portret umetnika u mladosti, Eliotova Pusta zemlja, i one vizantijske pesme od onog Jejtsa, i GOTOV SEMESTAR što se književnosti tiče (Lord Džim i Sinovi i ljubavnici gotovi, teme za kolokvijum "Marlova narativna tehnika" i "Lorensov opis rudarskog društva"), neću roman više u životu da vidim.

Moram da kažem da mi je Dikens isisao svaku volju za životom, majku mu je l je morao onoliku romančinu da piše, znači možeš lagano da istrgneš dvadesetak stranica mestimično, a da ne naškodiš radnji romana. A i ne volim melodrame. Kod Emili Bronte ne možeš da cepaš knjigu, je l, jer ti treba cela, al šta taj roman čini baš viktorijanskim (osim vremenskog razdoblja u kom je nastao, je l), niko nije uspeo da mi objasni. Mada možda je zato jedini zanimljiv roman kog sam se prihvatila iz viktorijanske upravo "Orkanski visovi". Oskar Vajld ima tendenciju da jako smara svojim novim hedonizmom, i tom dosadnom promocijom svoje filozofije. Ako deliš knjige na dobro i loše napisane, onda skontaj da l pišeš roman ili dramu za početak, pa izbaci filozofske pouke i idi klanjaj se Tenisonovom kipu ili nešto. I kad smo kod Tenisona, čovek je genije, i tu nema šta da se priča. Al osećam potrebu da svejedno pričam. :mrgreen: Valjda što sam žensko. :mrgreen: Svejedno, čovek je tako baratao formom, da je to neverovatno. Kad sam ustanovila da su i Ulysses i Tears, Idle Tears napisane u blank verse-u bila sam zaprepašćena prosto činjenicom da jedna ista stvar može jednom da deluje tako odsečno i grubo, a drugi put tako milozvučno i nežno. U Ulysses "To strive, to seek, to find, and not to yield" ima taj neki prizvuk marša, ako me razumete, dok u Tears, Idle Tears čuješ "So sad, so fresh, the days that are no more" kao da ti baka priča uz neki kamin jbt, majndfak. Al to i nije tolko uznemirujuće, mislim ok, ako si Tenison (SAMO ako si Tenison) očigledno možeš da koristiš blank verse za priču pored kamina, ali njegova poezija je LEPA. Toliko lepa, da možeš samo da je čitaš i da budeš srećan. Ona retko ima dublje značenje, ali toliko lepoj poeziji dublje značenje i ne treba, ona je oličenje pesničkog talenta, nepokvarenog filozofskim divljanjem ili ružnim nagonom za kritikovanjem svega.

S druge strane, modernizam mi se dopada. Volim da čitam stvari koje opisuju unutrašnji svet pisca, jer da sam htela filozofiranje, čitala bih Hegela, a društvo umem i sama da kritikujem, doduše mnogo manje rečito nego Dikens.
 
Ako deliš knjige na dobro i loše napisane, onda skontaj da l pišeš roman ili dramu za početak, pa izbaci filozofske pouke

Pa šta onda ostaje, čist estetski doživljaj forme? :)
Mislim da svakako mora da se posveti pažnja i formi i sadržaju...

jer da sam htela filozofiranje, čitala bih Hegela, a društvo umem i sama da kritikujem, doduše mnogo manje rečito nego Dikens.

Taj koji čita Hegela je ili primoran na to ili je mazohista :lol:
A ja volim filozofiju za razliku od tebe :lol:
Ima tu nešto malo dublje nego čiste podele na prozu kao delo estetike i prozu kao formu filozofije, činjenica je da dosta "velikih" filozofa nije daleko odmaklo u spoznaji istine šta god to bilo upravo jer su lišili svoje tekstove duše i sveli ih na čist sklop logičkih sudova i filozofskih termina čije su konotacije neverovatno široke.
Najuspešnija "filozofska" dela su upravo umetnička dela velikih pisaca, Dostojevskog, Getea, Andrića, nema veće filozofije od te, kad se setim ushićenja u srednjoj školi s kojim sam čitao Čiča Gorioa, to mi na neki način predstavlja potvrdu, to delo je čista filozofija bez trunke dijalektike. Razumem da neko neće da se složi s ovim jer prosto ne doživljava to tako, al ovo je moje viđenje stvari.
 
Kao što reče kreptoman, filozofija implementirana u književno delo ima veću snagu. Šta ti to smeta kod Vajlda, mene baš ni u jednom trenutku nije smorilo, neverovatni su dijalozi između Dorijana i lorda Henrija
 
Pa šta onda ostaje, čist estetski doživljaj forme? :)
Mislim da svakako mora da se posveti pažnja i formi i sadržaju...
Naravno da mora, ja sam više ciljala na Vajldovo licemerje u svemu tome.

Taj koji čita Hegela je ili primoran na to ili je mazohista :lol:
A ja volim filozofiju za razliku od tebe :lol:
U tom slučaju bih definitivno čitala Hegela, čisto iz fazona. :P

Ima tu nešto malo dublje nego čiste podele na prozu kao delo estetike i prozu kao formu filozofije, činjenica je da dosta "velikih" filozofa nije daleko odmaklo u spoznaji istine šta god to bilo upravo jer su lišili svoje tekstove duše i sveli ih na čist sklop logičkih sudova i filozofskih termina čije su konotacije neverovatno široke.
Najuspešnija "filozofska" dela su upravo umetnička dela velikih pisaca, Dostojevskog, Getea, Andrića, nema veće filozofije od te, kad se setim ushićenja u srednjoj školi s kojim sam čitao Čiča Gorioa, to mi na neki način predstavlja potvrdu, to delo je čista filozofija bez trunke dijalektike. Razumem da neko neće da se složi s ovim jer prosto ne doživljava to tako, al ovo je moje viđenje stvari.
Ne govorim o prozi kao delu estetike (Vajld o tome govori, tj. govorio je), već o umetnosti kao izrazu samog umetnika, tj. onog ljudskog u njemu. S tim u vezi, moje mišljenje je da je guranje filozofije u umetnost isto što i guranje umetnosti u matematiku, jer prosto ne obuvaš sandale kad ideš na skijanje.
Sad, s druge strane stoji to nalaženje filozofije u umetničkim delima, ali ja nisam vična tome (niti se bavim filozofijom uopšte), jer ko što rekoh, u delu tražim čoveka, a ne teoriju, pa kontam da ćeš razumeti zašto to meni izgleda kao izražavanje sveta kroz broj 23. Ako ga tražiš, naći ćeš ga. :P

Kao što reče kreptoman, filozofija implementirana u književno delo ima veću snagu. Šta ti to smeta kod Vajlda, mene baš ni u jednom trenutku nije smorilo, neverovatni su dijalozi između Dorijana i lorda Henrija
Pa rekla sam šta mi smeta. xD
Oskar Vajld ima tendenciju da jako smara svojim novim hedonizmom, i tom dosadnom promocijom svoje filozofije.
 
guranje filozofije u umetnost isto što i guranje umetnosti u matematiku.

Ne bih se složio, a i veoma loše poređenje si odabrala :lol: Sama filozofija doprinosi formiranju svesti pojedinca koji se vodi nekom putanjom i ona može predstavljati odgovor na njegove akcije... odnosno zbog čega je uradio to što je uradio.
Kako bi drugačije objasnila Mersoovu narav i njegove reakcije da ne znaš kojom filozofijom se on, odnosno Kami vode?
Isto važi i za Vajlda/Dorijana Greja, koji je opet pod uticajem tuđe filozofije živeo takav život ali je vremenom i sam shvatio njegov besmisao(posle dolaze preokreti kad pokušava da se preobrati).
 
U tom slučaju bih definitivno čitala Hegela, čisto iz fazona. :P

To jer još uvek nisi videla ništa od njega, ali kad pročitaš nešto, neće ti ni iz fazona više biti zanimljiv :P


Ne govorim o prozi kao delu estetike (Vajld o tome govori, tj. govorio je), već o umetnosti kao izrazu samog umetnika, tj. onog ljudskog u njemu. S tim u vezi, moje mišljenje je da je guranje filozofije u umetnost isto što i guranje umetnosti u matematiku, jer prosto ne obuvaš sandale kad ideš na skijanje.
Sad, s druge strane stoji to nalaženje filozofije u umetničkim delima, ali ja nisam vična tome (niti se bavim filozofijom uopšte), jer ko što rekoh, u delu tražim čoveka, a ne teoriju, pa kontam da ćeš razumeti zašto to meni izgleda kao izražavanje sveta kroz broj 23. Ako ga tražiš, naći ćeš ga. :P

A je l' ne smatraš filozofiju kao deo čoveka, deo ljudskog? onaj deo koji se večno pita i preispituje, radoznali deo koji u sebi ima neuništivu želju za znanjem, pravim znanjem i SAznanjem, želju za spoznajom istine i samospoznajom, koji gleda duhovnim okom, razume intuitivno i kvalitativno a ne istrenirano i kvantitativno? koji prevazilazi sve negacije uma od strane materijalnog u čoveku, a opet ulazi u bit svega iskustvenog, koji OSEĆA ono što jeste i razumeva njegove principe?
Umetničko delo nije umetničko samo zbog estetskog utiska koji ostavlja, već i zbog osećaja uzvišenosti koji proizvodi, utiska "dubine" takoreći.

Kao što reče kreptoman, filozofija implementirana u književno delo ima veću snagu. Šta ti to smeta kod Vajlda, mene baš ni u jednom trenutku nije smorilo, neverovatni su dijalozi između Dorijana i lorda Henrija


Čak ni ne mislim na filozofiju implementiranu u književnost, već na harmonični sklop sadržaja i forme koji u sebi sadrži ideju jedinstva i celovitosti, a to jedinstvo se upravo objektivizuje kroz utisak uzvišenosti koji dobijamo kad to umetničko delo doživljavamo.
Filozofija je što se mene tiče samo druga reč za spoznaju istine.
 
filozofija je jedna vrsta romana i roman je jedna vrsta filozofije. bitna razlika je u tome sto je filozofija jedno milion puta bolje umetnicko delo od romana. ko god kaze suprotno jednostavno nema dobar ukus.

moje mišljenje je da je guranje filozofije u umetnost isto što i guranje umetnosti u matematiku, jer prosto ne obuvaš sandale kad ideš na skijanje

filozofija jeste umetnost kao i matematika, samo jbg kad su ljudima isprani mozgovi do te mere da su im ovako jednostavne stvari nepojmljive. razlika je pre svega u tome sto su romani SIMULACIJA iliti BEG IZ STVARNOSTI. filozofija i matematika su takodje jedna vrsta simulacije (jer je svaki tekst simulacija necijih misli) ali je to vrsta simulacije koja motivise akciju u realnom zivotu te nije ona vrsta simulacije na koju ovde mislim (a to je simulacija ciji je cilj ESKAPIZAM.)
 
Jao leb vam *****, ne mogu ja da se nosim s vama. :lol:

Ne bih se složio, a i veoma loše poređenje si odabrala :lol: Sama filozofija doprinosi formiranju svesti pojedinca koji se vodi nekom putanjom i ona može predstavljati odgovor na njegove akcije... odnosno zbog čega je uradio to što je uradio.
Kako bi drugačije objasnila Mersoovu narav i njegove reakcije da ne znaš kojom filozofijom se on, odnosno Kami vode?
Isto važi i za Vajlda/Dorijana Greja, koji je opet pod uticajem tuđe filozofije živeo takav život ali je vremenom i sam shvatio njegov besmisao(posle dolaze preokreti kad pokušava da se preobrati).
Au kolko loše pamtim imena, jedno 10 minuta mi je trebalo da se setim da o Strancu govoriš. xD
Nije li Stranac pretežno filozofsko, a ne umetničko delo? Nije li Merso očigledan primer apsolutnog negiranja ljudske prirode? Zar on ne predstavlja um u potpunom odsustvu duše, i prema tome filozofiju u odsustvu umetnosti?

To jer još uvek nisi videla ništa od njega, ali kad pročitaš nešto, neće ti ni iz fazona više biti zanimljiv :P
Sad me samo izazivaš. :mrgreen:

A je l' ne smatraš filozofiju kao deo čoveka, deo ljudskog? onaj deo koji se večno pita i preispituje, radoznali deo koji u sebi ima neuništivu želju za znanjem, pravim znanjem i SAznanjem, želju za spoznajom istine i samospoznajom, koji gleda duhovnim okom, razume intuitivno i kvalitativno a ne istrenirano i kvantitativno? koji prevazilazi sve negacije uma od strane materijalnog u čoveku, a opet ulazi u bit svega iskustvenog, koji OSEĆA ono što jeste i razumeva njegove principe?
Jedino ako proširiš pojam tako da u njega upadaju sve ljudske delatnosti (al ja recimo uopšte ne posedujem deo koji opisuješ, drugim rečima neki ljudi uopšte nemaju žicu za filozofiju, i kako to onda može da bude opšte ljudsko svojstvo?).

Umetničko delo nije umetničko samo zbog estetskog utiska koji ostavlja, već i zbog osećaja uzvišenosti koji proizvodi, utiska "dubine" takoreći.
Sa ovim se slažem u potpunosti, je l. Nego mi pade nešto na pamet, kako vidiš filozofiju u muzici, ili arhitekturi? Ako je sastavni deo umetnosti, je l ne mora da bude u SVAKOJ umetnosti?

filozofija je jedna vrsta romana i roman je jedna vrsta filozofije. bitna razlika je u tome sto je filozofija jedno milion puta bolje umetnicko delo od romana. ko god kaze suprotno jednostavno nema dobar ukus.
Errr... Važi.

filozofija jeste umetnost kao i matematika, samo jbg kad su ljudima isprani mozgovi do te mere da su im ovako jednostavne stvari nepojmljive. razlika je pre svega u tome sto su romani SIMULACIJA iliti BEG IZ STVARNOSTI. filozofija i matematika su takodje jedna vrsta simulacije (jer je svaki tekst simulacija necijih misli) ali je to vrsta simulacije koja motivise akciju u realnom zivotu te nije ona vrsta simulacije na koju ovde mislim (a to je simulacija ciji je cilj ESKAPIZAM.)
Nije da razumem šta pričaš, al probaću da pogodim. Ti oćeš da kažeš da je sve što je iz glave preneto na papir, jedna ista stvar?
 
Jedino ako proširiš pojam tako da u njega upadaju sve ljudske delatnosti (al ja recimo uopšte ne posedujem deo koji opisuješ, drugim rečima neki ljudi uopšte nemaju žicu za filozofiju, i kako to onda može da bude opšte ljudsko svojstvo?).

imaš nego se foliraš, a i žensko si, a vi ste prirodno praktičnija bića :P

Sa ovim se slažem u potpunosti, je l. Nego mi pade nešto na pamet, kako vidiš filozofiju u muzici, ili arhitekturi? Ako je sastavni deo umetnosti, je l ne mora da bude u SVAKOJ umetnosti?

znaš kako, ja filozofiju negiram kao disciplinu kako se shvata danas, i upravo zato i pljujem Hegela gore, kao i sve idealističke filozofe, i sve filozofe uopšte uz par izuzetaka koje opet moram malo jače da istražim da bih stekao pravi utisak o njima. Filozofija je jednostavno bivanje, Dekartovo cogito ergo sum shvaćeno malo šire, intuitivno doživljavanje i uživljavanje, potvrđivanje samog sebe kroz svoje postupke, ali i vid negacije kroz umetnost gde se potire subjektivno i na mahove uviđa semantički pluralizam svakog postojanja. Svaki je život, svako bivanje filozofija. I onda dobijaš umetnost, kao legitimnu ekspresiju jednog koje otkriva sve.

i onda dobijaš ovakve pesmetine čak i od problematičnih muzičara:

Ili iz slika gde filozofija jednostavno pršti na sve strane :D
F.Goja - San razuma rađa demone
goya-the-sleep-of-reason-breeds-monsters.jpg


E. Munk - Krik
scream_l.jpg
 
Poslednja izmena:

Back
Top