“Sa bajonetima možete da učinite sve, osim da sedite na njima.”
(Šarl Moris de Taljeran, u razgovoru sa Napoleonom Bonapartom)
I
Pahlavijev sindrom
“Kada je sila neophodna mora se primeniti hrabro, odlučno i potpuno. Ali moraju se znati i granice sile; kada silu treba zameniti manevrom, a udarac sporazumom.”
(Lav Trocki, “Šta dalje? Vitalna pitanja nemačkog proletarijata”, 1932)
I
Taljeran i
Trocki, ta dvojica velikih
tehničara politike, bila su dovoljno često u prilici da upotrebe silu da bi dobro znali granice njene moći. Neki drugi, međutim, nisu.
Početkom februara 1979. godine tadašnji iranski šah,
Mohamed Reza Pahlavi, bezuspešno je pokušavao da suzbije islamsku revoluciju koju je podstakao povratak verskog lidera, ajatolaha
Ruholaha Homeinija, iz izgnanstva u Parizu. U tom cilju šahova vlada je danima primenjivala silu nad demonstrantima.
Način na koji je ta sila primenjena, međutim, samo je ubrzao pad šahovog režima. Naime, vojska, policija i tajna služba Irana primenjivali su silu sasvim dovoljno da dodatno
naljute demonstrante, a nedovoljno da ih zaista
zaplaše. Zato se, sa svakom novom upotrebom sile, položaj režima dalje pogoršavao. Na kraju je sam aparat sile (vojska i policija) otkazao podršku režimu i režim je pao.
Ova greška u tehnici upotrebe sile kasnije je, u teoriji, nazvala
“Pahlavijevim sindromom”.
I pre i posle iranskog šaha, istu grešku učinili su mnogi državnici. Grčki pukovnici 1974. godine; poljski general
Jaruzelski, 1981; rumunski predsednik
Čaušesku 1989. – da ne idemo u ranije vekove i na udaljenije kontinente.
Svi oni su, u jednom trenutku, pomislili da primenom sile mogu rešiti dublje političke (i socijalne) probleme. I u svim tim slučajevima krajnji ishod je (po njih same, ali i po one društvene snage i vrednosti koje su zastupali) ispao mnogo gori nego da sila nije ni primenjena.
U ovom tekstu ispitaćemo
moć i granice sile u politici; njen odnos prema državi i zakonima; uslove, način i obim njene primene; njene vrste, oblike i vidove; njena ograničenja: istorijska, geografska i tehnološka; aparat za njenu primenu: njegovu anatomiju i autonomiju; njene neposredne i dugoročne posledice. Bavićemo se i nekim njenim specifičnim oblicima:
pučevima,
revolucijama i
egzekucijama. Na samom kraju, kao poslasticu i nagradu za one čitaoce koji budu izdržali do kraja, razmotrićemo i neke aspekte odnosa između sile i umetnosti.