Dakle, da je današnji hrvatski jezik ustvari Vukov srpski jezik dominantno je mišljenje hrvatskih jezikoslovaca i intelektualaca, ali se ovde pokušavaju nametnuti izvesni nenaučni stavovi da štokavica nije samo srpska već postoji i nekakva hrvatska štokavica. Da vidimo, polako...
»Velekrat sam razmišljao i razgovarajući se s druzimi iziskovao, kojim bismo načinom najboljim i najugodnijim mogli upisati i izgovoriti naša besidenja slovinska; ne mogosmo nikakova posobita najći, s kojim bi se moglo ne samo svima rusagom, paček ni jednomu samomu ugoditi gradu. Jere svaki človik svoga grada govor i besidenje hvali: Hrvat, Dalmatin, Bošnjak, Dubrovčanin, Srbljin. Što ćemo dakle reći i odlučiti? Razborito i razložito scinim ja zaisto i mnim, da oni pisalac, koji hoće štogod upisati naški, ima nastojati, koliko najbolje može, onim govorom upisati, koga on višt u mnozih pozna, da je najopćeniji i koga može svak' lašnje razumiti i s koristju pročtiti: neka kakogodire mnozima ugodi. Ovim dakle načinom odlučih ja pismo ovega Rituala ili Običajnika istomačiti naški, bivši ja govorio i općio s ljudmi od razlicih rusaga slovinskih hodeći po svitu, i ja sam njih ovaka govorenja razumio i oni su moja (krstjani, Rašijani, Srblji poluvirci i Turci). Jur dakle, ako ja bosanski upišem ove riči: poslao sam, učio sam, rekao sam ili take ine, ne branim zato Dalmatinu našemu, da on ne obrati na svoj način ove iste riči i inake ter reče: poslal sam, učil sam, rekal sam; ni manje Dubrovčaninu, da ne reče: poslo sam, reko sam; ali gdi ja upišem: što ili šta, ne branim Dalmatinu, da on reče: ča, ter tako u inih ričih, koje ne budu upisane načinom svoga grada ili mista, svak' na svoj način navrnuvši slovo kojegodir po svojoj običaji: tako ne imamo koriti jedni druzih veleći, da zanose.«
Bartol Kašić, »Ritual rimski«,Pag-Dubrovnik-Rim, predgovor, 1640.
http://www.ihjj.hr/o-hr-bartol-kasic-Institutiones-linguae-lllyricae .htm
Zadržimo se na jezuiti Kašiću, koji je nekako bitan jer otkako pokušavaju da sahrane Vuka, hrvatski jezikoslovci upravo Kašića uzdižu na pijedestal oca tzv. "hrvatskog jezika". Međutim, Bartolomeo Kašić pionirski je
predstavnik velikog talasa srpske misionarsko-prozelitističke leksikografije i gramatikografije. Možda Kašić ne bi u svojem poduhvatu uspeo da nije bio impresioniran i inspirisan jezikom bosanskog franjevca fra Matije Divkovića, zbog čega je Kašić svoj jezik nazivao "bosanskim". Istini za volju, čakavac Kašić jeste u svoju Gramatiku iz 1604. stavio neke čakavske padeške oblike, ali ih je kasnije, u svojem prevodu Biblije izbacio, pa se slobodno može reći da je Kašićev prevod Novog zaveta prvi prevod Novog zaveta na narodni srpski jezik, pogotovo imajući u vidu da se to desilo nakon što je Kašić pola svojega života proboravio u Beogradu i Dubrovniku.
Za odgovoran posao sastavljanja srpske gramatike Bartolomeo Kašić je odabran od strane jezuitskog generala pri Kongregaciji za propagandu vere, Klaudija Akvavive. Akvaviva je prelomio da jezik jezuitskih misionara bude srpska štokavica a na osnovu izveštaja Dubrovčanina, tj. Caftaćanina Marina Temperice:
Bosina vero inter ceteras Gentes Seruianam linguam adhibentes, puriori et elegantiori loquendi forma vti solet [..] sicut a Marino Temperizza Epidaurio a Societate Jesu hanc linguam optime callente accepi. (Angelo Roccha, Bibliotheca apostolica Vaticana, Roma, 1591)
“Bosna pak među ostalim narodima koji se služe srpskim jezikom, upotrebljava čišći i elegantniji način govora."
Vredno je pomena da je to isti čuveni jezuitski general, Klaudio Akvaviva, koji je krenuo da katoliči pravoslavnu Rusiju preko cara Dimitrija Lažnog Samozvanca, inače njegove poljske ekspoziture. Ovaj nam podatak može pomoći da shvatimo prozelitske namere Kongregacije, njenog generala i njihovih jezikoslovaca-misionara.
Claudio Acquaviva, peti jezuitski general;
broj jezuita za njegovog mandata porastao sa 5000 na 30000
Kašić u predgovoru svoje Gramatike iz 1604. jasno kaže da je on kao izabrani iz družbe Isusovaca od Kongregacije za propagandu vere ("onih kojima se suprotstavljati ne priliči") prvo morao
"da se potrudi da nauči jezik onoga naroda kojim se govori u većini krajeva", a sve zbog "drugih naroda, gotovo susjeda, (koji) bivaju zanemarivani, i to onih koji ime kršćanske i praočinske vjere poznaju, ali zbog nepoznavanja stvari koje trebaju znati i činiti otpadaju od dostojanstva i slave svojih predaka." Zbog njih je Bartolomeo Kašić "pokušao pravila ovoga jezika… skupiti i određenim i razumljivim načinom prikazati, kako bi što lakše i brže dospjela do onoga komu su namijenjena; a to su oni koji su željni ovaj jezik naučiti." Odnosno, kako Barol kaže: "neki izabrani iz naše družbe (koji se) trebaju potruditi oko studija da temeljito nauče ovaj jezik", a sve to jer je "zbog dugotrajna i bijedna položaja u suodnosu s neprijateljima katoličke vjere" "jasno u kakvu se položaju kod Ilira u ovo vrijeme nalazi kršćanska stvar. (Citirano prema prevodu
von Erdmann-Pandžić)
Kašić je, kako sam priznaje, u predgovoru svoje gramatike, morao prionuti na težak posao savladavanja srpskog jezika, jezika čiju je gramatiku imao da sastavi po naredbi jezuitskog generala Akvavive, a po preporuci Marina Temperice. Iz doba njegove pripreme za pisanje gramatike ostao je njegov rukopisni rečnik sa 3800 odrednica koji je Kašić sačinio za sopstvene potrebe.
Prema navodima profesora Petra Kolendića iz Dubrovnika, Kašić se lično poznavao sa Mavrom Orbinom pa je u Rimu 1614. štampao Orbinovo
"Zrcalo duhovno". "Zrcalu" je dodao i jedan svoj omanji rad –
Nauk za dobro pisati slovinski i lasno čitati ovo libarce u kome, ponesen širinom i presekom štokavskog (ilirskog) govora, kaže:
Znam ja ovo dobro, da se ovi nauk sklada veoma s našimi serbskimi slovi i da ga ja nijesam pokupio, nego s velicim razlogom, imajući naš jezik potrebu od veće slova nego latinski ali talijanski.
Navodimo reči dr Miloša Kovačevića: "Prevođenje Hrvata u srpski jezik ne počinje, sa ilirskim pokretom. To je završna faza, faza prihvatanja srpskoga jezika za hrvatski. Još krajem 16. i početkom 17. vijeka „prevođenje Hrvata u srpski jezik inicirala je Kongregacija za propagandu vjere u Rimu. (...) U arhivu Kongregacije za propagandu vjere u Rimu čuva se memorandum o prevodu Novoga zavjeta na slovenski jezik, u kome se, pored ostalog, kaže da Srbi imaju dijalekt od svih Južnih Slovena najbolji". [Svetozar Borak. Srbi katolici, SD „Dr Jovan Rašković", Novi Sad i SD „Zora", Beograd, 1998, 86. ] Za prevod Novog zavjeta određen je Bartol Kašić, koji je najbolje znao „ilirski jezik". Kašić je 1604. godine napisao prvu „ilirsku gramatiku": Institutionum linguae Illyricae libri duo. Za tu Kašićevu gramatiku
Vatroslav Jagić će 1884. godine reći: „To je gramatika narodnog srpskog jezika, srednjeg između štokavizma i čakavizma... Već 1636. godine u Zagrebu prihvataju taj jezik, koji su nazvali najprije ilirski, a zatim i hrvatski. Ali u suštini to nije ništa drugo nego srpski narodni jezik." [V. Jagić, Predavanja iz 1884/85. godine: Отношение славянских наречий к церковнославянскому язику, deo: Сербский язик sa posebnom paginacijom, str. 17] Ljudevit Gaj je sa ilirskim pokretom bio, dakle, samo završna karika u realizaciji ideje rimske Kongregacije za provođenje vjere. Trebalo je uzimanjem srpskoga jezika i teritorijalno i brojno proširiti Hrvate na račun Srba i srpskoga jezika."
Ovaj osvrt završićemo rečima dr Milana Rešetara: Prvobitno je čakavski govoreno ne samo na celom području Stare Hrvatske (Severna Dalmacija, Hrvatsko Primorje, Zapadna Bosna, Istočna Istra sa Kvarnerskim ostrvima), već i u još nekim pograničnim predelima, koji delom tek docnije (verovatno u XI veku) dospeše pod hrvatsku vlast (Srednja Dalmacija, sliv Kupe), ili čak nikad ne dođoše pod hrvatsku vlast (Pelješac, Korčula, Lastovo, verovatno i jedan deo Zapadne Istre). Pošto se u Staroj Hrvatskoj govorilo isključivo čakavski, pošto su stanovnici Stare Hrvatske sačinjavali masu čakavaca, i što se u prvim istorijskim vekovima hrvatsko ime pojavljuje samo u čakavskim predelima i jezičnim spomenicima, to je potpuno opravdano, zajedno sa Miklošičem, uzeti, da je hrvatski istovetan sa čakavskim, i obrnuto. I pošto je, s druge strane, dokazano svim starijim jezičnim spomenicima
da se u svim oblastima koje su kraće ili duže vreme bile delovi srpske države samo štokavski govorilo (Stara Srbija, Srbija, Crna Gora, Zeta, Hercegovina, Južna Dalmacija, Istočna i Južna Bosna, Srem), i da se u ovim oblastima srpsko ime upotrebljavalo za narod i za jezik, često čak i u vreme kad nije postojala državna pripadnost Srbiji – onda se opet mora dati pravo onome ko sa Miklošičem izjavljuje da su štokavski i srpski pojmovi koji se poklapaju.
Ako saberemo i oduzmemo, Bartolomeo Kašić
nikada svoj jezik nije nazvao hrvatskim, dok pismo na kojem bi se njegov
Nauk za dobro pisati slovinski bolje pisao
naziva "našimi serbskimi slovi". Štaviše, ovaj Hrvat kaže da je za potrebe pisanja svoje gramatike morao "da se potrudi da nauči jezik onoga naroda kojim se govori u većini krajeva". Da je to bio hrvatski jezik, Hrvat Kašić ne bi morao da ga uči.
Inače, knjižurine čije naslovnice Hroboatos redovno razvlači po Forumu kilava su proteza kojom pokušava da se premosti duboka
kriza jezičkog identiteta koja Hrvate drma otkad pokušavaju nacionalno da se konstituišu.
