Ne znam zašto si se toliko raspisao, ponovivši istu stvar kada sam prošli put pokrenuo ovo pitanje - bez odgovora na ono što je tema, a to je
istorijsko iskustvo nacionalne književne baštine Hrvata.
O jednačenju štokavice i srpskog jezika je bilo dosta govora na ovoj temi, tako da neću reći da to tema nije; svoje sam zamjerke tu na račun Deretićeve interpretacije, koja dobrim dijelom usvaja stanovište prethodnika koji nisu to dovodili u pitanje. posebno kao istorijski fenomen. No, da se ne vraćam na to...kao što sam već rekao, to je posljedica problema koji je više nas ovdje (uključiv i Mrkalja) zapazilo da postoji u srpskoj naučnoj zajednici, a suština tog problema leži u nedostatku
multidisciplinarosti i u
isuviše prepisivanja (kod pojedinih naučnih djelatnika, što je
posebna tema najnovije knjige Radoša Ljušića (treći dio, Kad ćeš da prestaneš da se svađaš)).
Danas Deretić u srpskoj istoriji književnosti zauzima jedno kultno mjesto, i tu ne mislim samo na Filološki fakultet Univerziteta u Beogradu; moguće je da je Milo Lompar među najzasluženijima za to. Zlata Bojović, koja se eksplicitno i bavi proučavanjem dubrovačke književnosti, iako piše na tragu Deretića i drugih starijih istoričara književnosti tj. predstavlja određeni kontinuitet te smjernice, nije toliko (ili se meni bar čini) sklona baš da izričito jezik starije štokavske književnosti nastale na tlu Dubrovačke republike nazove
srpskim. No da se vratim, ja sam izrazio već odavno gdje je tu Deretić, po mom mišljenju, izgrešio, tako da te molim da to sad ne preplićemo sa čitavom diskusijom oko štokavskog dijelakte, već se konkretizujemo na ono što je moje pitanje zapravo i bilo.
Pročitao sam opet Deretića, kao i tvoj upis, i jasno mogu reći da te ne razumijem. Možda je kognitivna disonanca posrijedi ?
Ti i nemaš suvislo postavljenih pitanja na koje bi se moglo odgovoriti. Stoga mogu reći da se i nema što odgovoriti na uzlove svjetonazora koji je u bitnom- pogrješan (kao da se raspetljavaju problemi kreacionizma ili geocentričnoga sustava).
Navodna pitanja koja potječu iz Deretićeva predgovora ni ne postoje u zbilji, ili- postoje samo za one koji tu vizuru misle da je uglavnom točna. A ona je uglavnom netočna (tu spada i Bojovićeva).
Prama tomu, mogao bih zaključiti:
- Deretić temelji svoje predočbe o hrvatskoj povijesti i kulturi, ili hrvatskoj kulturnoj povijesti na nešto proširenim ranoslavističkim zamislima. Cijeli kompleks tvrdnji koje je izveo, a tiču se jezika i etnosa, nacionalnih tradicija, etnogeneze i naciogeneze (Hrvata)- ne stoji. On ili ne zna, ili je vrlo, vrlo tendenciozan. O Bojovićevoj ili Lomparu nema što govoriti, to je fantazija. Nabrojat ću zato samo nekoliko bitnih teza na kojima je Deretić izgradio svoju mentalnu sliku Dubrovnika (vjerojatno se naslanjajući na ostale srp. povjesničare i filologe kao Pantića i Ivića):
a) štokavsko narječje je narodnosno isključivo srpsko po postanku i kulturnim pojavama. Netočno.
b) u Dubrovniku je u kreativnom razdoblju prevladavala esencijalno prigušena srpska svijet uz općeslavensku. Netočno. Prevladavala je gradska lojalnost uz smjesu općeslavenske i hrvatske, budući da je slovinstvo značilo osim šireg općeslavenskoga i uži, posebno hrvatski ideologem. O tom su radove dali razni autori, među njima Medini, Katičić, Rafo Bogišić, Foretić, ..
c) Dubrovnik je bio izoliran i kulturno odijeljen od ostatka južnoslavenskih gradova. Netočno, postojalo je strujanje i utjecaji, što je razvidno iz pjesama Vidalija, Vetranovića itd.
d) ta kultura je bila u 19. st. imitirana i apsorbirana od sjevernih Hrvata. Netočno. Ostavši najkreativnijim središtem, Dubrovnik je utjecao ne samo na obalne gradove, nego i na
kopnene dalmatinske gradove, Liku, Bosnu, Dalmaciju, Slavoniju i Ugarsku, napose u 17. i 18. st., prije Ilirskoga pokreta. Zagrebački biskup Antun Mandić je taj koji krajem 18. st. sudjeluje
u konačnoj odluci o štokavsko-jekavskom rječniku Joakima Stullija; Maksimilijan Vrhovac je mecena i oblikovatelj hrvatske integracijske ideologije koja želi neku vrst štokavštine za općehrvatski ilirski jezik.
Da ne govorimo o prvoj polovici 17. st., kada pod utjecajen Dubrovnika, vjerski život svih nekajkavskih Hrvata oblikuju djela Bandulavića, Kašića i Divkovića, nastala na zasadama dubrovačkih pisaca.
Dosta je samo baciti pogled na djelovanje Mandića i Vrhovca, dakle prije Preporoda:
http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=65481
http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=38569
e) dubrovačka je regionalna književnost puna srpske "istorijske svesti". Netočno. Ta se svijest, kao zapis, pojavljuje jedino u polufikcionalnom djelu Orbinija, a kao zabilješka u jednom pjevanju
Gundulićeva "Osmana", uz pogrješke koje pokazuju da mu je to polje bilo strano. Naprotiv tomu, hrvatske teme i motivika i narodnosna identifikacija javljaju se jasno kod pisaca kao što su
Antun Sasin, Vladislav Menčetić, Junije Palmotić, Petar Kanavelić, Dinko Zlatarić, ..
f) prijelaz na štokavštinu je bio revolucionarni potez Gajeva kruga, no oni su trebali pohrvatiti Dubrovnika e da bi to pustilo korijena. Netočno. Deretić navodi kako je pojam ilirski značio
nešto opstojeće izvan sjeverne Hrvatske, dok Jambrešićev i Belostenčev rječnik nose ilirsko ime u naslovu. Taj je dio bio upravo i kulturno u strujanju i veze u 18. st., ne toliko s Dubrovnikom, nego
s ostalim "ilirskim" krajevima, napose Slavonijom,a ovi isto (Kanižlić, Došen,..) djeluju u Zagrebu.
Konačno, i drugi su to rekli:
»Već sam u uvodu rekao da povjest priznaje samo dvoje narodno ime naroda našega: ime hrvatsko i srbsko; od ovih ne bijaše srbsko u Dubrovniku nikad u običaju, što bismo mogli primjerom dokazati, a naprotivno čini se, da su se hrvatskoga duže vremena spominjali i rado ga upotrebljavali.«
Vatroslav Jagić:
http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=28503
«U svoj književnosti hrvatskoj, kako se razvila u Dalmaciji i Dubrovniku, nema ni traga, da bi se narodni jezik zvao imenom srpskim, koje je bilo Dalmatincima i Dubrovčanima za čudo tako strano te je u njih srpski redovno što i maćedonski ili grčki.» Ko obori ove tvrdnje ozbiljnim i učenim dokazima, neka bude uvjeren, da cu ih se ja prvi odreći, jer mi je istina mila mimo sve.
Ivan Broz
http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=9757
g) srpska je književnost bila razdijeljena u crkvenoslavensku i vernakularnu dubrovačku. Netočno, to su fantazije nastale i nestale sa Šafarikom (govorim o "svijetu")
..
Moglo bi se pisati na vagone, no kao što rekoh- Deretić ne poznaje ni zbilju govora, ni kulturu, ni hrvatsku nacionalnu ideologiju i kulturu. On svodi Hrvate na prostor triju županija, tj. na "Horvate". To je ispod umovanja konca 19., a kamoli početka 21. stoljeća.
Da ne polemiziram- i ovo je previše- saćet ću: taj stav nema nitko izvan srpske kulturne zajednice. Ne kanim ga mijenjati- niti to želim ili mogu- no, bilo koji ozbilniji studij hrvatskoga jezika (autori Katičić, Brozović, Vince, ..), hrvatske književnosti (Kombol, Hercigonja, više autora u Liberu, Ježić, Frangeš,..), nacionalnoga identiteta i etnogeneze (Katičić, Budak, Banac, ..) daje posve drugu sliku u kojoj Deretićeva pisanja djeluju kao-anakronizam.
