Očito je da ti to nisi pozorno čitao, a ako jesi, onda nisi ključne tekstove, ili te to jednostavno nije zanimalo.
Stoga, ukratko:
- dokazano je- koliko to uopće može biti u povijesnoj dijalektologiji i jezikoslovlju- da je Dubrovnik bio od početka štokavsko-jekavski.
To uopće nije sporno, i ne da mi se po n-ti puta stavljati skenirane tekstove koji još postoje, negdje, na slijedu "Čiji je naš jezik". To je str., po sjećanju, oko 90-120.
Rešetar je bio u pravu, iako ne kako je on mislio, na srpsko-štokavski način 19. st. Konačno, Malićeva- kojoj to nije uža specijalnost- sama je naslovila
VHM kao potvrda izvornosti dubrovačke ijekavštine. To je pitanje riješeno Brozovićevim studijama iz 1960-ih, a pregledno je prikazano u njegoovm tekstu tiskanom
u broju "Dubrovnik u ratu", časopisa "Dubrovnik" 1992. U detalje je ta problematika obražena u 1. knjizi "Hrvatske dijalektologije" Josipa Lisca.
Na ovom forumu, to je ispisano, uglavnom, od:
http://forum.krstarica.com/showthread.php/251784-Čiji-je-naš-jezik/page103
do
http://forum.krstarica.com/showthread.php/251784-Čiji-je-naš-jezik/page110
Ne vidim čemu mlatiti mrtvog magarca 100 puta...
- jat je u golemoj većini dubrovačkih tekstova jednoslogovan. Malićeva govori i nesigurnosti upisa koja, po njezinom mišljenju, biva odslikana u primjerima Srj, tj.
oblicina upisa grješnik, okrjepa itd. No to nema veze s temom. Malićeva se, u slučaju Dubrovnika, bavila i bavi poglavito prozom.
Broj slogova se pak može nedvojbeno vidjeti
jedino u poeziji. Budući da postoji veliki korpus te poezije, a tiskan je i antologijama, lako se vidi
da je u preko 95% slučajeva dugi jat jednoslogovan. U malom je broju dvosložan, i to ne sustavno, nego zbog sroka.
- čakavština je, naravno, bila prisutna u Dubrovniku i kod pojedinaca, i u kulturi. Ono u čem je Rešetar pogriješio, temeljeći istraživanja na mladogramatičarskoj filologiji
i uzdizanju svega imaginarno "narodnog" je to što je mislio da je nešto bitno ako nađe razliku između "narodnog" govora, zabilježenoga najviše u neumjetničkim, vjerskim spisima,
i književnog- u njegovoj terminologiji- jezika, koji je štokavsko-čakavski po fizionomiji.
No- to je besmislica. ona pokazuje upravo suprotno, a to je da je Dubrovnik bio dijelom jedne jezično-kulturne sfere u umjetnosti, od Zadra do Kotora, u kojoj
razglabanje o dijalektologiji nema nikakvog etničkog ni drugog smisla. Točno je da se jezik umjetničke knjićevnosti temeljio i na čakavskim pjesmama iz drugih hrv. krajeva, no
Rešetar nije znao ni da se temeljio i na glagolskoj baštini, i na usmenoj književnosti drugih krajeva. Sve je to bili izvan njegova diskursa.
Dakle, dio je i dubrovačkih vjerskih spisa, a ne samo umjetničke knjićevnosti, povezan s drugim, zapadnijim dalmatinskim krajevima.
Ta je povezanost manje vidljiva u toj nezahtijevnoj prozi, no ona postoji.
No- to nema veze s onim što je pisano o povijesnom protegu raznih dijalekata u predmigracijskom razdoblju.