Romanski uticaj se odrzao do 1808. godine (zivi i docnije, nesto izmijenjen), u razliticim poljima gradske djelatnosti. Kulturno, slavizacija se odvila jos ranije, kao sto kazes, ali romanski uticaj i dalje nije odumirao. Poezija pocinje da cvjeta u 15. v. (Gucetic-Gozze, Kristicevic, Mencetic, Dz. Drzic, itd.) Pogledaj primjer Boskoviceve zenske strane porodice, a to je 18. vijek. Jos pri kraju tog vijeka, postali su opusteniji, nekako, prema ljudima druge vjere, pa su dozvolili Rusima (konzul je bio Albanac, ako se dobro sjecam) da naprave kapelicu. Zna se da su sarajevski (pravoslavni) trgovci pri dolasku u grad morali proci kroz karantin. Latinski (i talijanski) su cijelo vrijeme jezik administracije. Dolazilo je dosta ljudi iz Italije: Onofrio della Cava, graditelj vodovoda, Nikola Firentinac, itd. Primao je i grcke izbjeglice iz Vizantije, Laskarisa, Spandugnina, Dimitrija, brata Laonika Halkokondila koji je radio kao profesor grckog, prije nego sto su otisli za Italiju.
Kao rimokatolicki grad, bio je ipak otvoreniji prema drugim rimokatolicima nego pravoslavcima ili Jevrejima, to nije sporno, niti neka velika mudrost. Kulturno, iako su dubrovacki pisci slavili i srpsku istoriju (Orbini, Gundulic), bili su mnogo otvoreni prema dalmatinskim (hrvatskim) piscima i pjesnicima, kao i prema hrvatskoj istoriji (spomenuli smo Sasina i Mazuranica), bitkama, itd. Ali, insistirati na hrvatstvu tih ljudi je pogresan nacin razmisljanja. Odvratna iskljucivost smeta. Ako je vec nekome hrvatski, sto onda nekom drugom ne bi bio romanski? Eto, do cega takvo razmisljanje dovodi? Do nicega.
Dubrovnik je usisavao u sebe sve zivo (negirati zaledje je ludost isto kao Dalmaciju i Primorje), na kraju izbacio neku smjesu, dubrovacku, tim ljudima je najpreci bio sam Dubrovnik (dobro, pogledaj Drziceva zavjerenicka pisma, htio je da rusi taj poredak!), dodaj drzavljanstvo (imali su 50 konzularnih predstavnistava u 16. v., sve povelje sto su dobili od kraljeva, vlada, gradova-drzava, tamo nema hrvatstva ili srpstva), ekonomski polozaj Republike i ne treba dugo da se zakljuci da je bila neka vrsta dubrovacke lokalne "narodnosti" (korijen je u komuni), a ne srpske i hrvatske. Isti slucaj s Firenzom, Nurnbergom, Genovom, Luccom i Venecijom u 17. v. Dubrovniku je cvrsto mjesto uz njih.
Sto se tice direktnog pomena Srba u Dubrovniku u srednjem vijeku, stanovnika grada (ne putnika, gostiju, diplomata, sl.), barem meni je poznat svercer knjiga Radonja Srbin iz 15 st.
