Još samo da nađeš fizički te silne Hrvate i bilo bi super.
Tvoj problem (jedan od) je što Hrvate i Srbe predstavljaš kao dva suprotna naroda (iz iste grupe doduše) tipa jedni su Česi, a drugi Poljaci i sl.
Radi se praktično o istom narodu, pogotovo od kada su većina štokavci...džaba ti je što je nešto hrvatski jezik, kad je isti taj jezik i sa druge strane brda, ali se ne zove hrvatski...
Dalje, u Hrvata je ozbiljan problem manjka istorije....nema ozbiljne državnosti (Sabore i ostale pisarnice ne računam), teritorije, istorijskog nasleđa i sl....Šta misliš zašto je samo kod Hrvata "slovinski, ilirski"...valjda zato što ih nije bilo tj nisu imali nikakvu svest o Hrvatima (ne računam severo-zapad)...itd...čista logika...
Na ovakve mudrolije je, mislim, dosta jasno odgovorio ivo Pranjković pred nešto godina (uz poneke dodatke):
AFERIM, PROFESORE IVIĆU!
S dosta sam zakašnjenja došao u više negoli mučnu prigodu pročitati Vaš intervju (Intervju, 3. 8. 1991) pod vrlo “učenim” naslovom - “Hrvatska će izgubiti rat”. Iako nisam siguran ima li to ikakva smisla, dopustite da se nakratko osvrnem na neke od Vaših teza i “proteza” te da Vam s njima u vezi postavim nekoliko pitanja.
1. Tvrdite da je Tito “zaista bio nacionalista”. Da li biste tu tvrdnju ičim konkretnim mogli potkrijepiti? Bojim se da bi se neusporedivo lakše dala argumentirati tvrdnja da je bio nešto posve suprotno od toga, tj. da je u njegov program od početka do kraja bilo ugrađeno odnarođivanje vlastitoga naroda. Bit će da su za Vas nacionalisti svi oni koji se izravno ne zalažu za politiku Ilije Garašanina.
2. Bilo bi pošteno da tvrdnju kako u Hrvatskoj postoji “dvanaestak općina sa srpskom većinom« potkrijepite imenima tih općina i službeno provjerenim statističkim podacima.
3. Tvrdite da su sadašnje granice izmedu Hrvatske i Srbije nepravedne, a istodobno se zalažete za program, na kojem ste i sami radili, po kojem bi u sastav Srbije trebalo da uđe:
a) sve što je ikada bilo srpsko (bez obzira na sadašnju strukturu stanovništva);
b) svi oni “predeli” u kojima se može utvrditi bilo kakav tip srpske većine;
c) sve one “zemlje” u kojima ima srpskih grobova.
Mora se priznati da imate istančan osjećaj za pravednost.
4. Tvrdite čak i to da Srbi žele živjeti u nepostojećoj zemlji: oni bi naime htjeli živjeti u Jugoslaviji za koju sami kažete da više ne postoji!
5. Istina je da je Dalmacija dugo bila pod Venecijom (ali nikako čak do 1979 - bit će da je ipak riječ o tiskarskoj pogrešci). Ne razumijem međutim što cijelim kontekstom u kojem to spominjete želite reći. Da li time “dokazujete” da je Knin srpski ili, eventualno, talijanski grad? Ako je to tako, onda bih Vam istom vrstom argumenata mogao dokazati da je npr. Niš turski grad (bio je pod turskom “jurisdikcijom” duže nego Knin pod venecijanskom).
6. Kad bi Vaša tvrdnja o tome “da je posle srednjeg veka deo SAO Krajine prema Bosni, pre stvaranja Titove Jugoslavije, bio u sastavu Hrvatske manje od 50 godina” bila i posve točna, to Vam još uvijek ne bi davalo nikakve osnove da Hrvatskoj uskraćujete pravo na taj teritorij (za to pravo naime posve je dostatno ono prije “srednjega veka” i ono poslije 1939). U svojoj poznatoj maniri da “elegantno” zaobilazite sve ono što ne ide na Vaš mlin niste međutim odgovorili na pitanje koje se u tom kontekstu moralo postaviti svakom normalnom čovjeku, naime: je li Srbija ikada, bar jednu jedinu sekundu (službeno) vladala tim teritorijem? Zar ne uviđate da Vaši vlastiti “argumenti” teze o srpskim krajinama (a i Vi govorite o srpskim “predelima”) čine više nego smiješnima?
7. Vaše izjave (1) da Hrvati mrze Srbe (a Srbi su, valjda, zaljubljeni u Hrvate pa im njihovi predstavnici zato ruše bolnice, škole, crkve, vrtiće i sl.); (2) da je to tako zbog “osećanja manje vrednosti” i (3) da Hrvati “u celoj svojoj istoriji nisu ni kap krvi prolili za svoju slobodu” - ne zavređuju nikakva komentara. One, takve kakve jesu, služe i služit će na čast i Vama i najvišoj znanstvenoj ustanovi srpskoga naroda kojoj ste jedan od glavnih čelnika.
8. Slažem se s Vašom tvrdnjom da “razbijanjem kulturnog tržišta gubimo svi”, ali ni slučajno i s tvrdnjom da je hrvatska jezična politika “inspirisana onom istom zadrtošću koja je i dovela do sadašnjih događaja”. Štoviše, rekao bih da su oni koji su Vas optuživali da se miješate u unutrašnje stvari Hrvatske bili, pokazuje to i ovaj intervju, naivno blagi. Trebali su biti puno izravniji jer ste se u hrvatske jezične prilike doista stalno miješali (navedite mi jednog hrvatskog lingvista koji se miješao u srpske), a nikad niste ni pokušali odgovoriti na konkretna pitanja koja smo Vam povremeno postavljali, npr. kako to da postoji sijaset ustaških riječi, a nijedna četnička, zašto samo one riječi koje su obilježja hrvatske posebnosti narušavaju jedinstvo i “cepaju” jezik, a ne i one koje su obilježja srpske posebnosti, po čemu su tisućljetne hrvatske, a dijelom i općeslavenske riječi tipa tisuća, ožujak, tjedan, tisak, tijek, časnik itd. lošije ili nepravilnije od riječi tipa prenebregnuti, prevazići, ovaplotiti, prevashodan, zašto nijedan Srbin nije otišao u zatvor zbog porabe ove ili one riječi, a mnogi Hrvati jesu itd.?
Na pitanja toga tipa nikada niste ni pokušali odgovoriti, nego se bavite psihoanalizom nacionalnih kompleksa (koliko znam, u Vašoj bi ustanovi za to trebalo da bude zadužen gospodin Rašković).
9. Ni za onaj dio Vašeg intervjua u kojem kao da ima malo i lingvistike ne bi se moglo reći ništa povoljnije. Naime, iako niste osobito vični standardalogiji (nego dijalektologiji), nisam mogao očekivati da će Vaša analiza riječi kolodvor, zdvojan i domobran biti tako kvazistručna i (što bi rekao Bugarski) narodnolingvistična.
Što se tiče riječi kolodvor, trebali biste, osim toga, znati da su se sami hrvatski puristi borili protiv nje, ali se ona unatoč tome učvrstila u hrvatskome standardu. No to ni u jednom književnom jeziku nije nikakva rijetkost jer u nj ne ulazi samo ono što je u skladu sa zakonitostima sustava nego i mnogi elementi koji su mu čak i protivni (o odnosu između sustava i norme mogli biste štogod priupitati svoju ženu (58), koja te stvari dobro poznaje).
Što se tiče Vašeg mudrovanja u vezi s riječju zdvojan (59), ono je isto toliko “duboko” kao kad bih ja sada rekao da riječ ovaplotiti nije dobra zato što joj značenje nije u relaciji sa značenjem imenice plot. Kako bi, napokon, u ovoj vrsti Vaše analize prošli “srbizmi” tipa prevashodan?
10. Vjerujem kako i sami znate da je notorna laž ustvrditi kako su Hrvati “posegli za srpskim narodnim jezikom vukovskog tipa”. Kad već razgovaramo u stilu “tko je što kome i kako”, prije bi se mogla braniti tvrdnja da su Srbi, zajedno s Vukom, prekidajući s tradicijom srpskoslavenskoga književnog jezika, “posegli” za hrvatskim književnim (a ne narodnim jer to naprosto ne znači ništa) jezikom, koji je kroz tri prethodna stoljeća, s manje ili više uspjeha, bio izgrađivan, a dijelom i kodificiran, sve od Kašićeve Gramatike (1604), preko bosanskih franjevaca i dubrovačke književnosti do Gaja, Vebera, Šuleka i Maretića.
Vjerujem, uostalom, da Vam je poznato kako je sam Vuk pisao da se služio “šokačkim” gramatikama i rječnicima u kojima je taj “srpski narodni jezik” već dobrim dijelom bio standardiziran. Djelovanje Iliraca, a i Vuka, predstavljalo je samo završnu fazu u njegovoj standardizaciji.
Htio bih Vam, zaključno, reći još nešto: Hrvatska će možda (privremeno) i izgubiti rat (ja nisam prorok kao Vi), ali će, bez obzira na to izgubi li ga ili ne, definitivno izgubiti iluzije o nekakvom bratstvu i jedinstvu koje se već sedam decenija “ostvaruje” preko leđa njezina naroda. A što se Vas tiče, u tom ćete narodu biti zapamćeni kao jedan od najzadrtijih propagatora Vukovih teza iz napisa Srbi svi i svuda. Osobno mi je žao što će to nužno pridonijeti brzom zasjenjenju i onoga što u Vašem opusu ima neospornu znanstvenu vrijednost.
U Velikoj Gorici, na dan njezina bombardiranja (22. rujna 1991).
Vjesnik,1.listopada 1991, str. 11.
58 Riječ je o srpskoj lingvistici Milki Ivić, koja se, uz opće jezikoslovije, sintaksu i semantiku, uspješno bavila i standardologijom.
59 Ivić naime tvrdi da ta riječ ne odgovara onome značenju u kojem se upotrebljava jer joj je u osnovi broj dva, dvoje te da je, osim toga, ropski kalk prema njemačkome zweifelhaft.
Ivo Pranjković: Jezikoslovna sporenja, Konzor Zagreb, 1997
