Nije ni izbliza kao i danas. Da jeste, ne bi se moglo o tome diskutovati, silna literatura izlaziti itd...
Srbi i Dubrovnik (gdje? u Srbiji?) tabu tema. O razbijanju tabua imaš i kod Deretića na samim stranicama koje si postavio. Sve mi se više čini da si samo linkove okačio i letimično prešao te strane, a ne stvarno ih i pročitao.
Na kraju krajeva, da je
tabu, ova tema bi bila
zaključana i obrisana od strane moderacije (za šta su se, podsjetiću, pojedini diskutanti i
zagovarali - mislim, Orion ST i možda mupi).
Tabu tema prestaju da budu i u samoj Hrvatskoj (u najskorije vrijeme zahvaljujući Tolji). Zapravo danas i više nisu, već je problem što se posmatra skoncentrisano iz negativnog konteksta (recimo, ponavlja se neistiniti podatak da su sve te organizacije bile finansirane džakovima novca koji je dolazio od preko Drine, te tako bili
potkupljivanjem posrbljeni, za šta danas jasno znamo da i nije bilo baš tako).
Ја и кажем ако је некада била табу тема нема разлога да то буде и данас.
Pa ne možemo reći
šta nas briga jer to je onda ravno odluci da pišemo gluposti

Ukoliko ćemo biti
ozbiljni, onda to znači da se nekom određenom problemu pristupa sa svih njegovih aspekata. Nije presudna činjenica
geografska ta koja povezuje baroknu književnost nastalu na tlu Dubrovačke republike sa onom iz mletačkih posjeda dalje na sjeverozapadu (tj. što bi se dva mjesta našla na području Dalmacije), već to što
djela o kojima je riječ spadaju u jedan
književni krug.
Kada tako pišeš, govoreći
šta briga što je neko pisao u Zadru ili Splitu dok gledamo Dubrovnik - šta bi te sprečavalo da postaviš pitanje u obratnom kontekstu,
šta briga (dok posmatramo Dubrovnik) šta je neko pisao u Hilandaru i Sremskim Karlovcima?
Ne, biće da nisi razumio. Nije ovdje riječ o
uticajima čakavizama, jer govorimo o čitavim djelima koja su nastala na jasnoj čakavici. Najstarija djela književnosti o kojoj je riječ je, kao što sam već bio pojasnio, i jesu čakavska; tako da je valjda jasno zbog čega sam napisao
ponajviše štokavska (ali djelomice čakavska). Riječ je o Maruliću, o Barakoviću i brojnim drugima.
Тема се односи на књижевност насталу у Дубровнику а не у неким другим градовима на то сам мислио.Географски аспекат јесте пресудан и постоји и утицаји чакавице су јачи тамо где су градови ближи чакавским-хрватским областима него градови који су удаљенији.Барок је културни- књижевни правац који је настао у Италији и одатле се проширио и на остале народе и државе и на њихове ствараоце и нема везе са народним-националним књижевностима о којима причамо тренутно.Управо си ти уколико се не варам имао дијалог са Хроботосом о бароку у руској књижевности и уметности, дакле тај правац је утицао и на ствараоце у Русији.
Та дела на чакавици нису настала у Дубровнику, већ у Сплиту или Задру а Марулић и Бараковић су књижевници чије се деловање и везује за те градове, дубровачка књижевност је искључиво штокавска и то се не може стављати у исти књижевни круг, ако је барок утицао и на Марулића и на Гундулића то не значи да припадају истој књижевности у неком народном смислу, већ само истом књижевном правцу.
Ti govoriš o pučkom jeziku na tlu Dubrovačke republike (prvenstveno o zaljeđu). Ja govorim o nečem drugome; o jeziku dubrovačko-dalmatinskog književnog kruga. Jednostavno je neopravdano krstiti ga isključivo srpskim imenom; nacional-centrično je, megalomanski i velikosrpski, da se tako izrazim.
Него како би га ти крстио, чакавско-штокавски!!!!И шта ти је уопште та штокавица тада?
Pa ako govorimo o ondašnjem vremenu, onda je jasno i da književno naslijeđe o kojem pričamo nije srpsko. Možeš da potenciraš na tome da se u hrvatsko uključuje tek u vrijeme konstituisanja moderne hrv. nac. književnosti, što je i tačno, ali djeluje kao da ti smatraš da su patrijarh Pajsije, Jerotej Račanin i dr. bili veliki poznavaoci i nastavljači Gundulića i Palmotića.
Ni srpska književnost ne sadrži je u sebi u vremenu u kojem je ova dotična književnost nastajala, razvijala se i gasila. Usađivanje dubrovačko-dalmatinske književnosti u srpsku počinje tek krajem XVIII stoljeća, odnosno odviće se od XIX st. Ništa pretjerano drugačije od slučaja kod Hrvata, u približno slično vrijeme dolazi do konstituisanja nacionalne književnosti koja ima u oba slučaja pretenzije nad dubrovačkom. Jedina je razlika što je u srpskom slučaju, to ostalo izuzetno ograničeno; na periferiji književnih tokova.
Jednom si bio napisao (ili nešto slično) da su Srbi bili zaboravili. Pa ne, oni nisu zaboravili; oni do tada uopšte nisu ni znali.
Говоримо о ондашњем времену и то наслеђе наравно јесте српско јер је писано српским језиком, па је део српске књижевности на српском народном језику, ничије друго и не може да буде.Да ли је патријарх Пајсије био упознат са тим делима и писцима то не знам али знам да сами Срби католици 19. века итекако јесу, они су настављачи те књижевности.Гундулић је зато био врло добро упознат са Немањићима, Светим Савом, Лазаром, Милошем па их је зато и унео у своја дела.
Ниси ти то схватио изгледа.Срби тада нису ни знали ни да су Срби а камоли да припадају српској књижевности, национално освешћивање је процес започет касније и Срби и католици и православци су налазили своје узоре управо у овим дубровачким делима и писцима.
Kao što već pojasnih, kada govorimo o nacionalnim književnostima, govorimo iz današnjeg ugla. To je termin koji je živ, aktuelan i postojeći kao što smo žive osobe koje komuniciramo upravo ti i ja. Ako govorimo istoricistički gledano, onda naravno da pomenuta djela nisu dio hrvatske književnosti (kao što naravno da nisu ni srpske, kao što sam malo iznad pojasnio) - kako možemo nazvati isključivo onu nekolicinu djela koja su nastajala na njenim najzapadnijim krajevima.
P. S. Ne bih rekao da je baš osnovano potencirati na tome da je u pitanju srpski narodni jezik. Svakako jezik je vrlo specifičan svom kraju, on ogromnim svojim dijelom nije pučki (već je itekako daleko od toga!) itd. Djela jesu u određenom smislu vernakular, ali srpski narodni jezik - ne znam baš koliko je osnovano tako nešto napisati...
О националним књижевностима можемо говорити од када су оне настале а то је 19. век.У већини језика имаш диклосије у језику на којима су писана књижевна дела и оног који је говорио обичан свет, а то не значи да једна диклосија може да постане и језик другог суседног народа!Због чега славеносрпском језику не додајеш руску иначицу.Језик Дубровчана је српски.Језик Дубровчана није хрватски.
Strana je bila onovremenim Srbima, koji je u to vrijeme dok je trajala nisu poznavali, čitali...na to sam mislio. Naravno da je u vrijeme stvaranja nove književnosti sasvim drugi slučaj i da danas mnogi Srbi dosta je poznaju i ne doživljavaju kao stranu, ali tu govorimo o svega događajima u toku posljednja dva stoljeća (baš kao što insistiraš u slučaju hrvatskog prisvajanja književnog naslijeđa u pitanju).
Мислим да сам ово већ објаснио.Па ти рече да када говоримо о националним књижевностима говоримо из данашњег угла, и зашто онда није део српске књижевности!!!!!Већ је присвојена па не може јел то!
To je sad već hipotetisanje, šta bi bilo da je on uzeo u ruke. O tome uopšte ovdje nije riječ. Moglo je Pajsiju biti savršeno bliže po jeziku neko bugarsko djelo (a ono samo po sebi dalje od bilo kog bugarskog jezika). Ono o čemu sve vrijeme ovdje diskutujemo jeste pitanje nacionalne književnosti - uopšte nije bit u tome kakvim jezikom ili na kom jeziku je određeno djelo napisano, niti pravimo kvalifikacije po tome. Srpsku književnost ne konstituišu književna djela nastala na srpskom jeziku, već ona koja su u nju usađena i čine je jednom zaokuženom cjelinom (i, ponovimo, neovisno od narodnosti i/ili nacionalnosti autora).
Са хипотетисањем си ти почео, врати се на предходну страну.Јесте питање националне књижевности на коју су Хрвати почели да полажу право онда када су усвојили српски језик за свој књижевни, па сад то све спада у хрватску књижевност а не у српску, изузев оних "граничних" примера.
... Kada se pojavilo izdanje Gundulićevog
Osmana 1844. u Zagrebu, nije mu ukazana posebna pažnja, jer jezik u njemu nije bio poznat u tadašnjoj kajkavskoj Hrvatskoj. Rešetar naglašava da će se tek sa pobedom Vukove i Gajeve reforme jezika uvideti da je ovaj njihov jezik (Gajev "serbizam") isti kao i jezik
Osmana. [SUP][169][/SUP] No, sve ovo nije smetalo Franji Fancevu, uglednom ustaši, da ovako sudi o dubrovačkoj književnosti: "Književnost Dubrovnika rođena je iz stare hrvatske sredovječne književnosti,
s njom ona je rasla i cvala" (podvukao J. D. M.). [SUP][193, 139][/SUP]
- - - - - - - - - -
Ozbiljno? Hrvata nema do 19 stoljeća? Zašto te uopće zanima izvor kada si unaprijed osudio tu činjenicu?
Reci mi molim te koju si ti knjigu o povijesti Dubrovnika pročitao? Ako jesi uopće i jednu.Mislim s obzirom da ne znaš za sirotište u Dubrovniku.
Па где су ти Хрвати у Дубровнику пре 19. века?
А пре тога извор за то сиротиште за српску децу, хрватске господаре, сексуалне робиње?
Видим да си ти боље обавештен.