No, vratimo se Dubrovniku. Dakle, dubrovački pjesnik Nikola Nalješković i Korčulanin Ivani Vidali (kako je već Kroacija citirao, da ne ponavljam) jasno pišu o 
hrvatskom jeziku i 
hrvatskom karakteru Dubrovnika. Da podsjetim, radi se o XVI. stoljeću, dakle nisu ih instruktuirali ni Gaj, ni Starčević, niti Francek da se tako izjašnjavaju. 
 
Mavro Vetranović-Čavčić (o.1475.-1576.) jasno razlikuje, u kontekstu Dubrovnika, Dalmate i Hrvate, s jedne strane, te "Srblje" i Vlahe "i ostale rusaze", s druge strane.
Džono Palmotić (1606.-1657.) ističe u drami "Danica" etničko jedinstvo Hrvata u Dalmaciji, 
Dubrovniku, Bosni i Posavskoj Hrvatskoj. Tko zna možda se čovjek najeo ludih gljiva, pa bulazni? Je l moj Koča? 
 
Dinka Zlatarića (o.1556.-o.1610.) smo i ja i Kroacija već spominjali, pa se neću ponavljat. Međutim, zanimljivo je da čovjek nema krizu identiteta, već svoj jezik naziva 
hrvatskim. Možda su mu hrvatski agenti naredili da se tako izjašnjava. Direktiva iz Zagreba. 
 
Vladislav Menčetić (1600.-1666.), o kojem sam već pisao, u djelu "Trublja slovinska" opetovano piše o 
zemlji Hrvatskoj i o 
narodu Hrvata. Stvarno su nas se ti "srpski" dubrovački pisci uhvatili, i brate, ne puštaju. Iš!, jeste dosadni. 
 
Doista, nema ni spomena hrvatskom imenu u Dubrovniku. 

 Doduše, ja ne tvrdim da nije bilo uopće srpskog imena, no što sda o tome pričam. Bogart je sve lijepo napisao. Osnovna činjenica je da su se u prirodnom procesu buđenja i oblikovanja modernih nacija tijekom XIX. stoljeća, nastalih na određenim etničkim odnosima iz prošlosti, Dubrovčani svjesno opredjelili za onu naciju čijim su se dijelom, kroz povijest, običaje, tradiciju, vjeru i kulturu osjećali. A to je 
hrvatska nacija i hrvatski 
nacionalni identitet. Zaključak o pripadnosti Dubrovnika je odavno poznat i stavljen 
ad acta i nije, kao što neki tvrde, nastao iz ničega kao čarolijom stvoren, nego je izraz jasnih i progresivnih prirodnih, povjesnih procesa.