Srednjovekovna Hrvatska

@Карлос Шакал malčice da pojasnim šta se ovde meni sve čini (a može da pogleda i @Mrkalj vidim da ga je ovo pitanje zainteresovalo).

Pre svega, treba istaći da su u ranom srednjem veku Gepidi posmatrani kao podgrana Gota. Jordanes kaže, u 94-100. glavi o poreklu Gota; pored relevantnih podataka za Gepide, Jordanes još nešto donosi o kralju Ostrogoti:

94 Abhinc ergo, ut dicebamus, post longam obsidionem accepto praemio ditatus Geta recessit ad propria. Quem cernens Gepidarum natio subito ubique vincentem praedisque ditatum, invidia ductus arma in parentibus movit. Quomodo vero Getae Gepidasque sint parentes si quaeris, paucis absolvam. Meminisse debes me in initio de Scandzae insulae gremio Gothos dixisse egressos cum Berich rege suo, tribus tantum navibus vectos ad ripam Oceani citerioris, id est Gothiscandza.
95 Quarum trium una navis, ut adsolet, tardior nancta nomen genti fertur dedisse; nam lingua eorum pigra gepanta dicitur. Hinc factum est, ut paulatim et corruptae nomen eis ex convicio nasceretur Gepidas. Nam sine dubio ex Gothorum prosapie et hi trahent originem; sed quia, ut dixi, gepanta pigrum aliquid tardumque designat, pro gratuito convicio Gepidarum nomen exortum est, quod nec ipsud credo falsissimum: sunt etenim tardioris ingenii et graviores corporum velocitate.
96 Hi ergo Gepidae tacti invidia, dum Spesis provincia commanerent in insulam Visclae amnis vadibus circumactam, quam patrio sermone dicebant Gepedoios. Nunc eam, ut fertur, insulam gens Vividaria incolit ipsis ad meliores terras meantibus. Qui Vividarii ex diversis nationibus ac si in unum asylum collecti sunt et gentem fecisse noscantur.
97 Ergo, ut dicebamus, Gepidarum rex Fastida quietam gentem excitans patrios fines per arma dilatavit. Nam Burgundzones pene usque ad internicionem delevit aliasque nonnullas gentes perdomuit. Gothos quoque male provocans consanguinitatis foedus prius inportuna concertatione violavit superba admodum elatione iactatus, crescenti populo dum terras coepit addere, incolas patrios reddidit rariores.
98 Is ergo missis legatis ad Ostrogotham, cuius adhuc imperio tam Ostrogothae quam Vesegothae, id est utrique eiusdem gentes populi, subiacebant, inclusum se montium quaeritans asperitate silvarumque densitate constrictum, unum poscens e duobus, ut aut bellum sibi aut locorum suorum spatia praepararet.
99 Tunc Ostrogotha rex Gothorum ut erat solidi animi, respondit legatis bellum se quidem talem horrere durumque fore et omnino scelestum armis confligere cum propinquis, loca vero non cedere. Quid multa? Gepidas in bella inruunt, contra quos, ne minor iudicaretur, movit et Ostrogotha procinctum, conveniuntque ad oppidum Galtis, iuxta quod currit fluvius Auha, ibique magna partium virtute certatum est, quippe quos in se et armorum et pugnandi similitudo commoverat; sed causa melior vivacitasque ingenii iubit Gothos.

100 Inclinata denique parte Gepidarum proelium nox diremit. Tunc relicta suorum strage Fastida rex Gepidarum properavit ad patriam, tam pudendis obprobriis humiliatus, quam fuerat elationis erectus. Redeunt victores Gothi Gepidarum discessione contenti, suaque in patria feliciter in pace versantur, usque dum eorum praevius existeret Ostrogotha.

Prevod:

(94) From this city, then, as we were saying, the Getae returned after a long siege to their own land, enriched by the ransom they had received. Now the race of the Gepidae was moved with envy when they saw them laden with booty and so suddenly victorious everywhere, and made war on their kinsmen. Should you ask how the Getae and Gepidae are kinsmen, I can tell you in a few words. You surely remember that in the beginning I said the Goths went forth from the bosom of the island of Scandza with Berig, their king, sailing in only three ships toward the hither shore of Ocean, namely to Gothiscandza.
(95) One of these three ships proved to be slower than the others, as is usually the case, and thus is said to have given the tribe their name, for in their language gepanta means slow. Hence it came to pass that gradually and by corruption the name Gepidae was coined for them by way of reproach. For undoubtedly they too trace their origin from the stock of the Goths, but because, as I have said, gepanta means something slow and stolid, the word Gepidae arose as a gratuitous name of reproach. I do not believe this is very far wrong, for they are slow of thought and too sluggish for quick movement of their bodies.
(96)
These Gepidae were then smitten by envy while they dwelt in the province of Spesis on an island surrounded by the shallow waters of the Vistula. This island they called, in the speech of their fathers, Gepedoios; but it is now inhabited by the race of the Vividarii, since the Gepidae themselves have moved to better lands. The Vividarii are gathered from various races into this one asylum, if I may call it so, and thus they form a nation.
(97) So then, as we were saying, Fastida, king of the Gepidae, stirred up his quiet people to enlarge their boundaries by war. He overwhelmed the Burgundians, almost annihilating them, and conquered a number of other races also. He unjustly provoked the Goths, being the first to break the bonds of kinship by unseemly strife. He was greatly puffed up with vain glory, but in seeking to acquire new lands for his growing nation, he only reduced the numbers of his own countrymen.
(98)
For he sent ambassadors to Ostrogotha, to whose rule Ostrogoths and Visigoths alike, that is, the two peoples of the same tribe, were still subject. Complaining that he was hemmed in by rugged mountains and dense forests, he demanded one of two things,--that Ostrogotha should either prepare for war or give up part of his lands to them.
(99) Then Ostrogotha, king of the Goths, who was a man of firm mind, answered the ambassadors that he did indeed dread such a war and that it would be a grievous and infamous thing to join battle with their kin,--but he would not give up his lands. And why say more? The Gepidae hastened to take arms and Ostrogotha likewise moved his forces against them, lest he should seem a coward. They met at the town of Galtis, near which the river Auha flows, and there both sides fought with great valor; indeed the similarity of their arms and of their manner of fighting turned them against their own men. But the better cause and their natural alertness aided the Goths.

(100) Finally night put an end to the battle as a part of the Gepidae were giving way. Then Fastida, king of the Gepidae, left the field of slaughter and hastened to his own land, as much humiliated with shame and disgrace as formerly he had been elated with pride. The Goths returned victorious, content with the retreat of the Gepidae, and dwelt in peace and happiness in their own land so long as Ostrogotha was their leader.


Dakle, Jordanes donosi tradiciju o tome kako su Gepidi zaostali Goti. Od onih što su krenuli na početku seobe iz Skandinavije, najsporiji među njima (po reči gepanta) navodno prozvani tako, Gepidima. Na dosta mesta se insistira da su Gepidi vrlo bliski rođaci Gota. Vrlo lenji ljudi (nisam izabrao paralelu sa Crnogorcima sasvim slučajno :mrgreen: ). Docnije pominje prvog imenom poznatog gepidskog kralja, Fastidu, koji je bio dosta ljubomoran, pa je prvo totalno potukao jedno drugo germansko pleme, Burgunđane, i onda se okrenuo i protiv samih Gota; Gota koje je u to vreme, objedinjene, pre razdvajanja na Ostrogote i Vizigote, vladao taj tzv. kralj Ostrogota. Negde, na području severne Transilvanije, Ostrogota je naneo teške poraze Gepidima i u sramoti Fastida se povukao.

Ovaj priča otkriva kroz jedan legendarni prikaz, stavljajući i u politički kontekst sukoba i otvorenog rata, koji se završio nepovoljno, celi proces secesije Gepida od Gota. Ostrogotu pominje još nešto ranije, u gl. 91 i 92:

(90) And what more? Ostrogotha and his men soon crossed the Danube and ravaged Moesia and Thrace. Philip sent the senator Decius against him. And since he could do nothing against the Getae, he released his own soldiers from military service and sent them back to private life, as though it had been by their neglect that the Goths had crossed the Danube. When, as he supposed, he had thus taken vengeance on his soldiers, he returned to Philip. But when the soldiers found themselves expelled from the army after so many hardships, in their anger they had recourse to the protection of Ostrogotha, king of the Goths.
(91) He received them, was aroused by their words and presently led out three hundred thousand armed men, having as allies for this war some of the Taifali and Astringi and also three thousand of the Carpi, a race of men very ready to make war and frequently hostile to the Romans. But in later times when Diocletian and Maximian were Emperors, the Caesar Galerius Maximianus conquered them and made them tributary to the Roman Empire. Besides these tribes, Ostrogotha had Goths and Peucini from the island of Peuce, which lies in the mouths of the Danube where they empty into the Sea of Pontus. He placed in command Argaithus and Guntheric, the noblest leaders of his race.

Jordanes je smestio kralja Ostrogotu kao vladara Gota koji upadaju preko Dunava i haraju Meziju i Trakiju za vreme rimskog cara Filipa Arapina, negde pri kraju njegove vlasti (244-249). Prodrli su sve do Markianopolja u nebrojenom mnoštvu i odustali od opsade i vratili se kućama tek kad su dobili veliki otkup. Goti su bili u savezu sa Peukinima (Bastarnima), Tajfalima i sa jednim od plemena Vandala (Hazdinzima).

Istorija međunarodnih odnosa Ostrogota i Gepida je bogata. Kada je car Zenon napujdao Teodorika 488. da sa Ostrogotima kren na Italiju kako bi srušio Odoakra, vidimo tragove Jordanesove tradicije o zametku mržnje između Gepida i (ostalih?) Gota i tu je došlo do pravog rata; u bici kod Sirmijuma 489. godine Teodorik je naneo poraz gepidskom kralju Traustili. Traustili sin Trasarik je, izgleda, nastavio da stoluje u Sirmiju ali barem nominalno prihvatio vlast Teodorika, da bi se 504. godine desila neka pobuna; moža su Gepidi pokušali da se u potpunosti otrgnu i Teodorik je poslao jednu kaznenu ekspediciju koja ih je potpuno isterala iz Srema bez nekih poteškoća, a tuda negde se gepidski kraljević Mund priključio Ostrogotima. Kada je Teorodik postao regent mladog vizigotskog kralja, krenuo je oko 508. godine u njegovu zaštitu protiv Hlodovehovih Franaka i tada je u svojoj vojsci imao i neke gepidske najamnike koje je dovukao u velikom broju u severnu Italiju.
 
Posle smrti Teodorika Velikog 526. godine, tu negde se Gepidi spuštaju na područje Beograda i počinje, otprilike, i njihovo zlatno doba. Šta se potom dešava? Dolazi na područje Panonije jedan novi igrač; Langobardi. Preciznije, to je vreme velikog cara Justinijana (527-565), koji će sklopiti savez sa Langobardima i kada će se Ostrogoti i Gepidi naći na potpuno istoj strani, dok ih Langobardi bukvalno i fizički razdvajaju. Dakle, to je vreme hlađenja tradicionalnog sukoba između Ostrogotskog i Gepidskog kraljevstva i jačanje jedinstva. Nema boljeg načina od imenovanja prestolonaslednika po legendarnom Ostrogotu; praocu Gota, i po samom ostrogotskom narodu. Upravo zato smatram da je gepidski kralj Elemund imenovao svog sina Ustrigotom, negde u ovo vreme, u prvoj polovini VI stoleća.

Kada je Elemund umro od bolesti, negde pre proleća 549. godine Ustrigot je pobegao kod Langobarda; bio je maloletnik, što znači da je morao imati manje od 14 godina, verovatno ni 13. A to znači da se rodio baš negde u vreme početka Justinijanovih Gotskih ratova; tuda negde, oko 536. godine, Romeji su isterali Ostrogote iz Dalmacije i povratili Salonu (juna-jula 536. je kampanja Konstantinijana; tako da je to bio možda najsavršeniji momenat da gepidski kralj imenuje prestolonaslednika po Ostrogotu/-ima.

Informacije o Ustrigotu dolaze iz IV knjige Gotskih ratova Prokopija iz Cezareje:

19 Now it so happened that a certain man named Ustrigothus had fled from the Gepaedes to the Lombards in the following circumstances. Elemundus, who had been king of the Gepaedes, had been taken from the world by disease not long before, this Ustrigothus being his only surviving child; but Thorisin had forced him aside (for he was still a stripling) and had thus secured the power. 20 Consequently the boy, having no means of defending himself against the aggressor, departed from his native land and made off to the Lombards, who were then at war with the Gepaedes. 21 But a little later a reconciliation was effected by the Gepaedes with both the Emperor Justinian and the Lombard nation, and they bound themselves by the most solemn oaths that from that time forth they would preserve an eternal friendship with each other. 22 And as soon as the details of the agreement had been most firmly fixed, both the Emperor Justinian and Auduin, ruler of the Lombards, sent to Thorisin, the ruler of the Gepaedes, demanding the surrender of Ildigisal as a common enemy, asking p345 that he make the betrayal of his suppliant the first proof of his friendship to them.

23 He then conferred on the situation with the notable men of the Gepaedes and eagerly asked whether he was bound to fulfil the demand of the two sovereigns. 24 And they forbade him absolutely to do so, firmly declaring that it was better for the nation of the Gepaedes to perish forthwith their women and their whole stock rather than to become polluted by such an impiety. 25 Upon hearing this Thorisin was plunged into uncertainty. For neither could he perform the deed against the will of his subjects, nor did he wish to revive once more a war against the Romans and Lombards which had been brought to an end with great labour and expenditure of time. Later, however, he thought of the following plan. 26 He sent to Auduin and demanded the surrender of Ustrigothus, son of Elemundus, urging him to commit a sin equal to the one urged upon himself, and inviting him to betray one suppliant in exchange for the other. 27 In this way he hoped that he would frustrate their demand through dread of a similar transgression and would immediately catch Auduin himself by the proposed illicit compact. 28 So when they had reached these decisions and understood clearly that neither Lombards nor Gepaedes were willing to have any share in the pollution, they did nothing at all openly, but each of them put the enemy of the other to death by stealth. But as to how they did this, I shall not undertake to tell; 29 for the accounts of this matter p347 do not agree with each other, but differ widely, as is natural in matters of a very secret nature. Such was the end of the story of Ildigisal and Ustrigothus.

https://penelope.uchicago.edu/Thayer/E/Roman/Texts/Procopius/Wars/8H*.html

Ustrigotovo bekstvo kod kralja Audoina prouzrokovalo je novi langobardsko-gepidski rat, verovatno za Ustrigotova prava, koji se završio marta 551 - marta 552. strahovitim porazom gepidskog uzurpatora, što je učvrstilo Langobarde u Panoniji. No, šta je ovde ključno? Ključno je da nedugo posle ovoga u gotovo isto vreme, umiru Totila i Ustrigot, kao što naglasih. Totila je smrtno ranjen u Bici kod Tagine, posle marta 552. godine, a u isto vreme Langobardi, grubo krše pravila gostoprimstva i ubijaju Ustrigota.

I, kako nas ovo dovodi do Popa Dukljanina? Pa, Pop Dukljanin svedoči o dolasku tih Gotoslovena, koju vode dvojica braće; dvojica braće, kao što su bratski narodi (Ostro)goti i Gepidi. Izlaze iz svoje zemlje i dolaze u Panoniju, kroz koju će protutnjati Ostrogoti i jednim delićem zavladati, ali u kojoj će i Gepidi formirati svoje kraljevstvo. Tako da je Dukljanin imao dvojicu savremenika, pripadnika vladajuće dinastije, dva bratska naroda; jednog koji je otišao u Italiju i drugog koji je ostao u Panoniji, koji su štaviše skončali u gotovo isto vreme. Ovaj što nije Totila nosi jedno značajno, časno; legendarno etničko ime. Gotovo da možemo vizuelizovati Dukljanina koji nailazi na Ostrogotovo ime i stvara sliku o dvojici Senudslavovih sinova. Jednom s one strane Jadrana i drugom s ove.
 
Reset!

Skilica kaže sledeće, vezano za situaciju 1018.godine i propast Bugarske
Цару приђоше, после потчињавања Бугарске, и суседна племена Хрвата (τα όμορα έθνη των Χορβατών), који имаше као архонте два брата, па кад се ови предадоше и примише почасти и достојне награде, потчинише се и сама племена. Само се Нестонгов брат Сермон, који je владао Сирмиумом (6 του Σφμίου κρατών άδελφδς του Νεστόγγου Σέρμων), не хтеде покорити

Prema tvom tumačenju, a to ću proveriti, Vasilije II je 1020.godine formirao ohridsku arhiepiskopiju na teritorijama koje su pripadala bugarskom carstvu i u tu svrhu si prilažio sledećeu mapu:

1652767141998.png


E sad Persida, očigledno treba da zaključimo gledajući mapu i čitajući Skilicin navod da su na teritoriji susednoj ohridskoj arhiepiskopiji, sa zapadne strane :), živela isključivo plemena Hrvata. Zamolio bih te da potvrdiš ovo, ali pokušaj da opservacija bude kraća, da ne zatrpavaš temu detaljima koji nisu od interesa za ovo pitanje i da ne bežiš od teme, ako je moguće.
 
Prema tvom tumačenju, a to ću proveriti, Vasilije II je 1020.godine formirao ohridsku arhiepiskopiju na teritorijama koje su pripadala bugarskom carstvu i u tu svrhu si prilažio sledećeu mapu:

Pogledajte prilog 1154908

Opet si nešto pobrkao; to nije moje tumačenje. Kad ćeš prestati više da faktima lepiš takve etikete, proglašavajući ih mojim. :lol:

Dobio si vezu i sa bugarskim prevodom; bugarski jezik nije toliko strašno drugačiji od srpskgo da bi ti bilo nerazumljivo, uz malčice truda.

E sad Persida, očigledno treba da zaključimo gledajući mapu i čitajući Skilicin navod da su na teritoriji susednoj ohridskoj arhiepiskopiji, sa zapadne strane :), živela isključivo plemena Hrvata.

A zašto si to pomislio? Ne, to bi bio previše proizvoljni zaključak.

To su okvirno granice bugarske arhiepiskopije, koje su se nalazile pod vlasti bugarskog cara. Svakako grancie nisu bile u potpunosti jednake i političkim granicama Bugarskog carstva. Bugari su očigledno bili pokorili i Duklju, pa i Drač na neko vreme (tamo je bio Ašot Taronit, Samuilov zet, oženjen njegovom ćerkom Miroslavom), zasigurno pre 996. godine, a u osvajačkim pohodima prodrli su možda čak sve i do Zadra.

Pitanje Crkve u Bosni oko 1000. godine je strašno kompleksno. Izvora nema bog zna šta i treba se strahovito tvrditi da se tu nešto što je uspešnije moguće odgonetne.

Vrhbosna1.JPG

Vrhbosna.JPG


Po mišljenju Ivane Ravić Bosna je pripala dubrovačkoj arhiepiskopiji, u nekom trenutku; ili preciznije, bosanska episkopija u župi Vrhbosna. U pređašnjem periodu, dakle u razdoblju do 971. godine, smatra da se nadležnost Bugarske crkve širila ugrubo pod političkim uticajem tj. odgovarajući uticaju bugarske države, još iz vremena cara Samuila, početkom tog stoleća. Nakon što je knez Časlav obnovio srpsku državnost, nemamo nikakve izvore koji bi svedočili da je tada bilo nekih crkvenih promena; štaviše, u to vreme dobri odnosi i kulturološke veze potvrđuju da je Crkva u Srbiji pod knezom Časlavom, po mišljenju istoričara, verovatno pripadala i dalje Bugarskoj crkvi, a to bi značilo i Bosna.

No, jedno je jasno; Bosna nije deo Ohridske arhiepiskopije osnovane posle uništenja Bugarskog carstva. Šta se tu izdešavalo tačno, pitanje je; sad kada malčice bolje razmislim, možda ipak nisu totalno besmislena tumačenja po kojima je Mihajlo Krešimir osvojio Bosnu posle smrti kneza Časlava? 🤔 Docnije, dubrovačka arhiepiskopija je insitirala na svojoj nadležnosti nad Srbijom, odnosno Bosnom (delom Srbije koji je ostao u zapadnoj sferi).
 
Poslednja izmena:
Opet si nešto pobrkao; to nije moje tumačenje. Kad ćeš prestati više da faktima lepiš takve etikete, proglašavajući ih mojim. :lol:

Dobio si vezu i sa bugarskim prevodom; bugarski jezik nije toliko strašno drugačiji od srpskgo da bi ti bilo nerazumljivo, uz malčice truda.



A zašto si to pomislio? Ne, to bi bio previše proizvoljni zaključak.

To su okvirno granice bugarske arhiepiskopije, koje su se nalazile pod vlasti bugarskog cara. Svakako grancie nisu bile u potpunosti jednake i političkim granicama Bugarskog carstva. Bugari su očigledno bili pokorili i Duklju, pa i Drač na neko vreme (tamo je bio Ašot Taronit, Samuilov zet, oženjen njegovom ćerkom Miroslavom), zasigurno pre 996. godine, a u osvajačkim pohodima prodrli su možda čak sve i do Zadra.

Pitanje Crkve u Bosni oko 1000. godine je strašno kompleksno. Izvora nema bog zna šta i treba se strahovito tvrditi da se tu nešto što je uspešnije moguće odgonetne.

Pogledajte prilog 1155083
Pogledajte prilog 1155084

Po mišljenju Ivane Ravić Bosna je pripala dubrovačkoj arhiepiskopiji, u nekom trenutku; ili preciznije, bosanska episkopija u župi Vrhbosna. U pređašnjem periodu, dakle u razdoblju do 971. godine, smatra da se nadležnost Bugarske crkve širila ugrubo pod političkim uticajem tj. odgovarajući uticaju bugarske države, još iz vremena cara Samuila, početkom tog stoleća. Nakon što je knez Časlav obnovio srpsku državnost, nemamo nikakve izvore koji bi svedočili da je tada bilo nekih crkvenih promena; štaviše, u to vreme dobri odnosi i kulturološke veze potvrđuju da je Crkva u Srbiji pod knezom Časlavom, po mišljenju istoričara, verovatno pripadala i dalje Bugarskoj crkvi, a to bi značilo i Bosna.

No, jedno je jasno; Bosna nije deo Ohridske arhiepiskopije osnovane posle uništenja Bugarskog carstva. Šta se tu izdešavalo tačno, pitanje je; sad kada malčice bolje razmislim, možda ipak nisu totalno besmislena tumačenja po kojima je Mihajlo Krešimir osvojio Bosnu posle smrti kneza Časlava? 🤔 Docnije, dubrovačka arhiepiskopija je insitirala na svojoj nadležnosti nad Srbijom, odnosno Bosnom (delom Srbije koji je ostao u zapadnoj sferi).
Dakle tvoj odgovor bi bio da se bugarski etnički prostor cara Samuila prostirao do Drine, te da su sa druge strane u tom trenutku početkom 11.veka živeli Hrvati?
 
Остројило је име можда у ствари Остривој или Стројил(о), таквих имена код Словена на тоне, типа Борил(о), Момчил(о) итд.
Стројил(о), Стројимир, Стројан, Остромир, Островод итд. Има ту и топонима типа наш Острог, разна острва, острови итд.

Modifikovanjem imena ne znam šta misliš da postižemo. Pitanje je ko je bio uzor Popu Dukljaninu; potraga po izvorima i istorijskim ličnostima. Pouzdano se zna da je Pop Dukljanin znao za Jordanesa; štaviše od njega i prepisuje neke rečenice u svom delu, tako da setamo, svakako, mogao upoznati sa Ostrogotom.

Nadalje, jednoj ostrogotskoj princezi, Teodorik Veliki dao je ime Ostrogotona. U gl. 297 Get.

Antequam ergo de Audefledam subolem haberet, naturales ex concubina, quas genuisset adhuc in Moesia, filias, unam nomine Thiudigoto et aliam Ostrogotho.

Prevod na eng.:

Now before he had a child from Audefleda, Theodoric had children of a concubine, daughters begotten in Moesia, one named Thiudigoto and another Ostrogotho.

Kćeri koje je od konkubine u Meziji još dobio, nazvao je po etničkim imenima; jednu po sebi, odnosno po čestom prefiksu za imena...zapravo, po opštem nazivu za narod (þiuda), a onda po Ostrogotima: Tiudigotona i Ostrogotona.

Исто важи и за име Татило, код латинских писаца Тотила, његовим походом на Италију се може и објаснити присуство словенских насеобина тамо, у раном средњем веку. А њих је било очигледно не мало, чим је лангобардски војвода од Беневента - Родоалд, који је по Павлу Ђакону владао око 650 године, знао "словенски језик" и разговарао са словенским гусарима (вероватно Неретљани) који су се искрцали у Апулији. "Словенски језик" није предмет који се учио у школама.

A zašto to pripisati slovenskim naseobinama koje bi hipotetički došle sa Ostrogotima pod Totilom, ukoliko ovde govorimo o Langobardima — a zna se da su Langobardi imali itekako isprepletanu istoriju sa Slovenima?

Čak i još pre nego što su se učvrstili u Panoniji, oni su itekako imali dosta odnosa sa Slovenima. Prokopije o tome piše dosta: https://penelope.uchicago.edu/Thayer/E/Roman/Texts/Procopius/Wars/7F*.html

Nalazimo dosta podataka o langobardskom pretendentu Ildigisalu; njegov otac je trebalo po pravu kao kraljev nećag da nasledi kralja Vaha na langobardskom prestolu, ali ga je ovaj pogubio, pa je Ildigisal prebegao kod Slovena. Kad je izbio već pominjani langobardsko-gepidski rat 548/9. godine posle bekstva Ustrigota k Langobardima, on vodi i Slovene i svoje pristalice i prikljičuje se Gepidima. No, nakon što je došlo do promene politike zbog langobardsko-vizantijskog saveza u vreme Justinijana, Ildigisal sad beži k Ostrogotima i pored Slovena i svojih nekih langobardskih pristalica, ima prilično heterogenu skupinu jer vodi i nešto Gepida. Negde krajem 549. poražava u zaleđu Venecije Justinjanove snage za Totilu; Ildigisova matična teritorija postaje u ovom trenutku slovenska zemlja, tako je u Veneciji s njim tada bilo verovatno i nešto Slovena; posle toga upravo se i njima vratio. On će posle pređi u romejsku službu k Justinijanu...inače, to je isti onaj čovek koji je simultano sa Utrigotom bio pogubljen, inače, 552. godine (i otprilike i u vreme Totiline smrti).

Nešto više o Idligisalovoj epopeji može se pročitati ovde: https://hrcak.srce.hr/file/108771

Kada se pogleda istorija ovih odnosa, teritorijalnog preklapanja, pa čak i nekih arheoloških nalaza koji govore o germansko-slovenskoj simbiozi ugrubo na području teritorije gde su pre migracija živeli Langobardi (u prvoj fazi, ugrubo između 490. i 530. godine), a već u 599. godini imamo i Slovene u Istri, vratima Italije, zašto ne odabrati najlogičnije, najjednostavnije i najkonzistentnije odgovore.

Zašto slavizirati Radualda u Rodoalda, pa čak i to (sic!) posredno koristiti da se posloveni i Totila, zbog toga što je Raduald sa slovenskim piratima s one strane mora mogao pričati na njihovom jeziku?
 
Иначе претпоставка је да су Остроило и Татило кренули са Карпата, негде из данашње Румуније.

Dosta je dobro poznato odakle po toj tradiciji dolaze Ostroilo i Totila a narodom; to definitivno nisu Karpati, niti prostor današnje Rumunije. Oni dolaze sa područja Češke i Poljske.

To znamo zbog toga što je istu tu gotoslovensku alohtonu tradiciju, zabeležio i Toma Arhiđakon. On kaže sledeće u svojoj hronici:

Gothorum tempore, qui Totila duce de partibus Teutonie et Polonie exierunt, dicitur Salona fuisse destructa. [..] Gothi a pluribus dicebantur, et nichilominus Sclavi, secundum proprietam nominis eorum, qui de Polonia seu Boemia uenerant.

Kaže se da se rušenje Solina desilo u vreme Gota, koji su napustili delove Tevtonije i Poljske pod vođstvom Totile. [..] Mnogi ih zovu Gotima, ali i Slovenima, po imenu onih koji su došli iz Poljske ili Češke.


Toma kaže da su došli iz Tevtonije i Poljske, odnosno Češke i Poljske. Teutonija je naziv koji koristi za Nemačku, odnosno za Sveto rimsko carstvo, čiji je Bohemija tada bila sastavni deo; pa otud to.

Da je prilično definitivno o tim krajevima po toj tradiciji, otkriva i sam Pop Dukljanin, u III glavi:

Audiens autem filius eius Senudslavus mortem patris venit quantocius cum exercitu putans invenire imperatoris gentem ut mortem patris vindicaret, sed minime invenit. Denique cepit regnum et regnavit in loco patris genuitque filium quem Syllimirum vocavit. Fuerunt autem regni eius fines de Valdevino usque ad Poloniam tam Мaritimas, quam Тransmontanas regiones. Мultasque iniquitates et perse cutiones faciendo christianis qui in civittibus maritimis habitabant duodecimo anno regni sui mortuus est

Čuvši pak njegov sin Senudslav za očevu smrt došao je sa vojskom što je brže mogao nadajući se da će zateći careve ljude kako bi osvetio očevu smrt, ali ih nije zatekao. Najzad, uzeo je kraljevstvo i počeo da vlada umesto oca i dobio je sina koga je nazvao Silimir. Granice njegovog kraljevstva bile su od Valdevina pa do Poljske obuhvatajući kako Primorje, tako i Zagorje. I on je čineći mnoge nepravde i progone nad hrišćanima koji su živeli u primorskim grado vima umro dvanaeste godine svog kraljevanja.


Opisujući granice Senudslavovog kraljevstva (Ostroilovog sina) Dukljanin kaže da se prostire od Valdevina do Poljske, u narativu u kojem se opisuje njihovo osvajanje prvo Panonije, pa potom prelazak u oblasti Dalmacije i Istre.

Dakle, sigurno nije reč o Karpatima tj. nekom severoistočnom smeru, već o dosta direktnije severnom pravcu; severno od Kralj. Ugarske. Iliti, na karti (političke geografije koja ugrubo odgovara Dukljaninovom vremenu):

ugrubo.JPG


U zaokruženom bi trebalo da su (vrlo ugrubo) granice Senudslavovog (ćaće Totile i Ostroila) kraljevstva, gde je i kralj Brus nastavio vladati posle njegove smrti.
 
Poslednja izmena:
Velimir - Tatomir - Vitomir

Todorić
PS. Ovaj treći je možda i Vidomir, jer je i Vidomir često ime kod Srba: "Видомир Шалипур (1970-1999) је био учесник рата на Косову и Метохији крајем 1990-их"

Znam šta pokušavaš da kažeš, ali ne bih da previše širimo sad nešto u tom smeru; ima tema za te alternativne ideje.

Što se tiče stanovišta istorijske nauke, za nju je praktično nesporno tj. postoji jedan vrlo jasni nedvosmisleni koncenzus o tome da su Goti bili germansko pleme.

Imamo Ulfilin prevod Biblije, sačuvan kroz 13 rukopisa, i to nije ni jedini pisani tekst gotskog jezika. Postoji i zajednica Krimskih Gota koja je preživela sve do vremena Novog veka i ono malo što znamo o njihovom jeziku prilično je komplementarno sa ovim što znamo iz pisanih tekstova ranog srednjeg veka, a gotovo sva imena gotskih poznatih ličnosti mogu se etimološki razlučiti na osnovu toga što znamo o gotskom jeziku tj. provući do protogermanskog.

Nema opravdanja da se oslanjamo na značajno poznije pisane izvore koji poistovećuju Gote i Slovene zbog toga što i jedni i drugi dolaze iz približno istog smera i nazivani su arhaično u duhu Getima, odnosno zbog tradicije koja je zabeležena u XIII stoleću da su Goti i Sloveni isto (a vrlo je očigledno reč o spajanju tradicije; tradicija o doseljenju naroda iz Češke i Poljske preko Panonije očigledno je slovenska, dok se ličnosti popunjuju iz gotske prošlosti)...da sad se iznad navedeno u celosti ignoriše i svi Goti budu proglašeni samo ogrankom slovenskog plemena.
 
Велесова књига.

Pa ga je knjiga falsifikat tako da je zapravo i nemamo, ali koliko je meni poznato iz njenog sadržaja, svakako, ne može se naslutiti neko svojatanje Gota. Primer sa jedne od tobožnjih tabnica (D-9B) Jurija Miroljubovog:

Dođosmo iz kraja zelenog do gotskog mora i tamo naiđosmo na Gote koji nam put preprečiše. I tako smo se borili za tu zemlju i život naš. A do tada bejahu očevi naši na obali mora i reci Ra. I sa trudom velikim prebacivahu svoje ljude i stoku na drugu obalu idući ka Donu a tamo Gote videše na jugu i gotsko more. A Goti namerni behu da protivu nas istupe i tako primorani bejasmo da se borimo za život naš i opstanak jer Huni su išli za stopama naših otaca, napadali na njih, ljude ubijali i stoku im otimali. I tako je rod slavni išao do zemlje gde sunce noću spava i gde je mnogo trave i livada plodnih i reka ribom punih i gde niko ne umire. Goti još behu u kraju zelenom za malo pretekoše očeve naše koji pođoše od velike reke Ra koja nas odvaja od drugih ljudi i teče u more Fasiste.

Koliko je meni poznato, po sadržaju tzv. Velesove knjige Sloveni se sukobljavaju sa Gotima i vode duge i vrlo krvave ratove. Goti se opisuju izrazito negativno; nazivani su surovim i nečastivim, koji tlače Slovene dok ih uspešno pre proteraju.

Nije mi jasno u kom svojstvu ih je Mrkalj spomenuo?
 
Pa ga je knjiga falsifikat tako da je zapravo i nemamo, ali koliko je meni poznato iz njenog sadržaja, svakako, ne može se naslutiti neko svojatanje Gota. Primer sa jedne od tobožnjih tabnica (D-9B) Jurija Miroljubovog:

Dođosmo iz kraja zelenog do gotskog mora i tamo naiđosmo na Gote koji nam put preprečiše. I tako smo se borili za tu zemlju i život naš. A do tada bejahu očevi naši na obali mora i reci Ra. I sa trudom velikim prebacivahu svoje ljude i stoku na drugu obalu idući ka Donu a tamo Gote videše na jugu i gotsko more. A Goti namerni behu da protivu nas istupe i tako primorani bejasmo da se borimo za život naš i opstanak jer Huni su išli za stopama naših otaca, napadali na njih, ljude ubijali i stoku im otimali. I tako je rod slavni išao do zemlje gde sunce noću spava i gde je mnogo trave i livada plodnih i reka ribom punih i gde niko ne umire. Goti još behu u kraju zelenom za malo pretekoše očeve naše koji pođoše od velike reke Ra koja nas odvaja od drugih ljudi i teče u more Fasiste.

Koliko je meni poznato, po sadržaju tzv. Velesove knjige Sloveni se sukobljavaju sa Gotima i vode duge i vrlo krvave ratove. Goti se opisuju izrazito negativno; nazivani su surovim i nečastivim, koji tlače Slovene dok ih uspešno pre proteraju.

Nije mi jasno u kom svojstvu ih je Mrkalj spomenuo?
Прави аналогију са Улфилином библијом, наводним фалЦификатом који је доказао Митић.
 
Ne bih rekao da je o tome reč; Mitić bukvalno ništa nije (do)kazao oko Ulfilinog prevoda Svetog pisma, a Skeireins uopšte nije ni pominjao.
Митић, наравно, не зна ни где му је дупе ни где му је глава, то је врло јасно, дечко је сјајан пример адекватног камена за потапање купуса. Он свакако ништа није доказао, али то не спречава друге да се на његову тврдњу да је доказао позивају.

Сад, не могу да тврдим са сигурношћу да је то овде случај са Мркаљем, само претпостављам. Колико сам успео да запазим, у романтичарским и надринаучним круговима се Улфилина библија углавном помиње у контексту фалсификата као и Порфијев DAI, и то управо, између осталог, захваљујући легендарном Митићевом суочавању са Слободаном Јанковићем у емисији Јутјуб канала HelmCast крајем прошле године.
 
Митић, наравно, не зна ни где му је дупе ни где му је глава, то је врло јасно, дечко је сјајан пример адекватног камена за потапање купуса. Он свакако ништа није доказао, али то не спречава друге да се на његову тврдњу да је доказао позивају.

Сад, не могу да тврдим са сигурношћу да је то овде случај са Мркаљем, само претпостављам. Колико сам успео да запазим, у романтичарским и надринаучним круговима се Улфилина библија углавном помиње у контексту фалсификата као и Порфијев DAI, и то управо, између осталог, захваљујући легендарном Митићевом суочавању са Слободаном Јанковићем у емисији Јутјуб канала HelmCast крајем прошле године.

Znači, to je ono famozno koji su argumenti a odgovor ništa, da bi posle tog ništavila tvrdnja nastavila da bude ponavljana (nekada i do besvesti). :roll:

Da, primetio sam da je, nekako, to opšte pravilo u njihovom pristupu istoriji. Samo wishful thinking. Ako se nešto apsolutno ne može tumačiti u kontekstu vizije koju su stvorili, onda taj izvor mora biti odstranjen. Ako si ispratio ovu temu, forumaš Kole11 je otišao korak dalje; falsifikat su i DC I VB; zapravo bilo šta što ima ikakve veze sa carem Konstantinom VII Porfirogenitom i njegovim vremenom; zamalo ispalo da je i sam car falsifikat. :klap:

Pored dva primera koja si naveo, najčešće se to tvrdi i za Jordanesa. Sećam se pre dosta godina kako je jedan forumaš tvrdio da je ni manje ni više no Teodor Momzem zapalio sopstvenu kuću, uništio gomilu rukopisa, ukljujući i hrpu sopstvenih beleški devastirajući godine sopstvenog rada, a potom i zaradio opekotine na šakama pokušavajući da nešto sačuva, sve samo kako bi uništio rukopis Jordanesovog dela. :lol: I to sve sa vrlo eskplicitnim ciljem da falsifikuje šta tamo stvarno piše, tj. o skrivenoj prošlosti Slovena, a to je sve toliko uspešno urađeno da danas (uprkos svemu što znamo o Jordanesu) nemamo pravo delo, sakrivenu istoriju koja tamo piše. Карлос Шакал je pristalica pseudoistorijske škole; kada je nekoliko stranica unatrag pričao da je Jordanes vrlo problematičan, nekako sumnjam da je mislio baš na tu teoriju zavere. A sve je jasno i zašto; Jordanes se nikako ne uklapa u alternativnu verziju istorije, pa mora biti — proskribovan.
 
Poslednja izmena:

Back
Top