Nemam ja tu sta da zalim, ja zalim samo za necim za sta sam sama kriva ili sam nesto propustila.
Ali, kad je poceo rat u HR druzila sam se sa jednom devojcicom, ona je bila Nemica, radio joj je tata kod nas u Vukovaru, i kad su posli kuci onako natovareni, ja pitam mamu zasto idu a ona mi kaze "Pa ona je sreco Nemica, ide u Nemacku", a ja opet zasto ne mogu s njom? Ona mi kaze "Pa ne mozes, ovo je tvoj grad, izlaze iz njega samo stranci ne i domaci".
Tada, gledajuci za njom kako odlazi zazalila sam sto nisam nemica i bila sam ljubomorna na nju.
Tata je moj radio po arapskim zemljama kao gradjevinski inzenjer, jednom se nasao u nevolji u Liberiji...prica...Amerikanci dolaze po svoje helikopterima, avionima, Rusi po svoje, Britanci po svoje, a mi sedimo i cekamo nekog da dodje po nas (to "mi" mislio je na Srbe, Hrvate i Bosnjake jer su tu bili zajedno)....kaze...gledamo kako ljudi intervenisu za svoje, dolaze po njih, pregovaraju, a mi kao poslednji bednici...niko ni da prstom mrdne...kaze da je tad video koliko smo mi ustvari mali, sitni i zanemarljivi...toliko da Liberijci nisu znali ni da li da nas stave na listu prijatelja ilio neprijatelja...nikad ni culi za nas.
Ja mislim da postoje situacije kad covek pozeli da je neko drugi.