Srbija pokrenula raspad SFRJ

evo iz navedenog je vidljivo da hrvatske nema nigdje. kako onda mi krivi:dontunderstand:.
Па Хрватска се убрзо укључила и кренула путем Словеније, Словенија је само прва повукла ногу, што се каже
8.10.1991. godine u hrvatskoj, u sloveniji BiH i makedoniji ne znam

Одговор није тачан......Одлуком тог датума је само дат повод, за ескалацију грађанског рата на простору СФРЈ..и била је то једнострана одлука Загреба.
На сличан начин је почео и грађански рат у САД, када су јужне државе основале Конфедерацију и изгласале сецесију од САД, што је био сигнал за владу у Вашингтону, да званично поведе ратне операције...

ЈНА губи легалитет у Хрватској тек пријемом исте у УН, а то је воља светских сила, и од тада јединице ЈНА званично не делују на том простору, већ се формира, војска САО Крајине, касиније РСК, на територији већински насељених Србима...Слично је било и у БиХ...
 
слажем се.краљевина србија није требала улазити у државу са тим интерешџијама и подмуклим ватиканцима,да смо остали сами,данас би србија сачувала македонију,црну гору и косово.чист промашај оног дебила александра.са њима не треба имати ништа! овако направили смо им државу,освојили територије од италије,а они су нас протерали и поништили конститутивност српског народа у хрватској

mislim da ja kao ni bilo koji drugi hrva nema nikakva veća prava od bilo kojeg srbina u hrvatskoj. naproti srbi u hrvatskoj imaju pravo uz hrvatsku da pohađaju i srpsku što hrvatima nije dozvojeno, zločini prema pripadnicima srpske nacionalnosti se gleda kao otežavajuća okolnost. srbima zajamčeno 3 člana u saboru (a u 2-3 mandata u prošlim izborima se dobila vlast) iako bi po broju glasaća imali 1-2 mandata.
srbi su normalni lojalni građani ove države i da ih se danas pita (osim starih ********* koje su uživale blagodati komunizma na račun radnika i seljaka) malen broj bi ih se vratio u zajednicu SFRJ
 
ЈНА губи легалитет у Хрватској тек пријемом исте у УН, а то је воља светских сила, и од тада јединице ЈНА званично не делују на том простору, већ се формира, војска САО Крајине, касиније РСК, на територији већински насељених Србима...Слично је било и у БиХ...

Tako je..
 
Koji su ti koji se plase pa moraju da prodaju?Koji su ti koje istrebljujemo?Zasto se ostali ne zale?Dobro se secam propagande koja je pochela dolaskom na vlast S.Milosevica kako se srbi sele pod pritiskom,kako se oni maltretiraju i sikaniraju i samo jedan dan posto je ustav promenjen ta propaganda je prestala .Zar je moguce da je taj ustav istog trenutka zaziveo kad svi znamo da je trebalo jedan period da prodje i da on zazivi.

Moja pitanja su se odnosila na period posle '99.
 
Па Хрватска се убрзо укључила и кренула путем Словеније, Словенија је само прва повукла ногу, што се каже


Одговор није тачан......Одлуком тог датума је само дат повод, за ескалацију грађанског рата на простору СФРЈ..и била је то једнострана одлука Загреба.
На сличан начин је почео и грађански рат у САД, када су јужне државе основале Конфедерацију и изгласале сецесију од САД, што је био сигнал за владу у Вашингтону, да званично поведе ратне операције...

ЈНА губи легалитет у Хрватској тек пријемом исте у УН, а то је воља светских сила, и од тада јединице ЈНА званично не делују на том простору, већ се формира, војска САО Крајине, касиније РСК, на територији већински насељених Србима...Слично је било и у БиХ...

da ne ulazimo u daljnju raspravu samo mi odgovori čiji su avioni napadali hrvatsku 92, 93, 94 i 95. ništa više
jel misliš da ih je kupila VJ ili RS
 
da ne ulazimo u daljnju raspravu samo mi odgovori čiji su avioni napadali hrvatsku 92, 93, 94 i 95. ništa više

Ваљда ''vi hrvati'' кажете зракоплови..Избаци те србизме из језика, авион је тако српска реч, ко да га су Срби измислили:lol:
Не верујем да је било неких већих налета авијације Војске Југославије, нарочито 94, 95.., али СР Југославија јесте давала логистичку и материјалну и војну подршку Србима, и у Хрватској и у БиХ, док је супротна страна имала подршку и Аустрије и Немачке и САД, и Саудијске Арабије и.....Па НАТО је бомбардовао положаје и војске Републике Српске, и РСК.

jel misliš da ih je kupila VJ ili RS

Ти авиони су купљени пре тога..И Хрватска је имала исте те авионе...
Авијација дуго није модернизована ни у СРЈ ни данас у Србије...Тек се данас раде ремонти неких МИГ 29, који су купљени још за време СФРЈ...
 
Na današnji dan 1989. godine SR Srbija donijela je Amandmane na Ustav SR Srbije kojima se ukidaju granice autonomnih pokrajina
i time izravno prekršila Ustav SFRJ iz 1974. godine.
Prije toga Milošević je srušio pokrajinske vlade i postavio svoje poslušnike, kao što je u januaru 1989. isto učinio u Crnoj Gori.
Time je započeo projekt koji je doveo do raspada SFRJ.

Ljubo lupetas!!!

Sudbinu Jugoslavije u njenoj sedamdesetogodisnjoj istoriji ,krojile su tajne i polutajne organizacije.
Prvi put je bilo 1918. godine,kada su masoni aktivno potpomogli konstituisanje Kraljevine Srba,Hrvata i Slovenaca, u okviru versajskog sistema, na osnovu vojnih i politickih pobeda Kraljevine Srbije u Balkanskim ratovima i u Prvom svetskom ratu.
U to vreme se nekako ukljucuje i Kominterna ,avangardna organizacija svetskog proleterijata.Na petom kongresu Kominterne ,odrzanom 1924. godine,usvojen je plan o razaranju Jugoslavije, koji ce ilegalna Komunisticka partija Jugoslavije disciplinovano sprovoditi sve do u predvecerje Drugog svetskog rata.Posledice tog plana su bile za srpski narod katastrofalne.
U poslednjoj fazi postojanja Jugoslavije, u proces njenog razaranja (1991 - 1995) bilo je ukljuceno cak nekoliko tajnih organizacija.Svi "posrednici" u jugoslovenskoj krizi bili su clanovi jedne,a poneki svih triju tajnih organizacija : Saveta za spoljne odnose, Bilderberg grupe i Trilateralne komisije.Na istom poslu nasla se i katolicka organizacija "Opus dei".
Tako da ,kad sledeci put otvaras teme o raspadu Jugoslavije , prosiri malo znanje i iz svetske istorije,nije ti na odmet,jer sve ovo je pocelo mnogo pre nego sto tvrdis u svom postu.... Izvini,nista licno.... Svako ti dobro...
 
..ja bih jos dodao..kao dokaz..da je Milošević..turio ruku u "blagajnu"..ondasnje drzave..i ukrao..znaci slobodno se Milosevica moze nazati i lopovom...

- Netko od mojih simpatizera iz Srbije. Kad sam došao u kabinet, našao sam i anonimno poslanu odluku Narodne banke Srbije da se izvrši taj proboj, odnosno pljačka, da se iz Narodne banke Jugoslavije uzme 18,2 milijardi dinara, što je bilo oko 2,5 milijarde maraka. Tada su rezerve bilo oko 10,5 milijardi dolara. Međutim, to nema veze s rezervama, jer to nije bio faktički novac, to je bio fiktivni novac, koji funkcionira u poslovanju među bankama. Ali, na osnovu takvog kvazinovca mogao se u Srbiji od Narodne banke Srbije emitirati pravi novac. Emitiran je pravi novac, kojim je Milošević tada platio penzije, plaće, socijalnu sferu itd. On je bio pred izborima i time je kupovao izbore. Takav prodor u monetarni sistem Jugoslavije apsolutno je gangsterski. Onda sam ga zvao i dobio na telefon te mu rekao: Slušaj, što si to napravio? Kaže on: Tko, ja? Tako je on radio uvijek: lagao je bez problema i uvijek se, kao, čudio što mu ne vjeruju. Ja mu kažem: Slušaj, napravili ste zločin.
On kaže: Pojma nemam o tome. A ja mu odgovorim: Slušaj, Slobodane Miloševiću, nema ni najmanje, najsitnije stvari koja se može dogoditi u Srbiji da ti ne znaš za nju, ili da je nisi ti odobrio ili da je nisi naredio. Izvršiti ovakav udarac ne samo na monetarni platni sistem nego na cijelu Jugoslaviju, potrest će to zemlju, nije to mogao nitko napraviti da ti nisi potpuno, sto posto, iza njega. On je rekao: Ja ću to istražiti, pa ako bude istina, ako je istina, nešto ću poduzeti. Ništa, naravno, nije poduzeo. Odmah sam, sazvao Vladu, na sjednici Vlade to sam iznio, i tražio od guvernera Centralne banke da uvede sankcije vis a vis Narodne banke Srbije i vrati taj novac.

http://209.85.129.132/search?q=cach...kovic+monetarni+udar&hl=hr&ct=clnk&cd=1&gl=hr

Nije li glavni za finansije u to vreme pljacke,
bio jos jedan rvat................ imenom Ante Markovic:bye:
 
UKAVIčKA UBISTVA


Među zlodela i zločine nad srpskim življem ovoga perioda treba spomenuti i javnosti već poznato mučko ubistvo mladoga Danila Milinčića pred njegovom kućom u selu Samodreži, 2. juna 1982. godine, kada su četvorica Arbanasa držala Danila, a albanski emigrant Ferat Mujo pucao mu iz pištolja u srce, na oči majke Danice koja je svojim telom pokušala da zaštiti život svog nevinog sina.
Sudbina ubijenog Danila Milinčića i zatim čitave njegove porodice samo je simbolička pojava za sudbinu čitavog srpskog življa na Kosovu. Bilo je još i drugih ubistava, za ovih nekoliko poslednjih godina, kao što je ubistvo oca porodice Šarića, u selu Meće kod đakovice, ubijenog od familije Krasnići (arbanaških katolika, koji mu otimaju imanje), pred svojom kućom, 3. jula 1983, posle čega je nastavljeno sa progonom njegovih sinova i porodice, s ciljem da se isele sa svog imanja i iz Metohije. Godine 1981, 2. aprila, po povratku sa demonstracija u Prištini, arbanaška masa ubila je jednog Srbina mladića na izlazu iz Vučitrna, ali je to ubistvo čuvano kao "državna tajna" i nije dosad objavljivano. U Novom Selu kod Vitine poznati balista Hisen Trpeza ranio je teško jednog srpskog mladića (1986), koji je jedva ostao živ, a jednog drugog srpskog mladića, Miloša Košutića iz sela Sazlije kod Uroševca, pretukla su šestorica Arbanasa lopatama, tako da je posle nekoliko dana umro od povreda (1983). Mladiću Slaviši Tomiću, studentu iz Prizrena, nasred ulice zario je nož u rebra Šukri Gaši i zatim pobegao (juna 1988), a u srpskom selu Prekalu kod Istoka (od septembra 1988) žene i deca s puškama čuvaju danonoćnu stražu zbog nasrtaja arbanaških aga i begova iz dečanske opštine, o čemu je štampa opširno pisala.





NOŽEM NA SRBE, VATROM NA CRKVE

• Prvi javno učinjeni zločin separatističke agresije 1981. protiv svega srpskog na Kosovu i Metohiji bilo je podmetanje požara pod veliki konak manastira Pećke patrijaršije, pred zoru 16. marta • Vatrogasne službe iz Peći skoro da su sabotirale gašenje požara, a tadašnji funkcioneri skrivali zlodelo

U proleće 1981. godine, neposredno posle Titove smrti, desio se događaj koji je mnogima na Kosovu i van njega, naročito u Srbiji, otvorio oči. Vladika Atanasije Jevtić u knjizi "Stradanje Srba na Kosovu i Metohiji od 1941. do 1990" navodi da se o tome prvih meseci nije smelo ni pričati javno, a kamoli pisati. "Sve je zataškavano i skrivano kao 'državna tajna', mada je ta tajna već u čitavom svetu bila javna."
"Reč je o poznatoj albanskoj separatističkoj agresiji u martu i aprilu 1981. godine (koja je zamagljivana političkom terminologijom: 'demonstracije', 'kontrarevolucija' i slično). Od ove pobune 1981, koja je novembra 1988. i februara marta 1989. imala svoju reprizu, nad kosovsko-metohijskim Srbima počeo je javno da se sprovodi genocid biološki, ekonomski i kulturni", piše vladika Atanasije.
Prvi javno učinjeni zločin separatističke agresije 1981. protiv svega srpskog na Kosovu i Metohiji bilo je podmetanje požara pod veliki konak manastira Pećke patrijaršije, pred zoru 16. marta, odnosno u noći Nedelje pravoslavlja. U konaku je mirno spavalo 30 monahinja, sa još nekoliko gostiju i 3 sveštenomonaha. Požar je podmetnut na tri mesta u potkrovlju, na rastojanju od po desetak metara (konak je dug 60 metara) i srećom da ga je primetio jedan stariji Srbin Kosovac, koji je bio te noći gost u manastiru, a odmah za njim vatru je primetila i igumanija manastira Deviča Paraskeva, takođe gost te noći u Pećkoj patrijaršiji.

Velika Albanija

Cilj agresije na konak manastira Pećke patrijaršije i studentska pobuna u Prištini, tvrdi vladika Atanasije, bio je odmah jasan: nasilno otcepljenje Kosova od Srbije i Jugoslavije i pripojenje Albaniji. Nešto kasnije, to je zamenjeno veštom parolom "Kosovo republika", naravno sa istim ciljem - da se ta republika zatim ocepi i pripoji Albaniji. Rečju, u događajima na Kosovu s proleća 1981. vaskrsavala je ideja iz doba okupacije, o "Velikoj Albaniji", koju je trebalo ostvariti "milom ili silom", kako su i uzvikivali demonstranti u Prištini, Uroševcu, đakovici, Podujevu i drugde.


Sestre monahinje jedva su uspele da spasu starog jeromonaha Dionisija i stare rukopisne knjige i nešto ikona, a sve ostalo u konaku, sa kapelom, patrijarhovim odajama, sestrinskim sobama, radionicama i magacinima izgorelo je potpuno, jer vatrogasne službe iz Peći skoro da su sabotirale gašenje požara (dolazile su prazne cisterne), te je požar utihnuo tek uveče kad je konak izgoreo.
Posle toga, počele su "političke izjave": da je za požar "kriva električna instalacija" (a struju su prekinuli tek vatrogasci), pa onda "dimnjak na konaku" itd, a u stvari skrivalo se svesno da je to bilo zlodelo, jedno od prvih u nizu tada izvršenih sabotaža, rušilačkih napada i terorističkih akata opšte separatističke pobune Albanaca (počev od 11. marta 1981. u studentskoj menzi u Prištini, pa dalje 26. marta, i naročito prva tri dana aprila, kada su u skoro svim naseljima i gradovima na Kosovu buknule separatističke mase, u kojima je bilo na desetine mrtvih, a i nekoliko nevinih Srba palo je kao žrtva razjarene rulje).
Posle vojnog ugušenja ove agresije, Srbima na Kosovu bilo je još teže. Teže im je bilo zatim i sledećih godina, koliko zbog pritisaka, sada sve otvorenije drskih i agresivnijih, toliko i zbog jasnog sagledavanja nehtenja i neefikasnosti političke vlasti Jugoslavije da na Kosovu uspostavi pre svega istinu, slobodu i jednako pravo za sve, a pre svega za potlačene Srbe i ostali nealbanski živalj.

Vrlo je karakteristično bilo da, osim grupe uglavnom mladih Albanaca, niko iz organa vlasti, a ona je bila sasvim u rukama Arbanasa, nije tada odgovarao zbog neuspeha višegodišnje komunističke politike na Kosovu, zbog tolikog kršenja osnovnih ljudskih i ustavnih prava Srba i Crnogoraca na Kosovu, zbog zavera i u samim organima vlasti protiv ustavnog poretka u zemlji, zbog ukidanja slobode i pravne jednakosti za Srbe i ostali slovenski živalj na Kosovu.
Partijski je samo kažnjeno nekoliko ljudi, smenjeno je sa radnih mesta nekolicina i - ubrzo je izlaz nađen u poznatoj jugoslovenskoj "uravnilovki": da je opasan i albanski nacionalizam, ali da je isto tako opasan i srpski nacionalizam (iako su Srbi na Kosovu od 25 % sada spali na jedva 12 %, dakle postali su manjina u svojoj sopstvenoj otadžbini).
 
UKAVIčKA UBISTVA


Među zlodela i zločine nad srpskim življem ovoga perioda treba spomenuti i javnosti već poznato mučko ubistvo mladoga Danila Milinčića pred njegovom kućom u selu Samodreži, 2. juna 1982. godine, kada su četvorica Arbanasa držala Danila, a albanski emigrant Ferat Mujo pucao mu iz pištolja u srce, na oči majke Danice koja je svojim telom pokušala da zaštiti život svog nevinog sina.
Sudbina ubijenog Danila Milinčića i zatim čitave njegove porodice samo je simbolička pojava za sudbinu čitavog srpskog življa na Kosovu. Bilo je još i drugih ubistava, za ovih nekoliko poslednjih godina, kao što je ubistvo oca porodice Šarića, u selu Meće kod đakovice, ubijenog od familije Krasnići (arbanaških katolika, koji mu otimaju imanje), pred svojom kućom, 3. jula 1983, posle čega je nastavljeno sa progonom njegovih sinova i porodice, s ciljem da se isele sa svog imanja i iz Metohije. Godine 1981, 2. aprila, po povratku sa demonstracija u Prištini, arbanaška masa ubila je jednog Srbina mladića na izlazu iz Vučitrna, ali je to ubistvo čuvano kao "državna tajna" i nije dosad objavljivano. U Novom Selu kod Vitine poznati balista Hisen Trpeza ranio je teško jednog srpskog mladića (1986), koji je jedva ostao živ, a jednog drugog srpskog mladića, Miloša Košutića iz sela Sazlije kod Uroševca, pretukla su šestorica Arbanasa lopatama, tako da je posle nekoliko dana umro od povreda (1983). Mladiću Slaviši Tomiću, studentu iz Prizrena, nasred ulice zario je nož u rebra Šukri Gaši i zatim pobegao (juna 1988), a u srpskom selu Prekalu kod Istoka (od septembra 1988) žene i deca s puškama čuvaju danonoćnu stražu zbog nasrtaja arbanaških aga i begova iz dečanske opštine, o čemu je štampa opširno pisala.





NOŽEM NA SRBE, VATROM NA CRKVE

• Prvi javno učinjeni zločin separatističke agresije 1981. protiv svega srpskog na Kosovu i Metohiji bilo je podmetanje požara pod veliki konak manastira Pećke patrijaršije, pred zoru 16. marta • Vatrogasne službe iz Peći skoro da su sabotirale gašenje požara, a tadašnji funkcioneri skrivali zlodelo

U proleće 1981. godine, neposredno posle Titove smrti, desio se događaj koji je mnogima na Kosovu i van njega, naročito u Srbiji, otvorio oči. Vladika Atanasije Jevtić u knjizi "Stradanje Srba na Kosovu i Metohiji od 1941. do 1990" navodi da se o tome prvih meseci nije smelo ni pričati javno, a kamoli pisati. "Sve je zataškavano i skrivano kao 'državna tajna', mada je ta tajna već u čitavom svetu bila javna."
"Reč je o poznatoj albanskoj separatističkoj agresiji u martu i aprilu 1981. godine (koja je zamagljivana političkom terminologijom: 'demonstracije', 'kontrarevolucija' i slično). Od ove pobune 1981, koja je novembra 1988. i februara marta 1989. imala svoju reprizu, nad kosovsko-metohijskim Srbima počeo je javno da se sprovodi genocid biološki, ekonomski i kulturni", piše vladika Atanasije.
Prvi javno učinjeni zločin separatističke agresije 1981. protiv svega srpskog na Kosovu i Metohiji bilo je podmetanje požara pod veliki konak manastira Pećke patrijaršije, pred zoru 16. marta, odnosno u noći Nedelje pravoslavlja. U konaku je mirno spavalo 30 monahinja, sa još nekoliko gostiju i 3 sveštenomonaha. Požar je podmetnut na tri mesta u potkrovlju, na rastojanju od po desetak metara (konak je dug 60 metara) i srećom da ga je primetio jedan stariji Srbin Kosovac, koji je bio te noći gost u manastiru, a odmah za njim vatru je primetila i igumanija manastira Deviča Paraskeva, takođe gost te noći u Pećkoj patrijaršiji.

Velika Albanija

Cilj agresije na konak manastira Pećke patrijaršije i studentska pobuna u Prištini, tvrdi vladika Atanasije, bio je odmah jasan: nasilno otcepljenje Kosova od Srbije i Jugoslavije i pripojenje Albaniji. Nešto kasnije, to je zamenjeno veštom parolom "Kosovo republika", naravno sa istim ciljem - da se ta republika zatim ocepi i pripoji Albaniji. Rečju, u događajima na Kosovu s proleća 1981. vaskrsavala je ideja iz doba okupacije, o "Velikoj Albaniji", koju je trebalo ostvariti "milom ili silom", kako su i uzvikivali demonstranti u Prištini, Uroševcu, đakovici, Podujevu i drugde.


Sestre monahinje jedva su uspele da spasu starog jeromonaha Dionisija i stare rukopisne knjige i nešto ikona, a sve ostalo u konaku, sa kapelom, patrijarhovim odajama, sestrinskim sobama, radionicama i magacinima izgorelo je potpuno, jer vatrogasne službe iz Peći skoro da su sabotirale gašenje požara (dolazile su prazne cisterne), te je požar utihnuo tek uveče kad je konak izgoreo.
Posle toga, počele su "političke izjave": da je za požar "kriva električna instalacija" (a struju su prekinuli tek vatrogasci), pa onda "dimnjak na konaku" itd, a u stvari skrivalo se svesno da je to bilo zlodelo, jedno od prvih u nizu tada izvršenih sabotaža, rušilačkih napada i terorističkih akata opšte separatističke pobune Albanaca (počev od 11. marta 1981. u studentskoj menzi u Prištini, pa dalje 26. marta, i naročito prva tri dana aprila, kada su u skoro svim naseljima i gradovima na Kosovu buknule separatističke mase, u kojima je bilo na desetine mrtvih, a i nekoliko nevinih Srba palo je kao žrtva razjarene rulje).
Posle vojnog ugušenja ove agresije, Srbima na Kosovu bilo je još teže. Teže im je bilo zatim i sledećih godina, koliko zbog pritisaka, sada sve otvorenije drskih i agresivnijih, toliko i zbog jasnog sagledavanja nehtenja i neefikasnosti političke vlasti Jugoslavije da na Kosovu uspostavi pre svega istinu, slobodu i jednako pravo za sve, a pre svega za potlačene Srbe i ostali nealbanski živalj.

Vrlo je karakteristično bilo da, osim grupe uglavnom mladih Albanaca, niko iz organa vlasti, a ona je bila sasvim u rukama Arbanasa, nije tada odgovarao zbog neuspeha višegodišnje komunističke politike na Kosovu, zbog tolikog kršenja osnovnih ljudskih i ustavnih prava Srba i Crnogoraca na Kosovu, zbog zavera i u samim organima vlasti protiv ustavnog poretka u zemlji, zbog ukidanja slobode i pravne jednakosti za Srbe i ostali slovenski živalj na Kosovu.
Partijski je samo kažnjeno nekoliko ljudi, smenjeno je sa radnih mesta nekolicina i - ubrzo je izlaz nađen u poznatoj jugoslovenskoj "uravnilovki": da je opasan i albanski nacionalizam, ali da je isto tako opasan i srpski nacionalizam (iako su Srbi na Kosovu od 25 % sada spali na jedva 12 %, dakle postali su manjina u svojoj sopstvenoj otadžbini).

De de tim pokazi nesto iz nesrpskih izvora jer te srpske propagande smo siti svi iz bivse JUGE.
 
Jeste.Tako je sam izjavio u bolnicu pa je posle promenio izjavu.Ko ga je na to nagovorio ??? Kome je trebalo da se to prikaze kao nasilje nad srbima ???

1. маја 1985. у 13 часова, Ђорђе Мартиновић је пресретнут на својој њиви и набијен на колац, на чијем је врху била полулитарска стаклена пивска флаша. Флаша је кроз чмар набијена у утробу, данцетом на горе, а на дрво била натакнута кроз грлић.Зауставила се тик под десним подребарним луком и, поломљена, остала у утроби жртве.

Мартиновић је смогао снаге да се допеља до пута, одакле је пребачен у приштинску болницу. Хитну операцију вађења флаше водила су три хирурга, од којих су двојица били етнички Албанци. Они су накнадно позвали трећег хирурга, Србина др Морачића, уплашени од флаше и срче коју је требало извадити. Др Морачић је после операције описао да је призор који је затекао био „језив“.

Прва вест о догађају објављена је три дана касније, 4. маја 1985. у београдској Политици. Гласила је:
„Службеник Дома ЈНА у Гњилану, Ђорђе Мартиновић, набијен је на колац 1. маја на својој њиви Јаруга, два километра од Гњилана. Ово злодело извршили су шиптарски терористи.“
(„Политика“)

Да је над Мартиновићем извршен гнусан злочин насиља говорило је и прво саопштење власти из Гњилана, а касније потврдиле и многе комисије лекара специјалиста.О злочину је писала цела домаћа и страна штампа.

Како је прича доспела у медије, јавност се узнемирила, а случај је почео постајати симболом насиља над Србима на Косову и српског незадовољства и осећаја виктимизованости. Суочено са причом у гротескном несугласју са званичном мантром о братству и јединству, бојећи се да би признање да је косовски Србин содомизован у етнички и верски мотивисаном злочину мржње ојачало српски национализам у СФРЈ или чак довело до побуне Срба, комунистичко руководство одлучило је да учини све да злочин не буде приписан етничким Албанцима и да прича добије другачију представу у јавности, како би изгледала потпуно исконструисаном.Према писању Гласа јавности из 2000, случај је „водио“ моћни Словенац Стане Доланц, савезни секретар унутрашњих послова и шеф контраобавештајне службе СФРЈ.

У посету Мартиновићу, који је још био у тешком животном стању, долази његов претпостављени, пуковник Новак Ивановић, начелник Дома ЈНА у Гњилану, и захтева од њега да призна да се сам набио на флашу у хомосексуалном аутоеротском акту. Ивановић је годину дана касније у исповести за часопис Интервју навео да га је на ово натерао извесни генерал Стојановић. Након овога, пуковник Ивановић добија прекоманду за Зрењанин.

Мартиновић је затим из Приштине превежен на Војно-медицинску академију у Београду, где је поново оперисан. Тим од пет лекара који је предводио др Ћерамилац потписује дијагнозу којом се потврђује да самоповређивање ове врсте није могућно. Тражи се супервештачење, у којем медицински стручњаци потврђују налазе вештака. Онда је тражено супер-супервештачење од љубљанског академика Јанеза Малчинског, чији је званични налаз садржавао и оцене да је самоповређивање могућепо неким изворима, и оцене да није могуће). За све то време, док је тешко болесни Мартиновић лежао на ВМА, наставља се са изнуђивањем признања о самоповређивању, од стране Вукашина Трумпића и Градимира Поповића из правосуђа, и уз присуство полиције. Тадашњи начелник ВМА, генерал Владимир Војводић, је одобрио испитивање. Његов заменик, Срђан Крстинић, касније адмирал у Армији Републике Хрватске, инсистирао је да се Мартиновић избаци са ВМА.

Ђорђа Мартиновића потом пребацују у Лондон, где га у болници „Сент Џорџ“ два пута оперише проктолог др Питер Холи. Др Холи је после операције изјавио:
„Искључено је свако самоповређивање, злочин сам проучио са својим колегама после увида у комплетну медицинску документацију. Насиље су извршиле најмање три особе.“

Др Питер Холи је након овога од Јанеза Малчинског добио писмо претеће садржине „зато што се меша у унутрашње ствари Југославије“.

За званичну Југославију, закључак је био другачији. Власти су уз друго саопштење са налазом о „самоповређивању“, супротно првом саопштењу из Гњилана, приложили налаз из Љубљане, као и добијену изјаву самог Мартиновића.56-годишњи Ђорђе Мартиновић се, према званичној верзији, упустио у хомосексуални акт самозадовољења који је кренуо наопачке. Он је непријатни инцидент напросто свалио на албанске сепаратисте, истовремено га искорштавајући у пропагандне сврхе за демонизацију Албанаца и осликавање Срба као жртава.Сам Стане Доланц је закључио случај изјавивши 1987. на Телевизији Љубљана:
„Случај Ђорђа Мартиновића је завршен. Моја полиција је утврдила да се сам повредио и нема судског процеса... Ђорђе је први српски самурај који је над собом извршио харикири.“
(Стане Доланц)

Изјаву Доланца присутни новинари су пропратили смехом.

Група српских интелектуалаца и новинара писала је домаћој и светској јавности протест под насловом „Истина набијена на колац“.Писац и академик Добрица Ћосић молио је за разрешење случаја у јавном писму упућеном адмиралу Бранку Мамули и Душану Чкребићу, председнику Скупштине Србије, без одговора.

Скупштина СФР Југославије расправљала је о „случају Ђорђа Мартиновића“ осам пута без резултата. У Скупштини СР Србије, расправа је шест пута одлагана, јер су руководиоци тврдили да, према Уставу САП Косово, Скупштина Србије нема надлежност над случајем.Покрајинско руководство, којим су доминирали етнички Албанци, подржавало је тезу о самоповређивању током аутоеротског акта.Генерал Милан Даљевић из Управе Савезног секретаријата за народну одбрану, тврдио је да ЈНА нема никакве везе са случајем. Генерал Петар Грачанин, који је на месту секретара унутрашњих послова заменио Доланца, је захтевао да се предмет Ђорђа Мартиновића закључи.Према писању Гласа из 2000, савезни јавни тужилац Милош Бакић одликован је високим одликовањем, између осталог и због начина вођења истраге у случају Ђорђа Мартиновића.

Њујорк тајмс је 1986. писао како је случај 56-годишњег сељака Ђорђа Мартиновића постао најшире расправљани кривични случај током низа година у Југославији, описиван у најситнијим појединостима на телевизији и у штампи.


По тужби Ђорђа Мартиновића, Други општински суд у Београду донео је 1990. године пресуду према којој је држава проглашена кривом за нанете увреде и тенденциозно скривање истине. Суд је одлучио да је над Мартиновићем извршено насиље, а узео је у обзир изјаве др Холија и посебне комисије на чијем челу је био др Владислав Доџић. Држави је наложено да Мартиновићу исплати на име одштете 100.000 немачких марака. Налаз је склоњен од јавности, а одштета никада није исплаћена. Извршење пресуде су, према Милораду Бајићу, спречили савезни секретар унутрашњих послова Петар Грачанин и адмирал Бранко Мамула, који су наложили да предмет буде похрањен у Архиву ССНО.

Мартиновић је после пет операција коначно под присилом продао своју њиву у Гњилану и населио се у селу Читлук крај Крушевца,где је и преминуо 6. септембра 2000.

Слику страдања Ђорђа Мартиновића овековечио је сликар и академик Мића Поповић у својој слици 1. мај 1985 (Распеће Ђорђа Мартиновића), која га приказује у јасној паралели са распећем Исуса Христа, под будним оком полиције.

Глас јавности оценио је да је вест о догађају била иницијална каписла за многа потоња збивања на Космету и у Југославији па, на неки начин, и чувене Осме седнице ЦК СКС годину и по дана касније.Случај је, као симбол и метафора четири пута поменут и на суђењу Слободану Милошевићу пред Хашким трибуналом.

Књижевница Светлана Велмар-Јанковић је подсетила на случај Ђорђа Мартиновића у свом ауторском чланку у Вечерњим новостима поводом једностраног проглашења независности Косова и Метохије у фебруару 2008. Према њеној оцени је „случај“ Мартиновића, „како се тај догађај тада, пре готово тридесет година, називао, отворио све будуће случајеве српског мучеништва и страдања“. И владика Атанасије Јефтић писао је како је „овај напаћени човек... живо оличење стања и страдања српског народа на Косову, од окупације 1941. до ове нове окупације око Савиндана 1990“.

Случај Ђорђа Мартиновића подигао је, због своје природе, југословенску јавност на ноге, али ово је био само један од небројених случајева насиља над неалбанцима на Косову 1980-тих.
 
Ljubo lupetas!!!

Sudbinu Jugoslavije u njenoj sedamdesetogodisnjoj istoriji ,krojile su tajne i polutajne organizacije.
Prvi put je bilo 1918. godine,kada su masoni aktivno potpomogli konstituisanje Kraljevine Srba,Hrvata i Slovenaca, u okviru versajskog sistema, na osnovu vojnih i politickih pobeda Kraljevine Srbije u Balkanskim ratovima i u Prvom svetskom ratu.
U to vreme se nekako ukljucuje i Kominterna ,avangardna organizacija svetskog proleterijata.Na petom kongresu Kominterne ,odrzanom 1924. godine,usvojen je plan o razaranju Jugoslavije, koji ce ilegalna Komunisticka partija Jugoslavije disciplinovano sprovoditi sve do u predvecerje Drugog svetskog rata.Posledice tog plana su bile za srpski narod katastrofalne.
U poslednjoj fazi postojanja Jugoslavije, u proces njenog razaranja (1991 - 1995) bilo je ukljuceno cak nekoliko tajnih organizacija.Svi "posrednici" u jugoslovenskoj krizi bili su clanovi jedne,a poneki svih triju tajnih organizacija : Saveta za spoljne odnose, Bilderberg grupe i Trilateralne komisije.Na istom poslu nasla se i katolicka organizacija "Opus dei".
Tako da ,kad sledeci put otvaras teme o raspadu Jugoslavije , prosiri malo znanje i iz svetske istorije,nije ti na odmet,jer sve ovo je pocelo mnogo pre nego sto tvrdis u svom postu.... Izvini,nista licno.... Svako ti dobro...

Očito je došlo do nesporazuma.
Ja sam naveo početak procesa raspada, a ne pozadine i zakulisne igre.
A te organizacije, kako ti kažeš polutajne i tajne, niti su tajne niti prikrivene. Sve se radilo javno. Od nastanka do raspada Jugoslavije. Samo to oni kojih se tiče zadnji saznaju, obično kad je već kasno.
I tebi svako dobro! :ok:
 
De de tim pokazi nesto iz nesrpskih izvora jer te srpske propagande smo siti svi iz bivse JUGE.

Ti siris svoju jadnu i bednu, onu prljavo lazljivu propagandu koji svi koji dobro znaju Shiptare
znaju koji su to falsifikatori.

Chronology of KLA’s Terrorism and Aggression
page 1

1996



April 22: Blagoje Okulic, a Serb refugee from Croatia, was sitting with a friend in a cafe when a masked member of the KLA opened fire on the customers with an automatic weapon. Okulic and two other guest latter died in hospital. He was the first victim of the KLA. Armand Daci (20), an ethnic Albanian student in dentistry school, was shot and killed by a sniper fire.

June 16: In an attack against a police patrol near Podujevo police officer Goran Mitrovic was heavily wounded.

June 17: Around 11:55 PM a police patrol in the village of Sipolje near Kosovska Mitrovica was attacked, resulting in the killing of Predrag Djordjevic (28) from Krusevac, and the wounding of Zoran Vukocic (30) from Nis. Police officer Predrag Djordjevic left his wife and child. The same day a bomb was hurled at the police station in Luzani, and the police officers on duty in the station were fired on by automatic weapons. No one was injured.

July 11: One hour after midnight in the center of Podujevo terrorists carried out an armed attack against police officers, resulting in a heavy wounding of police officer Sredoje Radojevic.

August 2: Armed attack on three police stations in Pristina, Podujevo and the village of Krpimej around 10 PM

August 28: Three bombs were hurled in the village of Celopek (border of the towns Pec-Klina-Decani), around 3 AM. No one was injured. In the village of Donje Ljupce police inspector Ejup Bajgora (44), an ethnic Albanian who worked at the Pristina Precinct, was shot and killed.

August 31: In the night hours two bombs were hurled into the courtyard of the Yugoslav Army’s barracks in Vucitrn. In the village of Rudnik, Srbica municipality an armed attack was carried out on the police station. In Podujevo, police officers at the juncture of the road Pristina-Podujevo-Kursumlija were fired on. No one was hit. The police station in Glogovac was fired on with automatic weapons.

October 25: Two police officers were killed by automatic weapons near the village of Surkis in the Podujevo municipality Milos Nikolic (34), a police inspector of the Pristina Precinct, and Dragan Rakic from the village of Velika Reka, who was a police officer in the reserves and a manager of a company in Podujevo. KLA terrorist killed police officer Milos Nikolic in the front of his house.

November 16: In the village of Rznic, Decani municipality, around 10:30 PM a terrorist attack was carried out on the police station. No one was killed.

December 26: Faik Belopolja, an ethnic Albanian from Podujevo who was a forest worker in the Serbia Forest Service - "Srbija Sume", was shot and killed.


..
 
1997

January 9: In the center of Podujevo at 5:30 PM Malic Saholi (52), an ethnic Albanian who was the manager of the superamarket "Vocar" and a deputy in the municipal council of Podujevo as a member of the Socialist Party of Serbia, was shot and killed.

January 11: In the Vucitrn village of Mijalic, around 7 PM more than 26 bullets were fired at the house of Ljubisa Mitrovic. No one was killed.

January 13: Fazil Hasani, an ethnic Albanian forest worker from the village of Brabonic, Srbica municipality was shot in the neck. KLA terrorists killed him and issued a statement denouncing Hasani as a "traitor".

January 16: Using remote-controlled explosives, the KLA attempted to assassinate the Dean of Pristina University, Mr. Radovan Papovic, at 8 AM as he was driving to the University. Both he and his driver Nikola Lalic were heavily wounded. The explosives were set off when their car was some 50 meters from Dean Papovic’s apartment in Pristina.

January 17: In the village of Reketnica, Srbica municipality, at 1 AM, ethnic Albanian Zen Durmisi (52) was shot and killed and his son Nazmi Durmisi was heavily wounded. The Durmisi family was labeled "pro-Yugoslav" by the terrorist KLA.

February 1: KLA terrorists from a moving vehicle fired on police officers. The officers fired back and killed all three terrorists.

March 5: At 10:47 AM, in front of the Pristina University School of Languages, a bomb in a container exploded. Four people were wounded, two ethnic Albanians Adrijana Dremka and Lindita Maksuti and two ethnic Serbs, Borivoje Popovic and Ivan Maksimovic. A second explosives device weighing 4.2 kilograms, which had been placed at the base of the Vuk Karadzic monument in front of the School of Languages, was found and deactivated by members of the Anti-Ballistics Unit of the Pristina Precinct.

March 21: Around 8 PM, in the center of Podujevo, KLA terrorists fired five shots at police officer Branislav Milovanovic, wounding him heavily. In a statement, the KLA claimed responsibility denouncing officer Milovanovic as a "Serbian policeman, well known blood-sucker and anti-Albanian".

March 25: Near the village Sicevo, Klina municipality, a group of attackers killed ethnic Albanians Jusuf Haljiljaj and Fehmi Haziraj (who were well known as loyal citizens of Serbia) and wounded ethnic Albanian Mehmet Gasi.

April 10: In the village of Banjica near Glogovac, using automatic firearms, KLA terrorists killed ethnic Albanian Ramiz Ljeka, who worked at the Glogovac Municipal Council.

May 6: Around 10:30 PM in the village of Lozica near Klina, ethnic Albanian Hetem Dobruna (30), a farmer from the village, was shot and killed.

May 16: In Srbica near Kosovska Mitrovica police officers Miomir Kicovic and Radisav Blanic were shot and heavily wounded.

June 19: On the Pristina - Podujevo - Nis road near the village of Donje Ljupce in the Podujevo municipality, terrorists fired 12 bullets from automatic weapons at a police patrol. No one was injured.

July 3: In the village of Trstenik, Glogovac municipality, in the early morning hours the KLA shot and killed ethnic Albanian Ali Calapek, a farmer who was a member of the Socialist Party of Serbia and a member of the local Election Commission in the 1996 elections.

July 21: The Assistant District Attorney in Pec, Miroljub Petrovic, was shot and killed.

August 3: A police vehicle was fired on at 7 PM, in the village of Bradis, which is 10 kilometers from Podujevo.

August 4: At 9:30 AM, on the road from the village of Rudnik to Srbica, KLA terrorists from Drenica fired on a police vehicle using automatic weapons. Police officers Milomir Dodic and Zoran Boskovic were heavily wounded, and a civilian who was in the car was lightly wounded.

August 23: Forest worker Sadi Morina, employee in Serbian Forest Service - "Srbija Sume", an ethnic Albanian, was killed in Srbica. Mr. Morina had already been receiving threats from KLA terrorists for a long time because he remained to work "in the service of Serbia".

August 24: In the village of Zub near Djakovica an ethnic Albanian, Kcira Ndue (32), was shot and killed, while his brother Bekim Ndue was wounded. The police station in the village of Rznic near Decani was sprayed with gunfire.

September 2: At 10:55 PM Ljimon Krasnici, an ethnic Albanian denounced by the KLA terrorists as a "traitor", was killed in his home.

September 12: A dozen attacks were carried out on police stations in the municipalities of Pec, Glogovac, Decani, and Djakovica around 11 PM No one was injured.

September 13: Around 10 PM a hand grenade was hurled at the police station in Luzano, near Podujevo.

September 14: A hand grenade was hurled at the police station in Kijevo, near Klina.

September 23: Around 11 AM in the vicinity of the village of Kijevo, the KLA opened fire on a motorized police patrol. Milan Stanojevic, the commander of the Djakovica Precinct, was in the vehicle. No one was injured.

October 13: The police station in Calopek near Pec was attacked.

October 16: Around 1:30 AM there was a terrorist attack on the police station in the village of Klincina, which lies on the road Pec-Pristina. Adrijan Krasnici (25) from Vranovci near Pec died in the ensuing gun battle.

October 17: Around 1 AM the residential community Babaloc, located between Decani and Djakovica, where 120 Serbian refugee families who fled from Albania several years ago are situated, was attacked.

October 20: The KLA claimed responsibility for attacks on police stations in Babaloc, Calopek, and Klincina, as well as police patrols in Gerlica near Urosevac and Balinac near Klina.

November 18: Around 7 PM in the village of Komoran near Glogovac, Camil Gasi, an ethnic Albanian deputy in the Parliament of the Federal Republic of Yugoslavia and the chairman of the Municipal Board of the Socialist Party of Serbia for Glogovac, was wounded heavily. His driver was wounded as well.

November 25: KLA terrorists held the police station in Srbica surrounded for 15 hours. Around 7 PM in Decani, and after midnight in the village of Rznic, two terrorist attacks were carried out in which police officer Dragic Davidovic (32) from Berane was killed, and Ljubisa Ilic from Srbica, also a policeman, was heavily wounded. Police officer Dragic Davidovic was father of three children. Bojan Trboljevac from Leposavic, Srdjan Pavlovic (26) from Zubin Potok, and Nedeljko Aksentijevic (30) from Kragujevac were lightly wounded.

December 4: The KLA claimed responsibility for an attack on Pristina Airport, claiming that it shot down a "Cessna 310" on November 26 killing all five people on-board.

December 15: Around 1 AM on the road Srbica-Klina three masked KLA terrorists stopped a convoy of three cars with 16 Serbian civilian passengers. According to the civilians’ testimonies, the terrorists who were armed with machine-guns and hand grenades threatened them with death.

December 19: Around 6 PM on the road Klina-Srbica, near the village of Josanica, eight masked and heavily armed KLA terrorists stopped the car of the civilian Milan Sapic from Lazarevac threatening, insulting, and searching his family and him.

December 25: Two terrorist attacks were carried out shortly after 3 PM against police officers in the Podujevo municipality: In the village of Zakut a police vehicle was fired on, and in the center of Podujevo explosives devices were hurled at the residential building where police officers live. There were no victims.

A dalje ces naci ovde
http://www.eurinome.it/terrorism1.html

posto su tvoji sunarodnici pocinili toliko zlocina pa nema mesta da stane na sve ove strane.
 

Back
Top