Zanimljivo je promatrati koliko su prekodrinski Srbi predani borbi protiv dekadentnog Zapada, dok im djeca idu u njemački vrtić, žene voze francuske aute, a oni sami piju kavu u Starbucksu.
Kad krene rasprava o duhovnim vrijednostima, odmah postaju čuvari pravoslavlja i savršeni primjerci mitomana, ali samo dok ne stigne plaća u eurima.
Ima li tko iskustva kako uspješno balansirati između mržnje prema Zapadu i života u švicarskom raju?
Je li srpstvo danas najjače ondje gdje ga ima najmanje, u tuđini, između Ikeine fotelje i Lidlove kase?