Spletkarenja sa sopstvenom dušom.....

"Traži se jedan svet, prekjuče iščezao...
Traži se nada...ona davna nada polagana u sebe same i u vreme koje dolazi.
Traže se svi oni što su nas raznosili komad po komad, deo po deo:
delove našeg vremena, naše ljubavi, traže se da vrate ljubav..."

Momo Kapor


7_zps11c0d91b.jpg
 
On je moja inspiracija.Sve ovo ovde sto pisem je u stvari on.Pisem
njemu...mojoj stvarnosti.Nekome ko me ljubi neprekidno...neko cija sam
ja ljubav,neko ko me voli do Beskraja.Moje misli stalno lutaju u
njegovom pravcu.Secam se da mi je nekada davno neko rekao;"Da bi pisao
potrebno je da patis".A ja nepatim...a pisem.Ja volim ja sam srecna.Kako
da objasnim nekim ljudima da te volim,da vise nisam preplasena zivota,i
da je zaista zivot lep.Ne bi me shvatili.

Lep je jer znam da smo pod ovim nebom zajedno,da disemo isti vazduh...

Mirjana Vujicic
040819tja8pu8yi2.gif
 
GDE NAM UISTINU PROLAZI ŽIVOT? (Ivo Andrić)

Sudaraju se i mešaju pojave u prirodi, kao da se gube i utvrđene granice godišnjih doba.
Osvane sunčan dan, a već oko podne počne da se javlja neki oštar i tanak vetrić koji nosi bele i rumene latice behara, ali očigledno je da dolazi iz nekih predela gde još vladaju zima i led. Sa cvetnim laticama mešaju se i retke pahulje snega.
Čovek sklapa oči, zakopčava sva dugmeta na kaputu i oseća se kao slabo, ugroženo stvorenje, izloženo nevidljivim opasnostima i iznenađenjima nereda koji ga okružuje spolja i ispunjava iznutra.
A kad za trenutak otvori oči, vidi da je u ovaj kovitlac od snežnih pahuljica i cvetnih latica upao i mali beli leptir, i spašava se grčevitim udarcima slabih krila koji liče na samrtne trzaje.
Treba kazati i to da je sva ova igra svetlosti i boja na sivoj pozadini martovskog predela praćena i tihim ali oštrim cviljenjem studenog vetra u granama retkih četinara.
Posmatrajući sve to, osetih tanak ali dubok drhtaj celog tela, nešto od onog nejasnog velikog straha koji nas povremeno ispuni od glave do pete i zaustavi u mestu, i pred kojim moramo da se zapitamo: šta smo mi ljudi, gde uobražavamo da živimo, a gde nam uistinu prolazi taj naš kratki vek?


il-570xN.405402897-smvw.jpg
 
- Reci kako me voliš.
- Hoću.
- Reci.
- Volim te na suncu. I volim te u senci. Volim te u šeširu. I volim te u žaketu. Kad vetar duva napolju. I kad si na banketu. U zovama u brezama, kraj maline i klena. I kada spavaš. I kad radiš povijena. Volim te kad jaje lepo mutiš. Volim te čak i kad kašiku ispustiš. I u taksiju. I u autu. Bez izuzetka. I od kraja ulice. I od početka. I kad kosu svoju češljem lepo deliš.I u opasnosti. I kad se veseliš. Na moru. U gorama. U kaljačama. Bosu. Danas. Juče. I sutra. I danju i noću. I u proleće kad dolaze nam laste.

- A leti kako me voliš?
- Kao srž leta, zna se.

- A da li me voliš u jesenje dane.
- Čak i onda kad gubiš kišobrane.

- A kada se zimi posrebre prozori.
- Zimi te volim ko vatru kad veselo gori. Blizu tvoga srca. I uz tvoju nogu. A iza prozora sneg. I vrane na snegu.

Konstantin Galcinjski


521604_584174871606317_1803758423_n.jpg
 
I caught the darkness, it was drinking from your cup
I caught the darkness drinking from your cup
I said is this contagious?
You said just drink it up.

I got no future,
I know my days are few
The presence not the pleasant
Just a lot of things to do
I thought the past would last me
But the darkness got that too

I shoulda seen it coming
It was right behind your eyes
You were young ant it was summer
I just had to take a dive

When I knew was easy, the darkness was the price.
I don't smoke no cigarette, I don't drink no alcohol
I ain't had much loving yet
But that's always been your call
Hey I don't miss it baby
I got no taste for anything at all

I used to love the rainbow
And I used to love the view
Another early morning, I'd pretend that it was you
But I caught the darkness baby
And I got it worse than you

I caught the darkness, it was drinking from your cup
I caught the darkness drinking from your cup
I said is this contagious?
You said just drink it up

 
Pokušavao sam da se uhvatim za našu ljubav, za puku činjenicu njenog postojanja, iako su se iz dubine javljali glasovi – rugalice koji su me ismevali.
Pusti je, savetovali su mi ti glasovi. Barem sada posle svega ovog, okani se bede.
Ali ja sam znao da je ljubav bolja od svega ostalog, pa makar bila i neuzvraćena,osujećena, ili sakaluda.
Želeo sam grčevito da se uhvatim za poimanje ljubavi kao stapanje duša, kao melanž,
kao trijumf nečistog, polutanskog, svega najboljeg u nama nad onim samotnim, izdvojenim, oporim, dogmatskim, čistim što u sebi nosimo;
ljubavi kao demokratije, kao pobeda verovanja da nijedan čovek nije ostrvo, pobeda dvočlanih Mnoštva nad svim onim besprekornim, podmuklim, aparthejdovskim Jedninama.
Upinjao sam se da odsustvo ljubavi doživim kao oholost jer ko, izuzev onog ko ljubi nema, može verovati da je potpun, svevideći i da poseduje svekoliku mudrost?
Voleti znači izgubiti svemoć i sveznanje.

Salman Ruždi


299257_3952476468592_1756218146_n.jpg
 
Meša Selimović
Pocinjem ovu svoju pricu, nizasto, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koja je jaca od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, sa dalekom nadom da ce se naci neko rjesenje kad bude racun sveden, ako bude, kad ostavim trag mastila na ovoj hartiji sto ceka kao izazov. Ne znam sta ce biti zabiljezeno, ali ce u kukama slova ostati nesto od onoga sto je bivalo u meni pa se vise nece gubiti u kovitlacima magle, kao da nije ni bilo, ili da ne znam sta je bilo. Tako cu moci da vidim sebe kakav postajem, to cudo koje ne poznajem, a cini mi se daje cudo sto uvijek nisam bio ono sto sam sad,...
Gresne misli su kao vjetar, ko ce ih zaustaviti? I ne mislim da je to veliko zlo. U cemu je poboznost, ako nema iskusenja koja se savladavaju?
Nikad covjek ne smije misliti da je siguran, ni da je umrlo ono sto je proslo... ali zasto se javlja kad mi je najmanje potrebno?
Covjek najcesce govori radi sebe, ali mora da osjeti odjek svojih rijeci.
Nikad ne znamo sta izazivamo u drugom covjeku rijecju koja za nas ima sasvim odredjeno znacenje i zadovoljava samo nasu potrebu.


images
 
Spiram te sa kože


Spiram te sa kože,
Sa minulih leta,
Miris hladnog limuna,
Zelen martovski prhut,
Iskašljavam te,
Talog ispod jezika,
Vreo šljunak u krvi,
Ljuštim te sa nokata
Oštrim nožem kajačem
Nema te, nema te,
Nema te.
Reči te se odriču i
u laž me ušuškuju,
Nisi postojala
sem u pesmama, nisi
postojala ni toliko
da bi se pomirili
sa isceznućem,
Istresam te iz džepova
starih košulja,
Stružem te okom
sa fotografija
Stresam te sa kose,
Davni prosinački sneg,
Proklinjem pesme
u kojima stanuješ,
jedeš, spavaš, umivaš se,
Sve bih ti oprostio
samo da te ima,
Da ima krvi u tebi.
Srce od najfinijeg drveta
izvajao bih i pod rebra
ti ga sakrio,
More bih ti u san
donosio.
Vetrovi bi ti bili pokorni,
Kišama bih te uspavljivao,
Samo da te ima
imalo izvan reči,
Samo da postojiš.
Kako ćeš i ovu
Molitvu čitati
Ako te nema
Ako uporno tvrdiš
Da te nema,
Da sam te
Izmislio.



Pero Zubac


http://2.***************/-bw3WeRRiejA/T9B7Xw2GcxI/AAAAAAAAAWU/WERcCldmRIQ/s1600/12645920424071_large.jpg
 
"Sreca
Dosla sam k vama da vas pozdravim.
Moje je ime Sreca i sastavni sam deo zivota, zivota onih koji veruju u snagu ljubavi i zivota, onih koji veruju da je ljubav beskonacna.

A znate da sam u braku?
Davno sam se vencala za Vreme i ono vam je odgovorno za resenje mnogih problema koji vam na pocetku izgledaju veliki i bezizlazni. Ono izgradjuje srca i licnost, leci rane i pobedjuje tugu. Vreme i ja zajedno imamo troje dece. Nasa su deca Prijateljstvo, Mudrost i Ljubav.

Prijateljstvo je najstarije dete lepo, iskreno, veslo i nasmejano. Zblizava ljude, a da pri tome nikoga ne ranjava vec utesi svakoga kome se priblizi drzeci ga za ruku.

Mudrost je nase drugo dete. Ona je pametna, sa cvrstim principima i neprekidno uci i sve je zanima. Najslicnija je svom ocu Vremenu. Mozete zamisliti kako je to kad njih dvoje koracaju zajedno – Mudrost i Vreme.

Najmladja je Ljubav. Koliko posla s njom!!! Tvrdoglava je, uporna i prevrtljiva tako ponekad zeli ziveti na samo jednom mjestu a onda se nakon nekog vremena seti i kaze da je stvorena da bi zivela u dva srca, a ne samo u jednom. Ah, moja je Ljubav vrlo slozena i zapletena osoba, tako da zna i pokoju nesmotrenost pociniti i to samo kakvu!

Kada do toga dodje na scenu moram pozvati njenoga oca. Vreme dodje i pokusa pokrpiti rane koje je njegova kci Ljubav izazvala, a cesto u pomoc priskoci i Mudrost, mada nije u svim slucajevima od velike koristi sa svom svojom pamecu.

Jednom mi je jedna osoba rekla:

- " Na kraju sve dodje na svoje, na ovaj ili na onaj nacin. Ako se stvari jos nisu sredile i poslozile znaci da jos nismo na nasem pravom putu."

Zato, kazem vam, verujte mojoj porodici, mom suprugu Vremenu i mojoj deci Prijateljstvu, Mudrosti i Ljubavi.

Budete li imali poverenja u njih, znajte, da cu i ja,
Sreca jednog dana svakako pokucati na vasa vrata.
I nikad se ne zaboravite smesiti!"
 
Ne priznajem rastanke
i nikad necu
Suviše boli kada se grubo
otkine cvet
koji tek nice
Kada na samom pocetku price
vreme zatreperi i stane
baš kada bleda
još prazna zora
mesecevo srebro ucuti
i kada zamre let povetarca
što dahom sluti
uzdahe nove, nasmejane
Ja želim da još s tobom gledam
kako se bude zlatasta mora
da s tobom dišem i da te volim
i vatrom noci i zore sjajem
I zato ne dam, i zato necu
i zato rastanke ne priznajem
Želim da živim tvojim dahom
i da se smejem osmehom tvojim
želim da bolujem tvoje boli
i da strahujem tvojim strahom
dokle me ima
dok postojim
Želim da sanjam tvoje snove
i da kroz virove tvoje reke
ponovo osetim prste u kosi
da razvejano seme maslacka
tvoj vetar nosi
i sipa u šarene misli neke
u žute duge na modrom tlu
Zato ne dam i zato necu
Zato moj odraz još vešto krije
istih osmeha tajne daleke
Zato cu uvek biti sa tobom
u dašku misli ili u snu
Još uvek naš cvet negde nice
još uvek naše tajne snije
i ustreptalom lepotom traje
dok mu na lati leptiri slecu
Svi su rastanci tužne price
zato ja rastanke ne priznajem
i nikad necu.

Mesečevo srebro - Mika Antić


530029_3952476988605_791870504_n.jpg
 
Ljuta si na sebe, jer ti nedostajem, prznice mala! Nedostajem i sebi od kad smo sazviježđe podijelili, pa svako gazduje svojom samoćom. Budalo jedna, nemaš pojma koliko te volim, ovako budalast. I drugi su blesavi, al’ ne umiju k’o ja da lijepo popričaju sa tobom kada te nema, ni da poskakuju trotoarom, u pokušaju da usklade korak sa tobom, nevidljivom. Žao mi što nisi tu, da vidiš kako je lijepo sa tobom...
375098_406054199501644_715414741_n.jpg
 
Usne jedino zato postoje
da s nekim podelis nesto svoje.
I da ti sapat sapatom vrate.
Usne postoje da se pozlate.

Usne su vulkan tvog tela.
Usne su izvor tvojih reka.
Usne su pupoljak gde se srela
pcela od vetra s pcelom od mleka.

Usne postoje da se procveta
u vatromete neba i sveta.
Usne su da se u dahu zgusne
krilatost zvezda i kometa.

I nikad nikom nemoj ih dati
ako ne ume da ti ih vrati
toplije,mekse, mladje i sladje.
Jer usne samo zato postoje
da osmeh po tvome osmehu skroje.

Usne - Mika Antić


11575_568605516503654_1058484269_n.jpg
 
Za moju ptičicu :heart:


Čovek najviše želi slobodu. Čovek žudi za slobodom. Sloboda je samo suštinsko jezgro ljudske svesnosti:
ljubav je na periferiji a sloboda je u centru. Kada se ta dva ostvare, u životu nema žaljenja.
A oni se ostvaruju zajedno, nikada odvojeno.

Ljudi su pokušavali da ostvare ljubav bez slobode. Onda ljubav donosi sve više i više patnje, sve veće i veće ropstvo.
Onda ljubav nije ono što je čovek očekivao da će biti, ona se pretvara baš u suprotno. Ona razara sve nade, uništava
sva očekivanja i život postaje pustoš – tapkanje u tami, i nikada se ne pronalaze vrata.

Ljubav bez slobode prirodno teži da bude posesivna. A onog trenutka kada uđe posesivnost, počinjete da stvarate okove
za druge i za sebe – jer ne možete da posedujete nekog a da on ne poseduje vas. Ne možete nekoga da učinite robom
a da sami ne postanete rob. Šta god činite drugome, učinjeno je vama.

To je osnovni princip koji treba razumeti, da ljubav bez slobode nikada na donosi ispunjenje.


Osho


tumblr_mgl9byh8EJ1rhhul4o1_500.jpg
 

Back
Top