Spletkarenja sa sopstvenom dušom.....

2335963-1069108_1.jpg
 
OVE NOĆI


Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Napisati, na primjer: “Noć je puna zvijezda,
Trepere modre zvijezde u daljini".
Noćni vjetar kruži nebom I pjeva.
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Volio sam je a katkad je I ona mene voljela.
U noćima kao ova, držao bih je u svom naručju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.
Voljela me, a katkad sam I ja nju volio.
Kako da ne ljubim te njene velike nepomične oči.
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Pomisao da je nema. Osjecaj da sam je izgubio.
Slušati beskrajnu noć, bez nje jos beskrajniju.
I stih pada na dušu kao rosa na livadu.
Nije važno sto moja ljubav nije mogla zadržati.
Noć je zvjezdovita I ona nije uz mene.
Ista noć odijeva bjelinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo vise isti.
Više je ne volim, zaista, ali koliko sam je volio.
Moj glas je iskao vjetar da joj dodirnem uho.
Drugome. Pripast ce drugome. Kao prije mojih poljubaca.
Njen glas, Njeno sjajno tijelo. Njene beskrajne oci.
Više je ne volim, zaista, a možda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako dug je zaborav.
Jer sam je u nćima, kao ova, držao u svom narucju,
Moja je duša nespokojna što ju je izgubila.
Iako je ovo posljednja bol koju mi ona zadaje,
I ovi stihovi posljednji koje za nju pišem.


Pablo Neruda



c38aa31a40f6f1690b99a5d74727f5a2.jpg
 
Nedostaje mi naša ljubav

Na jastuku... Bdim na ponoćnoj straži kao stari posustali ratnik
Kom svaki put od riznice neba jedva zapadne mesečev zlatnik...
Pod oklopom drhti košuta plaha večno gonjena tamnim obrisima straha
Koja strepi i od mirnih obronaka sna...

Nedostaje mi naša ljubav, mila... Bez nje se život kruni uzalud...
Nedostaješ mi ti, kakva si bila... Nedostajem mi ja... Onako lud...
Ja znam da vreme ne voli heroje... I da je svaki hram ukaljalo...
Al meni, eto, ništa sem nas dvoje nije valjalo...

Kad potražim put u središte sebe, staze bivaju tešnje i tešnje...
I skrijem se u zaklon tvog uha kao minđuša od duple trešnje...
Al uspevam da jos jednom odolim da prošapućem da te noćas ruski volim...
Šta su reči... Kremen što se izliže kad tad...

Nedostaje mi naša ljubav, mila... A bez nje ovaj kurjak menja ćud...
Nedostaješ mi ti, kakva si bila... Nedostajem mi ja... Onako lud...
Ja znam da vreme svemu menja boje... I da je silan sjaj pomračilo...
Al meni, eto, ništa sem nas dvoje nije značilo...

Ponekad još u moj filcani šešir spustiš osmeh ko čarobni cekin...
I tad sam svoj... Jer ma kako me zvali ja sam samo tvoj lični Harlekin...
Ponekad još... Suza razmaže tintu... I ko domina padne zid u lavirintu...
Tako prosto... Ponekad još stignemo do nas...

Nedostaje mi naša ljubav, mila... Bez nje uz moje vene puže stud...
Nedostaješ mi ti, kakva si bila... Nedostajem mi ja... Onako lud...
Ja znam da vreme uvek uzme svoje... I ne znam što bi nas poštedelo?
Al meni, eto, ništa sem nas dvoje nije vredelo...

Đorđe Balašević


 
"Oh, radi bezmernog odmora želim spasonosnu smrt;
i da najzad moja iscrpljena želja ne može više da bude predmet novih seoba duša.
Željo ! Vukao sam te po putevima; bacao sam te u očajanje po poljima;
opijao sam te u velikim gradovima; opijao sam teneugasivši ti žeđ;
kupao sam te u noćima punim mesečine; vodio sam te svuda;
ljuljao sam te na talasima; hteo sam da te uspavam na vodi. . . Željo ! Željo !
Šta bih ti učinio? Šta ti konačno hoćeš?
Zar se nikad nećeš umoriti? "

bf9463d3e4f977b81471ca3b3573634a.jpg
 

Back
Top