Smrt kao izbor

Uspavala sam tri psa
Jednu na sred zivota, posle sest meseci lecenja u trenutku otkazivanja pluca i bubrega da je spasem muka
Drugu u dubokoj starosti, nepokretnu poslednje dve godine, gluvu, slepu, dementnu
Trecu u cvetu zivota sa teskom upalom mozga zbog kojeg je poslednja tri medeca drasticno svakodnevno propadala, paralizovao joj se deo po deo tela, izgubila je orijentaciju, hranjena kasikom i pojena spricem..u bolovima..samo bih po nekad uhvatila pogled onog psa koji je nekad bila..
Za sve tri sam se borila do poslednje sekunde i zbog njihove patnje donela odluku
I danas imam grizu savesti iako su spasene muka, ko sam ja da prekinem neciji zivot
Nikad ne bih mogla isto da uradim kad su ljudi u pitanju
Svako rodjenjem dobije svoj krst i dok je na ovoj zemlji treba da ga nosi
Iscasio se pojam ZIVOT
Taj ugao da je manje vredan i nedostojn kad se pojavi bolest ili starost vrlo brzo bi svet doveo do tacke na kojoj je pre jednog veka bio hitler
A trebalo je od tada da napredujemo kao civilizacija.
Ovo i ja govorim od starta ... vrlo brzo bi se doslo do ubijanja starih i nemocnih, pod plastom humanosti. Nema sanse da to ostane kontrolisano i ne bude iskorisceno zarad velike ustede novca.
Ionako sistematski rade na tome, samo na drugaciji nacin
 
Људи се предомисле у последњој секунди. И шта
Jesu. Kod starih je tako priroda namestila, sve se stisava, priprema. Moja nana je govorila iskljucivo na bugarskom i redovno je razgovarala sa njenom majkom koju je izgubila kada je imala devet godina.

Nego, da ne mracim. Sestra ima neku babu. A baba bila zgodna zenska kao mlada. I baba podetinjila. Nabacuje se svima a vuce kiseonik sa sobom. Klekne doktor i pita je kako je danas a babac odgovara "kako mogu biti dok zgodan muskarac kleci ispred mene, sjajno sam!"
Usled nedostatka kadra njima ponekad vojska pomaze, odnesu krv na analize i tako to.
Stigne vojnicic a babac hop u krilo njemu!:lol: on na levo - baba na levo, on na desno - baba na desno i na kraju dodje bolnici za seksualno uznemiravanje sa zahtevom da se vise vojnici ne dodiruju fizicki, da ih babe ne cupkaju na krilu:lol:
И моја бака у последње време прича са својом мамом. Некада се мојој мами обрати као својој мами. А мама нема такта, објашњава, доказује... неће да ме послуша и то прихвати, аминује јој. Ионако не вреди да се кида. Не увек, бака је углавном ОК, али у неким тренуцима се изгуби. И зимус док је била болесна, дехидрирала јако, па бунцала све нас је мешала сем мог сина. Он када дође каже: ”Мићко мој, ја често мислим на тебе.” То ми је тааако дирљиво нешто било :heart:

А деда се предао, када је изгубио снагу одлучио је да оде. То знам, то сам видела. Једне ноћи је пао у купатилу и како нисам могла да га подигнем, био ми је тежак, замолила сам га да пузи до кревета а ја ћу полако уз њега да му носим катетер, да се не покида. Још неколико дана је лежао и гледао у једну тачку, разводњених очију. Нису помагале молбе ни да пије ни да једе, ни они шејкови на сламчицу што мењајуоброке... Као да је само чекао... И брзо је дочекао. Са свим својим зубима у вилици.
На њега сам посебно слаба. Има онај филм са Клинтом Иствудом у неком затвору- исти мој деда!:heart:
 
Ovo i ja govorim od starta ... vrlo brzo bi se doslo do ubijanja starih i nemocnih, pod plastom humanosti. Nema sanse da to ostane kontrolisano i ne bude iskorisceno zarad velike ustede novca.
Ionako sistematski rade na tome, samo na drugaciji nacin
Управо. Играмо се Бога. Или како ко већ назива оно што је ван наше моћи. Зачне се живот, одлучујемо хоће ли се родити. Гаси се живот, одлучујемо хоћемо ли га предухитрити. Отишло се предалеко.
 
Eutanazija ima smisla samo ako je covek mentalno sposoban da u tom datom trenutku sam za sebe odluci da, recimo, vise ne moze trpeti bol i da je za njega jedino olaksanje da zivot napusti.
Sve ostalo povlaci preveliku tudju odgovornost i mozda nije fer i mozda se covek predomislio iako vegetira, samo sto to vise ne moze reci. Previse tih „mozda“, sto stvara dilemu.
 
Људи се предомисле у последњој секунди. И шта

И моја бака у последње време прича са својом мамом. Некада се мојој мами обрати као својој мами. А мама нема такта, објашњава, доказује... неће да ме послуша и то прихвати, аминује јој. Ионако не вреди да се кида. Не увек, бака је углавном ОК, али у неким тренуцима се изгуби. И зимус док је била болесна, дехидрирала јако, па бунцала све нас је мешала сем мог сина. Он када дође каже: ”Мићко мој, ја често мислим на тебе.” То ми је тааако дирљиво нешто било :heart:

А деда се предао, када је изгубио снагу одлучио је да оде. То знам, то сам видела. Једне ноћи је пао у купатилу и како нисам могла да га подигнем, био ми је тежак, замолила сам га да пузи до кревета а ја ћу полако уз њега да му носим катетер, да се не покида. Још неколико дана је лежао и гледао у једну тачку, разводњених очију. Нису помагале молбе ни да пије ни да једе, ни они шејкови на сламчицу што мењајуоброке... Као да је само чекао... И брзо је дочекао. Са свим својим зубима у вилици.
На њега сам посебно слаба. Има онај филм са Клинтом Иствудом у неком затвору- исти мој деда!:heart:

Deka je bio lep, zar ne?:)

Ni ja nisam mogla da podignem mamu:(.
To na podu toaleta mi je mozda najteze.
Ne znam, svako iz svoje vizure posmatra.
Nakon cetiri godine bolesti i sest meseci nepokretnosti ja sam ostavila sve da budem negovatelj, za sta nisam ni strucna a ni umna. Moja mama je bila u ranim pedesetim godinama. Imala je metastazu na kicmi koja je na moje oci rasla i izbila na povrsinu. Nisam se odvojila ni nocu. Spavala sam pored nje tih sest meseci.
Kicmeni bolovi su najtezi. Uz pankreasne (koje sam videla sa sedam godina jer je na taj nacin preminuo njen rodjeni brat u 36-oj godini u toj istoj sobi gde i ona).
Nisam platila pomoc.
Nije trazila da je spasu vec samo da povecam morfijum. Da bude brze. Nije htela da jede samo da bude brze.
Dan pre smrti je kazala u komi "aha, sutra u 11". Sutra je dosla sebi da mi kaze da je pamtim kakva je bila i drzala me za ruku do 11 uvece kada je preminula.
Ja sam se umila i izasla iz sobe.
Odselila se i tamo retko idem.
Sta mislis sa kojim strahom za mene je otisla na onaj svet...i kakva sam ja iz svega izasla i jesam li izasla uopste...u toj situaciji je eutanazija opravdana jer je ona cistim razumom trazila.
Najvaznije pitanje je da li covek zna sta trazi.
Starci ne znaju. Ali mladji ljudi u bolovima uz zdravu svest znaju.

I znas koliko mi je tesko da se setim kakva je bila. Sve se secam te poslednje godine. Bas onako kako nije htela.
Ali sebi govorim da je to samo telo a da su tu negde oko nas i da vide sta nisu stigli da vide.
Zato se ljudi neguju dok su dobro, dok smo tu i dok mozemo da kazemo jedni drugima lepe stvari.
 
Moj otac je bio teško bolestan. Od trenutka kada se razboleo pa do svoje smrti ni jednom nije rekao da želi da umre. Nije dugo trajalo, a veći deo vremena nije bio ni sposoban da rasuđuje, da bi mogao da traži eutanaziju.
Da je rekao, dok je bio zdrav, da želi autanaziju u slučaju da se teško razboli, mislim da mu tu želju ne bih ispunila. Ne bih mogla.
Ali, moj otac nije imao bolove. Tog dana kada je preminuo na moje pitanje da li ga nešto boli, rekao mi je:"Ne boli me ništa, osećam se odlično". A bio je nepokretan, sa pelenom i dementan.
Da je imao bolove, možda bih tada pristala na eutanaziju. Jer je sva nega oko njega bila na meni. Mama nije mogla da mi pomogne, sestra nije htela. Od kuće u kojoj živim do roditeljske kuće ima 4km. Za 40 dana koliko je bio bolestan, autom sam prešla 1000km. Nekada sam išla i 4 puta dnevno. Ali, nije mi bilo teško, i bio mi je dragocen svaki minut sa njim, tako da u tim okolnostima ne bih pristala na eutanaziju. Da je imao bolove - ne znam.
Moj otac je imao bolove strašne...ali nikad nije rekao da želi da umre.
I taj dan pred smrt je imao nadu.
Mislim da je lako teoretisati o tome,ali u praksi to nije tako lako.
 
O svemu teoretišemo zašto ne i o smrti koja je sastavni dio života. Ja planiram da napišem da ne želim aparate, omivljavanje i slične stvari u slučaju teške bolesti. Tim sam skinula odgovornost sa djece a sebi osigurala dostojanstven odlazak.

Mnogi tako ucine. Pa slucaj Natase Ricardson, Liam Nison je ucinio onako kako je ona zelela i kazala svom muzu ranije.
Meni je on veliki covek, hrabar a nije bio spreman, bilo je bum tras za pola dana a deca mala.
Cula sam da je sin uzeo majcino prezime.
Mozda je on preuzeo greh na sebe ali deci je omogucio da boluju i pate ali i nastave dalje.
 
Ovo i ja govorim od starta ... vrlo brzo bi se doslo do ubijanja starih i nemocnih, pod plastom humanosti. Nema sanse da to ostane kontrolisano i ne bude iskorisceno zarad velike ustede novca.
Ionako sistematski rade na tome, samo na drugaciji nacin
nekad je postojao obicaj lapot, mislim da se tako zove
kad roditelji postanu stari i postanu teret porodici, deca su ih uz roditeljski blagoslov ubijala
od tog doba svet se razvio
medicina je pronasla nacin da uz medikamente produzi zivot i kad je organizam ostecen
u odnosu na tadasnji period golog prezivljavanja, ovaj je blagostanje
nekad su roditelji bili usta vise koje treba nahraniti, a porodica se hranila suvom projom i krompirom
danas je drugacije
zaista ne vidim opravdanje za danasnji lapot
svet se zbog nametnutog materijalizma iscaseno razvija
danas je uzasavajuce stariti bez botoksa i filera, plasticna hirurgija je unosnija grana od neurohirurgije, kardiologije..
od ljudi se ocekuje da sa 70 izgledaju kao sa 20
izmesao se holivud sa svakodnevnim, pa sa filmskim zvezdama koje nemaju harizmu za karakterne uloge koje moraju da peglaju bore da bi zadrzale izgled dvadesetogodisnjih zavodnica/ka, poistovecuju se domacice, sluzbenice, politicarke
jer sta?
sramota je biti star?
a tek nemocan..
 
O svemu teoretišemo zašto ne i o smrti koja je sastavni dio života. Ja planiram da napišem da ne želim aparate, oživljavanje i slične stvari u slučaju teške bolesti. Tim sam skinula odgovornost sa djece a sebi osigurala dostojanstven odlazak.
ovo je druga stvar
m je doziveo kolaps pluca jer u zemunskoj bolnici nije dobijao odgovarajucu terapiju
i to niko ne moze da me razuveri
prvo su mu trombovi zapusili plucne krvne sudove, a onda je stalo i srce
agonija u kojoj je umro je strasna, ali je mogla da traje samo desetak minuta da nisu uzeli da ga ozivljavaju
reanimirali su ga sat vremena
pocevsi od intubacije bez anestezije, pa preko svog mrcvarenja elektrosokovima od kojih na kraju ne bi me cudilo da mu se pokidalo srce
jer samo mogu da zamislim sta se desava kad nekog reanimiras, a njemu je krvotok pun trombova
da su ga ostavili kad je preminuo, ne bih osecala ovaj uzas
umesto da pati desetak minuta, agonija mu je trajala sat vremena
jel si zajebao sa terapijom, pusti ga da umre, nemoj da ga ubijas jos sat vremena
 
Pa ljudi nisam mislila na stare koji su dementni, nego na ljude uopšteno koje muči teška bolest bez izlaza sa užasnim patnjama.
Za stare nemoćne mislim da su kod nas u boljem položaju od ovih "razvijenih" zemalja koje ih na silu drže živim. Pusti ih ne pravi biljku od njih. Pomislio bi čovjek da je to ljubav i prevario bi se. Oni o njima jako malo vode računa i jako malo ih vidjaju..
 
nekad je postojao obicaj lapot, mislim da se tako zove
kad roditelji postanu stari i postanu teret porodici, deca su ih uz roditeljski blagoslov ubijala
od tog doba svet se razvio
medicina je pronasla nacin da uz medikamente produzi zivot i kad je organizam ostecen
u odnosu na tadasnji period golog prezivljavanja, ovaj je blagostanje
nekad su roditelji bili usta vise koje treba nahraniti, a porodica se hranila suvom projom i krompirom
danas je drugacije
zaista ne vidim opravdanje za danasnji lapot
svet se zbog nametnutog materijalizma iscaseno razvija
danas je uzasavajuce stariti bez botoksa i filera, plasticna hirurgija je unosnija grana od neurohirurgije, kardiologije..
od ljudi se ocekuje da sa 70 izgledaju kao sa 20
izmesao se holivud sa svakodnevnim, pa sa filmskim zvezdama koje nemaju harizmu za karakterne uloge koje moraju da peglaju bore da bi zadrzale izgled dvadesetogodisnjih zavodnica/ka, poistovecuju se domacice, sluzbenice, politicarke
jer sta?
sramota je biti star?
a tek nemocan..

Kome je zastrasujuce stariti bez botoxa, kojoj to budali, i kako je to povezano sa ovom temom?

Ja starim bez farbe za kosu, vestackih trepavica, liposukcije i sminke. Potpuno sam prirodna, cak ni kremu protiv bora ne koristim ali kazem da je preduboka starost koju telo ne sluzi cesto prokletstvo. Tvojih nema. Sama si i nemocna. Ne vidis, ne cujes, ne mozes da jedes, nosis pelene koje ti promene kad da a kada ne.
Zamisli da zavisis da li ce te udariti ili pokrasti negovateljica, da li znas da moja sestra vezuje stare, mora, po zakonu.
I nisu sve sestre nezne. Ni odmerene.
Ja nisam sigurna da mi govorimo o istoj stvari.

Ti ljudi ne bi ni bili zivi pre par decenija.
Savremena medicina ih drzi u zivotu jer to moze ali kakav je to kvalitet zivota, daj boze da ni ti ni ja ne saznamo.
Mislim da Zendeli na takve ljude misli a ne na prirodno stare vec na one koji ne bi mogli sami ni pola dana da prezive da ih ne krpimo i krpimo a telo im popusta i popustilo bi da nema nas, humanitaraca...mozda je humano pustiti coveka da mirno predje na drugu stranu.

Ja mislim da je hriscanski postovati coveka.
 
Kome je zastrasujuce stariti bez botoxa, kojoj to budali, i kako je to povezano sa ovom temom?

Ja starim bez farbe za kosu, vestackih trepavica, liposukcije i sminke. Potpuno sam prirodna, cak ni kremu protiv bora ne koristim ali kazem da je preduboka starost koju telo ne sluzi cesto prokletstvo. Tvojih nema. Sama si i nemocna. Ne vidis, ne cujes, ne mozes da jedes, nosis pelene koje ti promene kad da a kada ne.
Zamisli da zavisis da li ce te udariti ili pokrasti negovateljica, da li znas da moja sestra vezuje stare, mora, po zakonu.
I nisu sve sestre nezne. Ni odmerene.
Ja nisam sigurna da mi govorimo o istoj stvari.

Ti ljudi ne bi ni bili zivi pre par decenija.
Savremena medicina ih drzi u zivotu jer to moze ali kakav je to kvalitet zivota, daj boze da ni ti ni ja ne saznamo.
Mislim da Zendeli na takve ljude misli a ne na prirodno stare vec na one koji ne bi mogli sami ni pola dana da prezive da ih ne krpimo i krpimo a telo im popusta i popustilo bi da nema nas, humanitaraca...mozda je humano pustiti coveka da mirno predje na drugu stranu.

Ja mislim da je hriscanski postovati coveka.
Upravo. Ne zna ni da li je živ, nikakve pažnje i ljubavi, prepušten strancima. 100 godina bez svjesti o njima je loše. 100 godina dok možeš da razmišljaš je skroz ok.
 
Pa ljudi nisam mislila na stare koji su dementni, nego na ljude uopšteno koje muči teška bolest bez izlaza sa užasnim patnjama.
Za stare nemoćne mislim da su kod nas u boljem položaju od ovih "razvijenih" zemalja koje ih na silu drže živim. Pusti ih ne pravi biljku od njih. Pomislio bi čovjek da je to ljubav i prevario bi se. Oni o njima jako malo vode računa i jako malo ih vidjaju..
Ово сам ја убеђена. Ми смо још задржали нешто више од трке за новцем. Имамо тај осећај да делимо проблеме, шерпу... да пре узмемо код себе родитеље када занемоћају него да их дамо у установу. Тако је и са децом, код нас ће и даље баке пре чувати унуке од вртића.
И мислим да је управо то хумано и добро и за једне и за друге. Од силне приче о социјализацији дођосмо до отуђења. А зна се колико позитивно и стари делују на децу а и деца на старе. То искутво нема цену. О привржености да не пишем :heart:
 
Смешно ми је, када одемо код баке она пола не чује, па се смеје када се и ми смејемо а не зна ни чему :lol::heart: Све теже учествује у разговорима и мој син је провалио, пошто је она одувек обожавала кување, да са њом прича о рецептима. Она се сва озари- њена тема.
Неки дан је питао за ђувеч. Ја то никада не правим. Питам га- Откуд то, нисам никад спремала. Каже он- Ето, иако не знам јесам ли икада јео. :lol::heart:
 

Back
Top