Smrt hedonista

Da li se treba odreci dekadentnog shvatanja svijeta?

  • Da

  • Ne


Rezultati ankete su vidlјivi nakon glasanja.
ako ti je bartok lak za usi mora da te je pravio dizni

zanimljivo kako ispod ruku dok kucas bog pokaze namah sustinu napisanog... dizni je isto jew za one koji ne znaju :lol:
Ta ekipa je preko bare...
Gosn Bela je koristio folk,ali simpatičnije za moje uši od našeg Mokranjca koji i durske napeve
otuživao u cis-molu...Ovo ne treba shvatiti doslovce stručno,u pitanju je lični utisak koji kod mene
stvara empatične emocije kod slušanja Bartoka,a animozitetne (menjam kanal ili stanicu ili nosač)
kod slušanja našeg maestra...Razumljivo,obzirom na moju sklonost neozbiljnostima i lepršavijim
kreacijama...Ozbiljne me stvari asociraju na rekvijeme...:(:mrgreen:
 
Mi zivimo u izumirucem vremenu, vremenu smrti. To je doba demokratije. Platon je to doba izvrsno opisao: zene, djeca, zivotinje, sve dobija jednaka prava i vrca se i breca ako im se ucini da su ugrozena, kao i nasa gilljotinka. Logicno je da se to moze samo iznuditi i da se radi o ekstremnom nepostenju. Kao posledicu to ima bijeg muskaraca iz drzave i drustva. Zato Zaratustra i napada drzavu kao "novo lazno bozanstvo". I sve zene koje vjeruju tom novom laznom bozanstvu su stetne. I nista ne pomaze sto ces leci s njom i cak mozda slucajno, nehotice zaceti dijete - to je mrtvorodjence, jer vrijeme smrti je neodlozno, ono melje i rusi sve zivo da se nikad vise ne podigne. Te zene misle da mogu da eksploatisu muskarce i da prezive! One cak misle da novac koji dobijaju mjesecno je zaradjen kroz sjedenje u kancelariji! Zasto su i u doba helenizma i u danasnje doba ucestala putovanja po svijetu? Jer su ljudi morali da bjeze iz vlastite koze. Tako se svi osjecaju koji neposteno zive.

http://forum.krstarica.com/showthre...e-muskarce?p=24310386&viewfull=1#post24310386
 
Mi zivimo u izumirucem vremenu, vremenu smrti. To je doba demokratije. Platon je to doba izvrsno opisao: zene, djeca, zivotinje, sve dobija jednaka prava i vrca se i breca ako im se ucini da su ugrozena, kao i nasa gilljotinka. Logicno je da se to moze samo iznuditi i da se radi o ekstremnom nepostenju. Kao posledicu to ima bijeg muskaraca iz drzave i drustva. Zato Zaratustra i napada drzavu kao "novo lazno bozanstvo". I sve zene koje vjeruju tom novom laznom bozanstvu su stetne. I nista ne pomaze sto ces leci s njom i cak mozda slucajno, nehotice zaceti dijete - to je mrtvorodjence, jer vrijeme smrti je neodlozno, ono melje i rusi sve zivo da se nikad vise ne podigne. Te zene misle da mogu da eksploatisu muskarce i da prezive! One cak misle da novac koji dobijaju mjesecno je zaradjen kroz sjedenje u kancelariji! Zasto su i u doba helenizma i u danasnje doba ucestala putovanja po svijetu? Jer su ljudi morali da bjeze iz vlastite koze. Tako se svi osjecaju koji neposteno zive.

http://forum.krstarica.com/showthre...e-muskarce?p=24310386&viewfull=1#post24310386

Pretpostavka ovakvom komentaru je, svakako, nepostojanje medjuzavisnosti jedinke i njegove okoline.
 
Ono sto ocekujemo, to nazivamo ispravno i pravo; sta nas zacudjuje, sto nas cudi, to hvalimo ili kudimo. Prvo osjecanje cudjenja je strah: pohvala i kudjenje su proizvod straha. Naspram tome ono ispravno i pravo nas ostavlja zadovoljnim, za osjecanje je neutralno i odgovara zdravlju. - Ono, sto svako od sebe i drugih ocekuje u svakoj situaciji, dakle ono uobicajeno u svakoj kulturi, nije za neku drugu kulturu ono uobicajeno i pobudjuje njihovo cudjenje, pobudjuje pohvalu i pokudu, i u svakom slucaju biva prejako osjecano. Kulture ne razumiju ono sto pripada zdravlju drugih. Ono ocekivano, ono uobicajeno, ono zdravo, ono za osjecanje neutralno, cini najveci dio onog sto jedna kultura naziva obicajima.

Pod pretpostavkom, da se uvijek ocekuje samo zlo, neprijatno iznenadjenje, onda je covjek uvijek u neprijateljskoj napetosti, postaje za druge nepodnosljiv i sam pati od nedostatka zdravlja: takve prirode izumiru. U cjelini su samo zadovoljnije i rase bogatije nadom ostale u zivotu. - Ko uvijek ocekuje nesto lose, postaje zao, naime neprijateljski sumnjicav i nemiran; to je posledica pesimistickih nacina misljenja.

Nietzsche
 
"Ko osjeca i misli mnogo odudarajuci, taj propada, on ne moze da se razmnozava. Prema tome, mogla bi postojati neka granica za stepen individualnosti. U vremena, kad je osjecaju neugodnom, kao u nasem (i kao u svoj dosadasnjoj moralnoj istoriji covjecanstva), slabo se nasledjuje nagon za to. U vremena kad je (individualnost) osjecaju sa zadovoljstvom, lako sama sa sobom pretjera i stvara krajnju izolaciju (i sprecava kroz to opstu plodnost covjecanstva). Sto slicnije, utoliko vise raste plodnost, svako srece jednu odgovarajucu zensku: dakle prenaseljenost usled morala. Sto manje slicnosti utoliko —"
Nietzsche, 1880
 
U cast kriza moze se reci sledece: strast je majka velikih stvari, t.j. prave strasti, koje zele nesto novo, a ne samo da obore staro. Neslucene snage oslobadjaju se u pojedincima i masama, a i nebo ima jedan drukciji ton. Ono sto jeste moze da dobije priznanje jer su ogranicenja pala ili ce pasti. Krize i cak njihovi fanatizmi (naravno prema starosti u kojem se doticni narod nalazi!) se posmatraju kao pravi znaci zivota, a sama kriza kao pomoc prirode, poput groznice, fanatizmi kao znak, da su jos poznate stvari, koje se cijene vise od imovine i zivota, samo sto se ne biva prosto fanatican prema drugima, a prema sebi jedan drhcuci egoist. Pravo na zivot se nema na osnovu preferencija ka osrednjosti i mrznje prema neobicnom. Krize otklanjaju i neproporcionalno narasli sram pred "smetnjom" i uzdizu svjeze i mocne individue. Usred opste nesigurnosti istupaju velike, doskoro latentne, snage na pozornicu i zbunjuju doskorasnje eksploatatore krize.
Umjetnici i pjesnici ne moraju da predstavljaju ili slave sadrzaj doticne krize; – samo ako se ponovo pojavio jedan novi sadrzaj u zivotu ljudi, ako se samo ponovo zna, sta se voli i mrzi, sta su sitnice a sta uslovi zivota.

Jakob Burkhardt, O krizama, Svjetskoistorijska razmatranja
 
a šta su oni koji nisu hedonisti?
smileygarden.de_banana59.gif
 
Gluposti. Nema hedonizma bez materijalnog. Hedonizmom se zadovoljavaju najnizi nagoni dok se strasti bacaju u blato.
Strastima se nastoji ili odrzati postojece drustvo, ili izmijeniti njegova struktura. Hedonisti je njegovo licno zadovoljstvo najvisa vrijednost. I nema kakav zlocin nece pociniti da bi dosao do zadovoljstva. Zato je zabavno slusati ovdasnje "cice" kako individualizam spasava od rata i ginjenja, a one razaraju sve sto stignu zbog vlastitog smrdljivog dupeta i ruznog ostarjelog tijela. Jer hedonizam ubrzava starenje. A posto i sprecava radjanje, to se starenje ukupne populacije jos vise ubrzava.

"U pravo vrijeme u kucu dovesti zenu,
Nit' mladji od 30 godina mnogo da budes,
Nit' puno stariji od tog', tada je zenidba prava,
Godine cetiri u cvatu da bude, pete ozenit' nju.
Djevicu zenit' koju ces navadam' naucit lijepim,
[Najradje ozenit' onu sto blizu stanuje tebe,]
Razvidi sve da se na radost susjeda zenio ne bi.
Nista boljeg covjek od dobre ne stekne zene,
Al' ni gorega ako j' rdjava, nezasitna ona,
Jer ta ti covjeka, pa jak veoma bio, bez vatre
Nisti, na ledja rano starost natura njemu
."

- Hesiod
 
Poslednja izmena:
Gluposti. ... I nema kakav zlocin nece pociniti da bi dosao do zadovoljstva. ...
čekaj, čekaj, tu si se malo zaletio, ...pa da hedonizam ubrzava starenje, ...pa neki stihovi s djevicama

taj tvoj hesiod je čisto gubljenje vremena i pameti - nesreća, boli srce, balkanska kuruza - i da žena mora biti nezasitna,
to su mi sve neki slavenski kršćanski ejakulati
smilie_dreieck_060.gif
 
Isto sto i sada. Bilo bi 8 dekadenata i dva dobra covjeka. Samo kad hriscanstvo ne bi branilo da se dekadenti uklanjaju... Sad imamo samo dekadente i jednog normalnog na 100.000 (mozda sam pretjerano optimistican).
 
Danas je svet definitivno prenaseljen, međutim to ne treba da bude izvgovor za nerađanje. Idealno bi bilo imati po nekoliko dece, pa će se višak posle smanjivati u ratovima. Dok je danas sve izvrnuto naopačke, rađa se malo dece da bi imali udoban život, a opet ljudi je previše zbog nedostatka ratova. Sterilna civilizacija.
 
S obzirom da ovo izumiranje tece kroz jedan oblik varvarstva i varvarizovanja, to nalazim da je svaka prognoza o mogucem opstanku kulture ujedno i prognoza u pogledu opstanka zivota.

Jednu takvu je napisao izvjesni de Candolle, i mislim da je zavrijedila odredjenu paznju. Mada isti izgleda prilicno napojen engleskim terorijama u preostalim spisima.

Tekst je ipak na njemackom, i predugacak je da bih ga prevodio. Vidjecemo kakva mu je prognoza da opstane.

Zur Geschichte der Wissenschaften und der Gelehrten, de Candolle
IV. Über den Einfluss der Vererbung, der Veränderlichkeit und der Auswahl auf die Entwicklung des Menschengeschlechtes und die wahrscheinliche Zukunft desselben
Fünfter Teil. Ist es wahrscheinlich, dass die Kultur völlig untergehen kann?

So beruht die Kultur großenteils auf dem Privateigentum, das eine andauernde Ursache der Tätigkeit ist, und wir sehen, daß dieses in manchen Ländern durch die Steuern mehr und mehr reduziert wird. Es gibt in der Schweiz und in Italien Städte, in denen die als reich angesehenen Besitzer 30, 40-50% ihrer Einnahmen für allgemeine und Ortssteuern hergeben müssen. Die Kriege, die vom Staate ausgeführten öffentlichen Arbeiten, die Gehälter zahlreicher Angestellter und ihre Verzettelung öffentlicher Gelder bewirken, zusammen mit der Leichtigkeit, Steuern auszuschreiben, daß die Besitzenden nichts mehr als Verwalter von Kapitalien sind, deren Produkte ihnen nur teilweise gehören, während der andere Teil für beständig wachsende Ausgaben in Anspruch genommen wird. Zweifellos entzieht man sich diesen um so mehr, je schwerer, ungerechter und ungeschickter sie sind, aber die Entmutigung, die aus diesen Lasten folgt, widersetzt sich dem Fortschritt. Auch bemächtigt sich der Staat einer Unzahl von Rechten, wodurch die persönliche
Tätigkeit und Verantwortlichkeit noch mehr vermindert wird. Die persönliche Freiheit wird stark beeinträchtigt durch den allgemeinen Militärdienst, der in den europäischen Ländern mehr und mehr eingeführt wird. Die Spezialisierung der Funktionen, mit anderen Worten die Arbeitsteilung, die gleichfalls eine Grundlage aller Kultur ist, wird durch die gleichförmige Erziehung und die demokratischen Institutionen beeinträchtigt, bei denen man voraussetzt, daß ein jeder Mensch in gleicher Weise zum Wähler, Geschworenen oder Soldaten brauchbar ist, wie ein jeder andere. Bei einigen sehr demokratischen Völkern sieht man auch die Sitte sich entwickeln, daß man den Beruf ebenso schnell wechselt, wie man seine Kleider wechselt. Da wird ein Advokat General oder Lehrer, ein Kohlenarbeiter wird Eisenbahndirektor oder Gouverneur eines Staates. Die orientalischen Fürsten ernennen zuweilen ihre Köche oder Barbiere zu Ministern. Aber niemals hat man dies als einen Kulturfortschritt angesehen. Die Demokratie zielt auf die Gleichförmigkeit ab. Ist sie einmal ordentlich eingeführt, so triumphiert diese. Gleichförmigkeit aber bedeutet gemäß den Tatsachen in allen Gebieten der Naturwissenschaft nichts als Inferiorität. Die ansteigende Entwicklung geht von der Gleichheit zur Verschiedenheit; die retrograde von der Verschiedenheit zur Gleichheit (Die detaillierten Beweise hierfür finden sich bei Delaunay, Revue scientifique 20. Mai 1882.)
). Der intellektuelle und moralische Reichtum einer Nation besteht, wie G a 1 t o n (Galton, Inquiries into human faculties, S. 3.) dargelegt hat, insbesondere in der äußersten Verschiedenheit der Eigenschaften ihrer Angehörigen, und daher ist die Angleichung aller einzelnen an einen einzigen Typus das Gegenteil einer Verbesserung.
Die Kraft der Tatsachen, sagen die Optimisten, verbessert diesen Nachteil. Ich kann aber nicht erkennen, daß die Tatsachen diese Hoffnung rechtfertigen. Die Länder, welche das System der Staatsallmacht, die steigenden Steuern, den allgemeinen Militärdienst, die gleichförmige Erziehung, die vorausgesetzte Eignung eines jeden für jedes angenommen haben, kommen hiervon nicht zurück. Sie gehen vielmehr auf demselben Wege weiter. Was beruhigend wirkt, wenn man sich auf einen allgemeinen Standpunkt erhebt, ist, daß die bedauerlichen Tendenzen, von denen eben die Rede war, nicht allgemein sind. Es gibt nicht mehr, wie zur Zeit der Römer, nur eine einzige Kultur, sondern deren mehrere, die untereinander in Wettbewerb stehen, und entgegengesetzte Fehler und Vorzüge haben. Wenn dieses Land sich der Barbarei nähert, so kann jenes den umgekehrten Weg verfolgen. Die Völker des europäischen Kontinents leiden gegenwärtig unter den angegebenen üblen Tendenzen, aber England und die Vereinigten Staaten haben eine andere Organisation und andere Sitten.
Die persönliche Freiheit ist dort für die Männer zwischen 20 und 40 Jahren absolut. Die Spezialisierung der Funktionen und Professionen ist in England sehr groß, und in Amerika ist die Tendenz, das persönliche Eigentum zu absorbieren, beim Staate sehr schwach, da dieser sich beeilt, seine Schulden zu bezahlen, und die Steuern zu vermindern, jedesmal, wenn auf einen Krieg der Friede folgt. Australien läßt bereits besondere Dispositionen erkennen, welche weder englisch, noch amerikanisch sind.
Dieses Gesamtbild aller Kulturen, der lateinischen, deutschen, slavischen, englischen, amerikanischen, australischen, gewährt ein schönes Schauspiel und ein beruhigendes dazu. Jede von ihnen hat gewisse Fehler, aber auch wieder andere Vorzüge. Daraus folgt, daß, wenn die eine oder andere von ihnen unterliegt, die anderen dafür eine große Entwicklung erfahren können. Die Vereinigten Staaten von Amerika geben dafür bereits einen Beweis.
 
Da vidimo sta se jos desava prije nego sto se ... rikne!


Burckhardt:
Komedija je drazila ljude kao groteskno preobrazenje i kao jedan sareni svijet u karikaturama. I sad je s jedne strane ton saobracanja u atickom drustvu neizbjezno stajao pod utiskom komedije, s druge strane moramo misliti i na zrtve ovog tona. Zacijelo je jedno drustvo i drustvenost koje je citavu godinu, pored svih giljotina, gledalo i onu komedije iznad svoga vrata, naslo interesa u tome da se postavi ravnodusno, ali s izuetkom onih koji su bili ismijani, ono to u dubini duse nije bilo, a posto se u Atini, gdje se odmah iza coska ili dosavsi na simpozijum sretale zrtve komicara, a vec od sledecih Dionizija se i sam moglo ubrajati u iste, to se stvorila atmosfera u kojoj je duh u tisini zakljucavao jedna vrata za drugim i najzad i najunutrasnjija.

Moramo priznati da je danas pomama "smisla za humorom" upravo u stilu gore iznesenog, a TV je pun raznih emisija u kojima se narodu pumpa ovaj mentalitet. Ne bih znao da li je danas ista vaznije od "smisla za humor". Mada, ovo gore receno se ne odnosi na staru komediju u Grckoj, nego na licni egoizam, kao i kod modernih anarhista.
 
Prvi koji je bio napadnut od strane sikofanata bio je Miltijad (550-489). Ako ista dokazuje da je ideja drzave bila daleko uzdignuta i iznad mogucnosti normalne ljudske prirode(vidimo i na forumu se sukobljavaju prirodno pravo - pravo pametnijeg - sa pisanim pravom), onda je to javno priznanje ove drustvene epidemije (Sikofanterije), ovog javnog terorizma kojeg i 100 godina nakon pocetka peloponeskog rata vidimo u istoj moci i cvatu kao i prije istog, i koji je potrajao do vremena dijadoha i sve do u doba Rima. »Ja sam svjedok u ostrvskim procesima, jedan Sikofant i tragac za predmetima; ne volim da kopam; vec je moj djed zivio od potkazivanja« – kaze jedan u Aristofanovim Pticama, a u Plutonu mu se u usta stavlja pravdanje njegovog posla (vjerovatno od 898. stiha).

Sikofantijom su se bavili dekadenti da bi dosli do novaca, a zloupotrebom sudstva u privatne svrhe. Negdje izmedju 400-11 pocinje i manijakalna zloupotreba i zakona u privatne svrhe. Zanimljivo je da Sopenhauer kaze da zene ne bi trebalo zvati ni da svjedoce. A tek sto zenski advokati u danasnje vrijeme lazu svoje klijente da im izvuku novce! I sve je vise onih koji su studirali pravo! - I oni ce morati da pljackaju bogate da bi imali od cega zivjeti. Sokratov savjet je bio da se kupi jedan protiv-sikofant. 30 tirana je pohvatalo i smakelo mnoge sikofante, ali je ista vrsta ubrzo ponovo izrasla. Demagozi i sikofanti su sklapali poslove svima iza ledja. Dobrovoljno siromastvo je bila najbolja sigurnost, ali ne i svacija stvar. U Aristofanovom Plutonu su sikofantija i retorika spojeni, stih 30. Ipak, veliki govornici, poput Demostena koji je i sam bio zrtva sikofanata bili su prema svemu sudeci zastitnici.

Kako bijedno zvuci kad neko misli samo na sebe i nikakva nepravda ga ne boli. Ima takvih i na forumu koji se pod plastom "originalnosti" bore protiv svakog opsteg savjeta ili upozorenja, a istovremeno se razmecu svojim imanjem bez straha da ce sikofanti da mu ga oduzmu...
 
schmidchen schleicher :lol:
dobar si! možda ti nešto vidiš previše zagriženo. opusti se malo.
tvoja pravda nije univerzalan prirodni zakon, nego nešto naučenog. ako jako boli, zajebali su te bogomoljci. 100 %.
jedni polude, drugi dobiju čireve, a trećima kolabira neki sokotok, četvrti prerano ostare,
peti izgubeboju kose, kosu te životnu radost i nagon - i sve to samo jer stvarnost i njihova fikcija nisu u skladu.
kad se uzmeš manje važnim, bol zbog nepravde će nestati
i slobodan si ismijavati licemjere i lažljivce i lijepo se zabavljati.
 
Jos malo o demokratiji i 5. vijeku. Ovo je takodje manje vise Burckhardt ali ga prepricavam. Ima mnogo toga za izmedju redova. Kazu da je i Tukidid tako pisao.

Uopste izgledalo je, da je time sto demokratija nastoji da preraspodijeli vrijednosti, vjera u rasu bila prilicno uzdrmana. Ovo rasno mijesanje se sprovodilo uzdizanjem promorskih naroda koji su ucestvovali u bitci kod Salamine, ali i prijemom metoka-stranaca u aktivno drzavljanstvo, i svih onih koji su imali nekog svog udjela u politickim prevratima, vec od Teognisa. Jedan komicni primjer je zabiljezen u Aristofanovim Oblacima, u porodici Strepsijada.

U ovom vijeku se biljezi pojava mnogobrojnih slavnih ljekara (npr. Hipokrat). Nas ipak prilikom mnozenja ljekara i njihovog ugleda interesuje prije svega okolnost, da je ljekarska vjestina bila potrebnija nego ranije. Grci su ocigledno postali bolesljiviji i to tesko da je usled veceg blagostanja – iako su Pitagora u Krotonu i Empedokle kod svojih bogatih Sikeliota imali da se bore i s ovim – nego prije od mnogog neispunjenog(zurückgetretenen) politickog castoljublja i od nezdravog desavanja u citavom polisu. Sva satanska zloba, kojom su se medjusobno opterecivali, nije ni fizicki bila besplatna, stavise morao je beskonacno potiskivani bijes i tuga »gradjanina«, pri cemu je ovaj morao jos da mirise na sofrozinu, mnostvo ljudi nuzno da ucini bolesnim i nervoznim. Pri tome je i »razvoj individue« morao imati udjela u razvoju bolesti i sa sobom donijeti uspon ljekara. Pri nadogradnji agonalnog ka jednom takmicenju u citavnom zivotu (do tada je agon bio samo u sportu i umjetnosti; sjecamo se i Hesiod spominje dvije boginje nadmetanja, jednu dobrocudnu i jednu zlocudnu) koja je karakteristicna za ovo vrijeme, u prvi plan mocno istupaju upravo individue.

Doskoro sam se cudio kad sam vidio jednog ljekara sa pocasnim priznanjima dvaju predsjednika velikih i centralnih EU drzava.
Kako se ono kaze? - Demon-kratija?

Ovde se prije svega primjecuje potpuno odsustvo skromnosti kod filozofa, pjesnika, sofista, slikara, tehnicara, majstora svake vrste, koji postaju celebritijsi koji imaju volju da se bez zadrske ucine vaznima, a i javno mjenje to od njih zahtijeva; jer sofrozina se odnosi samo na uzdrzavanje oholosti, ali ne i na skrivanje vlastite vrijednosti; mudrac se moze izdavati za mudrijeg, srecnik - vec da bi bozanstvo primijetilo njegov znak zahvalnosti - za srecnijeg; nije potrebno da se krije i da se zbog svakog jadnika umanjuje; eventualno odsustvo srece moze da ostane otvoreno pitanje. Ovde spada i raskosno nakicena spoljasnjost kroz koju se odudaralo od ostatka stanovnistva. U slavljenju samog sebe se islo do nevjerovatne naivnosti.

(to bi bilo ono hvalisanje iz uvodnog posta)
 
Poslednja izmena:

Back
Top