Tema o smislu zivota sa tolikim brojem strana... Isto to pitanje provuceno svuda, od skolske klupe i pismenih zadataka, neformalnih razgovora (pijanih

) studenata, do nenasusne, vekovne potrebe ljudi da se ljudskom bivstvovanju usadi visa svrha... Pitanje smisla i po mom ukusu skoro pa uzaludni pokusaji da se na isto odgovori... U principu, najbolji odgovor koji se moze dati i dobiti jeste sledeci: "smisao stvarate sami". Ok, nista strasno, nema ga, ali svako moze da stvori svoj.
To je u principu u redu, ali se odnosi na licni smisao, ne na smisao u globalu. Licni stvaramo sami, ali sta je smisao svih nas zajedno, i uopste "smisla" kao pojma? E, to vec ne znamo. I jedan veliki apsuridsta kao Kami nije negirao mogucnost da covek moze stvoriti licni smisao, ali ipak insistirao na tome da se glavna istina o apsurdu svega nikad ne zaboravi. U tom duhu bi globalni smisao mogao biti sam apsurd, prihvatanje istog, i pobuna protiv njega.
U principu, i ja sam odabrao taj Kamijev put u borbi protiv Sizifovog kamena. Naravno, samo dok ne nadjem bolji.
Ono sto mene mnogo vise zanima je to otkud ljudima tolika potreba za smislom. Zasto im je toliko bitno da njih zivot ima neko vise predodredjenje? I zasto se i ja ponasam na taj nacin?

Mozda je kljucna stvar u razumevanju smisla zivota bas to da shvatimo odakle nam uopste potreba da ga trazimo. Zasto nam je malo same egzistencije. Zasto zelimo i dodatna objasnjenja? Pogotovo ako ih ni za sta prakticno ne mozemo upotrebiti... Mozda zato sto nam je samog zivota malo... Mozda je glavna poenta covekove zelje za smislom u nezasicnosti?
Malo ko ce obratiti paznju na elemente muzike dok uziva u njoj, ili ce analizirati u sustinu estetike bilo koje vrste dok mu on pruza potpuno zadovoljstvo. To se desi tek kad vam dosadi, tek kad vama sama estetika postane nedovoljna.
Izgleda da je covek takvo bice da mu je samog zivota malo. Samim tim trazi nesto bolje.
Jedini problem je to sto toga nema. Kako pesma Indexa kaze, "jer je zivot samo ovaj jedan, i nema nista, nista izvan njega".