Prvo treba da analiziraš ovozemaljsko "zadovoljstvo". Da li je to nešto što čoveka zaista čini srećnim, ili samo potstiče da se oseća "srećnim". Jer nije isto biti srećan i osećati se srećnim. I narkoman se oseća srećan, ali on ipak nije srećan. Da li kurvarstvo čini čoveka srećnim? Ne čini. Da li drogiranje nekog čini srećnim? Ne čini. Napijanje? Ne čini. Prežderavanje? Ne čini. Sve su to prolazne stvari, nakon kojih smo ponovo nesrećni. Mi se osećamo "srećnim" samo dok traju pomenuti narkotici, kada prođe dejstvo mi smo ponovo nesrećni. Zašto je sve veći broj samoubistava? Zbog pomenutih standarda. Jednostavno nismo stvoreni za takav život.
Tvorac nam samo govori šta je za nas dobro, mi možemo to da proverimo, a i nemoramo, možemo da odbacimo. On nas savetuje, kao dobar roditelj kaže nam šta je za naše bolje, da bi već u ovom životu bili srećni. Odreći se pomenutih narkotika ne znači umanjivanje sreće, već suprotno, dobijanje prave istinske sreće. To ne može znati narkoman koji ne želi da ostavi drogu, to može da zna samo onaj koji je ostavio. To ne može znati onaj ko je rob zabluda, već onaj ko je slobodan čovek.
Dakle, nema tu nikakvog trpljenja, možda postoji doza "trpljenja" u fazi ostavljanja narkotika, ali kako vreme odmiče ti više nemaš potrebu za narkotikom. Najbolja analogija za to je ishrana. Mi se od malih nogu učimo nezdravim namernicama, naša čula se menjaju i prilagođavaju onome što konzumiramo. Pa kada uzmemo nešto zdravo, jabuku, šargarepu, cveklu, to nam više nije ukusno, već nam je bljutavo, jer su nam čula iskvarena. Ali ako se ti odrekneš nezdravih namenica, slatkiša, kafe, i td. tvoja čula će se ponovo povratiti i ti ćeš osetiti pravi ukus biljne hrane, a izgubiti volju za nezdravim namernicama.