Otvorih temu sa istim naslovom na ženama

na osnovu tvog i nekih drugih postova koji, kao da je iz kakve knjige prepisano, tvrde da sve žene traže neku sigurnost. "Sigurnost", dakle.
Ovako postavljena tema podrazumeva da žene traže od muškarca (opravdano) "sigurnost", a da oni to po pravilu ne traže od žena.
Mogla bih navesti sama sebi neke primere žena koje se oslanjaju na svoju "drugu polovinu" u meri u kojoj im to dozvoljava "sigurnost", dakle, on donosi sve odluke za njih, one to i očekuju od njega, on plaća kada ona slupa kola (može i ona, ali on je oslonac...), ona ga pita u vezi sa svojim nasledstvom jer bez njega ne može da donese tu odluku, ne misli da je u redu da ide bez njega na ulicu sama žena šta će svet reći, on odlučuje gde na letovanje, on se pita da li će na večeru kod tog i tog prijatelja tada, ona se pita šta će da jedu za ručak, doduše... računam da ako bi se odnos žene prema mužu sveo na to da ona od njega očekuje da joj zameni tatu, takva žena i ne zaslužuje pravo glasa i zaista nema pravo da se buni ako je on tretira kao dete kakvim se predstavlja u situacijama gde joj to odgovara (zabrani joj da izađe kad je bezobrazna, a kad dobije peticu u školi da joj veći džeparac). Izuzetno mi se ne dopada ta naširoko rasprostranjena teorija o "sigurnosti".
Dakle, polazim od toga da kada kažeš da žene traže primarno sigurnost u muškarcu, muškarci ne traže to u ženi, bar ne kao broj jedan.
Što će reći da oni negde već postaju zreli i sposobni za opstanak i njima ne treba oslonac, dok se ženama to ne dešava?
U kojoj fazi mi zakržljamo? Šta nam se to desi? Preskočimo li neku fazu razvoja u individuu, odraslu jedinku sposobnu za samostalan život?
Šta se desi sa osećajem za odgovornost, da li i muškarcu treba, možda, oslonac? Nekada? Da li je to najpre ženska karakteristika i šta je to što joj daje pravo da se pekmezi i da nakon svega toga dozvoljava sve one silne note ispisane o majki devet jugovića, jovanki orleanki i ekipi koja se đavolski borila za sopstveni i opstanak svoje dece - samohranim majkama? Zar to nije uvreda za njih, na neki način? Svrstavanje u kategoriju kenjkavih i nesposobnih ljudi koji su ceo život tumarali kroz život dok im mužijak nije obezbedio ono što im istinski treba da bi digle sve 4 u vis

jer, tako zvuči.
Znam da će sad da padnu silne dodatne definicije koje neće biti ništa drugo do eufemizacija ovog izraza, koji zaista stvara jednu mnogo ružnu sliku o kompletnom ženskom rodu i ja bih, uz zahvaljenje, da se izuzmem iz te ekipe jer svoju (nedokazanu) slobodu i mogućnost donošenja odluka bez beskonačnog preispitivanja cenim ispred svega i smatram zasluženom privilegijom svakog odraslog ljudskog bića. Sigurnost cenim samo ako se prebaci u daleko prikladniji izraz (a ovo je samo jedan od njih) - podršku; i zaista verujem da ni podrška nije potrebna specijalno ženama, već svim ljudskim bićima. Najzad, vratimo se na
ono što muškarcima prvo padne na pamet kada im žena kaže da traži muškarca koji će joj obezbediti, hm, sigurnost: ne, nikako ne bih volela da finansijski zavisim od druge osobe, ma kog pola.
Jedan par sa kojim sam u zadnje vreme u kontaktu malo češće, ima baš takav odnos. Ona ima podeljen račun s njim i pravo da digne koliko god želi njegovog novca, za svoje potrebe. Živi sa svojima, studira, i ima džeparac. Ne radi. On joj pruža sigurnost u svakom simboličnom smislu koji bih mogla smisliti za ovaj izraz. Krupan je, plaše ga se, manipuliše njom kroz novac, smatra se premijom za nju (rekao

), obezbeđuje joj fine izlaske (ne po birtijama gde se šunjamo mi smrtnici), tretira je kao "damu", ne prdi i ne podriguje pred njom

(interesantno, čak i preda mnom to radi, dakle ne radi to zbog pola nego zato što je to njegova "devojčica", njegovo zamorče), stalno je voza gde joj treba poput ličnog šofera i šta joj god treba na usluzi joj je. Ne mora guzicom iz kuće da mrdne. I da, vara je kad se smori od svega toga.
Kao da igraju uloge u nekoj predstavi koja je bila dovoljno izlizana da je više niko i ne radi. Slika i prilika svega što (ja lično bar) ne bih podnela u životu.
Dobih komentar da je u pitanju sigurnost u sebe. Hej, pa nije baš tako, m? A na kraju, koliko je ljudi zaista na planeti sigurno u sebe i svoje odluke i šta li već? 5%?
Je l su se sve vezale baš za tih 5%

I kako to žena od muškarca traži pre svega sigurnost u sebe

samim sklopom reči otkriva se drugi smisao. Kog sebe? Sebe - njega ili sebe - nju? A zar ne želimo svi mi da budemo sigurni u sebe, i ako ona to nije da li može da se izvini uz dodatak - pa ja sam ženica, meni to i ne treba nešto previše... (ali zato zaslužujem muškarca koji je samouveren... što opet kao slučajno povlači sposobnost da zaradi i vuklja je kroz život ko siroče).
I da najzad napišem čemu ovolika epizoda zbog samo jedne reči

upravo zbog pretpostavke da to >> sve mi žene << tražimo. Da nam je svima to najbitnije, dok je ostalo svakoj po volji. I ako ima veze sa godinama, opet, nije relevantno, jer postoje i ove ispod 35. I bez ikakve sumnje i dalje fantaziraju o razumevanju, pažnji, možda čak i nekoj ljubavi. I to uzimaju za prioritet. Mislim da cela priča izuzetno vređa ženski rod, dok muški stavlja u poziciju koju on (najzad srećna okolnost) jednostavno ne prihvata.