Secret garden.

Upravo sam na FB opet zahvaljujući mom stricu, ugledala fotku moga dede Milorada u uniformi. :heart:
Fotka je stara oko 90 godina i napravljena je za pasoš. :D
deda-milorad-1.jpg

Alisa...deda ti je bio lijep covjek...
Julijane...pljunuti si otac... :)
 
Metnuću sve u spojler; neki mi rekoše da su im interesantna i objašnjenja uz fotografije:
Pošto sam se već dofatio tog perioda; ovo je neko Armijsko sportsko prvenstvo. Znači oficirčini s loptom nešto slab biceps na ovoj zakržljaloj ruci kojom se ne služi. To mu je sigurno od teretane i steroida u kantini.
Ja sam drugi s leva na slici. Nadam se da je sada sve u redu pošto sam u šorcu, misim ništa bezobrazno i što bode oči. Ako opet nešto ne valja, izvinjavam se.

Sve u svemu, mi pobijedili, što bi reko Sultanović za grudvanje u Kanadi.

scan75.jpg



I grupna, sportske ekipe, posle takmičenja. Treći čučim s desna, da ne nagađate:

scan76.jpg


U prvi mah mi se učinilo da bi možda bilo interesantno da napišem koju crticu o mom četnom drugu Dadiju, crncu, zagrebaćkom purgeru koji čuči treći s leva. Znači u početku sam se upišavao gledajući crnca ispred sebe koji sa mnom govori zagrebaćki, ali sam se kasnije privikao.
Međutim, ipak mi se učinilo zanimljivijim da prenesem neobični put mog starešine, tada kapetana I klase Seada Delića, drugog s leva oficira, s brkovima, koji me je stasom i rekao bih poimanjem vojničkog poziva i patriotizma neobično podsećao na majora Šljivančanina sa kojim je igrom sudbine na koncu završio na suprotnim stranama. Sead Delić je na kraju penzionisan kao general Armije BiH, mada je u knjizi koju je izdao, našao sam citate iz recenzije i knjige, posle svega pisalo:

''... U knjizi spominje da se obučavao i da je obučavao druge da budu spremni za eventualni rat, od neprijatelja sa istoka i zapada. Međutim, morao se susresti sa surovom realnošću da je rat došao iznutra.
- Rat i neprijatelj nije došao sa istoka niti sa zapada. Došao je iznutra odakle sam ponajmanje očekivao i to kao posljedica secesionističkih i velikodržavnih pretenzija i projekata, navodi Delić.
''

Istina. Osim što je u mojim sećanjima uvek, siguran sam da ne grešim, ''Plavi V/S koji dolazi sa istoka''.

U jednom trenutku se u našim medijima o njemu pisalo kao o heroju koji je posle pada kasarne ranjen uspeo da pobegne iz varaždinske bolnice u Mađarsku; a kako je to po njegovim kazivanjima izgledalo, preneto u BH medijima, možete pročitati u još jednom spojleru, ukoliko vas interesuje ta priča:
"U borbama oko komande Varaždinskog korpusa teško je ranjen major Sead Delić, Goraždanin koji je najveći dio života proveo u službi u Tuzli. Komandant korpusa general Vlado Trifunović se nalazi u istražnom zatvoru, a široj javnosti je ostalo nepoznato šta se tih dana stvarno dešavalo u Varaždinu. O tome ekskluzivno za "Korzo" govori Sead Delić:

Po završetku Komandno-štabne akademije u Beogradu 9.jula ove godine raspoređen sam u Varaždinski korpus. Čim sam stigao osjetio sam da nešto nije u redu. Iz Zagreba smo umjesto automobilom prebačeni helikopterom. U Komandi Korpusa su već tada počeli da se pripremaju za eventualnu odbranu. Oko zgrade su postavljene vreće sa pijeskom, zakloni, određeno dežurstvo u dvije smjene.

Oklopno-mehanizovana jedinica iz Varaždina učestvovala je u borbama u Sloveniji gdje je imala nekoliko mrtvih vojnika i starješina. Preduzimalo se sve što se moglo da se tehnika popravi a moral jedinice vrati u normalno stanje. To su bili moji prvi utisci u novoj radnoj sredini.

Odmah sam zapazio da se znatno osipa starješinski kadar. Odlazili su oficiri hrvatske nacionalnosti, a poslije i drugi koji su više mislili na egzistenciju i spašavanje žive glave nego na oficirsku čast. Mnogi su tu imali kuće, vikendice, vinograde, bili su u mješovitim brakovima sa ženama iz Varaždina i vjerovatno su mislili ako ostanu u JNA sve će to izgubiti, pa čak i porodice. Uglavnom su odlazili oni koji su u Varaždinu na službi proveli deceniju i više, starosjedioci. Od nas novopridošlih otišao je samo jedan. Napustili su nas dakle zbog nacionalizma, egzistencije, kukavičluka... Naš položaj nije izgledao loš, jer su gradske vlasti i lokalna sredstva informisanja davali dosta pomirljive izjave. Vođeni su čak nekakvi pregovori gdje je zaključeno kako je stečeno povjerenje i razumijevanje građanstva i vojske...

A DA SU AVIONI UDARILI PO VITALNIM HRVATSKIM CILJEVIMA...

A onda su nas 15.septembra u popodnevnim satima napali sa svih strana. Zgrada Komande Korpusa nalazila se u centru grada sa tri strane okružena stambenim zgradama, a sa jedne ulicom. Položaj nam je bio strahovito nepovoljan. Odgovorili smo i mi iz svih oružja, pa smo i minobacačima počeli da tučemo po njihovom MUP-u koji je bio udaljen jedno dvjesto metara. Na stepenicama nam je poginuo jedan mlađi vojnik u civilnom odijelu. Sve je treštalo do 22 sata kada su oni zatražili primirje. Ponudili su pregovore na koje nisu došli.

Uveče je HINA objavila vijest kako je vojska napala Varaždin. Poslije te borbe otišlo je još desetak starješina. Od nas osamdesetak ostalo je 27, plus tridesetak vojnika (policajaca). Ništa bolja situacija nije bila ni u kasarnama gdje su sva građanska lica napustila jedinice tako da nikoga nije bilo, recimo, tenk da popravi. Hrvati takođe svi, znamo da je ostao načelnik veze Hrvat, a imali smo i jednog pukovnika Slovenca, načelnika artiljerije. Hrabar i pošten čovjek. Vjerovatno da za vojnika nema ništa teže ni odvratnije nego kad te neko s kim si proveo i po dvadesetak godina ostavi na cjedilu.

Dva dana je bilo relativno mirno. Radioveze su loše funkcionisale, jer su neki releji bili uništeni. A onda je 17. septembra počelo da gruva sa svih strana. Doveli su nekoliko hiljada ljudi. Kažu da je došlo oko hiljadu iz Slovenije sa minobacačima, topovima, višecijevnim bacačima raketa i šta sve nisu dovukli. Istevremeno je počeo napad na sve kasarne. Pravi pravcati rat. Kada je pala noć počeli su prilaziti bliže i gađati nas tromblonima, bacačima i bombama. Branio sam najduži dio zgrade sa još pet vojnika. Da ne bi suviše prišli zgradi, naredim vojniku Bobanu da donese sve bombe, onda on digne plastičnu roletnu, ja bacim jednu, drugu, treću, tako do devet sati uveče kada smo ih malo otjerali. Onda sam svakih petnaest minuta iz predostrožnosti bacao po jednu.

Kada je ovaj mali Boban, izuzetno hrabar vojnik, negdje pred ponoć digao roletnu bacio sam bombu i u istom trenutku osjetio da je iza nas pala jedna njihova bomba. To je neki čudan predosjećaj i odmah sam komandovao: bježi, bomba! Boban i još jedan vojnik iz Zvornika uspjeli su da utrče u susjednu prostoriju i ovaj drugi je lakše ranjen. Ja sam pokušao na druga vrata, preko nekih klupa koje su mi zasmetale.

Onda je grunulo. Sat mi se zaustavio u petnaest minuta do ponoći. Mislili su da sam mrtav pa su me prebacili pozadi u WC, pa kad su vidjeli kasnije da sam živ, prebacili su me u jednu malo bezbjedniju kancelariju. Borbe su trajale i sutradan i tek uveče su počeli pregovori naše komande, Kriznog štaba Varaždina i Evropske posmatračke misije. Kako su se posmatrači našli odmah na licu mjesta? Pa ko nam je sve ovo servirao ako nisu oni!?

Dok su trajali pregovori pala je i kasarna "Jalkovačke žrtve", te stacionar koga su razrušili totalno i gdje je osam vojnika ranjeno. Prijedlog je bio da starješine i vojnici napuste grad samo sa ličnim naoružanjem.

Bili smo kao u mišolovci. Dva dana smo vodili neravnopravnu borbu u neprijateljskom okruženju dvjesta kilometara od fronta. Pomoć nije stizala niotkud. Da su naši avionima srušili neki vitalni objekat u Varaždinu, pa da se čemu nadamo, ali ovako nije bilo izlaza. Komanda korpusa, njih 26 se sastalo i bila je mogućnost da se prihvati prijedlog ili da se nastavi borba što je praktično značilo samoubistvo. Samo je jedan bio protiv prijedloga o napuštanju Varaždina pod pratnjom Evropske misije.

HRVATI SU MI HTJELI ISKOPATI OČI

Poslije sam prebačen u Varaždinsku bolnicu gdje sam operisan, pa su me MUP-vci vozili u zamak Ludbreg gdje je bio zarobljenički sabirni centar. Odatle smo autobusom pod zaštitom mupovaca, da nas gardisti ne bi pobili, vraćeni u Varaždin i opet sam odveden u bolnicu. Tu me desetak žena bolničarki napalo, počeli da me psuju, da sam četnik, fašista, jedna raširi prste kao da hoće da mi iskopa oči. Suze mi tada udariše na lice od bespomoćnosti. Zamolim jednu ljekarku iz našeg stacionara: Branka, vodi me odavde, bolje da crknem kraj kontejnera nego ovdje da ostanem. Možda mi je to i život spasilo. Potporučnik Bogdan, moj pobratim, još mi je ranije ostavio broj telefona svog tasta i tašte i ja ih zamolim da me prime. Ej, čovječe, oni su mene nepokretnog primili, na rukama me na peti sprat iznosili, njegovali, prebacivali u druge stanove iz straha od premetačine. Nekim lukavstvom su mi sredili i pasoš i tako sam preko Mađarske stigao u Tuzlu.

U štampi se svašta piše o komandantu Korpusa generalu Trifunoviću, mada je to izuzetno hrabar čovjek, ali ovdje zaista nije bilo drugog izlaza. Netačna je i vijest da je ostalo 150 tenkova, jer toliko nema ni po formaciji. Znam sigurno da nije ostao ni jedan tenk T-84, već uglavnom oni starije proizvodnje i siguran sam da bi i sutra, bez obzira što sam ga kratko poznavao, opet slijedio generala Trifunovića.

Zahvaljujući iskazanoj hrabrosti tokom odbrane Varaždina od «krvoločnih hrvatskih građana i vojnika» major Jugoslovenske narodne armije Sead Delić je dobio Orden Njemanjića sa zlatnim vijencem za hrabrost i upravo će ovaj momenat biti presudan što protiv njega nikada od strane srpskih vlasti nije pokrenuta istraga za počinjene ratne zločine. Naš izvor tvrdi da je u razgovorima koji su vođeni u Generalštabu Vojske Jugoslavije u Beogradu odbačena svaka pomisao da se protiv «Alijinog generala» pokrene bilo kakva istraga kao i da je interno obrazloženje glasilo: «Kako ćemo naše heroje teretiti za ratne zločine?».
 
.. Tu me desetak žena bolničarki napalo, počeli da me psuju, da sam četnik, fašista, jedna raširi prste kao da hoće da mi iskopa oči. Suze mi tada udariše na lice od bespomoćnosti. Zamolim jednu ljekarku iz našeg stacionara: Branka, vodi me odavde, bolje da crknem kraj kontejnera nego ovdje da ostanem. Možda mi je to i život spasilo. Potporučnik Bogdan, moj pobratim, još mi je ranije ostavio broj telefona svog tasta i tašte i ja ih zamolim da me prime. Ej, čovječe, oni su mene nepokretnog primili, na rukama me na peti sprat iznosili, njegovali, prebacivali u druge stanove iz straha od premetačine. Nekim lukavstvom su mi sredili i pasoš i tako sam preko Mađarske stigao u Tuzlu.

Čini mi se najupečatljiviji detalj iz odlomka koji si citirao...jezivo, turobno a u isti tren vreme prepuno najvećih plemenitosti..rat je ubedljivo najpreciznija selekcija ljudskih karaktera,
dobrote i zla.




ps. šorcić mi se dopada:heart: kao i kompletan stajling čini mi se yassa sportske kolekcije koja je tada opremala JNA,
a i primetno je da na dragog kolegu nije negativno u smislu linije i skladne građe uticala prečesta konzumacija čuvenih SDO obroka po raznoraznim terenskim aktivnostima :mrgreen:
 
ma pradeda je bio pravi svaca.kazu da se vratio iz nemacke ,a uskoro za njim stigla i svabica sa malom bebom.nije smeo kuci da se vrati,vec se par dana sakrivao po trsci na palicu,ziveli su u subotici.a onda je njegova zena zagrabila saku nakita i rekla,daj joj ovo za dete i od sad da se brines za njega i nikad mu to vise nije pomenula
10398882_1059182761129_5941741_n.jpg
 
mora da je prandjed dobro gemblo tu staramajku

- - - - - - - - - -

mada ko zna mozda su se semile obe. mzda je stara legalna bila sirokije svatanja pa ma idi begaj sta tu ima svasta
msm sigurno ma ajd sad
 
Čini mi se najupečatljiviji detalj iz odlomka koji si citirao...jezivo, turobno a u isti tren vreme prepuno najvećih plemenitosti..rat je ubedljivo najpreciznija selekcija ljudskih karaktera,
dobrote i zla.
Znam da u osećanju koje delim se tobom i koje sam zbog toga preneo, sigurno sa određenim osećajem krivice i nelagode delujem kao uskogrud i licemeran prema tom nekom razumevanju sveopšte patnje što ga sebi pripisujem, ali su mi nekako imena ljekarke Branke i pobratima Bogdana bila prilično upadljiva u celoj priči o njegovom preživljavanju.




ps. šorcić mi se dopada:heart: kao i kompletan stajling čini mi se yassa sportske kolekcije koja je tada opremala JNA,
a i primetno je da na dragog kolegu nije negativno u smislu linije i skladne građe uticala prečesta konzumacija čuvenih SDO obroka po raznoraznim terenskim aktivnostima :mrgreen:

Faja. Zapravo, u prvih šest meseci sam se ugojio deset kila. Na kraju sam izašao taman sa istom kilažom sa kojom sam došao, ali sasvim druge konstitucije.
Misim verujem da mogu da pričam o vojsci, pošto ni u životu to ne radim skoro uopšte, a kada sam radio, rečeno mi je da nije toliko smorno kao u slučaju drugih. Valjda jer ne pričam o tome kako sam se napio sa Mehmedom, drugom do groba, u lokalnoj birtiji. Uostalom, malopre sam u repu obodren da ispričam ako imam šta. I još ću sve sakriti u spojler, pa kud ćeš više.
Dakle, bio sam jedan od retkih koji se ugojio. To se desilo jer sam bio navikao na fizičke napore koji su realno bili veći pre vojske, bez obzira na druge drilove i uslove u kojima se služba prolazi, ali i zbog činjenice da se iz nekog razloga stalno plašiš da ne ostaneš gladan. Trpaš se repetom ko da ćeš da umreš sutra ako ne dobiješ sad. Onda odeš u kantinu i jedeš lasta keks i piješ pivo.
Drugi tip ljudi koji se ugojio, su oni kojima je lepše bilo u je-ne-a, nego kod kuće, primerice onaj Toni Maksuti, došao sa Šare, do kraja ni reč srpskog nije naučio a stvarno se vidi da je hteo, čuvao tamo ovce, kad je došo ovde svanulo mu. Čista posteljina, čista odeća, tri obroka, marenda, ranije leže, kasnije se budi. Bre on po ceo dan sa onom metlom nasmejan. Peva i nasmejan, a probudi se pre trube, sam od sebe.
Dobro, to kad rekoh čista odeća, to je relativno. Mislim prao se veš i košulje, ako se zadesiš tu kad je pranje. Uniforma, ebiga, očetkaš je.
To je isto važilo i za telo. Dva puta mi se desilo da se po mesec dana nisam okupao. Ne zadesiš se pored vode jednom, ne zadesiš se drugi put, naleti teren, uzbuna, ovo ono, i eto očas prođe mesec dana.
Ali nije strašno. U početku smrdiš. Posle dve nedelje nekako smrad mine, svede se na jak, svakako ne prijatan, miris tela. I naravno čoja. Dači sam pričao, čoja je keva, kakav goreteks, čoja drži smrad unutra, a dozvoljava koži da diše. Doduše teška je ko tuč.

E da, znači vakav sam došo, ovo je fotka sa zakletve. Znači pazi me na šta ličim. Ne znam gde se nalazim, gde udaram, gde se drže ruke, opasač mi stoji pola ispod sisa pola ispod dupeta, bluza onako kako su mi je dobacili, dva broja veća, kapa pomala navr glave. Kasnije to polako menjaš ili između sebe, ili kod intendanata koje upoznaješ. I posle šest meseci izgledaš ko ruski knez.

scan77.jpg




sjajno alisa,mozda sam postavljala pa se izvinjavam . ovo je moj pradeda na solunskom frontu.
10400211_1079157940496_1888034_n.jpg
Fantastična fotografija. Jedna od najboljih koje sam igde u poslednje vreme mogao da vidim, kao i naredne koje si postavila.
Ne volim te, samo da znaš, ali ih sa ljubavlju gledam.
 
Juliane, moram da napišem, znaš da bih ja na dupe progovorila, ne mogu da ćutim.
Dok čitam tvoje pisanije, nalaktim se ispred monitora pa se malo smeškam, malo mi krene suza, malo zijam u čudu, osećam se kao čedovište koje sluša nekog čiču punog uspomena koje ume slikovito da priča. Hoću reći, u tim trenucima se osećam nekako mlađahno, kao derle koje ništa ne zna o ovom svetu, to je tako lep osećaj, vratiš me u detinjstvo i ona lepa, teška, ali "topla" vremena. Hvala ti. :zag:
Čika Juliane. :D
 
aaa, zadrzaste me ljudi, al nie mi zao.. fenomenalne fotke, odlicne julijanove price

- - - - - - - - - -

Juliane, moram da napišem, znaš da bih ja na dupe progovorila, ne mogu da ćutim.
Dok čitam tvoje pisanije, nalaktim se ispred monitora pa se malo smeškam, malo mi krene suza, malo zijam u čudu, osećam se kao čedovište koje sluša nekog čiču punog uspomena koje ume slikovito da priča. Hoću reći, u tim trenucima se osećam nekako mlađahno, kao derle koje ništa ne zna o ovom svetu, to je tako lep osećaj, vratiš me u detinjstvo i ona lepa, teška, ali "topla" vremena. Hvala ti. :zag:
Čika Juliane. :D

e bravo.. i ja sam tako voleo da sednem necujan negde sa strane i da slusam starije kad pricaju.. i sad vise volim da slusam nego da pricam.. narocito ako neko zanimljivo prica kao nas julijan
 
aaa, zadrzaste me ljudi, al nie mi zao.. fenomenalne fotke, odlicne julijanove price

- - - - - - - - - -



e bravo.. i ja sam tako voleo da sednem necujan negde sa strane i da slusam starije kad pricaju.. i sad vise volim da slusam nego da pricam.. narocito ako neko zanimljivo prica kao nas julijan
Ja previše pričam, ali kad neko stariji, uman, staložen i strpljiv za mene, počne da priča, taj respekt jednostavno me obuzme i tada prestajem da pričam, pretvorim se u uho i slušam sa interesovanjem. Stariji ljudi mi nikad nisu bili dosadni, uvek imaju šta da kažu, a ja volim te životne priče.
Da se odmah ispravim, nije Julian stariji čovek, ali jeste sve ostalo. :andjeo:
 

Back
Top