Secret garden.

imam 100 kila i krecem na porodjaj
i onda gle cuda,nisam rodila slona,vec malu bebu
partizan-664-1.jpg
 
:zeek:

Preterala si, bas. :sad2:
U prilog tvojoj tvrdnji govori njihov izgled - pogledaj kako su oboje maskirani kad izlaze iz stana, k'o da idu u krađu a ne u kupovinu (ili na porođaj), jbt, samo im fantomke fale! :malav:

A pogledaj desno rame Smokijevog mužića, ovako se javne ličnosti kriju od paparaca. :lol:

Ne zameri mi, Smoki dušo, znaš da te obožavam ali bilo je jače od mene. :) :heart:
 
Poslednja izmena:
I to, ali i priču o Aidi.
Te vojničke ljubavi su uvek posebne...:heart:

Pa zapravo...
...Nema tu neke posebne priče. Misim nije se ništa desilo. Ja sam inače serijski monogaman, pojam koji sam na Forumu naučio; mada sam vazda sa željom da budem jedaredno monogaman. Dakle imao sam devojku koja me je čekala iz vojske, mada verujem da je i to bio neki njen trip i trendi odluka, u fazonu eto baš oću da budem devojka koja čeka momka iz vojske. Misim, da ipak ne izgledam suviše kritičan i prema sebi i prema njoj, znam da me veoma pamti, kao i ja nju.

Kao uvod u priču koja sledi, nedavno to pomenuh nekom - kada sam u bolnici, uglavnom sam u takvom stanju da sam em sam sebi jadan, em se osećam nikako, em mi ne pada na pamet da bih se mogao takav bilo kome svideti, te ni medicinske sestre nikad nisam posmatrao kao predmet požude ili verovao da mogu da im se svidim.
Ovo što rekoh zapravo nema veze sa onim što hoću da ispričam nego je samo primer za ono što će u priči doći na red.

Dakle, zahvaljujući određenim kapacitetima pouzdanosti i intelekta prvo sam postao ćata, a potom sam bio jedan od retkih koji je iz jedinice koja je imala dvanaestomesečnu obuku uspeo da dobijem otkomandu; najpre u razglas kasarne, što mi se činilo kao super mesto, ali sam ukapirao da sam zarobljen jer nigde ne mogu da mrdnem stalno puštajući muziku, kojekakva obaveštenja, prvi se budeći za trubu i poslednji ležući posle trube, bez slobodnog dana; znači faca ko Čola, al bez života.

E onda sam, ne sećam se kako, verovatno spletom sličnih okolnosti, prešao u ekspediciju. To je, da pojasnim, poštanska služba.
E to je bila prava stvar. Tu si prava faca, ona iz senke, ko Beba Popović. Ono, bezbednjaci te konsultuju, svi zavise od tebe, svi te vole, svaki dan poslom ideš u grad, ko god dobije paket moraš da ga otvoriš pred njim, a on srećan daruje deo svog kolača koji kasnije deliš sa drugarima. Moram reći, iz bogatog iskustva, da su Slovenci bili najveće stipse, misim oni koji šalju. Brate Slovenac kad dobije paket, on je pun nekog suvog keksa i gluposti. Takođe neskromno mogu da dodam da sam ja dobio najbolji paket koji sam video, od strica iz Sremske Mitrovice. Znači kakve su to kobaje bile, one polusušene, kakva šunjka, kakva slanina, salčići, štrudla.
Naravno, kada nekom pošalju alkohol, to je kažnjivo, na licu mesta se prosipa. Znam, gad sam, bio sam mlad i u sistemu; ponekad sam govorio razrogačenih očiju gušteru da nije ni svestan da može da najebe zbog toga, ali da vidim da je dobar momak, neka ide, samo neka ide, ja ću da sredim stvar da sve prođe u redu.
Posle se napijam deset dana od litre loze kakvu u životu nisam pio i pevam u pustom hodniku za vreme požarstva ''oprosti mi pape ća sam druge sluša, ja sam pape isti jer sam život kuša''.

Elem, otidoh po običaju daleko od teme, tj. od Aide. Rekoh već da sam svaki dan odlazio u grad, u poštu, da preuzmem šta je dolazilo za vojsku. Istim poslom su dolazili i drugi, iz nekih firmi, ovo ono. Među njima je bila i Aida, onako zgodnjikava, suvopičasta, kratkokosa, plavooka, tu negde mojih godina.
Pričala mi je kako joj se sviđam, kako sam joj lep, kako joj se sviđa kako mi stoji unifoma, kako joj je srce puno kad nas vidi onako ko kupus natrpane u kamionu gde nas voze negde u uniformama. Interesovalo ju je sve o meni, želela da se viđamo. Meni je sve to u svetlu onoga što ranije ispričah bilo pomalo friki. Nisam joj baš verovao.
Nisam verovao ni kada je došla da me isprati kada sam se skidao, opet mi rekla da sam lep i pitala me da li ćemo se ikada videti, mada sam bio u petstokecu i beloj košulji podvrnutih rukava.

Evo i slika iz ekspedicije. Nije neka, ali tek onako, da upotpuni priču:

scan79.jpg
 
Nikad mi nije bilo jasno šta znači "suvopičasta". A to sam čula samo ovde, na Forumu.
Elem, u pravu si Juliane, nije nikakva ljubavna priča u pitanju, ali je opet cela priča superiška. :D

I da dodam, sanjala sam te noćas Juliane. Ti si poznati glumac, dolaziš u moj grad, imaš glavnu ulogu (naravno) u predstavi, a ja potežem sve moguće veze ne bih li dobila mesto u trećem-četvrtom redu, baš na sredini, u visini tvojih očiju, da gledaš u mene svaki put kad se okreneš publici. :lol:
Naravno, to sam radila par puta, kada je dolazio Nikola Đuričko, ja bih kao omađijana blenula u njega i zamišljala da samo mene vidi od cele publike i da celu predstavu glumi samo za mene. :zcepanje: Kokoška, al' srećna kokoška. :andjeo:
I eto, imam najnoviju omiljenu poznatu ličnost. :heart: I sa radošću čekam sledeću predstavu. :ceka:
 
Sviđa mi se Julianov pristup temi. :)
----------------------------------------------------------

janekada.jpg


Ovu fotografiju sam dugo smatrala kompromitujućom.
Bile su vesele osamdesete, i u modi frizura a la Rod Stjuard. Te nesimetrične pramenčiće na vrh glave nosili su i mladići i devojke. Svi iz mog okruženja izuzev mene. Moja frizura je godinama bila ista, vrlo jednostavna: dugačka kosa, ravna, šiške. Kada je trebalo skratiti kosu, to je radila moja keva, i ne više nego 1-2 cm.
Pred odlazak na put, drugarica me ubedi da mi kosu skrati profesionalac: frizerka, njena rođaka. Morala sam da se slikam za pasoš, pa sam pomislila kako je, možda, stvarno bolje da me neko stručno sredi.
Odem kod te frizerke, objasnim joj da hoću SAMO skraćivanje. Trebalo je da mi odmah bude jasno – po njenoj frizuri – da to neće izaći na dobro. :mrgreen:
Dakle, prepustim se blagougodnom pranju kose (znate onaj fini osećaj kad vas neko čačka po glavi), makazama i feniranju i, dok sam se opasuljila, nestalo je dobrih tridesetak cm moje kose ... a napred i više, jer sam dobila „paž“ koji nisam želela. A na vrhu neki čudan ježurak, ukrućen tonom gela.
Otrčak kući da operem kosu, ali pomoći nije bilo. Skrušeno sam otišla kod fotografa koji je, međutim, očigledno smatrao da je moja fotka veoma uspela, jer ju je čitavu deceniju držao u izlogu radnje, preko puta moje zgrade – podsećajući me, godinama kasnije, na to kako sam postala žrtva mode.
Mislim da sam samo još jednom otišla kod frizera, ali sam kasnije imala sličnu epizodu sa "pramenčićima", kada je moj šestogodišnji sestrić, dok sam spavala, rešio da mi napravi frizuru.

E, ali sada mi slika ne izgleda toliko kompromitujuće koliko tužno. Lepo vidim da na slici nisam ozbiljna zbog toga što je to fotka za pasoš, već zato što sam bila duboko zabrinuta činjenicom da će biti potrebne godine i godine da povratim nekadašnji imidž grivaste buntovnice.


:mrgreen:
No, I don't.
 

Back
Top