Secanje

*Možeš mi ponekad napisati pismo,
neću ga čitati, znam kako pišeš.
Ta slova će ti dušu olakšati
i pomoći da lakše dišeš.
Ako već počneš sa dragi moj,

završi onako
kako se pisma završavaju –
zauvek tvoja.
Možeš mi ponekad napisati pismo,
neću ga čitati.
I kad bih pročitao, ne bih odgovorio.
I kad bih odgovorio,
ne znam šta bih ti pisao.
Pismo k’o pismo –
draga moja...

... zauvek tvoj*. емотикон heart
G.Tadic
 
Promjeni ples
u krajoliku bez granica
promjeni koreografiju zivota
prepusti prste ritmu zvukova
otvori oci nesmetano
pogledaj zeleni iris
plavi svod
raspuklu panoramu pred ocima
ljepota i slast gdje se umnozavaju
ko emigrantska bol
i zavicajna nostalgija
Umiri teske misli
u geometrijsku ravnotezu
slusaj pjesmu vjetra
beskonacno i nesmetano...

N.N.
 
" Januar je, a januar je loš trenutak za kucanje na moja vrata. Januar ne otvara.
Januar ne odgovara. Ne pita. Ne uzima i ne daje. Januar samo ćuti.
Tihuje. Tihuje i ledi svojom tišinom.
Januarski snjegovi su puni nevidljivih stopa prošlosti, sadšnjosti, budućnosti.
I sve ono što je iole vrijedilo izgubilo bi se u riječima nemarno izgoverenim, pohabanim, bezvrjednim.
Neka ćuti januar. Neka tihuje. Neka prolazi snježnim stazama bez vidljivih tragova i obilježja.
Možda samo tako, nečujan, nevidljiv, sačuva djelić magije kojom je bio obasut. Magije koju smo uništili, sebično i bezosjećajno.
...a trebalo je, dužnost nam je bila, sačuvati svu magiju januara...i to sebi ne opraštam, a tebi, tebi po volji.
Januar. I ništa nije važno. Sve su uništile riječi bez pokrića i laži bez razloga.
Više nema magije. Više nema ničega.
...i zato...pogrešno je kucati na moja vrata...i sada...i bilo kada...
Januar je, a šta je je januar bez magije? Ništa. Jedno veliko, prazno NIŠTA."
 
U životu svakog od nas, pre ili kasnije, dođe period kada listamo stranice naših sećanja. Neka sećanja su ostala urezana duboko u našim mislima, i niko ih ne može obrisati.Svaki pokušaj da zaboravimo neki ružan događaj iz prošlosti, nemoguć je, jer sama pomisao na to sećanje, bolna i nezaboravna.

Romane piše život, pa je tako i moj život jedan nedovršeni i neispričani roman, prepun zapleta, suza, radosti i sreće. Dete je čovekov roditelj, pa nas lepa sećanja najčešće vraćaju u samo detinjstvo. Tako je i moje detinjstvo prepuno lepih uspomena. Naviru sećanja poput nekog vodopada, koji strmoglavo pada niz oštre stene. Neka deca nisu imala sreće da odrastaju sa oba roditelja, i samim tim imaju ružna sećanja iz prošlosti. Ja sam imao tu sreću pa imam oba roditelja, i zbog toga sam posebno srećan. Najlepša sećanja me vezuju za moje roditelje, jer su se uvek trudili da budem srećno i zadovoljno dete. Uspomene, koje su na mene ostavile veliki trag, pamtim, i sa ponosom ih prepričavam sa svojim najbližima. Postoje i ona sećanja koja nisu baš tako lepa, ali i njih se prisećam ponekad, u trenutcima kada mi je teško. Tada odlutam u svoje misli, tamo sam siguran, i tamo mi niko ne može ništa. Pamtim dane kada sam bio srećan, i rado se sećam njih, jer tada je sve bilo drugačije. Ljudi su bili bolji, a sada u ovim ludim vremenima koja nailaze, ne mozeš naći pravu osobu koja će moći da te razume. Sećanje je ustvari naša oaza, gde nalazimo spas, a isto tako je ponekad utočište sopstvenih strahova, u nadi da ćemo se lepše osećati. Čovek čini razne stvari nebi li zaboravio neke stvari iz svog života, ali se one uvek vraćaju kao bumerang. Te stvari koje pamtimo, i sama pomisao na njih, u nama budi nešto neopisivo, nešto nestvarno.

Sećajte se svega, ne zaboravljajte trenutke sreće i tuge, smeha i plača, jer samo to su one stvari koje čine život. Bez njih čovek nebi bio potpun, osećala bi se praznina, jednostavno, sećanja nas čine da se osećamo posebno i u momentima kada nam je to najviše potrebno.
 
Ne marim sto me zapljuskuju kapi ledene kise sa trepavica...Ne bole me, ni tragovi tudjih koraka, sto gaze mi po uspomenama...Samo ponekad osetim, u dubini Srca, dah tvojih misli...I iznova se slomim, u ceznji za tobom...
 
"...Stade sve... Samo život prođe...
Sine moj, oči njene...

...Sine moj... Kako da te pustim?
Ti si sve što mi od nje osta ...
Di ćeš s tim trepuškama gustim?
Život baš ne zna šta je dosta..."
~ Đole
 
Poslednja izmena:
Šesti februar, slučajan pogled na datum...i gomila slika u glavi.
...jedan davni 06.02. '93.
Čovjek je zvjer.



"Znaš...sve je ovo besmisleno, najboljih nema više, a zašto, čemu, zbog koga...
Ako ne poginemo svi, pobiće nas...previše znamo..." - Kako reče, tako bi.Najboljih više nema."
 
Poslednja izmena:
16473344_369095140139625_6673334379687102249_n.jpg
 
http://fs5.****************/images/170206/v4wkm4gs.jpg
Balerina

Rekla je:
"Kad porastem,
bicu balerina,
kao sto je bila moja mama.
Postacu dama
i udacu se za svog baletana."

"A, jel mogu ja
da budem tvoj baletan?"

"A, jel umes da se
ljubis?"

"Umem!", rekoh
i poljubih je u obraz.

"Ne tako!"

"Nego kako?!"

"Onako filmski!"

"A, to ono kao bajagi..."

"Me ne, izistinski"

"Izistinski!?"

"Da, izistinski."

"Hajde, pokazi."

"Vazi.
Zazmuri prvi
i otvori malo usta."

"A ti?"

"I ja cu svoja,
pa kad ih prislonim na tvoja,
a ti se onda isplazi."

"Ma, necu da se plazim!
Na sta to lici?!"

"Pssst, ne vici!

To se tako radi samo.
Hajde, dodji da probamo."

"Hajde."

"Hej, stani, ne tako jako!"

"Pa kako?"

"Polako.
Evo ovako!"

I onda se ona meni
prva isplazila.
Pa ja njoj.
Pa opet ona meni,
ja njoj,
a onda istovremeno
jedno drugom
sve dok nam se jezici
nisu dotakli.
U pocetku malo stidljivo,
kao da se ispituju, a onda sve
hrabrije
i smelije
poceli su da se dodiruju,
da se gurkaju
i da se igraju.
I mogli smo tako
da se plazimo
ko zna do kada,
samo da smo imali
dovoljno vazduha.
Prestajali bi tek tada
kad pocnemo da duvamo
jedno drugom u usta.
Tada bismo se razdvojili
i raspravljali
ko je prvi poceo da dise.
Hvatali bismo
jedno drugo za nos
i takmicili se
ko moze bez vazduha
da izdrzi vise.

"Pazi, ne sme da se vara
i da se dise."

"Znam"

"Ti dises!"

"Ne disem!"

"Lazes!"

"Ne lazem, majke mi!"

Malo je falilo
pa da se onesvestim.
Pred ocima mi se pojavilo
nekakvo plavilo,
al' nisam hteo
prvi da popustim.
Posle me je sve do uvece
jako boleo nos.
I tad, a jos kao decak,
shvatio sam
da kad se voli
mora i da boli.
I tako smo se mi plazili,
duvali jedno drugom u usta
i vukli za noseve
citavih nedelju dana,
sve dok nas
slucajno nije zatekla
jedna starija dama,
a koja se i inace brinula o njoj
i razdvojila nas.
Da je zauvek, to tada nismo znali.
Nismo se cak ni pozdravili.
Sutradan,
zajedno sa drugom decom,
jurio sam za kolonom
cirkuskih kola
koja je napustala nas grad.
Mahali smo onako trceci
i gurajuci se i spoticuci
jedno o drugo,
vikali smo u glas:
"Dodjite i opet kod nas!"
Mahala je i ona
i brisala suze s lica.
Meni je podrhtavala vilica,
ali sam morao da pazim
da me ne primeti neko.
Hteo sam jos jednom
da joj se isplazim,
ali ona je vec bila daleko.
Ne znam zasto,
al toga dana
kod nas je padala kisa.
Al nije ni bilo
bas nesto puno sunca.
Bila je
samo neka cudna tisina
i praznina.
Kao da je sve ono
sto je lepo
otislo zajedno sa njom
i cirkusom.
Ostala je samo
jedna livada,
ugazena trava
u obliku kruga
i tuga.
Ponekad,
kada se zateknete tamo,
negde izvan grada,
ako li malo slusnete,
cucete dva razdvojena
decija srca
kako se jure,
dovikuju i traze
da se ponovo spoje,
duvaju jedno drugom u usta
i da se plaze.
Jos uvek obilazim
cirkuske satre
trazeci svoju balerinu
i ako je ikada
budem sreo,
pitacu je samo jedno tada:


"Koliko dugo moze da izdrzi bez vazduha?"


Ja, evo,
sve do sada......
 
"Primi, Bože, molitvu moje nemoći, oduzmi mi snagu i želju da izađem iz ove tišine, vrati me u mir, prvi ili poslednji, mislio sam da između njih postoji nešto, bila je nekad jedna rijeka, i magle u njenim predvečerjima, i sunčev odsjaj na njenim širinama, postoji i sad u meni, mislio sam da sam zaboravio, ali ništa se izgleda ne zaboravlja, sve se vraća iz zaključanih pretinaca, iz mraka tobožnjeg zaborava, i sve je naše što smo mislili da je već ničije, ne treba nam, a stoji pred nama, svjetluca svojim bivšim postojanjem, podsjećajući nas i ranjavajući. I sveteći se zbog izdaje.

Kasno je, sjećanja, uzalud se javljate, beskorisne su vaše nemoćne utjehe i podsjećanja na ono što je moglo da bude, jer što nije bilo, nije ni moglo da bude. A uvijek izgleda lijepo ono što se nije ostvarilo. Vi ste varka koja rađa nezadovoljstvo, varka koju ne mogu i ne želim da otjeram, jer me razoružava i tihom tugom brani od patnje. Živimo na zemlji samo jedan dan, ili manje. Daj mi snage da oprostim. Jer, ko oprosti, on je najveći. A znam, zaboraviti ne mogu." ~ Selimović


- - - - - - - - - -

"Poželjela sam, ne jednom, da postoji nešto poput selektivnog sjećanja.
Nema toga. Postoji samo opasna prijetnja da ako kreneš u sjeckanje filma, uništiš čitav film.
I zato vas molim, pustite mi sjećanja. Nemojte prljati najljepše djelove, kidati najljepše stranice i brisati najbolje role. Pustite, k' boga vas molim."
 
Reč, jedna i kraj
Bol, gospodski sjaj
Gazila bih duboku reku
Samo da nađem zvezdu neku
Koja na tebe podseća

Zid, između nas
Noć pruža mi spas
Htela bih da ti zovem ime
Plakala bih al' nemam s kime

Ubila bih i dosta s time
Znaj, ipak znaj da

Tužna pesma na sto načina svetom putuje
Stara slika našeg vremena još uvek tuguje
A kišna jutra opet počinju odkad sam otišla
Smejem se a suze naviru ***** sudbina!

<span style="color: rgb(51, 51, 51); font-family: Roboto, arial, sans-serif; white-space: normal;">
 

Back
Top