Secanje


Ja otsecam sebi radost
Kao monah kosu

Uspomena sam na sebe
Sklop nesvestice i ravnodusja

Koracam protivno srcu
Ne verujem nogama da idu
Ne verujem da je dan

I lazem
Lazem
Da me ne boli…

Jovan Nikolic
 
slika.png
 
RASTANAK

Ona i devojčica stoje držeći se za ruke i plačući gledaju za njim.
On se spušta pokretnim stepenicama na deo aerodroma za odlaske. Smeje se, skače, pravi smešne grimase pokušavajući da ih oraspoloži. Maše i u vazduhu rukama crta srca, šalje poljupce, trči u suprotnom smeru kretanja stepenica, pokušavajući da ih što duže vidi.
Kada ih izgubi iz vidokruga, pokriva rukama glavu i počinje grčevito da jeca.

Stojim na vrhu stepenica, gledam ovu scenu i razmišljam o svim odlascima koje sam preplakala, na glas ili u sebi, o svima onima koji su otišli zato što su morali ili żeleli ili je jednostavno żivot tako hteo, o rastancima koji su svaki put boleli kao da je prvi put, otkidajući iznova deo duše da ode sa onima od kojih se rastajem. Deo duše da ih čuva dok se ne vrate
 
Ljubav Vrijeme Smrt

Ljubav, Vrijeme i Smrt,
trio, na prvi pogled u potpunom neskladu,
nespojiv orkestar za svaku numeru.

Istina, malo je ko imao sluha
da razumije kad melodiju slučajno čuje
u vrevi mnoštva i trci za svojim i tuđim ciljevima.

Ono što ponekad, najčešće noću,
i najgoreg sluhistu natjera da čuje njihovu ariju
su Sjenke Sjećanja koje zaplešu po mekom tepihu
potisnutih osjećanja, skrivenih snova, neisplakanih tuga.

Sjenke Sjećanja u tački sadašnjeg vremena,
zvižduk Stranca koji izgleda poznato,
miris soli i pjeska, a more je daleko
pa se pita da li se to samo nešto umom poigrava.

Sjećanja su mjesto u kojim zajedno obitavaju
Ljubav, Vrijeme i Smrt, bezvremeni i beskonačni,
trio prošlog, sadašnjeg i budućeg trenutka
svira svoju melodiju, uvijek istu a opet drugačiju.

Trio koji ima različite instrumente,
ali isto ime, isti lik, iste oči i isti odjek
odlazećih koraka koji se vraćaju različitim putevima
u različite sobe i različite pokrivače za budne snevače.

Ljubav, Vrijeme i Smrt,
splet operskih arija koje piše Uspomena
notama za ples Sjenki Sjećanja
na plesnom podijumu od mozaika Života.

Ljubav, Vrijeme i Smrt,
zamka za bol ili sloboda za Feniksov let
ne saznaš dok čitavu ariju ne odslušaš
i zadnji korak plesni ne otplešeš.

Orkestar svira kraj, tišina uzima riječ;
Svi, i ti i ti i Ti, i mi i vi, apsolutno svi
bili smo ili jesmo ili ćemo biti
trio Ljubavi, Vremena i Smrti.

Prepoznati melodiju, čuti korake,
osjetiti ruke oko struka, vidjeti sjaj suze,
razaznati smješak koji sam sebe guši,
biti sluhista bez sluha, biti duša u Duši.

Ljubav, Vrijeme i Smrt,
ako ih sretneš zajedno, zaplači, vrišti, smij se
i zastani jedan minut, minut za Život.

N.
 
Ako me po necemu ipak budu pamtili .......
Zivot... Tako kratko sve traje... I za to kratko - zar ga ne treba proziveti kroz radost... kroz neznost... toplinu... i srecu... ???... Ne razumem zasto ga neki potrose na zlobu...zavist... i sujetu...

Sto vise odmice vreme - sve su mi kraci dani... nedelje... meseci... godine... Sve sam blize onoj strani duge... A ne zalim... jer - potrosila sam dostavremena koje mi je procurelo kroz pr...ste kao pesak kroz pescani sat...

ali na onu vedriju stranu zivota koliko god i kad god je to bilo moguce...

Hodala sam kroz trnje... vidala sam sama svoje rane..oziljci zarastaju polako...

I zato znam sta znaci biti sam... u tuzi... u suzi...u bolu... u napustenosti...

Zato znam kako bolno ume ponekad da zvuci tisina...

I zato necu da zalim da izdvojim to malo vremena...

jer tako malo treba da se nekome pomogne recju...
nekome slusanjem... nekome pogledom...

nekome osmehom... nekome pruzanjem ruke...

Usamljenici...znam sta znaci biti sam...nije mi ni malo strano...

Utesiti tuzne... saslusati nesrecne...
radovati se tudjoj sreci...pomoci nemocnome...

To je tako malo,...a i to malo retko ko pruzi...

A tako puno, puno znaci... I pamti se...
48391472_2364790316928536_1669674304461078528_n.jpg
 
SUTON U ČOVJEKU


Ne može sve što se voljelo da se drži,
Nemaju sve stvari neprekidne veze.
Mnogi list čeznutljiv gorko sunce sprži,
Cijeli komad duše ugine od jeze.
Ima i u meni hladan hodnik smrti,
Ima trijem kostura i dvorana leša.
I u mozgu mojem mlinica se vrti,
A drage ljubavi trg nemilo miješa.
Tko smije da kaže: srce žrtvovati?
Ipak srce vene, dio za dijelom.
Izgubljeno nikad više se ne vrati,
Nikada se više nadat srcu cijelom.
Nisam umro jednom, nego dva-tri puta.
Pitanje me muči: što mi još preosta?
I samo nevrijedni kakav trag moj pluta.
Kad mogu da volim, često već je dosta.
Sklonosti i sreće gade borca trijezna,
Koji ne oprašta izgubljenu meku.
Svak se čudi novom, i već nitko ne zna
Kad pogibe jedan svijet u čovjeku.


Tin Ujević
 
" Sjećaš li se ? Pitanje koje je neumjesno. Sjećaš, naravno.
Zaplačeš li ? Vjerovatno.
Boli li svakodnevno ? Vjerovatno.
Zašto onda, u ime tih Sjećanja, tvoja sadašnjost nije drugačija ?
Sve će proći. Svi ćemo proći. Neko će ostati Sjećanje, neko ni to.
Kada prođem, neću biti čak ni Sjećanje.
Zar ne misliš da je to dovoljno da promijeniš što se još promijeniti da...
Sjećaš li se ... Sjećaš, znam ... Baš kao i ja, svaki dan. "

50977153_577410126065632_904741363824992431_n.jpg
 
34299139456259406269133.jpg


" Što sam bivao stariji, sve manje su me ispunjavala sitna zadovoljstva koja mi je život pružao i sve jasnije sam shvaćao gdje treba tražiti prave izvore radosti i smisla. Naučio sam da biti voljen ne znači ništa, a da je voljeti sve, da je sposobnost da osjećamo, ono što daje vrijednost i ljepotu našem postojanju. Gdje god bi se na zemlji pojavilo ono što se može nazvati srećom, bilo je satkano od emocija. Novac nije ništa, moć nije ništa. Mnogi imaju i jedno i drugo, a ipak su nesretni. Ljepota nije ništa, vidio sam ljepe muškarce i ljepe žene koji su bili nesretni uprkos svojoj ljepoti. Ni zdravlje nije sve; svako je zdrav ko se tako osjeća; bilo je bolesnika punih volje za životom koji su je njegovali do samog kraja i bilo je zdravih koji su venuli mučeni strahom od patnje.
Ali sreća je uvek bila tamo gde je neko znao da voli i živio za svoja osjećanja; ako ih je njegovao, ako ih nije gazio i potiskivao, ona su mu donosila zadovoljstvo. Ljepota ne pruža radost onome ko je posjeduje, vec onome ko zna da je voli i da joj se divi..."

Herman Hese
 
Prijavite se ili registrujte da biste poslali poruku.

Back
Top