U sporovima oko rehabilitacija Draže, Nedića, Kalabića i ostalih fašista i kvislinga udružili su se i ministri, i komunisti i avnojski forumaši i spremaju se da od njih Srbe još jednom oslobode: jedan od njih nabraja koliko je Kalabić pobio komunista, drugi veli da su mu četnici ubili ujaka, treći iste četnike poziva da stanu u red s ustašama, četvrti obećava da će na sudu dokazati istinu prvi put obnarodovanu 20. oktobra 1944 (a posle nebrojeno puta overavanu od tada do današnjeg dana), peti predlaže potomcima fašista i kvislinga da krenu „od vrata do vrata“ i da se izvinjavaju za sve ono što su njihovi preci učinili nedužnim komunističkim koljačima.
I svi vele da su četnici sarađivali s okupatorom, ali u njihovoj istoriji nema onih dokumenata koje su u Zagrebu u proleće 1943. potpisali Đilas, Koča i Vl. Velebit da ih na Neretvi Nemci ne uznemiravaju dok oni, partizani, na onoj drugoj obali ne polome 20.000 četnika koji su ih tamo čekali. (I Nemci održali reč: na Neretvi posmatrali partizansko-četnički spor, a posle na Sutjesci s partizanima obavili ono što su propustili na Neretvi.)
A kako su partizani ratovali za oslobođenje, neka posvedoči „Naredba Strogo Pov. broj 39 od 27. decembra 1941“, koju je formulisao načelnik štaba partizanske vojske drug Arso Jovanović, u kojoj se nalaze, između mnogo drugih, i sledeće dve pojedinosti:
1) „Protiv okupatora komunističke jedinice ne mogu se boriti, zato što je okupator i suviše jak, što je sposoban i spreman da uništi jednim zamahom našu celokupnu organizaciju, ako to interesi budu zahtevali“.
2) „Takođe i sa ustašama besmisleno bi bilo s naše strane da se vodi bilo kakva vojna akcija s obzirom na njihovo moderno naoružavanje od strane okupatora, a drugo što ustaše u ovom po nas zgodnom vremenu istrebljuju srpski narod koji je u ogromnoj većini protiv nas. Naš zadatak nije u tome, da se organizuje borba protiv okupatora i ustaša, jer bismo u tom slučaju potpuno oslabili sasvim uzaludno završnu fazu borbe za naše oslobođenje kada će nam snaga biti najpotrebnija. Okupatora ima da skrše i oteraju iz naše zemlje svetski događaji i Sovjetski Savez, naša majka. Živeo SSSR! Za nas je komuniste najvažnije u tome: organizovati pokret i prikupiti snage protiv četnika. Četnici su naš prvi neprijatelj, protiv koga treba upotrebiti sva moguća i nemoguća sredstva radi njihovog uništenja, jer na drugi način njihov otpor ne može se slomiti“ (isticanje – DP).
Ta se naredba pominje i u onoj kojom su Vlado Martinović-Bajica i Milovan Đilas, u ime KPJ za Crnu Goru, 5. februara 1942. godine (dakle – pet nedelja kasnije) naredili „komandantima i političkim komesarima sa područja Kolašina, Mojkovca, Berana, Bijelog Polja i Andrijevice, da odmah bez razmišljanja ili traženja nekih dodatnih objašnjenja pod hitno organizuju napad na vasojevićko pleme jer su oni veliki Srbi“, ali da pri tom „partizanska vojska mora dobro voditi računa da ne dođe do sukoba između njih i okupatorske vojske, koju naše partizanske jedinice ne smiju da napadaju, pridržavajući se strogo naredbe vrhovne partizanske komande izdate 27. 12. 1941. godine, a sa kojom su upoznati svi komandanti, politički komesari i povjerenici“. Bajica i Đilas tada nisu istražili Vasojeviće, ali je ostalo svedočanstvo nekih boraca Četvrte krajiške brigade da se ta jedinica povukla iz Velike dan pre nego što je, 28. jula 1944. godine, 21. SS divizija „Skenderbeg“ spalila taj kraj i poklala mnogo stotina srpske nejači (Politika, 6. dec. 2015, 27).
Komunisti su, eto, vrlo brižljivo vodili računa da satiru Srbe gde su god mogli, ali da se, pri tom, nikad ne nađu u blizini nemačkih jedinica.
A s ustašama su i bez toga bili dokazani saveznici. I o tome svedoči, opet, mnoštvo drugih pojedinosti.
- - - - - - - - - -
https://vidovdan.org/info/kad-ce-se-srbi-osvestiti/?script=lat