mnogo započeo, ali vihor svetski odneo je mene i moj rad".
Tito
Tito gledao suđenje
Tito je često uživo pratio suđenje Draži Mihailoviću kroz prorez napravljen iza glavnih sudija, objašnjava Božidar Zečević. On kaže da su snimili i taj prorez i put kojim je Tito dolazio tajnim tunelom iz Belog dvora, koji je zatrpan u NATO bombardovanju. Tito je suđenje posmatrao s Milovanom Đilasom, koji je bio glavni organizator suđenja Draži, dok je Josif Malović operativno vodio ceo proces.
Ovim rečima počinje film Božidara Zečevića, koji on naziva krunom svoje karijere. Pokazuje nam trejler, koji u produkciji holivudskog producenta Raše Draškovića (dobitnika četiri Emija) upravo završava za kanal Histori pod naslovom „Poslednja neispričana priča Drugog svetskog rata".
- Vrlo je važan američki ugao. Amerikanci su bili i ostali poslednji Dražin saveznik. Ruzveltova smrt, dolazak Trumana, leva opcija u Stejtu, hiljade su razloga zašto mu nisu pomogli u poslednjem trenutku, ali ga nisu ni izdali kao Englezi - priča Božidar Zečević.
On tvrdi da se u filmu ne bavi ni idelogijom ni politikom. - Samo dokumenti - kaže čovek koji je devedesetih na RTS-u probio led čuvenim dokumentarcem „Jugoslavija u ratu 1941-1945." Od tada i datira njegovo interesovanje za Mihailovića, za koga se definitivno zainteresovao posle serije o 27. martu, koju je pre nekoliko godina gledalo dva miliona ljudi.
Priču treba ispričati
- Oduševljen sam „Suđenjem stoleća", zato što je to jedinstven projekat. Kroz prizmu ove sudske drame može se sagledati istorija. Dramatična je, napeta, ali pre svega istinita. Kao producent dokumentarnih televizijskih filmova i serija pre svega tražim priču. A ovu priču treba ispričati - rekao je u izjavi za Press producent serije Raša Drašković.
- Tada sam shvatio da ljude zanimaju neispričane priče. A Mihailović je najveća - kaže Zečević, koji je igrom slučaja u Americi odmah pronašao Dražu na filmskoj traci. Selo Pranjani, 6. septembra 1944. godine. Američka delegacija, na čelu sa pukovnikom Robertom Mekdauelom i kapetanom Nikom Lalićem, predvodi najveću akciju spasavanja američkih pilota u Drugom svetskom ratu. Operacija „Halijard" uredno je snimljena.
A onda i veliki poklon - kompletan snimak suđenja nalazi se u Moskvi. U odličnom je stanju, rađen lično za Staljina, koji je Zečević pronašao posle 60 godina. Tako ćemo, ironijom sudbine, istinu o Draži saznati zahvaljujući drugom najvećem Titovom neprijatelju - Staljinu.
I, naravno, Božidaru Zečeviću, koji je posle pet godina konačno uspeo da spoji ton i sliku sa svojim saradnicima i ekspertima za čitanje s usana. Mada su i tu imali problema, jer se oko tonskog zapisa tuže Radio Beograd i porodica profesora s Muzičke akademije, koji je jedini tajno snimio proces.
Ali, u filmu će se prvi put videti i šokantni dokumenti. Pre svih, izveštaj Roberta Mekdauela o pregovorima o predaji kompletne nemačke armije na Balkanu 1944. godine.
Svi su ga izdali
Draža je bio slomljen čovek. On je jedva preživeo tifus, mučen je na razne načine, vidi se njegova podbulost, bezvoljnost. Slomljen je fizički, ali i psihički. On je napušten od svih - od kralja, od žene, dece, svojih komandanata. Svi koji su mogli da ga izdaju, izdali su ga. I onda se pojavio advokat Dragić Joksimović, koji ga je trgnuo. Koji je promenio čitavu istoriju Srbije. I zato pravi junak mog filma nije Draža, već Dragić Joksimović.
- To je šokantan papir koji pokazuje da se rat mogao završiti devet meseci ranije. To je 800.000 vojnika koji je trebalo da se predaju, kako je Mekdauel tražio, „savezničkom komandantu na ovom terenu Draži Mihailoviću".
Ovaj dokument je važan i za eventualnu rehabilitaciju Mihailovića, jer je na suđenju kao ključni argument njegove saradnje s Nemcima navođen navodni sastanak sa Rudolfom Štrekerom u Pranjanima.
„General Mihailović nije nikako želeo ma kakav dodir s Nemcima, ali je na moje navaljivanje pristao da Štreker dođe", navodi Mekdauel, koji je o nemačkoj ponudi da se predaju Amerikancima, pre nego što Rusi uđu iz Bugarske i Rumunije, obavestio centralu u Kazerti, Kairu i Vašingtonu.
- Koliko je sve bilo blizu, svedoči podatak da je komanda iz Kazerte ponudila 600 padobranaca kako bi pomogli Mihailovića da preuzme nemački ratni materijal. Dakle rat je mogao da se završi devet meseci ranije, baš kao 1918, kada je probijen Solunski front, a Jugoslaviju bi preuzela Amerika i pobednička vojska generala Mihailovića. Sve je to sprečio Čerčil, koji je zahtevao da se prekinu pregovori i da se Mekdauel izvede pred vojni sud zbog prekoračenja ovlašćenja. Zahtevao je da se pregovori nastave zajedno s Rusima i Englezima, što su Nemci odbili i nastavili da se biju narednih devet meseci - priča Zečević.
On zato tvrdi da će film oboriti i ključnu tačku optužnice protiv generala Mihailovića, jer više nema nijednog dokaza o Dražinoj navodnoj saradnji s Nemcima.
Draža Mihailović procesKopija Moskovskih procesa Sudnica je preslikana iz Moskve, kao i publika, ponašanje sudija...
Posle pogubljenja Mihailovića, na suđenjima u Beogradu pojavili su se i neki od vodećih nemačkih predstavnika. Ali ga niko nije osudio. U decembru 1946, pred sudom se našao Franc Nojbaher, bivši generalni opunomoćenik za Balkan.
- Kao šef nemačke privrede u okupiranoj Srbiji odlučno i odgovorno izjavljujem da mi partizane i komuniste nismo ni osećali. Ako su naša skladišta bila stalno napadana, to je bila krivica Mihailovićevih ljudi, a ne partizana - rekao je Nojbaher.
- Vi niste samo ratni zločinac, nego i bitanga - bio je očajan tužilac.
Šef Gestapoa za Srbiju, pukovnik Vilijam Fuks, rekao je na suđenju u Beogradu „da je Gestapo Mihailovića uvek smatrao za neprijatelja broj jedan".
Adolf Hitler uvek je smatrao srpske nacionaliste najvećim neprijateljem na Balkanu. Čak i pri kraju, 22. avgusta 1944, Hitler je feldmaršalu Maksimilijanu fon Vajhsu i Hermanu Nojbaheru, očigledno saznavši za nameru da se predaju Amerikancima, naglasio da „razume se, nema pomena o davanju oružja četnicima", i podvukao da Nemačka mora „odlučno da se odupre svakom planu za stvaranje velike Srbije".
General Albert Jodl izneo je Hitlerove poglede: „Srpska vojska ne sme da postoji. Čak je bolje izložiti se izvesnoj opasnosti od komunizma".
NOVI SOLUNSKI FRONT
- To je šokantan papir koji pokazuje da se rat mogao završiti devet meseci ranije. To je 800.000 vojnika koji je trebalo da se predaju, kako je Mekdauel tražio, „savezničkom komandantu na ovom terenu Draži Mihailoviću". Koliko je sve bilo blizu, svedoči podatak da je komanda iz Kazerte ponudila 600 padobranaca kako bi pomogli Mihailovića. Dakle, rat je mogao da se završi devet meseci ranije, baš kao 1918, kada je probijen Solunski front, a Jugoslaviju bi preuzela Amerika i pobednička vojska generala Mihailović.
I to se upravo i desilo, kako prikazuje u filmu Božidar Zečević. Na trejleru koji posmatramo vidimo kako je Topčider bukvalno pretvoren u kopiju Moskovskih procesa na kojima je Staljin osudio sovjetske vođe. Puna sudnica, strani novinari, čak i Minić gestikulira kao ruski tužioci. I najvažnija stvar - svi optuženi govorili su protiv sebe, kao na primer Buharin, koga je Lenjin najavljivao kao „budućnost Sovjeta". Onda je vodeći teoretičar marksizma usred sudnice izgovorio:
„Mi smo svi izdajnici. Mi smo kulake pobunili. Mi smo spremali belogardejski ustanak. Slažem se s drugom tužiocem. Zaslužio sam najstrožu kaznu. Moji zločini su nečuveni".
Kad je slomljen ovaj tvrdi boljševik, šta li je tek čekalo Dražu. Profesor Radoje Vukčević u studiji „Na strašnom sudu" tvrdi da je reč o narkotiku meskalinu, što potkrepljuje Dražinim rečenicama sa suđenja: „Ja ne znam šta je sa mnom. Često hoću da kažem ne, a ja kažem jeste".
Božidar Zečević sada dolazi do sličnog zaključka, iako se fizičke torture ne mogu lako dokazati