И
Мене рецимо и не занима да ли је тај споразум фалсификат или не, када знам како су се хрватски комунисти понели и 1974. и 1990.
Реци ми како објашњаваш чињеницу да Немци и усташе нису предузели ниједну озбиљну и велику операцију против хрватских Славонског и Загребачког корпуса?
Maspokret u Hrvatskoj je bio 1971,ne 1974
Nije istina da nije bilo bitki u Slavoniji.
Jedna od najkrvavijih na području NDH
http://www.google.hr/url?sa=t&rct=j...DVrp8UZy7PuI7KA&bvm=bv.42553238,d.Yms&cad=rja
Bitka za stepinčevo rodno selo Krašić po iskazu Rade Bulata komandanta 13. proleterske udarne brigade “Rade Končar”:
Zbog uspešne bitke na Suhoru, vaša je brigada promaknuta u proletersku i vrlo brzo nakon toga počela je oslobađati Krašić. Strateški, zašto je Krašić bio važan? Navodno, u njemu je tada bilo 40-ak žandara. Što se zapravo dogodilo 1. i 2. januara 1943. u Krašiću? Vaša ga je brigada tada po drugi put oslobađala.
- Između prvog i drugog oslobađanja Krašića ustaše su se uspele dobro organizirati, popuniti s četiri kamiona domobrana iz Karlovca, satnijom iz Jastrebarskog, bojnom iz Željeznog, jednim inženjerijskim ustaškim bataljunom, što je 33. pripremnoj i 35. udarnoj ustaškoj bojni bila i te kakva pomoć. Naša naredba bila je: dotući te snage u Krašiću, koji je bio važan politički centar i uporište HSS-a, čije je izdajničko rukovodstvo uspelo pridobiti dio meštana na stranu ustaša.
Osim toga, držanjem Krašića, ustaše su držale važne komunikacije između Zagreba i Karlovca, a odatle su mogle vršiti brze napade na oslobođeni Žumberak, tako reći na sama vrata Zagreba. Ta bitka, u kojoj je sudelovala i 4. udarna kordunaška brigada, trajala je dve noći i jedan dan i vodila se u vrlo teškim uvetima: dubokom snegu, pod maglom na temperaturi od koje se sve ledilo. Ali, potukli smo neprijatelja, zarobili smo nekoliko stotina ustaša i njihovih pristaša, dosta naoružanja…
Koliko je bilo ubijenih, ranjenih, zarobljenih?
- U borbi je poginuo 41 partizan, a ranjeno ih je bilo 60. To je meni, kao komadantu, bila najveća žrtva do tada. Na ustaškoj strani poginulo je 372 ustaša (180 ih je poginulo u borbi, a 192 u osiguranju), zarobljeno je više od 200 ustaša, 87 domobrana i desetak žandara. Dva-tri dana posle oslobađanja Krašića, Glavni štab Hrvatske, na čelu s Ivanom Rukavinom, napisao je da je 2. operativna zona, pod čijim je zapovedanjem ratovala 13. narodnooslobodilačka proleterska brigada “Josip Kraš”, najvažniji sektor u celoj Hrvatskoj.
U svom izvešću Glavnom štabu Hrvatske, Marko Belinić, kao politički komesar, a u to vreme i komandant 2. operativne zone, koji je sa svojim štabom bio na poprištu bitke, zapisao je: “Kad su naše jedinice ušle u Krašić, po Krašiću je u potocima tekla ustaška krv, osam kilometara uz cestu od Krašića do Brlenića ležao je ustaški i domobranski leš do leša…”
- To je istina. Naše poginule borce sahranili smo na groblju u Sošicama.
Što je bilo sa zarobljenicima?
- Ja sam izvršio borbeni zadatak, predao neprijatelja nadležnoj komandi 2. operativne zone, odnosno Marku Beliniću i njegovu štabu, i vratio se u svoje jedinice. Nisam sudelovao ni u ispitivanju ni u suđenju.
Suđenja, navodno, nije ni bilo, nego su zarobljenici “na sveopći zahtev naroda”, suđeni javno, aklamacijom, i kao “koljači i palikuće pravedno likvidirani”.
- Rekao sam vam, zarobljenike sam predao Marku Beliniću i vidio sam ih tek sutradan, 3. januara, u Krašiću, gde sam otišao i bio možda najviše tri sata na sveopćoj proslavi oslobođenja mesta. Tamo su bili postrojeni zarobljenici, ali tada još nije bilo nikakve odluke. Suđeno im je, na čelu suda bio je Marko Belinić, a egzekucija je izvršena drugog ili trećeg dana po oslobođenju. A zarobljeni su zato što se nisu hteli predati, iako sam ih celu jednu noć i dan molio da to učine.
Prema svedočenju preživjelog domobrana Mije Samca, koje je zapisala njegova kćer Ivanka Kuzmanović, odvedeni su goli, bosi i po dvoje zavezanih ruku debelom žicom u Sošice, gde im je Marko Belinić pročitao presudu: “U ime naroda Žumberka osuđeni ste na smrt svi, bez razlike”, što se i dogodilo, prema svedočenju Mije Samca, bez zasjedanja “narodnog suda”, utvrđivanja krivice… Poklani su, nad jamom Jazovka, pokraj žumberačkog mesta Sošice, jer su “partizani čuvali metke”, i bačeni u njezin ponor.
- Slušajte, moj je zadatak bio – osloboditi. U svemu ostalom nisam “ni luk jeo, ni luk mirisao”. Nisam uopće bio prisutan. Deplasirano je što mene uopće upliću u priču o partizanskim zločinima i što me vežu uz Manolića i Boljkovca.