nastavak gornjeg posta:
U gornjemu obraćam pažnju na odnos u prošlosti i sadašnjosti izmeđuTalijana i četnika. U prošloj godini, dok se nijesu ođrazivali uspjeli upolitici smirenja, čitavo pravoslavno pučanstvo ovih krajeva, a osobitočetnici, otvoreno s određenim političkim ciljem izbjegavali su svaki dodirs hrvatskim državnim vlastima. U svojim selima i u svojim logorimau daljoj i bližoj okolini Knina pravoslavci-četnici vijali su samo talijanske zastave. Ovim zastavama je bio čitav Knin okružen. Svi Srbijavno su željeli, tražili pripajanje ovih krajeva Italiji. Dr Niko Novaković-Longo i dr. triumfirali su, kao i njihovi saradnici i pomagači natalijanskoj strani. Danas, koliko zbliženje između nas i četnika se povećava, koliko je suradnja veća, toliko se osjeća udaljivanje četnika,njihovih vođa od Talijana i ohlađivanje njihovih odnosa. Njihovi vođedanas jasno i otvoreno pokazuju svoje neraspoloženje prema Talijanima,govoreći, da su oni prozreli namjeru Talijana, ali im oni neće da služe.Oni žele Jugoslaviju ili u Hrvatskoj Državi ostvarenje svojih prava. Otom da li će postojati Jugoslavija ili Hrvatska odlučit će rat, ali u svakom slučaju oni žele suradnju Srba i Hrvata, a nikako robovanje Talijanima i ostvarenje njihovih težnja na Balkanu. Na ovo raspoloženje ipolitičku pozadinu ovoga treba računati, kad se određuje naš odnosprema četnicima, kad se odlučuje o saradnji s četnicima, kad se raspravlja o njihovim odnosima prema nama i prema Talijanima.Sve gornje smatram opravdanim razlogom vođenja politike smirivanja i pridobivanja četnika i četničkih vođa saradnji s nama, osobitou ovom graničnom i osjetljivom području, te u današnjim političkimprilikama, kad smo okruženi iz vana i iznutra brojnim i jakim neprijateljima, kad smo slabi i nesposobni da silom rješavamo sva pitanja isve poteškoće odjednom.
Da se četnike pridobije saradnji i privuče, najprije borbi protivkomunizma s nama mjesto s Talijanima, a zatim ovisno o razvitku međunarodnih događaja i odlukama u ovome ratu — punoj lojalnosti i privrženosti državnoj vlasti, potrebno i bezuvjetno:
1) Na čitavom području, gdje postoji nesređenost, gdje pravoslavnopučanstvo žive u većini, posvetiti najveću pažnju organizaciji naše upravei naših oružanih snaga. Naši uredi, kao predstavništva državne vlasti,moraju voditi najsposobniji činovnici, koji su sposobni uliti poštivanjekod pučanstva, koji su sposobni, osobito upravni činovnici, vršiti djelosmirenja i zbliženja. Veliki župani i kotarski predstojnici, uživajućinajšire ovlasti moraju biti najsposobniji i najpožrtvovaniji naši predstavnici, koji će odlučno, savjesno, a i energično vršiti djelo smirenja idržavnog sređivanja — znajući se nametnuti ulici i ološu, koji, nažalost,je preuzeo maha u našoj politici i koji se više puta nameće u odlukamamjerodavnih — osobito u pokrajini.Najveću pažnju treba posvetiti organizaciji naših oružanih snagadomobranskih, ustaških. Ove snage dobro opremljene i odgojene podstrogim i pravednim vodstvom uputiti u najosjetljivija područja. Prisustvo oružanih snaga jedino je u stanju izazvati dojam o našoj snazi inašem suverenitetu. Koliko manje oružanih snaga mi imamo na terenu,toliko se jače ispoljuju neprijateljske namjere, toliko se jačom ispoljujepotreba saradnje s četnicima, toliko četničtvo u odnosu prema našojdržavnoj vlasti ima položaj za nas nepovoljniji. Koliko mi raspolažemojačim oružanim snagama, toliko se mijenja odnos četnika prema nama —u nama povoljnijem obliku, toliko četnici su slabiji i sve više primoranina popuštanje, a preko njih i čitavo pravoslavno pučanstvo.
Odnos našedržavne vlasti prema četnicima i četničkom pitanju može se razvijati irazvijat će se samo u okviru omjera naših snaga prema njihovim snagama. Koliko naša državna vlast iza sebe ima više snage predstavljeneu oružanim snagama, toliko će četničtvo imati manjeg značaja, tolikoće se odnos mijenjati u našu korist. Tako u cijeloj Državi, tako u pojedinim njezinim dijelovima.
2) Danas je potrebno četnike i njihove obitelji smatrati i premanjima se odnositi kao ravnopravnim državljanima, zaboravljajući pritome djela prošlosti, koja su uglavnom izazvata nezakonitim postupcima»divljih Ustaša«. Ujedno treba prelaziti preko početnih možebitnih ispada,koje bi mogli vršiti njihovi pojedinci i danas, jer se njih mora smatratiljudima, koji su godinu dana proveli u šumama, koji su puni sjećanjana prošlost, puni nepovjerenja i nesigurnosti prema našem postupku iu budućnosti.
3) Isplaćivati mirovine udovicama pravoslavnih državnih službenika,koji su ubijeni od »Ustaša« ili partizana, osobito onima, čije molbe preporuče velike župe.
4) Odpuštene državne službenike pravoslavne vjere, čiji prijem preporuča veliki župan, preuzimati u državnu službu.
5) Ministarstvo udručbe treba staviti na raspolaganje velikim župama novac za isplaćivanje pomoći obiteljima i onih pravoslavaca-četnika, koji su u revoluciji neopravdano, protuzakonito ubijeni, opljačkanii oštećeni koliko od »divljih Ustaša«, toliko od partizana.
6) Obiteljima pravoslavaca-četnika, čiji članovi ginu u borbi protipartizanima, plaćati podpore onako, kako se plaćaju za poginule katoličkim obiteljima.
7) Osobito u krajevima, gdje pravoslavci žive u većini, preuzimatiodpuštene oružnike, te pomiješavši ove s Hrvatima, uspostaviti oružničkepostaje.
8) Sva ministarstva trebaju strogo narediti podređenim činovnicima,da pomažu, a zabraniti da ometaju djelo smirenja. U tom pravcu trebajustroga naređenja dati podređenima osobito Ministarstvo unutarnjih poslova, Glavni Ustaški Stan, Zapovjedničtvo Ustaške vojnice i Vrhovnooružničko zapovjedničtvo. Osobito treba disciplinirati postrojbe Ustaškevojnice, Željezničke Ustaške vojnice i sve Ustaške dužnostnike. U tompravcu moraju biti izdata stroga naređenja i određene stroge kazne zaprekršitelje. Velikim županima, Stožernicima, mjesnim domobranskim iUstaškim zapovjedničtvima treba dati najšire ovlasti u kažnjavanju neopravdanih izgreda i pojedinačnih ispada, koji mogu i najmanje ometatidjelo smirenja i unutarnje konsolidacije. Treba u tom pravcu dati strogauputstva baš što se tiče odnosa i postupaka prema pravoslavcima i četnicima.
9) Državna promičba kroz tisak i riječ treba izbjegavati sve onošto može izazvati nepovjerenje kod pravoslavaca, a čitava promičbatreba težiti i pomagati radu oko smirenja, te javno označiti i obilježitipromjenu političkog kursa.
10) Ministarstvo unutarnjih poslova treba pružiti najšire ovlasti velikim županima, te iste uputiti, da svim sredstvima trebaju voditi politikusmirenja, trebaju tražiti dodira s četničkim vođama u svrhu uspostavesuradnje s ovima, stavivši velikim županima na raspolaganje i većanovčana sredstva.
11) Osobito u politički osjetljiva područja, kao na pr. ovo moje župe,prema kojemu Talijani pokazuju i pokazivat će osobitu pažnju i političkenamjere zbog blizine svojeg državnog teritorija, u prvo vrijeme nikakone odašiljati Ustaške postrojbe, već samo domobranske postrojbe, jerna ovom i ovakovom graničnom području smatram, da bi Talijani mogliiskoristiti u svoju korist svaku našu pogriješku.Molim i predlažem pažljivo proučiti i prihvatiti gornje prijedloge,jer su zasnovani na realnom gledanju političkog položaja i političkihprilika, koje ovdje vladaju, gdje se očituju u punoj realnosti neprijateljske namjere, neprijateljska jakost, a vlastita slabost temeljena na jošnedovoljnoj organizaciji naših oružanih snaga i naše uprave.
Za Dom spremni!Zamjenik obćeg uprav, povjerenikakod Višeg zapovj. talijanskih oružanih snaga »Slovenija—Dalmacija«Veliki Župan i Stožernik:Sinčić David v. r.
- - - - - - - - - -
Original u Arhivu VII, arhiva NDH, reg. br. 17/6—1,k. 195.!
Vidi dok. br. 511 i 512.— Dr Anti Pavelić-u— Dr Andriji Artuković-u— Dr Mladenu Lorković-u— Za Glavni Stožer— Dr Vjekoslavu Vrančić-u— Eugenu Kvaterniku— Dr ing. Josipu Balen-u— Dr Ljudevitu Solc-u— Branki Rukavina1059