Gomilu puta dosad sam imala želju da se udaljim iz nečijeg života, iz života ljudi za koje sam mislila da mi ništa ne znače i da im ništa ne značim.
I želela sam da prekinem odnose za koje sam mislila da mi ne daju ništa, da nemam ništa smisleno od njih.
Neke od tih odnosa sam i prekinula i izgubila sam se iz života nekih ljudi. I postadoh/ostade mi bleda uspomena.
Čak sam želela da napustim forum jer mi je sve delovalo prilično trivijalno. Lupanje kašike o zube. Gubljenje vremena.
Nije mi ni značilo što mi je par osoba naglasilo da to ne činim jer vole da čitaju moje postove.
Ipak sam odlučila da ne idem i razgovor sa jednim forumskim drugarom me je naveo na razmišljanje.
Samoubistvo je jako egoističan čin. Jer čovek ne živi život samo za sebe. On živi za druge ljude.
Drugi ljudi u tom čoveku pronalaze smisao, inspiraciju, korist ma kakve prirode ona bila.
I ako želite nekad da izbrišite sebe i svoj život, pomislite na to da vi nekom možete ulepšati dan samo svojim prisustvom, dodirom, pogledom.
Isto kao što i vama znače nečije lepe reči, uzdah, osmeh.
Čak i onda kada nema volje i smisla uvek će se naći neko ko će vas razuveriti.
Evo ja sam razuverena već koji put u životu i to svaki put od strane ljudi od kojih nisam ni očekivala.