Najveći paradoks cijele priče oko NIS-a je što se u Srbiji i dalje prodaje narativ da je “patriotizam” držati Rusiji svijeću dok ti gori kuća. A činjenice su krajnje neugodne, NIS NIJE ruska investicija, nego američki kredit koji ste VI vraćali, a onda ste tuđim novcem poklonili strateški energetski sustav zemlji koja, kad god je trebalo, nije birala hoće li vas ostaviti na cjedilu.
I to nije mržnja, to je realnost, Rusija vodi svoju politiku, a ne i vašu. Problem nastaje tek kad Srbija odluči voditi tuđu.
Najjači dio “patriotskog” argumenta je uvijek isto, "Rusi nas nisu bombardovali.”
Naravno da nisu, jer nisu morali.
Dovoljno je bilo da vas drže u osjećaju da ste im braća, a vi ste zauzvrat prodali resurse, energiju, političku samostalnost i pola vanjske politike. Besplatno.
I onda kad Amerika kaže da vratite vlasništvo nad vlastitom kompanijom koju ste izgradili njihovim novcem, to odjednom zvuči kao izdaja.
A izdaja je kad strateški energetski sustav prodate s popustom “bratskoj zemlji” koja je na međunarodnom tržištu prema vama uvijek igrala kao prema bilo kome drugom.
Već 30 godina ono što je dobro za vas zamijenjujete s dobrim za nekoga drugog.. samo ga uviješ u zastavu, dodaš malo mita o pravoslavnoj braći i sve postane emotivno umjesto racionalno.
I tako se vrti krug, emocije umjesto interesa, mitovi umjesto politike, NIS umjesto suverenosti.